Ljudi romantiziraju konje koji se koriste u Sinjskoj alci. Već sama situacija da se nalaze u bučnoj gomili ljudi i na vrućini, u konjima izaziva stres.
Organizacija Preijatelji životinja jučer je upozorila javnost na bestijalno ponašanje ljudi prema konjima na razoličitim pučkim zabavama. Upozorenje je bilo motivirano prošlotjednim uhićenjem dvojice prijestupnika koji su zlostavljali konja u okolici Karlovca.
Udruga je upozorila na opasnost da konj, koji je privremeno oduzet, bude vraćen u štalu u kojoj je doživljavao torturu. Također, upozorila je da će se svakodnevno premlaćivanje svih konja koji su u posjedu istih zlostavljača nastaviti, ali podaljke od očiju javnosti. „Takvo batinanje konja dio je redovite ‘pripreme’ za natjecanja koja se održavaju u Hrvatskoj“, rekla je predstavnica Prijatelja životinja Snježana Klopotan Kačavenda.
„Konj kod Karlovca zlostavljan je zbog glupave zabave i zarade. Mlaćenje konja u štali služi tome da na natjecanjima u povlačenju teških trupaca, zvanima šlajs ili štraparijada, samo podizanje ruke izaziva uvjetovano ponašanje konja, koji u strahu od udarca povuče teški teret, koji svojom težinom premašuje njegove fizičke mogućnosti. Apsurdno je što smo još 2016. zatražili zakonsku zabranu te zlostavljačke prakse, no Ministarstvo poljoprivrede odbilo je prijedlog navodeći da je to tradicija”, objasnila je Klopotan Kačavenda.
Zbog tobožnje tradicije, a zapravo okrutne zabave nastale okladom pijanih primitivaca u nekoj gostionici, čak je i karlovački veterinar Berislav Špigelski izjavio da je snimka na kojoj se jasno vidi da dva muškarca letvama udaraju nesretnu životinju krivo interpretirana, da konj nije zlostavljan i da se nešto dogodilo zato što je konj „težak kao narav”, dodaju Prijatelji životinja. U dopisu Hrvatskoj veterinarskoj komori udruga je izrazila zabrinutost zbog veterinara koji „sramote svoju struku opravdavajući zlostavljanje životinja“. Upozorili su da je udaranje i maltretiranje konja uobičajena i svakodnevna praksa, životinje su u kontinuitetu izložene zlostavljanju. Zlostavljanja neće prestati dok se ne riješe uzroci, odnosno dok se ne zabrane štraparijade, kažu u udruzi.
Prema podacima Prijatelja životinja, natjecanja konja u povlačenju trupaca održavaju se u Liču u Gorskom kotaru, Baškim Oštarijama i drugim dijelovima Ličko-senjske županije, Velikoj Gorici, Karlovačkoj županiji, Bateru kod Novog Vinodolskog i u drugim dijelovima Hrvatske. Konje pojedinačno ili u paru tjeraju da vuku trupce teške i po dvije tone, ponekad po dubokome blatu.
„Ljudi koji i sami sudjeluju u natjecanjima, no zlostavljanje im stvara nelagodu, svjedoče da drugi, prije natjecanja, konje tuku i po sat vremena kako bi ih ‘nabrijali’. Tijekom natjecanja udaraju ih rukom, ubadaju štapovima s metalnim šiljcima ili čak bičuju do krvi. Konji su izloženi teškom fizičkom naporu, povicima i urlanju gomile ljudi, buci automobila, vrućinama i nezaštićenosti od jakog sunca prije i tijekom natjecanja. Kako imaju jako osjetljiv sluh, izlaganje buci izaziva u konjima paniku i strah. Zlostavljanje je motivirano zaradom – pobjedniku poraste cijena na do 10 tisuća eura, a zlostavljači na takva dva-tri konja godišnje, koje jeftino kupe i skupo prodaju, zarade godišnju ili dvogodišnju plaću. Zaradu donosi i ilegalno klađenje na iznose od nekoliko desetaka tisuća eura. Konji već s tri do pet godina starosti završavaju u klaonici jer su uništeni zlostavljanjem”, rekla je Klopotan Kačavenda.
