Ako Trumpov SAD uistinu kaže „ćao“ NATO-ovoj družbi, kako sada još žešće prijeti europskim tzv. saveznicima, zapad će Starog kontinenta ostati na sigurnosnom cjedilu.
Time bez povijesno i operativno najsnažnijeg oslonca u slučaju bilo koje ozbiljnije ugroze. „NATO više ne sliči ničemu od onog što je nekad bio“, mješavinom je neutemeljene ironije i bijesa zbog odbijanja Europe da se uključi u SAD-Izraelovu agresiju na Iran komentirao britanskom listu The Daily Telegraphu svoju najavu američkog izlaska iz Alijanse. „NATO-u nikad nisam osobito vjerovao, oduvijek sam znao da je – tigar od papira. To znâ i ruski predsjednik Vladimir Putin.“
Tom je Trumpovu uvjerenju, namjeri, ucjeni, nekontroliranoj dijareji bijesa ili čemu već žestoko prisnažio i državni tajnik Marco Antonio Rubio, je li, kritizirajući Španjolsku, Francusku, Italiju, Veliku Britaniju i ine saveznike u Sjevernoatlantskom savezu zato što su uskratili američkim borbenim zrakoplovima aerodrome u svojim zemljama i baze na Bliskom istoku za napade na Iran kako ne bi bili uvučeni u rat. „Teško je ostati angažiran i reći da je ovo dobro za SAD“, tvrdi Rubio. „Kada završi ovaj rat, sve će se to morati preispitati, jer NATO ne može biti jednosmjerna ulica.“
Ali, NATO – od 4. travnja 1949. transatlantski vojni savez (pro)američkog Zapada, koji od ukidanja (pro)sovjetskoga Varšavskog pakta 1. srpnja 1991. više nema tzv. prirodnog neprijatelja ni u Europi niti šire u svijetu – nije zamišljen niti smije biti američka „pričuvna“ vojna šaka za SAD-ove imperijalne agresije bilo gdje na Kugli i na bilo koga. Pod bilo kojim, je li, globalno „samoobrambenim alibijem“ ili tzv. mirovnom misijom u korist zapadnih geostrateških/megakorporativnih interesa i politika moći. NATO nema što tražiti ni u jednomu američkom ratu, ako ne postoje uvjeti za aktivirati famozni članak 5. o tzv. kolektivnoj obrani članica Alijanse.
To bi značilo da je SAD napadnut izvana, pa su NATO-saveznici dužni slijedom članka 5. Sjevernoatlantskog ugovora iz Washingtona 1949. godine priskočiti mu u obranu. Naime, napad na jednu članicu se smatra napadom na sve saveznice u NTO-u. U 77-godišnjoj povijesti Alijanse, to se dogodilo samo jedanput: nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. na WTC-ove „Blizance“ u New Yorku, gdje je poginulo cca 3000 ljudi.
Mantra borbe protiv terorizma je par tjedana kasnije poslužila SAD-u kao alibi za vojnu agresiju na Afganistan (nedugo zatim na Irak, Libiju…), koji će pak najmoćnija vojska na svijetu, poražena do nogu, sramotno i zbog niza zločina protiv čovječnosti, napustiti 20 godina kasnije. Tzv. teorija zavjere tvrdi da je ratnohuškački lobi u političkomu i vojnoindustrijskom vrhu SAD-a namjestio i izravno televizijski prenosio neometano zabijanje dvaju putničkih Boeinga 767-200 u sjeverni i južni neboder WTC-a te Boeinga 757-200 u zgradu Pentagona. Četvrti zrakoplov, Boeing 757-200, kojemu je navodo meta bio Capitol ili Bijela kuća u Washingtonu, srušio se na polje u Pennsylvaniji zbog pobune putnika.
Događaj je zgrozio Ameriku i cijeli svijet, a budući da su „krivci“ ili krivci „pronađeni“ u Afganistanu, u Osami bin Ladenu i terorističkoj Al Quaidi, američkom „samoobrambenom“ oružju u napadu na suverenu zemlju i potom na ostala „teroristička legla“ (Irak, Libija…) više ništa nije stajalo na putu. Čak ni UN-ovo Vijeće sigurnosti. NATO je smjesta, samo dan po newyorškoj tragediji, već 12. rujna 2001., aktivirao članak 5. Ugovora i proveo zračni nadzor nad SAD-om (operacija Eagle Assist) te pomorske patrole na Sredozemlju (operacija Active Endeavour). Ni prije niti poslije, NATO više nigdje nije vojno intervenirao, iako jest bilo pritisaka.
