Krajičkom oka gledamo kako u najvećoj svjetskoj vojnoj sili fašizam otvoreno raste. I otpor njemu.
Genocid u Gazi i sve ostalo oko njega, preblizu su nam iz mnogo razloga. Ne možemo ga potpuno ignorirati. Ostaje pitanje: Smijemo li uopće? Uz koju cijenu?
Svijet već ide u smjeru kojem nismo dugo svjedočili, mlađi zapravo još nikad. Mračni oblaci stižu čak ako i zaboravimo prijetnju klimatskih promjena. Kako točno mislimo izaći iz svega toga? Uzdamo se u sposobnost, integritet, kompetencije vladajućih? Na osnovu čega? Imamo li izbora?
Nelaka pitanja koincidiraju s godišnjicom pokretanja najvećeg programa mirovne edukacije „na ovim prostorima“. Tridesetom godišnjicom Miramida, zakotrljanih iz još razrušenog ali ne više podijeljenog Pakraca u listopadu/oktobru 1995. Zamišljeni kao petodnevni susreti dvadesetak ljudi otvorenih da promjene svoju zajednicu nakon rata nabolje, razvili su se u cijelu lepezu događanja, i više od toga.
*****
“Čuli smo za vas. Možete li doći u Derventu?” “Mislim da ste vi ono što trebamo. Tri grada, Bihać, Ključ, Bosanski Petrovac.” “Odakle si, Emire? Iz Zenice, a ti, Ljiljo? Iz Doboja. Mislim, gdje sad živiš. Pa, u Doboju.” – “?”
“Kada sam čula da nam dolaze „neki iz Hrvatske“ pričati o miru, odmah sam se prijavila. Došla sam da vas rasturim. A onda vidim da vi (voditelji) šutite, a mi pričamo. Sada odem ranije na posao, da mogu ovdje cijeli dan ostati. I znaš šta? Od danas više nikoga ne pitam: Gdje si bio za vrijeme rata. Ne tiče me se.”
*****
Bila je tražena u drugoj polovici devedesetih, Miramida, ili kako smo ju pisali, MIRamiDA. Višednevna radionica, trening smo to zvali, izgradnje mira. Idealno bi trajala pet dana, iako je bilo i sedmodnevnih ali i kraćih od pet.
U Zaporižju, Ukrajina, prilazi mi mladi Aleksandr u pauzi. “Nas nekoliko je na telefonima stalno, to vidite?” Da, rekoh. Primjetih, no nisam reagirao, osjetio sam da ima nešto zbog čega ih treba pustiti da budu na telefonima dok sjedimo u krugu, nas preko dvadeset, i razgovaramo. “Mi sve zapisujemo, to nam je jako važno, zato smo na telefonima. Samo sam htio da znate.”
Uspomena ne fali. Pamte se ljudi, osjećaji, detalji, zaboravlja većina svega. Iz tih osnovnih Miramida nastale su Plusice, desetodnevne napredne, ne u postratnim područjima, van njih, Krk, Ludbreg, Fužine…
Iz Miramida smo svi učili. Na prvoj je bilo jedanaest sudionica/sudionika i 17! Voditelja i voditeljica radionica i gostiju. Teško je suspregnuti smješak toj ambiciji, neznanju preciznije. Ubrzo smo shvatili da nam treba voditeljski tim, neophodan da napravimo „dobar posao“, a to je prije svega značilo da ne napravimo štetu. Rat je tek završio, ljudi su traumatizirani, prepuni briga, strahova i koječega. Biti s ljudima, osjetiti ih, podržati makar prisustvom, ne poučavati ih, pogotovo ne s visine.
“Nema u Kninu srpskih kuća”, reagirao je jedan sudionik na termin koji mu je zaparao uši. Sutradan je donio harmoniku i svirao pjesme, reklo bi se „svih naroda i narodnosti“. Nije Miramida mjesto da jedni druge ispravljamo, da glumimo, da se pretvaramo. Ovdje se smije biti svoj, ranjiv, nesavršen.
Mladih je Miramida bilo najviše. Njih je organizirala sljedeća generacija, na nekima sam bio gost, u Lovranu recimo. Tadašnji sudionici sada su gradonačelnici, parlamentarke, poslovni ljudi, poznate novinarke, brižni roditelji, odgovorni građani.
Nije „trik“ u učenju vještina, znanja, u pameti. Ako ima trika on je u interakciji sa samim sobom, s drugima, s okolišem također. Ravnopravnoj interakciji.
“Nismo znali da je ovako težak život ovdje“, rekli su sudionici iz Vojvodine na Miramidi u Bujanovcu dvijetisućite. Zima, minus 20, čak je i premijer Đinđić odgodio dolazak tih dana na jug Srbije zbog hladnoće.
Miramida traje punih trideset godina u raznim oblicima. Film o Miramidanima u Grožnjanu možete pogledati na Youtubeu:
Koliko je ljudi dodirnula? Nije lako reći, ali sigurno nekoliko tisuća. U Hrvatskoj i BiH najviše, u Srbiji i Makedoniji također. Nekoliko i u Ukrajini prije 2020. Računamo li Miramidalije na portalu H-Alter i Miramida Rječnik na Radio Rojcu, govorimo o desecima tisuća.
Koliko su važne? Ne znam odgovor. Možda me i ne zanima. Uobičajeno je reći da su iz njih 1997. proizašli Mirovni studiji zagrebačkog Centra za mirovne studije. Oni sigurno jesu važni.
“Sve ćemo se lako dogovoriti.” Iznenađeno pogledam pomoćnicu direktora hotela s 4* u Umagu. Dogovaram veliki skup, očekujem mnoštvo pitanja. “Bila sam na Mladoj Miramidi u Puli”, razriješava moju začuđenost.
Ustalio se tada izraz: “Njima treba Miramida”. To znači da grupa ljudi želi učiniti nešto za svoju zajednicu, a ne znaju kako, gdje početi, kako se organizirati, kako da se ne svađaju stalno na sastancima.
Idete li po Hrvatskoj, upitala me socijalna radnica iz Dalmacije. Pozovite nas, odgovaram.
Dolaze teška vremena, vraća se vojni rok, vojske dronova i robota više nisu samo u filmovima. UN-u se otvoreno prijeti, tuže ga do jučer ugledne države, na ulicama vodećih demokratskih zemalja policija tuče i hapsi prosvjednike jer spominju genocide, Palestinu ili oboje. Sloboda govora? Ne za bitne teme.
Nismo se tome nadali, za to spremali, vidamo još rane ratova iz devedesetih, ne želimo reprizu, nikome. Kako se sa svime time nositi?
Treba li možda i vama Miramida?
Kakva je? Ne znam, no znam da ju moramo zajedno stvarati, izniče iz potrebe, nije naručena. Radi se bez projekta, novaca. S iskustvom, to da, tridesetogodišnjem.
Mir je glagol.
Miramida Dijalog, online, upravo počinje. Više informacija i Prijave su ovdje:
