H-Alter
Foto: Shubigi RaoFoto: Shubigi RaoTomislav Medak, član Multimedijanog instituta i doktorand pri Centru za postdigitalne kulture Sveučilišta u Coventryju: "Isključenost osoba s invaliditetom iz tržišta rada nalaže da dovedemo u pitanje društvo u kojem centralnu ulogu u integraciji i autonomiji igra konkurentsko tržište rada, a ne, primjerice, uzajamni i suradnički odnosi skrbi jednih o drugima o kojima realno ovisi većina našeg života i koji se najčešće ne odvijaju u sferi kupoprodaje rada i roba."

Kapitalistički način proizvodnje uveo je svoju historijski specifičnu formu rada koja nije postojala prije njega. Radna snaga postala je predmetom razmjene na svojem vlastitom tržištu, roba poput svake druge. Apologeti kapitalizma često ističu da je kapitalizam u nekoj idealiziranoj formi na strani potrošača; prodavači se naprosto pokoravaju onome što mušterija želi, mušerija je jedini neovisni član u ovom odnosu. Prodavač posjeduje samo neke specifične robe koje ljudi možda žele a možda i ne žele, dok mušterija posjeduje novac - unverzalnu robu koju svi žele. Mušterija je kralj.

Međutim, ono što se ne ističe je da ove zakonitosti vrijede i na tržištu rada; na njemu je radnik prodavač radne snage, dok je kapitalist mušterija. Ako svaka mušterija želi platiti što manje za što kvalitetniju robu, ako je svaki prodavač time primoran dati što bolju robu što jeftinije, tada to znači da na tržištu rada premoć ima kapitalist; a on naravno želi iscjediti što više rada može iz radnika i platiti za to što manje.

Kapitalizam je karakteriziran time što jedna klasa privatno posjeduje sve materijalne uvjete rada u nekom društvu, ono što nazivamo sredstvima za proizvodnju, što znači da u takvom načinu proizvodnje svi oni koji ne posjeduju nikakva sredstva subzistencije mogu ta sredstva steći jedino dopuštenjem vladajuće klase; nije bitno želi li netko raditi ili ne, radi se samo ako postoji osoba koja je voljna kupiti radnu snagu. A toj osobi nije na umu prvenstveno to da radnik ima od čega preživjeti, već to može li radnik proizvesti višak vrijednosti.

Ovo dovodi do društva u kojem su ljudska tijela i umovi cijenjeni prema njihovoj sposobnosti da funkcioniraju isto kao i strojevi koje kapitalisti posjeduju; tijela koja su sposobna  neprekidno i neumorno raditi veći dio dana i umovi koji su obdareni matematičko-logičkom formom inteligencije postaju vrednovani iznad svih ostalih zbog njihove sposobnosti da proizvedu što veći višak vrijednosti za kapitalističku klasu.

Ovakvo nas društveno stanje dovodi do invaliditeta. Invaliditet se još uvijek uglavnom smatra prirodnom nesrećom zato što se kapitalistički režim rada koji postavlja produktivnost iznad svega uglavnom ne dovodi u pitanje. Nasuprot tome, invaliditet je nedavno nastala društveno uvjetovana kategorija koja pretpostavlja jednu specifičnu organizaciju proizvodnje koja nije uvijek postojala. U predkapitalističkim društvima rad nije bio centralno mjesto integracije u društvo, i ljudi koji su manje sposobni raditi nisu bili isključeni iz društva na isti način kao i sada.

Tomislav Medak član je Multimedijanog instituta i doktorand pri Centru za postdigitalne kulture Sveučilišta u Coventryju. U sklopu svojeg istraživačkog rada područje interesa su mu tehnologija, svjetska ekološka kriza i postkapitalistička tranzicija. Također je osoba s invaliditetom. S Tomislavom Medakom porazgovarali smo o odnosu kapitalistčkog načina proizvodnje i invaliditeta; kako kapitalizam generira takvo stanje svojom temeljnom strukturom i kako se sistematski odnosi prema tim ljudima, te koji su mogući horizonti nadilaženja ovako postavljenih društvenih odnosa.

