Foto: ZG HoldingFoto: ZG HoldingVoditi jedan grad ili bilo koji državni entitet nema veze s pomaganjem ljudima. To radimo u slobodno vrijeme, kroz udruge, humanitarne akcije. Pomažući nemalom broju "jednih", uzimao je, odmagao, bar jednakom broju "drugih".Nismo mogli niti sagledati otkud i zašto klijentelizam, korupcija, nepotizam, bahaćenje.

Pri samom kraju jednog od najvećih filmova koje znamo, Don Vito Corleone umire igrajući se s unukom u, ne slučajno, vrtu naranči. Pogađa ga srčani udar, unuk odmah ne shvaća i misli da mu djed glumi. Naranče u tom filmu označavaju smrt no isto tako i bogatstvo, luksuz, kao i vezu imigranata u SAD-u s Mediteranom, Sicilijom, domom.

Hrvatski najpoznatiji kum umro je od srčanog udara, za večerom, imigrantsko iskustvo ga je i nas odredilo. Kumstva jesu različita i to valja odmah naglasiti. Jedno je izvan sustava, neformalno, potkupljujući one moćne u sustavu, ne libeći se sile, nasilja točnije. Drugo je unutar Izgradnjom vlastitih  mreža, pomaganjem ljudima i njihovim uvezivanjem, pogodovanjem odabranima Bandić je gradio državu u državi. Kako je ova, neformalna, jačala tako je i ona "prava" slabilasustava, ispreplićući mrežu formalnog i neformalnog virtuozno da je teško razlučiti tko je unutar a tko izvan. Upotreba nasilja, fizičkog, nije bila obilježje našeg kuma.

Oba su kuma upravo to, kumovi. Vjerskim, običajnim ritualom povezani s ljudima oko sebe. Važni ljudi mreža koje marljivo grade, ostajući u njihovom središtu, jačajući kako mreže jačaju.  Naš je kum imao blizu 150 kumstava na krštenjima djeci pred četiri godine. Točan broj svih kumstava možda i saznamo ovih dana. Neki će se tome smijati, neki odmahivati glavom jer biti kum nije samo pro forma, odgovornost prema kumčetu je mnogo veća nego prosječni urbani čitatelj zamišlja. Nemali broj ljudi osjetit će ponos u tim kumstvima.

Patrijarhat je mjesto radnje, obojici kao i mnogim drugim kumovima. Forma je to kruta i otporna, nerazumljiva nama koji smo na ljudskim pravima odrasli. U patrijarhatu svatko zna svoje mjesto, obaveze i prava koje proističu iz njega. U dvadeset prvom stoljeću nije patrijarhat isti kao nekad, no nije ni mnogo različit. Kada su dobra vremena, nema velike potrebe inzistirati na uslugama, obavezama, dugovanjima. U lošim vremenima on cvate, ne zato jer patrijarhat žudi za lošim vremenima nego jer je napravljen da se kroz njih lakše preživi. Koliko to u današnjem vremenu sve drži vodu, koliko i kome pomaže a kome radi štetu, prava su pitanja.

Zagrebački je gradonačelnik bio možda i najpoznatiji živući političar Hrvatske. Dugovječan, na čelu metropole nacije koja samostalnošću doživljava procvat, sa sluhom za probleme Hrvata izvan domovine, neumoran, sveprisutan, popularan.

Spisak afera koje mu, koliko znamo, nisu naštetile je podugačak. One nisu tema ovoga teksta no teško ih je ne spomenuti. Milan Bandić je bio Koliko je odlično razumio politiku i njene neslućene mogućnosti, toliko nije razumio demokraciju, njena osnovna pravilavjerojatno najspretniji političar moderne Hrvatske, talentiran, vješt, ambiciozan i šarmantan. Sve u okvirima zadanih gabarita sprege nacije, vjere i tla, unutar kojih je operirao vrhunski, ali ih i sam definirao. Ovo nije tekst o razmjerima kriminala, niti evaluacija jedne vladavine. Prije će biti pokušaj kritike paušalnih ocjena osobe koja je, kao rijetko tko, otjelovljavala hrvatsku stvarnost ovih decenija. Ovo je priča o nama koji nismo ni znali ni mogli sagledavati otkud i zašto klijentelizam i korupcija, nepotizam, bahaćenje i raskoš iza krinke slike skromnog života u, do jučer, socijalističkom dvosobnom stanu.

