Gledajući šire, u grmu političkih nesposobnosti, prebirokratiziranosti i neuspjeha u suočavanju s ekonomski toksičnim krizama leži zec rastuće opasnosti od vjerojatne pandemije tzv. ekstremno desnog radikalizma u Europi.
Tko je god makar i površno upućen u trokirajuće stanje njemačke politike posljednjih godina i gospodarstva, ali i u zabrinjavajuću nesposobnost kancelara Friedricha Merza da se nosi s krizama izazvanim ukrajinskim ratom i Trumpovim razbijačkim pohodom kroz globalnu tzv. ekonomsku staklariju osjetljivu na imperijalnu nesmotrenost, uopće nije sumnjao u više no uvjerljivu izbornu pobjedu Alternative za Njemačku (Alternative für Deutschland – AfD) u pokrajini Saskoj-Anhaltu. Odnosno relativnu pobjedu 20. rujna 2026. u Mecklenburg-Zapadnom Pomorju, drugoj “krovnoj” saveznoj državi. Ako su te savezne države na njemačkom istoku i sjeveroistoku – bivši komunistički teritoriji DDR-a pod kontrolom SSSR-a – svojevrstan lakmus za parlamentarne izbore, crna se sudbina valja prema saveznoj vlasti Unije CDU/CSU (Kršćansko-demokratska unija i Kršćansko-socijalna unija).
Pronacistički i radikalno protumigrantski AfD-ov populizam – sklon Rusiji i kremaljskom Vladimiru Vladimiroviču, a nesklon Ukrajini i Unijinoj politici koja gura Stari kontinent iz krize u još dublju krizu – 6. je rujna 2026. bila s 43,8 posto osvojenih glasova u Saskoj-Anhaltu očitala paprenu lekciju CDU-ovom premijeru Svenu Schulzeu, čija se stranka s jedva 17,2 posto glasova provela kao bosa po trnju.
Jesu li te (ne)očekivane činjenice sada alarm ne samo za Njemačku, nego i za ostatak Starog kontinenta? Jesu. Prije svega zato, jer AfD-ova politika osvježenog i umivenog nacionalsocijalizma – kojem je već u programsko-ideološkoj zigoti uvijek nečija “krivnja” za to što je “našem narodu loše”: 1930-ih su to godina i sve o 1945. bili Židovi, a danas su migranti. Svi, ne samo ljudi iz tzv. egzotičnih i zemalja Azije i Afrike, gdje bjesne ratovi, siromaštvo i glad. Gotovo isključivo (neo)kolonijalnom krivnjom država tzv. globalnog Sjevera, koje su stoljećima – i u novije doba – samozvani gospodari tuđih prirodnih resursa i čak sudbina cijelih naroda.
Polit-ideološka, u suštini rasistička, AfD-ovština, čiju je pobjedu očekivati u još nekim njemačkim saveznim državama/pokrajinama, pa možebitno i prijetnju demokršćanskoj CDU/CSU-ovoj većini u Bundestagu, dio je zapravo šire radikalno crne tzv. desne političke plime što zapasuje Stari kontinent. U Italiji je već na vlasti koalicija tzv. desnih i ultradesnih opcija – Braća Italije (Fratelli d’Italia – FdI), Liga (Lega) i Naprijed Italijo (Forza Italia) s premijerkom Giorgiom Meloni. U Francuskoj – s vrlo velikim izgledima i 35 posto već potvrđene biračke potpore – juriša osvojiti Elizejsku palaču AfD-ov alter ego Nacionalno okupljanje Marine Le Pen i Jordana Bardelle.
Ta tzv. krajnja desnica u strelovitom usponu već razbija tradicionalni tzv. obrambeni zid sazdan od opcija tzv. desnog centra (macronisti i liberali) i ljevice te baca na koljena republikance Brune Retailleaua, prisiljavajući ih na suradnju. Hoće li francuska “republikanska fronta” šaptom pasti pod udarom tzv. krajnje desnih radikala, a onda u Petoj Republici više ništa neće biti isto? Kao ni u Njemačkoj ostvari li AfD većinu u Bundestagu i ustoliči u Berlinu svog kancelara, čime bi tzv. demokratske opcije dobile bolan vritnjak s neizvjesnim rokom oporavka.
