Naravno da političari osobno ni posredno ne ubijaju po bolnicama, u prometu ili bilo gdje, ali su odgovorni za djelovanje i kvalitetu sustava u kojima su s vremena na vrijeme mogući i neočekivani događaji. U Hrvatskoj nečija smrt ili teški invaliditet postaju “argument” za političku dekapitaciju stranačkog protivnika, ne za popravak sustava.
Teško ubojstvo 32-godišnjega bivšeg atletičara Kristiana Josipa Periša 21. listopada 2026. na Odjelu za ovisnosti Psihijatrijske bolnice Svetog Ivana u Zagrebu zbog nedopustivoga fizičkog iživljavanja četvorice medicinskih tehničara nad remenjem svezanim za krevet mladićem koji nije pružao otpor jest zgrozilo javnost, ali i opet otvorilo i pitanje moralne i tzv. zapovjedne odgovornosti u promiskuitetnoj politici. Je li normalno laktašiti se za možda tek šačicom političkih bodova parazitirajući na tuđoj nesreći sa smrtnom posljedicom ili na potencijalnoj tragediji!?
U tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj – gdje je malo što od životne važnosti po mjeri dnevnih potreba tzv. običnih/malih ljudi – politika je iz mrtvačnice, prihranjujući se nesrećom nedužnih, u nezajažljivoj agresiji na samu ljudskost. Nisu važni sućut mladićevoj obitelji, ljudska prava, medicinska etika i nefunkcioniranje bankrotiranog zdravstva, nego – politička krivnja. Nečija smrt ili teški invaliditet postaju “argument” za političku dekapitaciju stranačkog protivnika, ne za popravak sustava.
U rečenom slučaju teškog ubojstva gušenjem jastukom pacijenta koji navodno nije bio agresivan niti narkoman – nakon čega su četvorica medicinske braće naprasno aktivirala bolovanje, da bi tri tjedna kasnije završili u istražnom zatvoru – vladajući HDZ u državi, a oporbeni u Zagrebu, upro je najtežim haubicama političke subverzije prekomjerno granatirati baš “vlasnika” (Grad Zagreb) i Upravu Psihijatrijske bolnice “Sveti Ivan”. Kažu, zbog “pokušaja zataškavanja neočekivane smrti”.
“Ne smatram da su Možemo! ili SDP odgovorni za ovo teško ubojstvo, iako bi isti politički akteri, da je obrnuto, tvrdili da je kriva HDZ-ova vlada”, opetovao je premijer Andrej Plenković neki dan u sabornici svoju objavu na platformi X, braneći se od oporbene kritike izbora kontroverzne Dijane Zadravec (HDZ) na predstojničkom mjestu Klinike za tumore KBC-a “Sestre milosrdnice” u Zagrebu. “Zagrebačka gradska vlast neće preuzeti odgovornost ni za zataškavanje od tri tjedna niti za kadroviranje. Jedna je stvar sigurna – da se isti slučaj dogodio u nekoj od bolnica pod odgovornošću države, vlada bi već pala.”
Da pesek nije kakao, ulovio bi zekana, istjerao lisicu ili poplašio fazana? Ako pak ne želi kukavički politizirati, kamoli politikom iz mrtvačnice dizati si rep – a očito želi – otkud Plenković zna što bi bilo da je bilo? Baba Vanga u hlačama? HDZ-ov Nostradamus?
Ta Plenkovićeva “jedna sigurna stvar” uopće nije sigurna. Premijer, je li, ne laže, nego – zaobilazi istinu. A HDZ-Plenkovićeva vlada na već dva i pol mandata, unatoč samosramoćenju u zemlji i inozemstvu te serijskim čak i kriminalnim aferama, ne samo što nije pala, već inatljivo nabija na nos javnosti: “Nećemo odstupiti! Dapače, idemo do kraja! Nipošto ne želimo obradovati oporbu prijevremenim izborima”.
2001. su u najtežoj tragediji hrvatskog zdravstva, u samo tjedan dana, umrla 23 pacijenta na hemodijalizi u nekoliko državnih bolnica. Netko je podoban režimu uvezao u državne bolnice neispravne filtre dijalizatore američkog Baxtera, pobio 23 pacijenta i pospremio u džep hrpu kešovine! A niti jedna vlada nije pala? Kako je to moguće?
Kolovoza 2018. godine je mladi Matteo Ružić naprasno umro na ulici u Zaprešiću nakon što je vozilo Hitne medicinske pomoći stiglo bez liječnika i defibrilatora. Samo tri mjeseca kasnije, prosinca iste godine, u KBC-u Split umire od sepse devetogodišnji Gabrijel Bebić iz Metkovića, kojega su liječnici u Domu zdravlja Metković na hitnom prijemu više puta vraćali kući bez pravodobne dijagnoze i terapije.