Danas je relativno nekontroverzno tvrditi da su rasni ili nacionalni identiteti ili pak rodne uloge socijalni konstrukti, a ne biološke činjenice - barem u usporedbi s invaliditetom. Invaliditet se i dalje promatra kao prirodna tragedija s kojom se individua jednostavno mora nositi, uz eventualnu podršku društva. Ne može se često čuti da netko invaliditet naziva društveno proizvedenom kondicijom koja s tjelesnom ili mentalnom konstitucijom nema direktnu vezu. Možeš li nam reći nešto o tome u kakvom društvu neka tijela ili Antidiskriminacijski zakoni imaju ograničen doseg. U slučaju osoba s invaliditetom, ne samo da ne uspijevaju imenovati strukturne razloge diskriminacije, nego se već na prvom i jednostavnom - uklanjanju barijera u fizičkom prostoru, institucijama i uslugama - susreću s problemom razumnog troškaumovi dobivaju oznaku invaliditeta? Ako je invaliditet društveno uvjetovano stanje, koji su temeljni društveni odnosi koji ga generiraju?

Ne postoji jedinstvena definicija invaliditeta. UN-ova konvencija o pravima osoba s invaliditetom razlikuje trajna tjelesna, duševna, kognitivna i senzorna oštećenja od društvenih prepreka koje u kombinaciji s tim oštećenjima limitiraju sudjelovanje osoba s invaliditetom u različitim aspektima svakodnevnog života. Naš zakon polazi od nešto suženije definicije jer ne spominje prepreke, nego samo ograničenu sposobnost izvršavanja uobičajenih zadataka u svakodnevnom životu koja proizlazi iz zdravstvenih oštećenja. Pa iako u praksi nije kontroverzno da društveni uvjeti često određuju živote osoba s invaliditetom u većoj mjeri no njihove zdravstvene poteškoće, društvena dimenzija invaliditeta i trajna marginalizacija gledaju se izolirano od opće strukture ekonomske i socijalne dominacije u društvu. Međutim, društvena dimenzija nisu samo neadekvatna socijalna prava, barijere ili nevidljivost osoba s invaliditetom, nego i marginalna pozicija osoba s invaliditetom u društvima u kojima tržište rada i radna sposobnost imaju centralnu integrativnu ulogu.

Da bismo jasnije vidjeli marginaliziranost u tom strukturnom registru, korisno je izdvojiti neke statističke podatke za Hrvatsku. Prema Registru osoba s invaliditetom invaliditet ima preko 510 tisuća osoba ili nekih 12,4 posto ukupnog stanovništva. Muškarci su sa 60 posto zastupljeniji, prvenstveno zbog 58 tisuća branitelja s invaliditetom i većeg sudjelovanja u fizički zahtjevnijim i rizičnijim zanimanjima. Rat i rad veliki su uzročnici invaliditeta. Pogledajmo stoga podatke vezane uz rad. Preko 300 tisuća ljudi ostvaruje pravo na invalidsku mirovinu ili naknadu za ozljedu na radu. Nekih 220 tisuća osoba s invaliditetom je u radnoj dobi, ali prema podacima Akademske mreže europskih stručnjaka za invaliditet svega ih je trećina zaposlena. Prema nekim drugim istraživanjima ta brojka je i niža. Hrvatski zavod za zapošljavanje izvještava da je tijekom 2019. udio nezaposlenih s invaliditetom na burzi rada bio 4,5 posto, a među onima koji su našli zaposlenje svega 1,9 posto. Od toga se većina zapošljava u pomoćnim zanimanjima, jer dobar dio djece s poteškoćama nailazi na značajne prepreke u obrazovnom sustavu, pa stoga čak 66 posto osoba s invaliditetom ne završi više od osnovne škole. Istodobno, skoro 40 posto osoba s invaliditetom izloženo je povećanom riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, gotovo dvostruko češće od Simpatija mnogih kapitalista prema nacizmu počivala je na simpatijama prema eugenici i socijalnom darvinizmu kao spontanoj ideologiji koja je prikrivala da su bolesti, bijeda i asocijalno ponašanje u velikoj mjeri ishod kapitalističkih društvenih odnosa koje su oni stvaraliostatka populacije. Socijalna ugroženost prelijeva se i na njihove obitelji, jer njihovo zdravstveno stanje često iziskuje dodatni rad skrbi koji socijalni sustav ni izdaleka ne pruža u adekvatnoj mjeri.

