Bilješka o banalnosti militarističke discipline i uvođenju vojnog roka: Međuljudska zona društvenih spona i sukoba motri se kroz militarističku stvarnost, nepredvidiva očišta moćnih hahara, nepodnošljivu lakoću normalnosti usmrćivanja i pripremu za moguća vojna postrojavanja. Diljem Europe, ali i globalno, istodobno se intenzivira društvena represija spram drugih i drukčijih, poduprta politikom straha i (samo)cenzurom, postajući sastavnicom militarističkog scenarija.
Hrvatska je, čini se, postala „uljuđeno“ militarističko društvo usvajanjem Konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani, te Konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske koje je Sabor Republike Hrvatske izglasao 24. listopada 2025. godine. Sada doista ima sve što je svrstava u red poželjnih, militarističko agilnih europskih država: od članstva u NATO-u i članstva u svim europskim obrambenim inicijativama poput tzv. Koalicije voljnih [The Coalition of the Willing] i zastrašujućim projektima kao Ponovno naoružavanje Europe [ReArm Europe], intenzivnog naoružavanja u raznim pravcima čije tehnološke dosege i strategije, dosad temeljene uglavnom na unutareuropskoj kolonijalno-uslužnoj trgovini zastarjelog glomaznog militarističkog otpada, ne možemo razaznati do enormnog porasta vojnog budžeta i ponovnog uvođenja vojnog roka. Rasprava o ovom potonjem bila je mlaka u Saboru, militaristička svjesnost kao navodni racionalni odgovor na ultimativne ugroze prevladala je i među oporbenjacima, tako da s bijednih „11 protiv“ Ministar obrane Ivan Anušić može svako jutro udivljeno gledati u svoje zastakljene oči od sreće.
Taj „osjet svjetlosti“ koji je ministar doživio nije zapravo uzrokovan svjetlom, već prosvjetljenjem da je militaristički uspjeh potpun tek ustrojem ročnika, korporativnim bratstvom na kupu u kasarnama, na poligonima i vojnim vježbama. Drugim riječima, spremnošću da se tjelesnim ustrojavanjem i postrojavanjem, u jedinstvu zajedničkog faličkog nagona za moć s novoproizvedenim materijalnim povlasticama kojima se mami i draška individualni „ego“ ročnika, uprizori dužnost služenja državi, odnosno domovini. Pretpostavlja se, prema kalkulacijama Ministarstva obrane, da će već 2026. godine, dakle prve godine kada stupa na snagu vojna obveza, obuku proći do 4000 ročnika, u pravilu muškaraca, jer žene ne podliježu ovoj obvezi iako vojnu obuku mogu dobrovoljno pohađati. No, razlog pisanja ovog teksta nije obrazlaganje svrhe militarizacije koja je doslovno kontaminirala svo tkivo geopolitičke, medijske i svakodnevne stvarnosti, a još manje doprinos bizarnoj realpolitici agitiranja mladih ročnika, odnosno vojnika koju austrijska teoretičarka Birgit Sauer detektira kroz optiku „krize neoliberalne maskulinosti“[i]
Motiv je posve drukčiji i pripada spektru onog nepoželjnog, nedefiniranog, neprecizno uglavljenog u obrambeni sustav, normativno neodređenog i umnogome nejasnog zahtjeva, a tiče se zapravo prava na prigovor savjesti. Pravo koje se, premda zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske iz 1990. godine, člankom 47. u kojemu stoji da se dopušta prigovor savjesti „onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama.“[ii], u službenom se političkom diskursu, čemu svjedočimo zadnjih mjeseci, namjerno previđa, gura u stranu ili je a priori sumnjivo, gotovo prutuprirodno. Prigovor savjesti se, da stvar bude posve ogoljena, pojavljuje kao kazna jer u temelju njegova oglašavanja stoji oskrvnuće na dužnosti utemeljenog ratnog erosa i njegova bjelosvjetskog nekropolitičkog nauma. Stoga je razumljivo da niti jedan argument u cilju pojašnjenja niti prijedlog u korist realizacije ovog prava bilo iniciran od strane nekolicine zastupnica i zastupnika, organizacija civilnog društva, napose Centra za ekonomsko obrazovanje i Centra za mirovne studije ili instituta Pučke pravobraniteljice, nije mogao proći. E- Javno savjetovanje o Nacrtu prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani, s nacrtom konačnoga prijedloga zakona, upriličeno tijekom ljetnih mjeseci, bilo je tek fingirana izvedba demokracije[iii].
Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter u jednom od svojih zadnjih javnih nastupa[iv] o ovom pitanju, uz posve logičku primjedbu kao što je izostanak utvrđivanja naknade za civilno služenje kod onih koji se pozivaju na prigovor savjesti, upitnim naglašava kategoriju „uvjerljivosti” pozivanja na prigovor savjesti. I tu dolazimo do srži problema. Ako ostavimo po strani dodatnu nejasnoću temeljem kojih kriterija će se odlučivati tko će se od prigovarača savjesti baviti civilnom zaštitom, a tko će služiti u jedinicama lokalne samouprave, ključni problem je dokazivanje prigovora savjesti, odnosno njegova izvodivost.
To je prvo pitanje na koje bih skrenula pozornost. Dokazivanje prigovora savjesti[v] jednog ljudskog bića vezanog uz odbijanje nošenja oružja i sudjelovanja u vojnim operacijama, odnosno biti njegove uvjerljivosti, na što precizno upućuje pučka pravobraniteljica, je besmislica par excellence, osim ako se unaprijed ne računa s prevarantskom logikom prigovarača. No u tom slučaju nema ni prigovora savjesti, niti savjesti, te je o tomu bezrazložno raspravljati. I koje bi uostalom nadtijelo o tome uopće moglo odlučivati? Zgodno je spomenuti da se tijekom rata u Hrvatskoj, u devedesetim godinama prošlog stoljeća, a nakon stupanja na snagu Zakona o obrani Republike Hrvatske listopada 1991. i Pravilnika o izvršavanju vojne obveze i civilne službe studenog 1991. nije prakticirala procedura „uvjerljivosti“, već je bilo dovoljno podnijeti zahtjev za civilnu službu istoimenoj komisiji[vi].
Prigovor savjesti možemo, neovisno o etičkom ili duhovno-vjerskom polazištu, u kantijanskom smislu odrediti kao jednu vrstu unutarnjeg naloga koji je preduvjet za slobodno, autonomno moralno djelovanje, a koji u bitnom oblikuje namjere, odluke i postupke svakog ljudskog bića. Svjesno odbijati nositi oružje ili odbiti sudjelovati u ratu, odnosno odbiti oduzeti život drugom ljudskom biću u izvorištu je prigovora savjesti pojedinca / pojedinke o kojemu se ne prosuđuje i ne kalkulira. Odbijanje služenja vojnog roka zbog savjesti, kako precizno stoji u Priručniku o prizivu savjesti za mlade – Budućnost bez roka: Tvoj vodič kroz priziv savjesti, koji je Centar za mirovne studije u suradnji s Mrežom mladih Hrvatske izdao ove godine, „nije znak slabosti ili neposluha, već izraz dosljednosti i osobne odgovornosti prema vlastitim uvjerenjima“[vii] .
Povijesno gledano, još na početku dvadesetog stoljeća nekoliko europskih zemalja poput Norveške, Švedske i Nizozemske su jamčile pravo na prigovor savjesti, a prvi zakon o pravu na prigovor savjesti donosi Engleska 1916. godine. Tijekom dvadesetog stoljeća niz država donijele su zakonske uredbe kojima reguliraju prigovor savjesti, pa tako i Hrvatska Ustavom iz prosinca 1990. Inače, u mnogim jezicima ovaj se pojam temelji na prigovoru kao semantičkoj okosnici, počevši od consciousness objector na engleskom, objecteur de conscience na francuskom, bewusstseinsverweigerer ili još preciznije krigesdienstverweigerer na njemačkom ili objetor de consciência na portulgaskom, da uzmemo samo ove primjere.
Gotovo pola stoljeća pravo na prigovor savjesti je eksplicitno definirano u nizu međunarodnih rezolucija, kao jedno od temeljnih ljudskih prava koje omogućava mladima da donose odluke u skladu sa svojim moralnim, etičkim i vjerskim uvjerenjima, a nerijetko je povezano s promicanjem međunarodnog mira i suradnje među državama.