Pomagao je mnogima, tako je. Teško je to poreći. Nije mu to bilo u opisu posla no on je od toga napravio životnu misiju. Puno toga zavisi kako na to pomaganje gledamo. Naš pogled određuje, ovdje, sve. Tko je protiv pomaganja? Što ima loše u tome? Mnogo, jako mnogo familija živi danas bolje zahvaljujući Milanu Bandiću, jesmo li im zavidni na tome?  Nije lako ni pobrojati sve one župe kojima je slao donacije, no isto tako i one ljude s dna društvene ljestvice. Nimalo se ne šalim ako napišem da tu ima materijala za blaženika ako ne i više od toga. Redovito bi i sam zavrnuo rukave i čistio snijeg ili štogod je zatrebalo.

U tom pomaganju, delanju, i jest problem, onima drugima, meni. To nije funkcija države, nije niti grada ili bilo koje lokalne samouprave. Njihov je Pomažući nemalom broju "jednih", uzimao je, odmagao, bar jednakom broju "drugih". Vrlo benevolentna procjena, rekao bih, jer je broj oštećenih višestruko većiprimarni zadatak da osiguraju sve, a pogotovo nužne servise svojim građanima. Prvom čovjeku Grada zadatak je da taj Grad i sve njegove službe funkcioniraju, učinkovito, transparentno, kompetentno, pristupačno - svima.  Voditi jedan grad ili bilo koji državni entitet nema veze s pomaganjem ljudima. To radimo u slobodno vrijeme, kroz udruge, humanitarne akcije. Pomažući nemalom broju "jednih", uzimao je, odmagao, bar jednakom broju "drugih". Vrlo benevolentna procjena, rekao bih, jer je broj oštećenih višestruko veći.  Lijepo je imati novu crkvu u svom mjestu, no kako znati da baš taj novac nije uzet od saniranja škole u drugom mjestu, Zagrebu točnije.

Iznosi novaca koji su preusmjereni, zamračeni tijekom vladavine preminulog gradonačelnika su toliki da ih teško pojmimo, ako je suditi po trinaest optužnica USKOK-a. Izostanak pravodobne reakcije na potres samo je ogolio nemoć Grada da se nosi s prijetnjama, da ih prevenira ali i sanira.

Priča o dugovječnom gradonačelniku je svakako priča o nama samima. Koliko je odlično razumio politiku i njene neslućene mogućnosti, toliko nije razumio demokraciju, njena osnovna pravila. "Što oni hoće? Izbori su svake četiri godine, na njima neka iskažu neslaganje." Izjava je iz tramvaja iz doba prosvjeda za Varšavsku. Ukoliko je točna, a čuđenje iskreno, oslikava dubinsko nerazumjevanje osnova demokracije, političke kulture.

Nema bolje ličnosti kao paradigme shvaćanja politike u Hrvata. Nije ovo priča o putovanju od SKH do suradnje, osiguranja većine HDZ-u, to su samo forme, ne govore o sadržaju. Način delanja zagrebačkog kuma bio je njegov sadržaj, uglavnom ocjenjivan kao simpatičan ili antipatičan, Prvom čovjeku Grada zadatak je da taj Grad i sve njegove službe funkcioniraju, učinkovito, transparentno, kompetentno, pristupačno - svima.  Voditi jedan grad ili bilo koji državni entitet nema veze s pomaganjem ljudima.što je irelevantno.

Gradeći svoje mreže, pomažući i uvezujući ljude, pogodujući odabranima gradila se država u državi. Kako je ova, neformalna, jačala tako je i ona "prava" slabila.  Više manje je svima jasno da će smrću osobe u središtu izgrađenih klijentelističkih mreža one doživjeti udar, no neće nestati. To bi trebalo zabrinuti svakog pravog domoljuba a takvi su navodno većina u nas. Republika Hrvatska sa svojih trinaest optužnica prepoznaje tu vrst umrežavanja kao prijetnju, sebi i svojim građanima.

Sve to uz pretpostavku da zapošljavanje preko veze, poslovi kumovima, donacije svojima jesu štetne za društvo, opasne za Republiku, nezakonite, kriminalne.  Država i društvo ih moraju prekinuti, pod hitno.

Osim ako baš ta vrsta umrežavanja nje bit, suština i željeni cilj, a država i postoji samo kao paravan. Kako ružna misao.

Zlobna i neistinita. Kao i usporedba s filmskim Kumom.

 

<
Vezane vijesti