Nesuđeni nobelovac iz Ovalnog ureda mogao je, ali nije želio, zaustaviti pokolj Palestinaca i priznati palestinsku državu već drugi dan nakon stupanja na predsjedničku dužnost.
Kaže američki predsjednik Donald John Trump da ga je pokrala Švedska kraljevska akademija i, je li, nepravedno dodijelila ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir venezuelanskoj oporbenoj političarki u egzilu Mariji Corini Machado (alter ego ruskog Alekseja Anatoljeviča Navaljnog), koja se bori protiv režima Nicolasa Madura, jer „želi uvesti demokraciju“ u tu naftom i inim resursima prebogatoj južnoameričkoj zemlji“. A Trump je, tvrdi, već na početku drugog mandata u Bijeloj kući bio zaustavio osam ratova u svijetu u sedam mjeseci, uključivo neki dan izraelski pokolj palestinskog naroda u Pojasu Gaze, „što do sada nije uspjelo nikomu u svijetu“.
„Zaslužio sam tu nagradu više no itko drugi“, ljutito poručuje nesuđeni nobelovac i mnogi mu odobravaju, ne samo u SAD-u, a iz Stockholma se čuje da su „prekasno saznali za Trumpov doprinos obustavi rata između Izraela i palestinskog Hamasa“. Ili je to post festum objašnjenje odbora Švedska kraljevske akademije za dodjelu Nobela za mir u 2025. godini, zapravo, drugo ime ishoda usporedbe Trumpova političkog i sudjelovanja isporukama oružja u izraelskom pokolju cijeloga jednog naroda u Pojasu Gaze i globalnoga, koji je drastično osamio Izrael i SAD u međunarodnoj zajednici.
Naravno, dobro je da je izraelski genocid u Pojasu Gaze zaustavljen – makar i privremeno, vidjet će se, jer ubojice iz Tel Aviva na čelu s vjersko-konzervativnim premijerom Benjaminom Netanyahuom i dalje ucjenjuju/prijete s pozicije sile i nadmoći, uzdajući se u Trumpa – ali ta slika „dobroga/mirotvornog“ zasjenjuje činjenica o blizu 200.000 ubijenih i ranjenih Palestinaca svih dobi i obaju spolova, stranih humanitaraca, liječnika, učitelja, novinara, aktivista međunarodnih organizacija, injsl.
Nesuđeni nobelovac iz Ovalnog ureda Bijele kuće – koji upravo masovno izvodi vojsku s dugim cijevima protiv vlastitih građana širom SAD-a, gdje su na vlasti izborni pobjednici demokrati, jer birači tamo nisu dali glasove njemu i republikanskoj stranci – mogao je, ali nije želio, zaustaviti pokolj Palestinaca i priznati palestinsku državu već drugi dan nakon što je bio stupio na predsjedničku dužnost. To bi, bez ikakve dvojbe, bio potez za Nobelovu nagradu za mir. A nije to učinio. U inat cijelom svijetu.
U inat više od 150 od ukupno 193 zemlje članice UN-a što su priznale državu Palestinu, borio se rukama i nogama u UN-ovoj Općoj skupštini te u Vijeću sigurnosti protiv svih/svakoga tko je osuđivao izraelski pokolj i priznavao ga kao genocid, prkosio međunarodnomu uhidbenom nalogu i ugošćavao ubojicu Netanyahua, podebljao isporuke američkog oružja za 35-40 milijardâ dolara radi ubijanja palestinske djece, žena, starih ljudi, nemoćnih, ranjenih, bolesnih, tolerirao njihove progone i raseljavanja te zgrozio cijeli svijet notornom budalaštinom o Pojasu Gaze kao budućoj rivijeri na Sredozemlju kao luksuznim resortom pod američkom upravom.