Novinar Deutsche Wellea Saša Matić, u komentaru AfD-ova uspjeha u Saskoj-Anhaltu, tvrdi na televiziji N1 Hrvatska da su zbog povijesnog iskustva života u DDR-u, u socijalizmu, birači u istočnoj Njemačkoj vrlo kritični prema stanju u zemlji, strankama na zapadu, vladi u Berlinu, ali i općenito prema ekonomskom modelu kapitalizma. “Drže da kapitalizam i vlada upravljaju radnicima kao marionetama umjesto da vode socijalnu politiku i skrbe o radnicima i svim građanima. To je važan razlog njihova nezadovoljstva i uspjeha AfD-ove politike.”
Gledajući šire, u tom grmu političkih nesposobnosti, prebirokratiziranosti i neuspjeha u suočavanju s ekonomski toksičnim krizama leži zec rastuće opasnosti od vjerojatne pandemije tzv. ekstremno desnog radikalizma u Europi. Biračko nezadovoljstvo politikama svojih vlada i kolateralno zbog ekonomsko-sigurnosno-ekološkog bauljanja najnesposobnijeg vodstva EU-a u povijesti Schumanove ozbiljene, pa iskompromitirane ideje.
Nastavi li rasti i širiti se Starim kontinentom plima radikalnoga populizma crnih boja, protumigrantskih i rasističkih, Europu čeka vrlo izazovno razdoblje. Kakvo je u sličnim globalno disfunkcionalnim uvjetima (duboka ekonomska kriza, politička nestabilnost, spletke, Göbbelsov propagandni populizam, nezaposlenost…) 1930-ih godina tragično stasao u bavarskim pivnicama izgubljenim biračkim povjerenjem u demokratsku Weimarsku Republiku. Vremešni je lider eutanazirane države Paul von Hindenburg 30. siječnja 1933. ustoličio kancelara tzv. Trećeg Reicha Adolfa Hitlera i Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka se uspela na vlast.
Ta je ekstremno tzv. desna, rasistička i genocidna vlast stajala svijet cca 60 milijuna mrtvih do svibnja 1945., masovnih zločin protiv čovječnosti (tzv. konačno rješenje u lancu tvornica smrti, projekt Lebensraum, etc.), jedinih dviju u povijesti (američkih) in vivo atomskih bombe na japanske civile, potpuno razorene Europe, velikih dijelova Azije i Afrike, masovnog jada i nepojmljivih užasa…
Njemačko-talijansko-japanski naci-fašizam u sklopu tzv. Trojnog pakta, uz koji su veleizdajnički pristali te aktivno sudjelovali u zločinima i neki pojedinci i polit-ideološke opcije u okupiranim zemljama, izgubio je rat protiv demokratske/slobodarske svijesti, ali mu sjeme nije zatrto jednom zauvijek. Povijesni propust pobjednika? Krvavi je trag nečovječnog polit-ideološkog ekstremizma povijesna opomena ljudskom rodu: ne ponovilo se! No, kako zapravo stvari stoje, slavni starorimski govornik Ciceron nije imao pravo u svom djelu “De Oratore” kad je smislio onu kako je povijest učiteljica života (Historia est magistra vitae), jer u tih više od dva milenija ljudi stalno ponavljaju istu kobnu lekciju. Ili je učiteljica loša ili učenici?
Na sreću li nesreću, kako tko uzme, Hrvatska nije jedina među 27 EU država u kojoj se usred parlamenta slobodno uzvikuje ustaški, genocidan i nacifašistički poklič Za dom spremni (= njemački Sieg Heil ili Heil Hitler; talijanski Saluto Romano; japanski Tanno Heika Banzai; ukrajinski Slava Ukrajini…), masovno skandira na stadionima, njime Thompson počinje svoje “dvokonotacijske” koncerte za publiku koja ustaše i tzv. NDH drži hrvatskim domoljubima… Proustaško-protusrpski Domovinski pokret (DP) s biračkim rejtingom duboko ispod izbornog praga je dio hrvatske vlasti, a DP-ov predsjednik Ivan Penava (propali HDZ-ov kandidat za zamjenika stranačkog predsjednika) potpredsjednik HDZ-Plenkovićeve vlade, pa…
Tzv. desni i krajnje desni radikali, manje ili više, također već participiraju u obnašanju vlasti u Nizozemskoj, Mađarskoj, Švedskoj, Finskoj, Češkoj i Slovačkoj. U Italiji vladaju, a nadomak vlasti su u Austriji, Njemačkoj i Francuskoj, što će reći da se nad Starim kontinentom zgušnjavaju tamni oblaci. Tučonosni kumulonimbusi. To sada više no ikad zorno potvrđuje kako ekstremno konzervativno crnilo u europskomu političkom oktogonu uvjerljivo pobire bodove u pojedinim rundama, ali zasad još nije kadro dobiti borbu nokautom. Ne može svatko biti Filip Hrgović, ali…
“Građani su jako zabrinuti”, ustvrdio je neki dan bivši dugogodišnji zastupnik u njemačkom parlamentu Josip Juratović u “Novom danu” televizije N1 Hrvatska, komentirajući uspon pronacističkog AfD-a te krajnje tzv. desnog populizma u napadnoj,kaže, “balkanizaciji” Europe. “Demokratske strukture, pogotovo lijevog spektra, jako su zabrinute i društvo je jako podijeljeno u razmjerima kakve još nisam vidio. Podjele idu usred obitelji i familija. Čim se spomenu AfD i politika, dolazi do strašnog raskola.