Ona je istaknula da je takvo postupanje prema konjima, i na samim natjecanjima i prije i poslije njih, protivno odredbama Zakona o zaštiti životinja kojima se zabranjuje nanošenje životinjama boli, patnje i ozljeda, namjerno izlaganje strahu i bolestima, prisiljavanje životinja na ponašanje koje kod njih izaziva bol, patnju, ozljede ili strah te njihovo izlaganje nepovoljnim temperaturama i vremenskim uvjetima.
„Državi pred nosom odvijaju se neprikriveno zlostavljanje konja, ilegalna zarada i ilegalna natjecanja. Nadolazećim izmjenama Zakona o zaštiti životinja ponovno ćemo zatražiti zabranu ove okrutne i odvratne prakse. Očekujemo da se Ministarstvo poljoprivrede ovaj put ne ogluši jer nemoguće je da policija i veterinarski inspektori nadziru svaku štalu u Hrvatskoj. Nedopustivo je tolerirati štraparijade zbog navodnog očuvanja tradicije, a zapravo lake zarade pojedinaca koji ne prežu ni pred čim. Ovakvu tradiciju građani Hrvatske ne žele!” zaključila je Klopotan Kačavenda.
Udrugu Prijatelji životinja tim smo povodom upitali kako ocjenjuju „najugledniju“ zabavu u Hrvatskoj u kojoj sudjeluju konji, zabavu koju se kontinuirano nastoji ugrađivati u hrvatski nacionalni antemurale identitet i na kojoj svake godine sudjeluju rasni primjerci hrvatske političke elite (nažalost, samo u VIP-loži): Sinjsku alku. Ima li i na njoj elemenata nasilja nad životinjama?
Odgovorila nam je kasno sinoć Snježana Klopotan Kačavenda, osvrćući se na maltretiranje konja i u dresuri za potrebe konjičkog sporta :
„Iako ne podržavamo iskorištavanje konja zbog Sinjske alke, jasno je da nisu sve prakse jednake jer bi se time relativiziralo zlostavljanje konja zbog natjecanja u vuči trupaca, što je zbog iznimne okrutnosti i kontinuiranog zlostavljanja konja nužno zakonski zabraniti. Nažalost, svjesni smo da trenutačno većinsko stanje svijesti onemogućava da se te prakse odmah ukinu, ali Zakon o zaštiti životinja mora i treba zaštititi životinje gdje god je to potrebno.
Što se tiče Sinjske alke, ljudi romantiziraju konje koji se koriste u tom natjecanju. Već sama situacija da se nalaze u bučnoj gomili ljudi i na vrućini u konjima izaziva stres. Sjetimo se, prošle godine u trenutku formiranja alkarske povorke konj je zbacio jednog alkara, koji je zato završio u bolnici, kao i gledatelj koji je stradao dok je pokušao zadržati nemirnog konja. Godine 2020.u povorci nakon Sinjske alke jedan nemirni konj svojim je tijelom srušio ženu u žardinjere pune cvijeća. Tijekom alkarskog mimohoda 2014. godine jedan alkar pao je s konja koji je bio uznemiren zbog gomile ljudi i vrućine. Godine 2012. tijekom mimohoda alkara konj je najprije pao i zbacio jahača, a potom se preplašen bez ikakve kontrole zaletio u masu. Pritom je jedan gledatelj dobio udarac u glavu, a drugom je konj stao na trbuh. Gledatelj je morao hitno na operaciju zato što je zadobio teške ozljede unutarnjih organa.
