Dramatično stanje eskalira: rafinerije u plamenu, prst na okidaču!? Nenaoružana i energetski gladna Unija srlja u rat s Rusijom!? Napetost i neizvjesnost, tvrde kronični pesimisti, mogu se rezati nožem.
Nije slučajno predsjednik RH Zoran Milanović u dvosatnom predavanju „Globalni izazovi i političko okruženje“ neki dan studentima varaždinskog Fakulteta informatike i organizacije Sveučilišta u Zagrebu govorio o vrlo opasnim, bitno promijenjenim odnosima među svjetskim velesilama, koji odnosi kritično utječu na ostatak svijeta. Osobito na manje i male države koje moraju naći svoje preživljavajuće mjesto u tzv. novomu svjetskom poretku, mudro gledajući svoje nacionalne interese, ne podilaziti tuđim niti se zamjerati bilo komu. Osobito ne prvim susjedima.
Istodobno, Europski parlament u Strasbourgu definitivno zatvara ventile za dotok ruskog plina i nafte na Stari kontinent, i to naziva povijesnom odlukom koja, kažu, ostaje na snazi i kada prestane rat u Ukrajini. Američki predsjednik Donald John Trump uvodi tzv. sankcije ruskim energetskim kompanijama, Rosnjeftu i Lukoilu (i globalno najvećim), a u Mađarskoj i Rumunjskoj u manje od 24 sata plamena stihija proždire MOL-ovu i Lukoilovu rafineriju nafte… Ukrajina je par mjeseci ranije na svom tlu presjekla Mađarskoj energetski krvotok iz Rusije.
Bruxelles se oglušio o žestoki mađarski prosvjed, ali i svoju produljenu dopusnicu Budimpešti za opskrbu ruskim ugljikovodicima. Do danas nije dobila uvjerljiv međunarodnopravni tretman teroristička diverzija rujna 2022. na rusko-zapadnoeuropskomu megaplinovodu Sjeverni tok 1 i 2 na dnu Baltičkog mora uz dansku obalu. Diverzija s dogodila u području pod punom NATO-ovom kontrolom, pa su najmjere i posljedice prekida najvažnije energetske transverzale Rusija – zapadna Europa indikativne glede svega što će se potom događati. I događa se sve dramatičnije.
Tadašnji je šef Bijele kuće Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr. netom po ulasku ruske vojske u Ukrajinu najavio mogućnost uništenja Sjevernog toka 1 i 2, a energetski se gladna/žedna Unija smjesta bacila na desetak puta skuplju američku alternativu te (ne)svjesno navukla građanima na vrat suicidnu omču inflacije/recesije, krize, pada životnog standarda, sugurnosne ugroze, proratne histerije bez realnog pokrića…
Dramatično stanje eskalira: rafinerije u plamenu, prst na okidaču!? Nenaoružana i energetski gladna Unija srlja u rat s Rusijom!? Napetost i neizvjesnost, tvrde kronični pesimisti, mogu se rezati nožem. Tridesetak kilometara jugozapadno od Budimpešte, objavili su strani mediji, noćno se nebo bilo iznenada užarilo crvenilom vidljivim čak iz glavnoga grada. Istraga bi, očekuje se, trebala utvrditi točne uzroke havarije: radi li se o tehnološkoj/ljudskoj pogrešci ili terorizmu à la Sjeverni tok 1 i 2!? MOL-ova je rafinerija planula samo nekoliko sati nakon istovrsne havarije u Lukoilovoj rafineriji u rumunjskom gradu Ploiestiju.
Slučajno? Pa baš u rafinerijama zemalja članica EU-a, koje prerađuju rusko crno zlato, kao i Bugarska, Češka i Slovačka, jer je jeftinije od američke i ine konkurencije te prihvatljivije gospodarstvu i građanima. Je li to „praktična“ politika postala zapaljivija, eksplozivnija i nasilnija prema „tvrdoglavima“ u Uniji kojima, je li, ne ide u glavu to što tvrdi europski povjerenik za energetiku Dan Jorgensen:
„Europa nikad više neće biti izložena korištenju energije kao oružja, nikad više nećemo dopustiti da naše ekonomije budu predmet ucjene i nikad više nećemo neizravno pomagati financiranju Putinovog rata. Ova je odluka ključna ne samo za europsku energetsku sigurnost već i za čišći energetski sustav i konkurentniju ekonomiju. Moramo imati integriranu i međusobno povezanu energetsku uniju. Europa si ne može dopustiti ponavljanje pogreške iz prošlosti – energetsku ovisnost o neprijatelju.“ Jarani bi kazali: sjaši ruski Kurta da uzjaši američki Murta!