Ovi podaci ukazuju da tržište rada stvara invaliditet, ali istodobno sustavno isključuje invaliditet. Proljetos to postalo razvidno s odlukom vlade da u pandemijske potpore za očuvanje radnih mjesta preusmjeri 450 milijuna kuna koje su poduzeća plaćala HZZ-u kao penale jer ne zapošljavaju osobe s invaliditetom. Svega 13 posto poslodavaca je ispunilo kvotu od 3 posto zaposlenika s invaliditetom, a čak 63 posto se odlučilo radije plaćati penale nego uzeti poticajne mjere da zaposle barem jednu osobu s invaliditetom. Stoga je HZZ prethodnih godina nakupio preko 600 milijuna kuna od tih penala koje nije uspijevao potrošiti na poticaje za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Zašto konkurentsko tržište rada isključuje invaliditet? Razlog tome je jednostavan: kada radnik s invaliditetom ima jednaku stručnost kao radnik bez invaliditeta, on za poslodavca donosi dodatni rizik prilagodbe radnog procesa. Primjerice, čak i kada je riječ o radu za računalom, osoba s tjelesnim oštećenjem možda treba lift, možda ne može provesti čitavo radno vrijeme sjedeći, možda treba tuđu pomoć. O bolovanju i drugim, kompleksnijim prilagodbama da ne govorimo. Za poduzeće koje želi organizirati radni proces što učinkovitije, što fleksibilnije i sa što manjim troškovima, to donosi neizvjesnost. Premda u realno postojećim društvenim okolnostima osobe s invaliditetom trebaju imati zakonski zajamčenu priliku na zaposlenje, tržište rada koje pretpostavlja prilagodljivost radnika uvijek će ih diskriminirati. Sredstva koja HZZ nakuplja stoga treba trošiti ne samo na zapošljavanje, nego i na ostvarivanje uvjeta za autonomni život mimo tržišta rada - na socijalne potrebe, potrebe samostalnog življenja i bolji ekonomski, socijalni i profesionalni položaj osoba koje im pružaju skrb.

Međutim, unatoč strukturnoj isključenosti iz tržišta rada osobe s invaliditetom su pod stalnim pritiskom da se legitimiraju željom za zaposlenjem. To ne čudi. U društvu u kojem se temeljne potrebe poput prehrane, stanovanja i razonode zadovoljavaju na tržištu, smatra se vrijednim, dostojanstvenim i autonomnim onaj život u kojem se radi i raspolaže plaćom. Nezaposlenost pak predstavlja ekonomsku ovisnost i  Iz perspektive neadekvatnosti sustava skrbi, trebalo bi socijalizirati i proširiti usluge u zajednici kao što su skrb o djeci, starijima i osobama s invaliditetom, stanovanje, obrazovanje i zdravstvoegzistencijalni teret za bližnje. Međutim, zaposlenje ostaje nedosežna ambicija za dobar dio osoba s invaliditetom.

Ta internalizacija imperativa da se moramo zaposliti oblik je samopodčinjavanja. Nikakva grižnja savjesti ne bi trebala proizlaziti iz individualne nemogućnosti da se nadiđe sistemska isključenost. Stoga, kao što sugerira Sunita Taylor, osobe s invaliditetom trebaju zahtijevati "pravo na nerad". Međutim, trebamo i okrenuti oštricu. Isključenost osoba s invaliditetom iz tržišta rada i siromaštvo kojem su izložene imaju disciplinirajuću funkciju u općoj organizaciji tržišta rada. Svakom radniku koji nije dovoljno prilagodljiv, koji se ozlijedi ili iz bilo kojeg razloga gubi radnu sposobnost prijeti socijalna degradacija u kakvoj živi populacija s invaliditetom. Stoga isključenost osoba s invaliditetom nalaže da dovedemo u pitanje društvo u kojem centralnu ulogu u integraciji i autonomiji igra konkurentsko tržište rada, a ne, primjerice, uzajamni i suradnički odnosi skrbi jednih o drugima o kojima realno ovisi većina našeg života i koji se najčešće ne odvijaju u sferi kupoprodaje rada i roba.

Kako priliči nekom socijalno kontingentom položaju, invaliditet je bio različito definiran u različitim razdobljima u povijesti kapitalizma. Ukratko, kako je društvena kondicija invaliditeta nastala, po čemu se današnji položaj osoba s invaliditetom razlikuje od nekog predmodernog, ako se razlikuje? Kako možemo povezati promjene u pojmu invaliditeta s prolaznim potrebama tržišta rada?