Fenomen je da AfD ima jake pristaše i među strancima, koji su 20 posto njemačkog društva i populacije, među Hrvatima, Srbima, Turcima… Oni misle da će AfD u protumigrantskoj politici stati samo na Afganistanu i Siriji. To je varka. Njihova ideologija je rasistička. To će prijeći i na Hrvate, i na Srbe, i na Bošnjake i na sve ostale strance u Njemačkoj. Neka se ne zavaravaju. Nije samo AfD u pitanju, već taj pokret.
To je ozbiljan pokret, dio šireg europskoga političkog procesa. Jačanje tih snaga bi moglo ugroziti samu Uniju. Kada taj pokret zauzme prostor, prvo će razbiti Europu, dakle balkanizirati ju, a Hrvatska je dio Europe. I Hrvatska će, htjela – ne htjela, biti uvučena u taj proces. Znamo u kakvu okruženju živimo i kako se raspad EU-a može brzo izjaloviti kad su u pitanju naši susjedi.“
Još prije dvadesetak godina nitko s makar dva zrnca soli u glavi nije mogao zamisliti da će tzv. krajnja desnica uskoro postati najjača politička snaga ne samo u pojedinim njemačkim pokrajinama, osobito na bivšemu komunističkom istoku, nego i u najnaprednijim europskim državama što su upravo najtragičnije iskusile nacističku okupaciju u Drugom svjetskom ratu i antinacifašizam determinirale u svojim ustavima kao condicio sine qua non princip svoga demokratskog ustroja.
Ima li demokratska, uključiva i antinacifašistička Europa još snage za politički učinkovito i pravodobno spriječiti da brzorastući plimni val tzv. krajnje desnoga polit-populizma opasnih namjera i (ne)predvidljivih globalnih posljedica sasvim potkopa Schumanove temelje i napokon sruši dom u kojemu navodno obitavaju ljudsko dostojanstvo, sloboda, jednakost, ekološka svijest, vladavina prava, ljudska i manjinska prava, solidarnost…? Teško.
U bruxelleskom staklenjaku i strasbourškoj depandansi drugomandatno već stoluju isti politički eunusi koji (ne)činjenjem iritiraju tzv. obične/male europske birače, zagorčavaju im život i prisiljavaju ih da tom (ne)činjenju pokažu – srednji prst. Naravno da nisu samo stranci i averzija prema migrantskim doseljenicima pogonsko gorivo brzorastućem usponu AfD-a, Nacionalnog okupljanja, Braće Italije i njihovih surogata po EU-zemljama nego i opravdani strah Europljana od toga kamo ekonomski i sigurnosno idu njihove domovine, ali i EU/Stari kontinent u konkurenciji s ostatkom svijeta, ponajprije sa SAD-om i Kinom.
(Pre)skupo plaćeno bruxellesko činovništvo i, je li, dvaput po 27 državnih lidera na pozicijama operativnih poslovođa tzv. europske politike očito nemaju uvjerljiva ekonomsko-razvojna, životnostandardna, pogotovo ne polit-ideološki učinkovita obrambena sredstva za – ako već ne zaustaviti – kanalizirati rast tzv. krajnje desnog radikalizma u demokratski prihvatljiv i kontrolirani prostor nadmetanja programa i ideja. Dok ne bude prekasno.