Prvo, međunarodna se zajdnica – osobito tzv. novi svjetski poredak na multipolarnoj osnovici, nikad više hladnoratovski duopolan – ne smije temeljiti na podjeli na prijatelje i neprijatelje. Bez mirotvorne suradnje, poštene gospodarske prakse u razmjeni dobara, međusobnog povjerenja i dogovornog rješavanja spornih pitanja poštujući međunarodno pravo, ne ratovima, budućnost čovječanstva nemaju smisla.
Drugo, Jorgensen je – govori neovlašteno od milijuna eurounijskih birača – protiv ruskog korištenja energenata kao oružja (protiv Europe, kojoj je prodavao naftu, plin, ugljen… jeftinije od konkurencije!?), a zalaže se za to da Unija puno skupljim američkim energetskim oružjem ratuje protiv Rusije. Nije šija, nego vrat? Nećete vi naš energetski novac ulagati u oružje i tući Ukrajince, nego ćemo mi tući vas znatno većim ulaganjem u zamjenske, američke energente. Energija je oružje, ovako ili onako.
Treće, Jorgensenova „argumentacija“ ne drži vodu ni dok majstori još ne odu, jer zamjena jednog energetskog monopolista (Ruska Federacija) drugim (SAD) uopće ne znači prizivanu, je li, tzv. europsku energetsku sigurnost, čišći energetski sustav i konkurentniju ekonomiju. Ma čija bila, nafta je nafta, plin je plin, ugljen je ugljen, ali nije svejedno po kojoj cijeni, jer i cijena energenata bitno utječe na ekonomsku konkurentnost. Unija u tom smislu zaostaje za cijelim svijetom, osobito za Kinom.
Četvrto, na mjestu je težnja uspostavi tzv. integrirane i međusobno povezane energetske unije, zamjena toksičnih za ljude i prirodni okoliš ugljikovodika tzv. zelenom energijom iz obnovljivih izvora, ali za to uopće nije argument: „Europa si ne može dopustiti ponavljanje pogreške iz prošlosti – energetsku ovisnost o neprijatelju“. Kakvom neprijatelju!? Bez Rusije/SSSR-a u Drugomu svjetskom ratu, gdje je svaki drugi poginuli od cca 60 milijuna žrtava bio Rus, Europa ne bi svladala nacizam i fašizam, najmračniju predatorsku pošast u ljudskoj povijesti.
Europa je u svako doba nakon 1945. godine i do početka ukrajinskog rata mogla prekinuti „rusku energetsku ucjenu“ (sic transit) i prijeći na američku opskrbu, ali nije. Zašto nije, iako su postojale blokovske vojne i političke napetosti, Hladni rat i nuklearni izazovi, geostrateška šaketanja kapitalističkog Zapada i komunističkog Istoka, etc.? Zato što se „ruska ucjena energentima“ (sic transit) itekako isplatila. Zapadne su ekonomije rasle – osobito njemačka, britanska, francuska, talijanska… – jačale, bile konkurentne čak SAD-u. Dok Kina nije razvojno eksplodirala i nabacila neugodnu sjenu i na amričku, japansku te osobito europsku.
Otkad se, pritiskom Trumpova prethodnika Bidena, Unija nesposobnih buxelleskih činovnika pod vodstvom još nesposobnije šefice Europske komisije Ursule Röschen/Ružice von der Leyen ekonomski suicidno bila odrekla ruskih energenata, tzv. je europska gospodarska lokomotiva, Njemačka, zapala u recesiju. Unija se financijski, oružjem i humanitarno iscrpljujuće uključila u rat protiv Rusije. Inflacija, energetska i kriza hrane pokazali su zube europskoj životnostandardnoj komociji. Pokazalo se da su u pravu trezveniji analitičari: kada se snažna njemačka ekonomija samo nakašlje, ostale u Uniji dobiju gripu!