Paradigme invaliditeta mijenjale su se kroz vrijeme. Ranokapitalistički odnosi konstituiraju se, između ostalog, istiskivanjem društvene većine sa života na zemlji u besposlenu armiju rada u gradovima koja čini bazu za ranu industrijalizaciju. U razdoblju rane industrijalizacije događa se  Iz perspektive radne nesigurnosti, trebalo bi osigurati socijalnu sigurnost i zajamčeni dohodak za masu prekarnih radnika uključujući i one koji obavljaju rad skrbidegradacija životnih uvjeta radništva. Iako možemo pretpostaviti da život osoba s invaliditetom nije bio lak prije kapitalizma, u seoskim domaćinstvima one su ipak imale priliku doprinijeti radom adekvatno svojim mogućnostima. S uspostavom konkurentskog tržišta rada one su se našle istisnute iz sfere rada, lišene sredstava za preživljavanje i svedene na teret ionako teško oskudijevajućoj radničkoj obitelji. O bijednim uvjetima života, ishrani, zdravlju i kratkim životima radništva znamo podosta iz historiografije, književnosti i društvene teorije 19. stoljeća. Međutim, o bijedi osoba s invaliditetom znamo relativno malo. Pa ipak znamo da su ubožnice i tamnice već od prije bili načini zbrinjavanja i uklanjanja osoba s invaliditetom i ostalog suvišnog stanovništva. Invaliditet se shvaćao kao osobna tragedija s kojom su se osobe morale same nositi, a društvo ih je eventualno iz samilosti moglo održati na životu. Nažalost osobe s invaliditetom su i danas prinuđene na preživljavanje po zatvorenim institucijama i zatvorima. Postoji kontinuitet između institucionalizacije i zatvaranja, jer invaliditet rezultira segregacijom, siromaštvom i nezaposlenošću koji su pak blisko povezani s ponašanjem koje se smatra delinkventnim - i stoga osobe s invaliditetom često završavaju u zatvorima i kao žrtve policijskog nasilja. U SAD-u preko trećine zatvorske populacije i između trećine i polovine žrtava policijskog nasilja imaju invaliditet, najčešće duševne i kognitivne poteškoće.

U 19. stoljeću paralelni procesi konsolidacije kapitalističkih odnosa, formiranja nacionalnih država usmjerenih na populacijsku politiku i razvoja znanosti donose nova shvaćanja i pristupe invaliditetu. U tom kontekstu artikulira se eugenički model u kojem se kronične bolesti i oštećenja vidi Iz perspektive "prava na nerad", trebalo bi zakonski skratiti radni tjedan, primjerice na četiri radna dana, što bi imalo pozitivan učinak na dostupnost i cijenu rada, povećanje slobodnog vremena i ukupnu dobrobitkao prijetnju ukupnom zdravlju nacije koju mehanizmima selekcije treba ukloniti. Takav selekcijski model temeljen na društvenoj primjeni darvinizma nije bio usmjeren samo protiv osoba s invaliditetom, nego i siromašnih, lumpenproletarijata i radništva koji su se našli bačeni u bijedu uspostavom kapitalističkih odnosa. Namjesto eugeničkog modela u 20. stoljeću primat preuzima medicinski model. Medicinski model rezultat je, dakako, napredaka u razumijevanju bolesti. Ali do njegovog uspona dolazi i zbog promjene odnosa spram osoba s invaliditetom zbog ratnih stradavanja, a s druge strane zbog borbi radništva za socijalna prava. Medicinski model oštećenje uzima kao nešto što se treba ublažiti i liječiti, a osobu s invaliditetom smjestiti u adekvatni institucionalni okvir koji će joj olakšati život i omogućiti da se pripremi za zadatke u svakodnevici. Mi smo i danas velikim dijelom u toj paradigmi invaliditeta, iako se ona uvelike izmijenila. Primjerice, ja sam kao osoba niskog rasta u 1980-ima bio samovoljno podvrgnut zahvatu produžavanja potkoljenica metodom vanjskog fiksatora koji mi je donio dosta naknadnih komplikacija. Danas medicinska etika ne bi odobravala takav zahvat, jer se smatra da ne treba prilagođavati osobu nego okoliš - što nažalost rijetko funkcionira.