Iran nije 28. veljače 2026. izveo vojnu agresiju na SAD niti na Izrael, već su te dvije oružjem premoćne zemlje dogovorno, iznenada i usred, je li, poodmaklih američko-iranskih pregovora o navodno spornom programu iranskog obogaćivanja uranija (za izradu „atomske bombe“!?) ubilački bili napali 92-milijunsku nasljednicu gotovo 3000 godina staroga perzijskog carstva. I to nije ni europski niti NATO-ov rat tako da Trumpov osvetnički bijes ne drži vodu. Tim više, jer ni sâm u mjesec dana nije znao reći što je bio cilj razorne agresije na Iran, ako je lani u vojnom prepadu iz zraka – tvrdio je iks puta – „uništio iranski nuklearni i program balističkih raketa“.
Trump nije suvislo odgovorio ni zašto se – bez odobrenja Kongresa SAD-a, UN-a, bez da obavijesti saveznike u NATO-u, itsl. – je li, dao navući genocidnomu izraelskom režimu Benjamina Netanyahua za združeno uništavanje Irana, čime je izazvao globalnu političku, energetsku i svaku drugu krizu u cijelom svijetu. Bliskoistočnu je regiju gurnuo o ratni vihor bez presedana, čovječanstvu ozbiljno zaprijetio Armagedonom i izazvao u vlastitoj zemlji eskalaciju bunta protiv sebe i svojih kritično nerazumnih politika što ih očito ni sâm ne razumije.
Danas kaže jedno, za pola sata drugo, sutra nešto potpuno deseto, pa prostački vrijeđa svakoga tko mu ne ide niz dlaku, smjenjuje najbliže u svojoj administraciji, rasistički diskriminira, karikaturalno pantomimizira, namiješta lice i glumata à la harlekinski dvojac iz Trojnog pakta… Nešto neuravnoteženije – time i opasnije za tzv. svjetski poredak, podložan već radikalnim mijenama iz ekonomskih i klimatskih razloga, međunarodna zajednica nije vidjela.
„Ja ću za dva-tri tjedna izaći iz Irana koji sam vratio u kameno doba, gdje i pripada, a vi se nelojalni Europljani brinite za Hormuški tjesnac, Americi on ne treba!“ – reći će SAD-ov tzv. slon u staklariji, ciljajući na najbolniju činjenicu. Trump itekako znâ da je Stari kontinent energetska pustinja, bez SAD-a vojno-obrambeni autsajder, ali i zajednica na rubu gladi koja si ne može dopustiti prekid energetskih i dobavnih pravaca hrane. Znâ da sudbinom nešto manje od pola milijarde žitelja vlada nesposobno EU činovništvo Ursule Röschen/Ružice von der Leyen isprepadano zbog „ruske opasnosti“, izgubljenog rata u Ukrajini i Trumpova ekonomsko-obrambenog odmaka od „povijesnih saveznika“.
Ucjenjujući Uniju kao zajednicu solidarnih 27 država, ali i pojedinačno njihove lidere tzv. prve brzine (npr. na tzv. preduskrsnom ručku u Bijeloj kući je ismijao francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i suprugu zbog njezine avionske „pljuske“ mužu za posjeta Vijetnamu), traži izlaz iz iranske ratne mišolovke u koju ga je lakovjernoga bio sebično navukao genocidan izraelski premijer Benjamin Netanyahu. Trumpu, suočenom s buntom čak u vlastitoj republikanskoj stranci i drastičnim padom biračke potpore, trebaju mušterije za podijeliti ratnu odgovornost i klimoglavci koji će bez suvišnih zašto i zato potvrditi njegovu „ratnu pobjedu“ u Iranu.