Samo zbog toga – da se ne spominje njegova traljava uloga u eskalaciji ukrajinskog rata, agresivno predatorstvo radi otimanja suverenoj državi Panamskog kanala, prijetnja aneksijom Grenlanda i Kanade, pripreme za vojnu agresiju na Venezuelu i Iran, ucjenjivanje EU, Kine, Indije, Brazila… tzv. sankcijama i carinama, arogancija prema međunarodnim institucijama, žestoke progone propalestinskih prosvjednika i opći nered u SAD-u – Donald John Trump nije mirotvorni „materijal“ za Nobela. Niti će biti dogodine.
Bez obzira na Gazu, gdje je izraelsko-američka ubilačka sila u samo dvije godine ostavila nepregledno groblje pod ruševinama, koje su možda usporedive samo s pustoši nakon američkoga ratnog zločina protiv čovječnosti dvjema atomskim bombama 1945. godine bačenima na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki. Japan je već bio na koljenima i trojni pakt (Njemačka-Italija-Japan) vojno poražen, pa nije bilo potrebe za masovnim ubojstvom i dugoročnim zdravstvenim posljedicama stotina tisuća civila zbog prvoga nuklearnog pokusa in vivo.
Pojas Gaze je i velikom Trumpovom zaslugom danas avetinjsko mjesto, nedostojno ljudskog doma, poprište najgore nečovječnosti i zla koje je u stanju čovjek priuštiti čovjeku. Ako nitko drugi, genocid u Gazi bi uskoro zaustavili sami Izraelci, koji godinama žestoko prosvjeduju širom zemlje protiv ekstremističke politike Benjamina Netanyahua i njegovih ubojica, zbog kojih je židovska država ne samo pribijena na globalni stup srama nego zbog kojih raste u svijetu antisemitsko raspoloženje. I događaju se teroristički napadi: npr. neki dan na najsvetiji židovski blagdan Jom kipur ispred sinagoge u Manchesteru, gdje su dvije osobe ubijene i tri u teškom stanju; na benzinskoj crpki u Italiji je razjarena skupina fizički napala 52-godišnjeg Židova i njegovog šestogodišnjeg sina, uzvikujući „Slobodna Palestina“ i „ubojice“… A nisu ni u Izraelu svi Židovi krivi za genocid.
„Predsjednik Trump će nastaviti sklapati mirovne sporazume, okončavati ratove i spašavati ljudske živote“, objavio je glasnogovornik Bijele kuće Huyen „Steven“ Cheung na X-u, oštro kritizirajući Švedsku kraljevsku akademiju zbog dodjele Nobelove nagrade za mir venezuelanskoj aktivistici. „On ima srce humanitarca i nikad se neće roditi netko poput njega tko je u stanju pomicati planine samom snagom svoje volje. Odbor za dodjelu te nagrade je dokazao kako politiku stavlja ispred mira.“
Cheungov šef je pak, paralelno, na svojoj društvenoj mreži Truth Socialu obznanio tri videa, koji ga slave zbog sporazuma o Pojasu Gaze. Dan je kasnije priopćio novinarima, ne spominjući njezino ime, da ga je nazvala dobitnica Nobela za mir Maria Corina Machado, rekavši mu: „Prihvaćam nagradu u vašu čast, jer ste ju vi zaista zaslužili. Vrlo je lijepo što je to učinila. Nisam rekao ‘onda mi ju daj’, premda mislim da bi to učinila“.
Venezuelanka je, službeno je norveško objašnjenje, nagrađena „zbog neumornog promicanja demokratskih prava svog naroda“, a ona je pak u svomu prvom reagiranju nakon proglašenje dobitnicom izjavila da priznanje „posvećuje patnji naroda Venezuele (pod autoritarnim režimom Nicolása Madura Morosa, koji ju progoni, op. a.) i Donaldu Trumpu zbog njegove odlučne potpore našoj stvari“.
À propos, američki se predsjednik ozbiljno sprema vojno intervenirati u Venezueli – iz koje su tzv. lijeve, proruske i prokineske vlasti svojedobno istjerale američke naftne i ine korporacije – radi rušenja Madurova režima i uvođenja tzv. demokracije. Ovih su dana SAD-ovi borbeni zrakoplovi potopili u Karipskomu moru dva venezuelanska broda pod optužbom da krijumčare kokain u SAD, jer da je Venezuela leglo opasnih kokainskih kartela. Američki borbeni F-16 provokativno upadaju u zračni prostor Venezuele, a eskadrila od desetak F-35 sletjela je u nedaleki Portoriko i ratne tenzije eskaliraju.