Medicinski model nedovoljno sagledava probleme u društvenom kontekstu i time implicitno reproducira isključenost osoba s invaliditetom. Iz te kritike medicinskog modela početkom 1970-ih britanski aktivisti za prava osoba s invaliditetom artikuliraju integrativni, društveni model invaliditeta. Društveni model oštećenja počinje sagledavati iz rakursa društvenog svijeta fizičkih prepreka, predrasuda, nevidljivosti, patronizirajuće institucionalizacije i isključenosti iz sfere rada. Svi ti faktori ograničavaju osobe s invaliditetom da razvijaju vlastite sposobnosti i vlastite aspiracije. Za društveni model invaliditet nije primarno određen oštećenjem, nego primarno tim procesom društveno proizvedene Osobe s invaliditetom su i danas prinuđene na preživljavanje po zatvorenim institucijama i zatvorima. Postoji kontinuitet između institucionalizacije i zatvaranja, jer invaliditet rezultira segregacijom, siromaštvom i nezaposlenošćuonesposobljenosti, za koji se na engleskom koristi pojam dis-ablement. Društveno-ekonomski model invaliditeta koji ja zastupam, i koji je Marta Russell razvila u svojim ogledima o invaliditetu i kapitalizmu, dio je tog pristupa, ali logiku isključivanja osoba s invaliditetom vidi u kontinuitetu s mehanizmima dominacije u kapitalističkom društvu.

Iz tako proširenog razumijevanja invaliditeta u 1970-ima je stasao pokret osoba s invaliditetom koji je kampanjama, demonstracijama i direktnim akcijama - uz podršku antirasističkog, antiratnog i radničkog pokreta - počeo dovoditi u pitanje ekonomske i institucionalne interese koji su osobe s invaliditetom osuđivale na trajnu isključenost. Osobe s invaliditetom zahtijevale su prava, inkluzivne institucije i pravo da kolektivno definiraju svoje potrebe i samostalan život. Iz tog procesa političkog subjektiviranja proizašao je i slogan, koji bi ujedno trebalo čitati i kao političku prijetnju: "Ništa o nama bez nas!". U devedesetima je, međutim, i taj model došao pod kritiku utoliko što je previše naglašavao negativnu dimenziju isključenosti nauštrb pozitivnog iskustva invaliditeta. Iz te kritike nastaju radikalni modeli invaliditeta koji naglašavaju pozitivno identificiranje s invaliditetom, kolektivnu samo-emancipaciju, intersekcionalnost, kviranje (en. queering) i kripanje (en. cripping) društva fiksiranog na sposobnost. I dok su ti modeli prije svega usmjereni na politiku identiteta i kritiku mehanizama identiteta, dakle politiku priznanja, oni su u značajnoj mjeri proširili strukturne aspekte teorije društvenog modela sagledavajući druge oblike društvene dominacije kroz normirajuće učinke ideologije sposobnosti (en. ableism) i naglašavajući aspekte kolektivne međuovisnosti, uzajamnosti i rada društvene reprodukcije koji su podjednako bitni za osobe s invaliditetom i druge društvene skupine.

Osobe s invaliditetom su u mnogim zemljama disproporcionalno zastupljene među kronično nezaposlenim substramumom radničke klase, kao i u institucijama čija je funkcija (između ostalog) nadzor nad tim "suvišnim stanovništvom" koje se ne uspijeva integrirati u
Isključenost osoba s invaliditetom iz tržišta rada i siromaštvo kojem su izložene imaju disciplinirajuću funkciju u općoj organizaciji tržišta rada
kapitalistički način proizvodnje i distribucije dobara, poput zatvora ili psihijatrijskih ustanova. Na koji način kapitalizam generira nezaposlenost i kako mu može biti korisno da ona bude u principu neiskorjenjiva? Jesu li osobe s invaliditetom zauvijek strukturalno pogurane u nezaposlenost (i navedene oblike institucionalizacije u koje nezaposlenost može odvesti) ili je moguće integrirati ih u sistem nadničkog rada?