HDZ-Plenkovićeva vlada ni tada – nije pala. Čak ni kolovoza 2022. kada je naprasno kod kuće umro od posljedica covida-19 poznati novinar Vladimir Matijanić iz Splita. Užasnuta je javnost snažno reagirala, jer se ispostavilo da se smrt dogodila unatoč pregledu na hitnom prijemu KBC-a Split te uzaludnim, višekratnim pozivima Hitnoj pomoći koja ne reagira kada se pacijentu stanje pogoršalo do kritičnog.
Do danas nisu razjašnjene sve okolnosti toga nesretnog slučaja koji ukazuje na vrlo loše zdravlje hrvatskog zdravstva. Sada je Plenkoviću stalo osobno alarmirati – čak iz Dublina, s margina skupa Europske političke zajednice te pripremnog sastanka Europskog vijeća – kako “ministrica zdravstva Irena Hrstić i taj sustav ne mogu snositi odgovornost osnivača Grada Zagreba i Uprave bolnice u Jankomiru za ubojstvo i stanje u toj iznimno važnoj psihijatrijskoj ustanovi”.
Istodobno, u Zagrebu je i Splitu u subotu 14. studenoga 2026. izvjesna “apolitična Studentska inicijativa” upriličila skupove u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku i Osijeku pod nazivom “Osam minuta šutnje (koliko je trajalo smrtonosno nasilje nad nesretnim Perišem, op. a.): građani traže istinu i odgovornost”. Obitelj pokojnog mladića je pozdravila okupljanje i najavila novo za 21. studenoga te pozvala građane da dođu s bijelim jastucima.

Je li to početak u Hrvatskoj nečega što je došlo vlasti srbijanskom režimu i što već mjesecima trese Francusku, Španjolsku, Portugal, Italiju, Belgiju i ine europske metropole zbog nemogućih uvjeta života, skupoće, lošeg školstva, nepriuštivog stanovanja, pogrešnih politika, nesigurnosti…? Na skupovima Studentske inicijative u RH te u izjavama sudionika medijima čulo se istovrsno nezadovoljstvo i oštra kritika vladajućeg sustava.
Primjeri teških liječničkih pogrešaka – zbog kojih također vlada ne pada, resornim ministrima ne pada ni vlas s glave, ali ni zdravstveni sustav ne prima potrebitu terapiju, što je najvažnije – ponekad sliče onima iz filmova strave i užasa!? Čovjek pri zdravu razumu ne bi vjerovao. Zašto sustav to trpi i ne mijenja se? Zato što vladajući ili ne žele ili su nesposobni, pa…
Nesretni se mladić Miroslav Maškarin 2006. godine obreo u KBC-u Rijeka na rutinskoj laparoskopskoj operaciji slijepog crijeva. No, tijekom zahvata mu je oštećena aorta, pa su mu liječnici – amputirali nogu. U istom se KBC-u, također za rutinske operacije, dogodilo i pogrešno uvođenje pacijentice u anesteziju zbog čega je ostala nepokretna. Sud joj je dosudio odštetu od 5,6 milijuna kuna (oko 743.000 eura), ali što to vrijedi ženi koja je pretvorena u ležeću karijatidu?
Ministrica Hrstić se nevješto brani bret tv-okom time kako “zdravstvo ide naprijed”, kako “slučaj iz ‘Svetog Ivana’ nije karakterističan za sustav” i “nema potrebe za mojom ostavkom”, itsl. Naravno da joj malo tko vjeruje i naravno da se, po običaju, premijer napeo iz petnih žila braniti taj iskaz i opetovano tzv. politikom iz mrtvačnice prozivati Možemo! i SDP, čiji se bivši ministar zdravstva Mirando Mršić zatekao na čelu Upravnog vijeća bolnice “Sveti Ivan” te podnio ostavku zajedno s članovima tog tijela i bolničkom ravnateljicom. Politika je politika: kad te dohvati – ne pušta.
Nedavno se digla velika javna prašina u slučaju pacijentice kojoj su prije tri godine u KBC-u Sestre milosrdnice u Zagrebu – à propos, baš pod HDZ-ovom (državnom) upravom, ne Grada Zagreba – pogrešno “našli” zloćudni tumorom, pa u KBC-u Zagreb (Rebro) nepotrebno odstranili želudac, limfne čvorove, trbušnu maramicu, slijepo crijevo i žučni mjehur. Inače, pogrešna dijagnoza je ordinirana u bolnici u kojoj su stranačkim kadroviranjem zaposleni bivši HDZ-ov ministra zdravstva Vili Beroš, optužen za kriminal u aferi “Mikroskopi”, te sada Dijana Zadravec (HDZ).
Hrvatska udruga bolničkih liječnika (HUBOL) je u povodu zaista teškog ubojstva 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša u Psihijatrijskoj bolnici “Sveti Ivan” s razlogom upozorila na jadnu činjenicu kako “političari koriste tragičnu smrt pacijenta za međusobne obračune oko pitanja ‘čija je bolnica’ umjesto da se fokusiraju na sustavno utvrđivanje odgovornosti i sigurnost pacijenata u cijelom zdravstvenom sustavu”. Ni Hrvatski savez udruga za mentalno zdravlje (SUMEZ) nije prešutio događaj koji se nemoralnom politikom iz mrtvačnice namjerno izvrće u nešto nedostojno medicinskoj etici i temeljnom ljudskom pravu na zdravlje.