U tom trenutku i takvim okolnostima, Švedska kraljevska akademija bira nagraditi baš venezuelansku protivnicu Madurova režima, čije oporbeno djelovanje financira CIA. Indikativno? Među sijaset istinskih mirotvoraca na Kugli!? Od onih iz pakla Gaze i Ukrajine te samoga oporbenog Izraela do UN-ovih i inih humanitaraca. Neki su i vlastitim životima platili svoju ljudsku zauzetost za temeljne ideale pokojnoga švedskog kemičara Alfreda Bernharda Nobela (1833.-1896.), izumitelja, velikog filantropa, mirotvorca i kozmopolita. Njegova se nagrada za izvrsnost u kemiji, fizici, medicini/fiziologiji, književnosti i izgradnji mira – kao doprinosu razumijevanju među narodima, sigurnosti i razoružanju – dodjeljuje od 1901. godine.
Iz raznih razloga, pa i ratnih, Nobelova nagrada za mir nije dodijeljena 1914.-1916., 1918., 1923./24., 1928., 1932., 1939.-1943., 1948., 1955./56., 1966./67. i 1972. godine.
Glasnogovornik Bijele kuće Huyen „Steven“ Cheung je neopreznim upiranjem prsta u političke motive ovogodišnjih švedskih izbornika za dodjelu Nobelove nagrade za mir – otkrio toplu vodu. Naime, gotovo je za na prste nabrojati dobitnike časnog priznanja za mirotvorstvo, događalo se i u ostala četiri područja, kada politika, ovi ili oni interesi i stanovite naklonosti nisu imali svoje prste u tzv. objektivnosti odabira laureata.
Da je ovogodišnja Nobelova nagrada za mir, koju Trump neskromno svojata, a civilizirani se svijet smije, dopala ruku drugomandatnog, je li, američkog predsjednika, jer je sat-dva prije ili kasnije izboksao neku vrst mira u paklu za palestinski narod, Cheung ne bi ni spomenuo „političke motive“. Ni laureatkinja Machado ne bi imala potrebu ponizno se posipati pepelom pred bahatim arogantom iz Bijele kuće koji joj – naravno, pa nije sama sebi dodijelila nagradu, otevši ju iz Trumpovih ruku – neće zavrnuti pipu s obilnim protumandurovskim dolarima.
E sad, obrni-okreni, kako se god uzme i što god tko mislilo o američkom prevrtljivcu nad prevrtljivcima koji se samohvalno smatra ravnim Bogu, činjenica jest da je Trump u usporedbi samo s Machado jači kandidat za Nobela. Takvih „mirotvornih“ aktivista/aktivistkinja kao ta Venezuelanka pune su sve nemirima rovite zemlje u svijetu, čak stoljećima civilizirane, uzorne tzv. demokracijom: od SAD-a do EU-a.
Nešto je slično iz Tadžikistana poručio i ruski predsjednik Vladimir Vladimirovič Putin: „Nije na meni suditi zaslužuje li aktualni američki predsjednik Nobelovu nagradu, no on doista puno čini kako bi riješio krize koje traju godinama i stoljećima. On pokušava postići mir, osobito na Bliskom istoku. Bilo je slučajeva kada su tu nagradu dobili oni koji nisu ništa učinili za mir i te su odluke nanijele ogromnu štetu njezinom kredibilitetu“. Trump je Putinovu izjavu podijelio na svomu Truth Socialu i dopisao: „Hvala vam, predsjedniče Putin“.