Osobno smatram da je prigovor savjesti ne samo autonomni čin utjelovljen u govoru savjesti pojedinca / pojedinke, već jedini ispravni odgovor na (samo)destruktivnu „normalnost“ u kojoj se bildaju militaristički mišići onkraj ljudske savjesti o suradljivom i surađujućem životu u svijetu, onom bez nasilja i uporabe sile. Biti prigovaračica savjesti za mene je uvijek i aktivan čin kojim svatko / svaka od nas svjedočenjem vlastite pozicije i prigovara, odnosno otvoreno se protivi ratničkom bezumlju, ubijanju i kulturi smrti.
Nije li Virginia Woolf bila istinska feministička prigovaračica savjesti kada se izravno suprostavila naoružanju i ratu? Kada je zorno pokazala kako smisao življenja uvijek znači preuzimanje odgovornosti za vlastitu poziciju spram posve određenog trenutka, kada je u osvitu Drugog svjetskog rata 1938. godine u knjizi Three Guineas [Tri gvineje] podigla svoj glas protiv bezumlja rata i militarizacije.
Drugo pitanje tiče se prekomjernih povlastica koje se jamče novacima Hrvatske vojske temeljem služenja vojnog roka, a koja se tema zbog korištenja dvostrukog aršina u pristupu vrednovanja civilne službe u odnosu na vojnu diskriminacija nametnula kao osnovna tema rasprave oko njegova uvođenja.
Bilo bi ljudski ohrabrujuće i dakako smislenije živjeti u svijetu u kojem će se nagrade dodjeljivati prigovaračima i prigovaračicama savjesti kada je posrijedi odbijanje nošenja oružja i sudjelovanje u ratu. Ne mislim na materijalne nagrade, iako neoliberalna logika funkcionira isključivo u kodu financijske kalkulacije i gramzivog nekropolitičkog kapitalističkog profita. Uopće, neumjesno je valorizirati i mjeriti nečiji izbor na temelju prigovora savjesti usmjeren protiv rata i ratovanja s obveznim „pristankom“ na militarističku vježbaonicu za mogući rat u ime navodnih sigurnosnih prijetnji ili ugroza. Služenje vojnog roka sadrži i određena materijalna obećanja, socijalne viškove ili privilegije, što potkrepljuje premisu da je zakonska obveza oko novačenja temeljena na implicitnom nagovoru. Nije li to „podebljanje“ sastavnica apsurdne logike da valja platiti izvršenje zakonske obveze jer bi možda mladi ljudi radili neke druge odabire? Ili panike? Ili je projekt vojne obuke u startu zakopčan zebnjom od neuspješnog novačenja? Moguće da dio mladih muškaraca nema onaj tako blistav sjaj u očima na spomen vojne obuke kao što ga ima dotični ministar. Inače, ne vidim zašto bi se obvezna vojna dužnost k tomu dodatno materijalno nagradila. Kakogod, tu sumjerljivosti nema.
S druge pak strane, namjerno skretanje pozornosti s merituma problema, a to je projekt nasilne militarizacije društva, na temu ekonomske diskriminacije u vezi s novačenjem ili civilnom službom posve je dubiozno. Ekonomska diskriminacija u vezi sa služenjem vojne obuke, ma koliko bila mjesto zakonski nategnutog i nepravednog poteza od strane predlagatelja i utoliko razumljiva tema javne rasprave, po mom je uvjerenju podmetnuta tema ili u kolokvijalnom žargonu, podmetnuto „kukavičje jaje“.
S jedne strane ne postavljamo pitanje financijske cijene militarizacije hrvatske države dok na tren uživamo u uspravljanju uniformnog tijela nacije, vojnim paradama i pripadnosti militarističkom duhu europskih saveznika. Ništa nije tako uzbudljivo ni tako sexy kao duh maskulino militarističkog zajedništva, o čemu je još 1977. godine pisao njemački antropolog i sociolog Klaus Theweleit u svojoj maestralnoj knjizi Männerphantasien[viii]. S druge strane, ljudska cijena rata i ratovanja nije fascinantna jer vrijednost pojedinačnog ljudskog života ne vrijedi ništa za inicijatore ratnih pogona i upogonjenja niti sljedbenike europskog militarističkog projekta, posebno ne za one koji se skrivaju pod skute svojih sigurnih parlamentarno stranačkih zaštita. Materijalnih i sigurnosnih. Svi/sve smo u pravom trenutku anemični, zar ne?