Okolnosti koje su opisane u statističkim podacima koje sam naveo razlikuju se od države do države. Pitanje je, dakako, je li to samo razlika u stupnju ili naravi. Podaci za skandinavske zemlje su ipak znatno bolji, iako i dalje ukazuju na značajnu radnu i socijalnu isključenost osoba s invaliditetom u usporedbi s ostatkom stanovništva. U tom pogledu u bogatijim kapitalističkim društvima mehanizmi konkurentskog tržišta rada mogu biti dovoljno relaksirani da njihovo "čelično pravilo" nastupa tek u krajnjoj instanci - u instanci ekonomske stagnacije i krize. Dapače, u vremenima povećane potražnje za radnom snagom, zapošljavanje radno neaktivnih skupina poput osoba s invaliditetom može smanjiti rastuću cijenu rada, pogotovo ako postoje poticajne mjere za zapošljavanje. Ako postoji adekvatna zakonska regulativa i ako postoje mjere koje smanjuju troškove poslodavcu, u uvjetima ekonomske ekspanzije moguća je značajnija integracija. Ali kad dođe ekonomska kriza, opet dolazi do otpošljavanja rezervne armije rada. Marginalna pozicija na tržištu rada za osobe s invaliditetom znači da se stvorene prilike za rad vrlo brzo zatvaraju. Međutim, u ekonomski Internalizacija imperativa da se moramo zaposliti oblik je samopodčinjavanja. Nikakva grižnja savjesti ne bi trebala proizlaziti iz individualne nemogućnosti da se nadiđe sistemska isključenostrazvijenijim kapitalističkim društvima posljednjih desetljeća oporavci od kriza nisu tendirali prema punom reaktiviranju otpuštenog radništva i ponovnom rastu nadnica, nego prema preseljenju radnih mjesta u jugoistočnu Aziju i automatizaciji proizvodnje. Trajni nestanak tih radnih mjesta je rezultirao time da mnogi moraju raditi previše da bi spojili kraj s krajem, dok drugi uopće ne uspijevaju naći posla pa napuštaju tržište rada.

Iz kritičkog rakursa invaliditeta na te procese moglo bi se predlagati nekoliko mogućih "zakrpa". Prvo, iz perspektive "prava na nerad", trebalo bi zakonski skratiti radni tjedan, primjerice na četiri radna dana, što bi imalo pozitivan učinak na dostupnost i cijenu rada, povećanje slobodnog vremena i ukupnu dobrobit. Drugo, iz perspektive radne nesigurnosti, trebalo bi osigurati socijalnu sigurnost i zajamčeni dohodak za masu prekarnih radnika uključujući i one koji obavljaju rad skrbi. Treće, iz perspektive neadekvatnosti sustava skrbi, trebalo bi socijalizirati i proširiti usluge u zajednici kao što su skrb o djeci, starijima i osobama s invaliditetom, stanovanje, obrazovanje i zdravstvo. Naravno, kao i svaka situacija "civiliziranja" kapitalizma, pitanje je postoje li društvene snage koji takve reformske prijedloge mogu iznijeti. U svakom slučaju, konstelacija svjetskog kapitalističkog sistema nije tome naklonjena.

A propos odnosa između invaliditeta i Holokausta, ne ističe se jako često da je Holokaust započeo upravo istrebljivanjem ljudi koji nisu bili sposobni proizvoditi višak vrijednosti, niti su osobe s invaliditetom ikad bile prepoznate kao žrtve Holokausta jednako rezolutno kao razne etničke skupine koje su nacisti progonili. Može li se govoriti o ikakvoj centralnosti iskorjenjivanja invaliditeta u Holokaustu? Jesu li ideološki razlozi ubijanja osoba s invaliditetom usporedivi s razlozima iz koje su ostale žrtve Holokausta proganjane?

Pretpostavljam da je pitanje motivirano nedavnim slučajem Hrvatskog povijesnog muzeja koji je Međunarodni dan osoba s invaliditetom na društvenim mrežama obilježio propagandnim fotografijama Ministarstva obrane Nezavisne države Hrvatske, na koji smo reagirali Sanja Horvatinčić i ja. Ministarstvu kulture te uredima Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom i za ljudska prava poslali smo dopis sa zahtjevom da Unatoč strukturnoj isključenosti iz tržišta rada osobe s invaliditetom su pod stalnim pritiskom da se legitimiraju željom za zaposlenjemse ispita postupanje muzeja koji sadrži elemente kaznenog djela umanjivanja zločina protiv čovječnosti. Za razliku od pravobraniteljstava, Ministarstvo je odmahnulo na naš zahtjev pravdajući Muzej time da je organizirao izložbu o stradanju Židova iz Hrvatske u Holokaustu. Kako to uobičajeno biva kad se potegne pitanje rasističkih zločina u NDH-ziji, suočavanje sa zločinima nad Židovima u Hrvatskoj ima dnevnopolitičku svrhu da bi se prešutjelo stradanje drugih, primarno Srba. U ovom slučaju Ministarstvo je posve prešutjelo stradanje osoba s invaliditetom na koje smo se mi fokusirali u našem dopisu.