Ne bude li većeg zla, kako bi kazao književnik Goran Tribuson, zapravo ratnog potresa u koji bezglavo već srlja Stari kontinent, a SAD će i treći put biti uvučen razdrljiti ratnička prsa do gole kože, dogodine Nobel za mir ne gine baš Donaldu Johnu Trumpu. Ako su ga za kikiriki zasluge bili dobili neki njegovi prethodnici u Bijeloj kući, npr. Barack Hussein Obama, Jr. za 2009. godinu, netom po stupanju na dužnost (sic transit), navodno zbog „zalaganja za nuklearno razoružanje“, zašto ne bi i Trump. Kako se Obama zalagao za nuklearno razoružanje, a SAD je upravo punio svoje arsenale novim generacijama oružja sudnjeg dana?
Ta je tzv. najvažnija politička nagrada prvi put prešla Veliku baru samo pet godina nakon utemeljenja: 1906. godine ju je dobio predsjednik SAD-a Theodore Roosevelt, Jr. za „oblikovanje mirovnog ugovora u Rusko-japanskom ratu“. Predsjednik Thomas Woodrow Wilson je bio laureat 1919. godine zbog „osnivanja Lige naroda“, impotentne preteče UN-a, koja nije uspjela spriječiti Drugi svjetski rat, baš kao što UN danas nije kadar pravodobno privesti pameti izazivače Trećega svjetskog i jamačno posljednjeg rata u ljudskoj povijesti. Tek se 2002. godine i bivši američki predsjednik James Earl „Jimmy“ Carter, Jr. okitio Nobelom za mir zbog „desetljeća neumornih napora u nalaženju rješenja međunarodnih sukoba, potpore napretku demokracije i ljudskih prava i promocije gospodarskoga i društvenog napretka“. Nijedna veće kriza tih desetljeća nije riješena, pogotovo ne Carterovom zaslugom.
Utemeljitelj i Nobelove nagrade za mir nije imao razloga okretati se u grobu tek kada je to priznanje 1964. godine pripalo Afroamerikancu, istinskom borcu za mir i ljudska prava Martinu Lutheru Kingu, Jr. (“I Have a Dream!“), kojega će travnja 1968. ubiti rasistička Amerika snajperskim hicem na balkonu hotelske sobe u Memphisu (Tennessee). Nobel se ne bi okretao u grobu ni posmrtnom, 1961. godine, dodjelom Nagrade za mir glavnom tajniku UN-a Dagu Hammarskjöldu, ubijenom u atentatu za vrijeme mirovne misije u Africi; 1971. godine njemačkom kancelaru Willyju Brandtu; 1979. Majci Tereziji; 1984. južnoafričkom biskupu Desmondu Mpilo Tutuu te 1993. godine predsjedniku Južnoafričke Republike Nelsonu Rolihlahlau Mandeli i bivšem predsjedniku Frederiku Willemu de Klerku za ukidanje apartheida te 1999. godine Liječnicima bez granica.
Alfred Nobel jamačno ne bi imao ništa ni protiv dodjele nagrade 1994. godine razumnima palestinskom vođi PLO-a Jaseru Arafatu te izraelskim političarima Shimonu Peresu i Yitzhaku Rabinu zbog mirovnih dogovora na Bliskom istoku. No, zbog političkih konotacija, ipak bi se nervozno bio uzvrpoljio u vječnom počivalištu kada su 1973. proglašeni laureatimai državni tajnik SAD-a Henry Alfred Kissinger i vijetnamski ministar vanjskih poslova Le Duc Tho (odbio je nagradu); 1975. Sovjetski disident Andrej Dimitrijevič Saharov; 1983. osnivač poljskog sindikata Solidarnost i prvi šef države po padu komunizma Lech Wałesa; 2001. glavni tajnik UN-a Kofi Annan i 2014. godine 17-godišnja pakistanska učenica Malala Yousafzai zbog „zalaganja za školovanje i protiv eksploatacije djece“.
Nijedna važnija nagrada, ne samo Nobelova za mir, nije lišena političkog upliva, a time i poruke vidljive u izboru laureata. Nije zlato sve što sija, pa ni kredibilitet priznanja zadana konstanta. Stoga je i Alfredu Bernhardu Nobelu suđeno češće se okretati u grobu no zadovoljno sanjati vječni san. Kaže stari Fric, ni med cvetjem ni pravice…