“Čovjek kojemu je bila potrebna pomoć umro je u zdravstvenoj ustanovi, u trenutku kada je bio potpuno ovisan o onima koji su bili odgovorni za njega”, tvrde u SUMEZ-u. “Tko je odlučio o sputavanju i tko ga je nadzirao? Što su učinili liječnici koji su bili prisutni? Što je Uprava znala o stanju na odjelima? Koliko se često primjenjuje sputavanje pacijenata, jastuk na lice i tko to provjerava? No, ozbiljno shvaćamo i upozorenje zaposlenika i njihovih sindikata.”
Hoće li netko odgovoriti na ta pitanja? Naravno da neće. Ali ta pitanja su se čula prošle subote na svim skupovima Studentske inicijative upravo kao razlog masovnom nezadovoljstvu i prozivanju odgovornih za sustav, uključivo premijera i ministricu Irenu Hrstić. Zato što akteri u političkom tzv. hrvatskom oktogonu upravo politikom iz mrtvačnice glumataju nekakve reprezentativne bodybuildere na javnoj sceni, nastojeći impresionirati općinstvo ne birajući vrstu dopinga.
Nije se slučajno sada i premijer Plenković uhvatio jankomirskog ubojstva – izuzete videosnimke potvrđuju neviđeno zvjerstvo skupine medicinara – pa njime maše zagrebačkoj vlasti pod nosom: “Tomaševiću, Možemo! i SDP-u, da se isti slučaj dogodio u nekoj od bolnica pod odgovornošću države, vlada bi već pala”.
HDZ i premijer su već neko vrijeme pod snažnim SDP-ovim i pritiskom Možemo! zbog ekocida otrovnim otpadom u Gospiću i širom Hrvatske, prozivanja za katastrofalan požar u Omišu sa šestero mrtvih, rastuće inflacije i sve težih uvjeta života… Jankomir je došao vladajućima kao kec na jedanaest, drže da im je loptica sjela na volej i, ako ništa više, poslužit će za odvraćanje pozornosti od ključnih životnih problema za koja nemaju rješenje.
No, oporba se ne da na tanak led i također joj nisu neprihvatljive politike iz mrtvačnice, ako se čine učinkovitima makar prividno i makar trenutno ili kratkoročno. HDZ-ov predsjednik Sabora Gordan Jandroković je za Aktualnog sata neki dan izgubio kontrolu nad svojim poslovničkim ovlastima pa se bijesno okomio na zastupnicu Centra Marijanu Puljak: “Molim vas završite, kolegice Puljak! Lešinarite po tom Omišu, sram vas bilo kako tjednima lešinarite nad šestero mrtvih ljudi!”
Taj se političar samopozvao odigrati ulogu Plenkovićeva odvjetnika pa ovaj nije našao potrebu odgovoriti zastupnici Puljak. Ona se referirala na premijerovo ironiziranje političke uloge zagrebačke vlasti u slučaju Periš, što nema veze s “lešinarenjem” bilo koje vrsti. “Kada ste vi, premijeru, saznali”, pitala je Puljak, “da je šestero ljudi umrlo u požaru u Omišu!? Do dana današnjeg niste istražili tko je zapalio i tko nije aktivirao sustav ranog upozorenja. I zato su umrli nedužni ljudi”.
Naravno da političari osobno ni posredno ne ubijaju po bolnicama, u prometu ili bilo gdje, ali su odgovorni za djelovanje i kvalitetu sustava u kojima su s vremena na vrijeme mogući i neočekivani događaji. Temeljni kućni odgoj i neka pristojna moralka makar i političkog začinjavca nalažu to da sućut trpećima u povodu neočekivana događaja nije alibi, smokvin list za anuliranje odgovornosti. Pogotovo ne dopusnica ikomu da svoju ili tuđu tzv. zapovjednu odgovornost delegira u svoj interesni “argument” u političkom obračunu.
Odgovornost je rijetka egzota u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj i osobito je degutantna pojava u tragičnim okolnostima za koje nisu uvijek krivi samo državni, resorni, politički ili ini kormilari javne arke. Zadaća je vladajućih vladati i dobro i loše – je li, čim bolje – jer nitko nije nepogrešiv, a zadaća je oporbe tražiti vladajućima dlaku u jajetu i stalno ih držati na tihoj vatri. Tim kontrolnim mehanizmom političkog aktivizma neoprostivo sudjeluje u suodgovornosti za stanje odgovornosti u politici i društvu, što je pak bitan utjecaj na stanje demokratskog zdravlja svake zemlje.
“Argument” nečije ili nečijih smrti nije argument za opandrčiti vruć šamar političkom protivniku pod kišobranom formalne sućuti oštećenicima, ali jest toksična sastavnica tzv. politike iz mrtvačnice s hrvatskim trademarkom.