U dopisu smo ukazali na povijest stradanja osoba s invaliditetom pod zakonima rasne čistoće u Trećem Reichu, koji su s jedne strane bili nastavak eugeničkih i socijaldarvinističkih tendencija, a s druge motivirani politikama štednje u ratnoj ekonomiji. S jedne strane "životi nedostojni življenja", a s druge "beskorisna gladna usta". Od 1933. nacistički režim započinje s prisilnim institucionalizacijama i sterilizacijama osoba s invaliditetom i raznih "asocijalnih" elemenata, od 1938. s eutanazijom djece s poteškoćama u razvoju, a od 1939. u sklopu Akcije T-4 s masovnim istrebljenjem osoba s duševnim i drugim poteškoćama u manjim plinskim komorama. Iako je taj program zbog protesta javnosti koji je pokrenula Katolička crkva obustavljen sredinom 1941., računa se da je u Njemačkoj ubijeno nekih 80 tisuća, a sveukupno pod upravom Trećeg rajha između 200 i 500 tisuća osoba s invaliditetom. Zakon o sprečavanju potomstva s nasljednim bolestima i Zakon protiv opasnih kriminalaca iz 1933. postavili su temelje za Nuremberške rasne zakone iz 1935., a plinske komore su preseljene na teritorij Poljske gdje su našle primjenu u masovnom istrebljenju Židova, Roma, Slavena i protivnika fašizma.

Premda je ideologija rasne čistoće zajednička nit u stradanju različitih skupina, pa tako i osoba s invaliditetom, neki ideološki elementi su različiti. Premda u realno postojećim društvenim okolnostima osobe s invaliditetom trebaju imati zakonski zajamčenu priliku na zaposlenje, tržište rada koje pretpostavlja prilagodljivost radnika uvijek će ih diskriminiratiPrimjerice, dok se Židovima pripisivala iracionalna moć stvaranja svjetske zavjere fiktivnog kapitala protiv njemačkog kapitalizma, osobe s invaliditetom se socijaldarvinistički smatralo bezvrijednim i neproduktivnim parazitima u vlastitoj ekonomiji. Iako se rasizmi ne mogu svesti na ekonomske odnose, oni igraju značajnu ulogu jer rasizam legitimira dominaciju. Simpatija mnogih kapitalista prema nacizmu počivala je na simpatijama prema eugenici i socijalnom darvinizmu kao spontanoj ideologiji koja je prikrivala da su bolesti, bijeda i asocijalno ponašanje u velikoj mjeri ishod kapitalističkih društvenih odnosa koje su oni stvarali, ali svakako i na činjenici da je Hitler krenuo demontirati vajmarsku socijalnu državu.

Karl Marx je u Prilogu jevrejskom pitanju kritizirao legalistička rješenja raznih oblika persekucije ističući da uvođenja raznih zakona nisu prava negacija stanja u kojemu je neka manjina progonjena - zato što to stanje naprosto pretpostavljaju i ne ulaze u korijen takvih fenomena, što je lekcija od koje i danas imamo mnogo učiti. Danas u mnogim zemljama postoje zakoni protiv diskriminacije nad osobama s invaliditetom i druga pravna rješenja isključivanja tih ljudi iz ostatka društva, no koliko su učinkoviti? Što im se može prigovoriti? Koja su ograničenja borbi za prava osoba s invaliditetom?

Antidiskriminacijski zakoni naravno imaju ograničen doseg. U slučaju osoba s invaliditetom, ne samo da ne uspijevaju imenovati strukturne razloge diskriminacije, nego se već na prvom i jednostavnom - uklanjanju barijera u fizičkom prostoru, institucijama i uslugama - susreću s problemom razumnog troška. Da ne govorimo o većim zahvatima u sustav skrbi koji bi trebali umanjiti posljedice isključenosti. Sve promjene su malene i teškom bitkom izborene. Kao što isitče pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak, mi se još uvijek borimo s time da mjesto osoba s invaliditetom nije u institucijama, da imaju pravo na osobnu asistenciju u samostalnom življenju i da imaju pravo na inkluzivni dodatak. Zakoni problematiku artikuliraju iz perspektive potreba i prava, no to ne znači da postoje strukturni uvjeti i politička snaga da se naprave promjene - kod nas se jedino invaliditet branitelja uopće razmatra u razmjerima stvarnih potreba, ali upravo zato se prava ne legitimiraju iz potrebe nego iz žrtve za domovinu.