Ovi slučajevi ne ilustriraju da su navedeni konji prirodno zločesti ili agresivni, već je njihovo ponašanje rezultat cijelog procesa dresure i njihovih urođenih osobina, o čemu većina ljudi ne zna mnogo. Tako, npr. konji imaju jako dobar sluh, mnogo bolji od ljudskog, pa ih velika buka na javnim događanjima može uplašiti, osobito ako usto još nisu na poznatom terenu. Strah rezultira osjećajem panike pri čemu konj, kao ni čovjek, nije sposoban kontrolirati vlastito ponašanje i zbog okolnosti u kojima se nalazi lako može doći do ozljeđivanja zbog pokušaja bijega, padova i udaranja o prepreke. Bijeg je primarna reakcija konja na bol ili strah od boli. Ako ne može bježati, onda se bori (rita se, propinje, grize), a ako se ne može boriti, onda se ruši na zemlju (npr. propne se i padne na leđa).
Poseban problem je tzv. konjički sport u kojemu velika većina konja živi stresnim životom, koji prečesto uključuje ozljede i preranu smrt. Konji su prisiljeni trpjeti utrke i natjecanja ne zato što to žele, već zato što su u njihove treninge uključeni udarci i bol. Bez obzira na njihov uspjeh, konji iskorištavani za utrke često završe u klaonicama jednom kad njihovi vlasnici prestanu profitirati od njih. Samo nošenje tereta kod konja može izazvati trajna i bolna oštećenja mekih tkiva koja podržavaju kralježnicu, kao i ozljede koštane strukture, a osobito je to slučaj ako je konj teretu izložen prije no što završi proces okoštavanja njegove kralježnice (oko šeste godine života, a proces je sporiji kod velikih i teških konja).
U trkačkim disciplinama prvi rezultati očekuju se od konja već u drugoj godini života, a kod konja uzgojenih za dresurno ili preponsko jahanje na licitacijama se pod jahačem predstavljaju u trećoj godini života, dok u natjecanja ulaze već oko četvrte godine (izuzevši trkaće discipline, u kojima konji sudjeluju već s navršene dvije godine života). Leđa kobila mnogo su dulja od leđa muških konja (zbog prostora predviđenog za smještaj ždrebeta), pa su time i osjetljivija izlaganju teretu na leđima. Ozljede i deformacije kostiju, zglobova i mekih tkiva dolaze do izražaja uglavnom nakon devete godine života konja, do kada će konj već biti hrom ili toliko težak za ophođenje da ga prodaju u klaonicu.
Pri napornom i stresnom treniranju konja, najčešće daleko od očiju javnosti, zabilježene su vrlo okrutne prakse – treneri viču na konje, tuku ih, bodu štapovima, glavu im vezuju u niski položaj, a prekonosni remen toliko čvrsto stegnu da konj uopće ne može nimalo otvoriti usta, uskraćuju im hranu i sl. Korištenje prekonosnog remena pri dresuri konja sprečava normalne kretnje usta poput zijevanja, pomicanja jezika i gutanja. U pojedinim slučajevima rad srca konja popeo bi se od 34 otkucaja u minuti na 100 nakon što je postavljen prekonosni remen zato što konj očekuje bol. Pojačani prekonosni remen je kožni remen koji ide oko čeljusti konja, a jahač ga može stegnuti koristeći sustav kolotura. Što se prekonosni remen više steže, to žvale više pritišću jezik i imobiliziraju ga. Zatezanjem prekonosnog remena, tj. prisilnim zatvaranjem usta konju, konj ne može „pobjeći” od bola koje mu nanosi žvala, pa je time i kontrola jahača veća. Postoje dokazi kako pritom dolazi do ozljeđivanja mekog tkiva i zuba, što konju izaziva značajnu bol, patnju i probleme tijekom i nakon treninga i natjecanja.
Također, bičevanje konja i udaranje tijekom utrka su uobičajena pojava; udara ih se po glavi, vratu i sapima. Prema službenim statistikama, tijekom jedne utrke konj primi od 12 do 45 takvih udaraca. Osim toga, tijekom treninga se i dalje koriste elektrošok palice, unatoč zakonskoj zabrani.
Naravno, slika prema van je savršena i javnosti se sve prezentira kao plemenito natjecanje plemenitih životinja, koje to vole. No u biti, konji su potrošna roba, pri čemu se ne preza ni od čega kako bi se došlo do šampionskih rezultata i s time povezanog profita.