Naposljetku, tek mali podsjetnik oko ratova, novačenja, ljudske rase i odgovornosti. Kada su na dnevnom redu zakonski prijedlozi o služenju vojnog roka o tome nije nikad uputno raspravljati, a i remeti tzv. racionalne projekcije geopolitike ratovanja i sekuratizacije. Kakav je to tek užitak – usmjeravati tijekove smrti nekih drugih, ulaziti u glave gospodara ratova i neodgovorno bacati ratne sheme, ali i dronove i druge letjelice smrti, misli se prigovaračica savjesti dok razmišlja o profanim učincima rata. Rat, da podsjetim, uvijek razara i ubija, a tomu služe pripremne vježbaonice iliti vojne obuke, maskulina tijela na kupu, tehnološki usavršene ratne „igračke“, državni i naddržavni korporativno-financijski projekti militarizacije. Šifre poput „nacionalno-oslobodilačkih“, „sigurnosnih“, „patriotskih“ ili „vjerskih“ kao i one – „obrana od terora“ i „obrana demokracije“ kojima su se zadnjih nekoliko decenija nerijetko opravdavale militarističke akcije, okupacije i osvajanja, spadaju u historijski znane, potrošive ideologeme.
Neprijateljsko okruženje je danas posvud i odasvud, čini se, a sigurne sfere posve istanjene. Međuljudska zona društvenih spona i sukoba motri se kroz militarističku stvarnost, nepredvidiva očišta moćnih hahara, nepodnošljivu lakoću normalnosti usmrćivanja i pripremu za moguća vojna postrojavanja. Diljem Europe, ali i globalno, istodobno se intenzivira društvena represija spram drugih i drukčijih, poduprta politikom straha i (samo)cenzurom, postajući sastavnicom militarističkog scenarija. Ovovremeni neprijatelji i politička nesuglasja oko njih i njihove odgovornosti funkcioniraju usporedo s konstruiranjem neprijatelja iz „sjećanja budućnosti“.
„Lišiti drugu osobu života znači poništenje moga, ne tek moga vlastitog, već smisla kojeg moj život pronosi, a koji je od samog svog začetka, stalno, društveni život.”[ix] Tako je feministička filozofkinja Judith Butler, uvodeći ovu gotovo zaboravljenu „istinu” u raspravu o odnosima između Izraela i Palestine još 2010. godine u knjizi Frames of War: When is Life Grievable? učinila razvidnim intrinzičnu vezu ubijanja svakog ljudskog bića s „ubijanjem” ideje društvenosti kao preduvjeta života. Rat je uvijek, da podsjetim nanovo, i ubijanje ljudi i ubijanje ideje društva (čemu služi i memoricid, npr.) i ljudske zajednice, i ubijanje planeta Zemlje. Kako pravo na život, kao nesvodiva potentnost ljudskog bića, odzvanja unutar militarističke „normalnosti” ili jesu li suvremene okolnosti mnogih ratova u svijetu te koje dopuštaju postavljanje ovog pitanja? Je li naša savjest uopće uznemirena konkretnošću pojedinačnog ljudskog gubitka kojemu svjedočimo svakog trenutka u danu, a kao posljedice militarističke učinkovitosti?
Postoji još jedna verzija iz „sjećanja budućnosti“, ona kritičko imaginativne američke spisateljice Ursule K. Le Guin. U dosluhu s njom mogu tek imaginirati svijet u kojem bismo svi/sve pristali/pristale odbiti uporabu oružja, odbiti militaristička nadmetanja, odbiti sudjelovanje u ratu i ratnim operacijama, odbiti ubijati druga ljudska bića, a i druge vrste; svijet u kojemu bismo svi/sve bili prigovarači/prigovaračice savjesti. Bio bi to jedan posve pristojan svijet. Post-apokaliptički i post-antropocentrični, onaj u kojemu nema vojnih obuka ni ministara obrane sa sjajem u očima.