„Ovo nije naš rat!“ – nedvosmisleno mu je poručila visoka predstavnica EU-a za vanjsku politiku i igurnost Kaja Kallas, što su brzinski ponovili istoresorni ministri iz Njemačke, Italije i Španjolske. Iz Bijele kuće je pak stigao prostački odgovor: „Gadi mi se NATO! Niste me podržali u Iranu i ne želite sudjelovati u otvaranju Hormuškog tjesnaca za business! SAD ne treba Europu i NATO koje samo financira i brani, a ništa ne dobiva zauzvrat“. Jest činjenica da je Alijansa bez SAD-a prazna ljuska, krezubi tigar od papira, a Europa bez ekonomske i ine suradnje s najmoćnijom državom na svijetu tek razvojni eunuh.
Ali jest istina i to da si je Stari kontinent – višedesetljetnom uspavanošću u ovisničko-drugorednom geopolitičkom i geostrateškom, tzv. partnerstvu i savezništvu – sâm kriv za ponižavajuće vazalski odnos sa SAD-om. Koji sada dolazi na gadnu naplatu dolaskom na čelo pojedinačno najmoćnije države na svijetu bolesno lažljivog, narcisoidnog, prevrtljivog i psihički nestabilnog lika s kojim se ne može razumno razgovarati, ravnopravno, s međusobnim poštovanjem, argumentirano i na obostranu korist.
Bit će da je u pravu ugledni povjesničar s međunarodnom reputacijom Hrvoje Klasić kad je imenjaku na televiziji N1 Hrvatska Krešiću kazao da – uza sve diktatore, autokrate, satrape, despote i ine tirane, kojih je bilo nakon 1945. godine – svijet nije imao na čelu SAD-a tako nepredvidljivog i opasnog lika u čijim je rukama koncentrirana tolika moć da je u stanju doslovno uništiti taj svijet. Ekonomski, oružjem, geopolitički, nemoralom, bespravljem i na svaki drugi način. I to bezobzirno čini. Eskalira u Iranu. Masovno ubija civile, teroristički, ratnozločinački s Izraelom, bezobzirno uništava temeljne uvjete za život 92 milijuna ljudi. Uskraćuje im vodu za piće raketiranjem postrojenja za desalinizaciju mora, razara domove, ruje ceste, ruši mostove, bombardira škole i bolnice, ubija državne vođe…
Politička analitičarka Mirjana Rakić – referirajući se na Trumpove uvrede Macronu, britanskom premijeru Keiru Starmeru, prijetnje izlaskom SAD-a iz NATO-a, itsl. – tvrdi da se američki predsjednik ponaša kao „mrzovoljni starac“ i da je to još nezabilježeno/neobjašnjivo ponašanja najopasnija prijetnja globalnomu miru i sigurnosti u svijetu. To pak da NATO zapravo ne može opstati bez SAD-a, što „mrzovoljni starac“ znâ iz prvog mandata pa je time i nedavno podbadao Bruxelles („ne budete li poslušni, još ću i nagovoriti Putina da vas napadne“), potvrđuje i gola statistika.
Sjevernoatlantski savez, zamišljen kao jaki američko-zapadnoeuropski obrambeni bedem, štit ili kišobran od ugroze s Istoka, uistinu u ključnom ovisi od izravnoga i neizravnog SAD-ova doprinosa. A to je presudno. Izravan doprinos milijarde eura teškomu zajedničkom NATO-proračunu iznosi nešto više od 16 posto godišnje, koliko i njemački udio. SAD je do 2019. podmirivao 22 posto zajedničkih vojnih potreba tog saveza. E sad, najveći je dio NATO-ove moći u neizravnim doprinosima odnedavno 32 zemlje članice, ne u zajedničkom proračunu. To s odnosi na arsenale i vojne proračune pojedinačnih država, koje su člankom 5. obavezne kolektivno se braniti u slučaju agresije izvana.
U neizravnim pak doprinosima, o kojima NATO ovisi egzistencijalno, je li, SAD je apsolutno dominantan sa svojih blizu 70 posto novca u ukupnoj obrambenoj potrošnji svih država članica Alijanse. Američki godišnji vojni proračun više od 900 milijardâ dolara premašuje vojni trošak svih ostalih saveznica zajedno, pa… Činjenica da SAD godinama stabilno izdvaja više od tri posto BDP-a za vojsku navela je Bijelu kuću da na NATO-ovu summitu u Walesu 2014. godine natjera europske saveznice na barem dva posto BDP-a za vojsku, što neke još nisu postigle.
