Centar za mirovne studije poziva od 20. do 29. ožujka na obilježavanje još jednog Tjedna borbe protiv rasizma, kroz niz aktivnosti i događanja usmjerenih na suzbijanje rasizma u Hrvatskoj i šire.
Rasizam i diskriminacija ne događaju se “negdje drugdje”. Događaju se našem susjedu i našoj prijateljici. Na našem radnom mjestu, u školi našeg djeteta ili u omiljenom kafiću.
U vremenu rastućih društvenih nejednakosti, neki političari i društvene grupacije sve češće pokušavaju strah, nesigurnost i ekonomske probleme usmjeriti prema onima koji na njih imaju najmanje utjecaja. Protekla godina bila je obilježena eskalacijom netrpeljivosti prema različitim manjinskim skupinama, a migrantske zajednice ponovno su bile među najčešćim metama.
Svjedočili smo prosvjedima protiv migrantskih radnika u Zagrebu, Splitu i Rijeci, zabranama ulaska u klubove i trgovine zbog boje kože ili podrijetla te sve češćim fizičkim napadima na ljude koji rade u najtežim uvjetima, poput dostavljača, kao i na žene u javnom prijevozu i na ulicama naših gradova. Istovremeno, neki političari pokušavaju odgovornost za ekonomsku situaciju u zemlji, preskupu potrošačku košaricu i sve teži pristup javnim uslugama prebaciti upravo na migrantske radnike i radnice koji_e, baš kao mi, svojim radom i trudom nastoje prehraniti svoje obitelji.
Kao i prethodnih godina, naglašavamo da ovakvi oblici nasilja nisu izolirani incidenti. Oni su mogući zato što postoje sustavi i institucije koje ih ne sprječavaju, već ih svojim politikama i praksama dopuštaju ili proizvode.
Nije slučajno da i dalje svjedočimo nasilnim pushbackovima na granicama, dok nova europska migracijska i azilna politika prijeti pretvoriti vanjske granice Europske unije u sabirne kampove za ljude koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove. Nije slučajno ni to da i dalje svjedočimo segregaciji romske djece i djece izbjeglica u obrazovanju, kao i stambenoj segregaciji romske zajednice u brojnim lokalnim sredinama, uključujući i Zagreb.
Istovremeno migrantski radnici često rade i žive u ponižavajućim uvjetima, suočeni s nesigurnim radom, stanovanjem u nehumanim uvjetima i svakodnevnom diskriminacijom – od zabrana ulaska u klubove i barove do otežanog pristupa zdravstvenoj skrbi. Mnogima se i dalje odbija upis kod liječnika ili adekvatno liječenje.
Paralelno se nastavlja oblikovati pravni okvir migracija koji prvenstveno služi interesima kapitala, dok su prava radnica i radnika minimalna ili nepostojeća. Ove godine doneseni su i zakoni koji migrantske radnike obvezuju na pohađanje tečajeva jezika, iako za to nisu osigurani osnovni uvjeti, poput besplatnih programa ili termina prilagođenih radnom vremenu. Istovremeno se takvi zahtjevi ne postavljaju prema drugim skupinama doseljenika, što jasno pokazuje koliko klasna pozicija, etnicitet i rasa i dalje oblikuju način na koji društvo tretira ljude.
Zabrinjavaju i pokušaji uvođenja praksi koje bi legalizirale diskriminaciju, primjerice kroz zdravstvene pravilnike koji zahtijevaju potpisivanje izjava o zdravstvenom stanju. Uz to, ljude se svakodnevno legitimira na glavnom kolodvoru, aerodromima i autobusnim kolodvorima na temelju njihove boje kože ili pretpostavljenog podrijetla – iako je rasno profiliranje nezakonita praksa.
Zato nam se pridružite kako bismo zajedno i u solidarnosti razgovarali o tome kako se suprostaviti i kako pružiti podršku našim susjedima, sugrađankama, kolegicama. Pridružute nam se kako bismo izbjegli da naše društvo ponavlja obrasce koji dovode do kontinuiranog zakidanja i ograničavanja prava ljudi te brojnih smrti i psihofizičkih posljedica, isključivo zbog načina na koje ih se gleda, odnosno načina na koje ih gledamo.