<p>Tomislav Medak: "Bez boljeg sustava skrbi, mnogima koji su danas u naponu snage starost će biti teška."</p>

Tomislav Medak: "Bez boljeg sustava skrbi, mnogima koji su danas u naponu snage starost će biti teška."

Međutim, treba imati na umu i da manjine ne mogu same riješiti strukturne uzroke. Zakoni ipak strukturiraju prostor za djelovanje unutar interesno heterogenog i klasnog podijeljenog koji liberalna kapitalistička država integrira u cjelinu. Bitno je stoga ne zanemariti ono što je moguće postići unutar postojećih društvenih odnosa taktičkim djelovanjem kroz zakone i institucije. To definira strateški prostor društvenih borbi. Međutim, zbog povijesnih razloga, kao što je podjela organizacija osoba s invaliditetom prema različitim oblicima oštećenja, kolektivna moć djelovanja zajednice osoba s invaliditetom je fragmentirana. I dok se udruge mogu možda bolje usmjeriti na specifične potrebe svog članstva, ukupna je politička snaga osoba s invaliditetom gotovo pa nepostojeća. Udruge su dijelom integrirane u sustav, ali na njegovoj margini. Jedina osoba s invaliditetom koja se pojavljuje u političkom prostoru je pravobraniteljica, i ona nastupa snažno, no tu sve staje. Stoga je politiziranje osoba s Zašto konkurentsko tržište rada isključuje invaliditet? Razlog tome je jednostavan: kada radnik s invaliditetom ima jednaku stručnost kao radnik bez invaliditeta, on za poslodavca donosi dodatni rizik prilagodbe radnog procesainvaliditetom, kao i osoba koje im pružaju skrb, veći problem od ograničenosti zakonskih reformi. U tom kontekstu, sindikalna inicijativa Osobni asistenti zajedno predstavlja dobar korak u pravom smjeru.

Postoji li opća korist u borbi za bolji društveni status osoba za invaliditetom? Zamislimo "zdravog" čovjeka iz radničke klase koji nema osobe s invaliditetom unutar obitelji i kruga prijatelja, općenito nema nikakvu očiglednu korist od takvih borbi. Postoje li načini na koje bi se njegovo vlastito stanje popravilo, i samim time, postoji li njegov vlastit interes u tome?

Gledano iz perspektive socijalne zaštite, korist za "zdravu" populaciju od borbe za bolji društveni status osoba s invaliditetom je relativno jasna. Mnogi se s invaliditetom ne rađaju nego ga stječu. Invaliditet je često rezultat neadekvatnih radnih uvjeta, oskudice i nesreća koje rezultiraju trajnim oštećenjima. On se može dogoditi svakome. Nitko se u toj situaciji ne bi trebao naći prepušten invaliditetu kao osobnoj tragediji.

Nadalje, kako starimo i gubimo sposobnost, svi ovisimo o sustavima pomoći i skrbi - bili oni u samostalnom življenju ili u institucijama - o kojima ovise i osobe s invaliditetom. Bez boljeg sustava skrbi, mnogima koji su danas u naponu snage starost će biti teška.

Gledano iz perspektive rada, kao što je svojedobno peontirao David Graeber, većina rada koji obavlja radnička klasa je rad na drugim ljudima. Takav rad skrbi pokazao se "esencijalnim" u pandemiji, međutim upravo oni koji pružaju skrb mogu očekivati ponajmanje socijalne sigurnosti i skrbi. Borba za bolji društveni status osoba s invaliditetom trebala bi rezultirati boljim društvenim statusom tog nemalog dijela radničke klase.

Naposljetku, ako su oni koji duže ili trajno ne mogu sudjelovati u tržištu rada osuđeni na život u bijedi, onda to znači da će u slučaju pogoršanja radnih uvjeta, bolesti ili ozlijede radnik morati nastaviti raditi bez obzira na to hoće li to rezultirati trajnom nesposobnošću.


 

<p class="MsoNormal">Tekst je objavljen u sklopu projekta "Ranjive na
vidjelo" sufinanciranog sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj
teksta isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu.<o:p></o:p></p>

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Ranjive na vidjelo" sufinanciranog sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu.

<
Vezane vijesti