Dolaskom pak u Bijelu kuću drugi put, Trump je ultimativno zatražio od svih članica NATO-a pet posto BDP-a, jer „dosta je nama Amerikancima da skupo plaćamo vašu obranu, ako želite biti obrambeno sigurni – platite koliko treba“. I tih je pet posto, je li, uključivo siromašni RH, proračunska Himalaja, ali kako se intenzivira globalno stanje (pred)ratnih potresa na raznim stanama svijeta, nekako se nameće nenormalna „potreba“ da je važnije imati pušku, tenk, raketu, dron… no miran dom i nešto u tanjuru.
Izađe li SAD iz Sjevernoatlantskog saveza – što nije jednostavno ni po američkim propisima, iako ih Trump tretira kao lanjski snijeg – Europa bi ostala ne samo bez nenadoknadive svote američkog novca nego i bez njihovih posebnih i iks desetljeća nezamjenjivih vojnih sposobnosti: nuklearnog štita, vojne nazočnosti te logistike i tehnologije. Skromni francuski i britanski arsenali nisu dovoljni za tzv. nuklearno odvraćanje. Desetke tisuća stalnih američkih vojnika u europskim bazama, najviše u Italiji i Njemačkoj, te rotacijski u istočnim članicama NATO-a kao jamac sigurnosti nema tko nadomjestiti.
To uvelike vrijedi i za ključne vojne kapacitete od strateškoga zračnog transporta do naprednoga satelitskog izviđanja, sustava za nadopunu goriva u zraku te sofisticirane protuzračne obrane od svih vrsta raketa, dronova i inih projektila. I NATO definitivno ostaje krezubi tigar od papira.
Trumpov ruski rulet s Europom u vezi NATO-ove sudbine će se, očito, nastaviti još neko vrijeme. Koliko se god ne može pretpostaviti komu će i hoće li – ako u bubnjiću (ni)je ćorak!? – prasnuti u ruci fatalni pucanj, toliko je sasvim izvjesno da kvazipolitička psihijatrija fatalno gura čovječanstvo u krvavo živo blato globalne nesreće u kojem se prve žrtve već utapaju. Istina, pravednost, humanost, mirotvornost, povjerenje…
Krajnje je vrijeme za kritičnu masu američkog razuma aktivirati napokon 4. stavak 25. amandmana Ustava SAD-a o prisilnoj smjeni predsjednika u slučaju mentalne nesposobnosti upravljati državom. Ako ništa drugo, zlo što je Trump u kompi s Netanyahuom bio učinio čovječanstvu u tek mjesec i kusur dana na Bliskom istoku terorističkom vojnom agresijom na Iran, nije učinilo svih 46. njegovih pethodnika u Bijeloj kući zajedno. Objava 5. travnja 2026. na njegovoj platformi Truth Social potvrđuje ne samo težak psihički poremećaj lika koji drži prst na okidaču nuklearnoga sudjenjeg dana već i primitivnog prostaka, kojemu nema ravnog u povijesti svjetske diplomacije:
„Utorak (7. travnja 2026., op. a.) će biti Dan elektrana i Dan mostova, sve u jednom, u Iranu. Neće biti ništa slično tomu!!! Otvorite jebeni tjesnac , vi luda kopiladi, ili ćete živjeti u paklu – SAMO GLEDAJTE! Slava Allahu“. Otkad su vojne mete elektrane i mostovi, postrojenja za desalinizaciju morske vode, škole, bolnice, injsl.!? Važna civilna infrastruktura o kojoj ovise dnevni životi 92 milijuna Iranaca!? Radi se o zvjerstvu tipa Pojasa Gaze, o zločinu protiv čovječnosti i neoprostivu sramoćenju SAD-a zbog čega više nema razloga odgađati aktiviranje 4. stavak 25. amandmana američkog ustava. Radi globalne ekonomske i političke dobrobiti, ne samo SAD-ove i NATO-a.