Sudeći po panici sada među bruxelleskim gubitnicima zbog razvojano impotentne politike prošlih pet-šest godina, potresenima činjenicom da ih Donald Trump ostavlja samima sebi s ukrajinskim ratnim teretom i očito nesretnom Volodimirom Oleksandrovičem Zelenskim u Kijevu, pa još ucjenjuje carinama i trgovinskim/energetskim monopolom, novčanim haračem od 600 milijardâ eura do kraja njegova mandata, europska ekonomsko-razvojna gripa poprima opasne simptome upale pluća.
I, eto ga, Europski parlament gotovo jednoglasno, namjerno izbjegavši odlučivanje apsolutnom većinom (naravo, zbog Mađarske i slovačke), jer ne bi prošlo, izglasava eksperimentalni lijek. Kako će djelovati, vidjet će se. Do siječnja 2026. godine će se obustaviti sklapanje novih ugovora s Rusijom o uvozu plina, postojeći kratkoročni će se okončati do lipnja te godine, a dugoročni do siječnja 2028. Dakle, europski kupci više neće moći nakon 1. siječnja 2026. sklapati nove ugovore, a do konca 2027. imaju obustaviti i uvoz ruskog plina i po starim ugovorima, bez obzira na to hoće li završiti ili ne.
Izazov za Mađarsku i Slovačku, ali i još neke zemlje EU-a? Itekakav, jer nemaju izlaz na more. E sad, tu se ubacuje RH svojim LNG terminalom u krčkom akvatoriju, kojem se upravo povećao kapacitet na šest milijardâ prostornih metara plina. Navodno, dovoljno i za mađarske i slovačke potrebe u nekim kriznim okolnostima. Inače, od početka ukrajinskog rata, uvoz ruskog prirodnog plina u zemlje EU-a smanjen je s više od 40 posto na samo 13 posto, vrijednih cca 15 milijardâ eura godišnje. Uvoz ruske nafte je pak svedena na manje od tri posto. Nije bez vraga upozorenje dijela eurozastupnika: „Odričemo se ruske nafte i plina, ali Europa mora dobro paziti da joj američki ukapljeni prirodni plin (LNG iz škriljevaca, op. a.) ne postane nova europska Ahilova peta“.
Budući da se Vladimir Vladimirovič nije uplašio prevrtljivog parnjaka u Bijeloj kući, već iritantno ignorira Zelenskog, Bruxelles, London, NATO… i nastavlja razarati Ukrajinu, a za izgubljenih pola milijarde EU potrošača ima unosnu zamjenu na triput brojnijem, također energetski vrlo gladnom tržištu u Kini, da se ne spominju Indija, etc., europrlamentarne laude o energentima kao oružju čine se labuđim pjevom gubitnika. Ne ide to tako da iz „nepoznatih razloga“ vatrene stihije proždiru (pro)ruske rafinerije, a Bruxelles drži prst na okidaču.
À propos, dok „Ruski car“ Putin, odjeven u maskirnu vojnu odoru, upravo objavljuje da je ruska vojska dobila na uporabu „uspješno testiranu novu balističku raketu „Burevestnik „ na nuklearni pogon kakvu nema nitko na svijetu, „leteći Černobil „, koja dometom od čak 14.000 kilometara može pogoditi bilo koju metu, bilo kada i bilo gdje na Kugli“, a NATO ju naziva „raketom za kraj svijeta“, ankete u EU potvrđuju da gotovo svaka deseta osoba nema ove zime novca za grijanje svojih domova. U Njemačkoj se već lani smrzavalo zimi 5,3 milijuna građana, što je ispod prosjeka EU-a.
Istodobno, bivša njemačka ministrica obrane Von der Leyen, sada već drugi mandat u fotelju predsjednice Europske komisije, te njezin zemljak, kancelar Friedrich Merz, najgorljiviji su zagovornici nastavka ukrajinskog rata i najrevnijih kažiprsta na energetsko-vojnom okidaču. Vrag će znati je li to urođeni kompleks zbog dvaju tragično neuspjelih svjetskoratnih njemačkih avantura tipa Drang nach Osten i Lebensrauma, pa neki novi pametnjakovići vjeruju u onu pučku – treći put i bog pomaže. A neće, je li, bez obzira na „Burevestnik”, „Iskander”, „Kindžal” i te alate sudnjeg dana. Pamet u glavu, jedino je prihvatljivo rješenje.
