Jelena Novaković, redateljica filma Škola hodanja 2: Devedesetih su nepodobni ostajali bez posla, a samim time i bez sredstava za egzistenciju. I to ne vrijedi samo za Hrvatsku. Istom smo scenariju svjedočili na prostorima cijele bivše Jugoslavije. Spomenute situacije nisu zaobišle niti osobe koje su bile etablirane i poznate, bez obzira na njihove doprinose. Bordo u filmu ističe da u demokraciji možeš pisati što hoćeš, raditi što hoćeš, ali bez ikakvog učinka.
Borivoj Dovniković Bordo je vraćen velikim ekranima. Prije nekoliko je dana u Dokukinu KIC zagrebačkoj publici premijerno prikazan dokumentarni film Škola hodanja 2. Jelena Novaković, redateljica filma, godinama je pratila starački život antologijskog karikaturista, ilustratora, autora stripova i animiranih filmova.
Nekada u poznim godinama, umjetnik je, valjda nespretnim korištenjem suvremenih tehnologija, izgubio materijale koji su trebali postati memoarima. Škola hodanja 2, u trajanju od oko sat vremena, diskretno prati umjetnika bilježeći proces ponovnog ispisivanja nikada dovršenih memoara. Ostavštinu je, poslije smrti autora 2022., preuzela supruga i suradnica Vesna Dovniković.
Bordin lik filmska kamera bilježi tek na samom vrhuncu filma. Film nije ni zamišljen tako da bude tipično davanje izjava u kameru, govori nam redateljica. Njihovi razgovori snimani su bubicom, računajući na opušteniji ton razgovora, neometan nezgrapnom opremom. Cilj je bio, uostalom, i prebaciti fokus na djelo umjetnika. Kako i sam naslov upućuje, kao osnovni predložak filmu odabran antologijski kratkometražni crtani film Škola hodanja (moguće ga je pogledati ovdje).
Već kao osnovnoškolac Bordo upoznaje strahote rata i egzila iz rodnog mu Osijeka u Beograd kamo ga samohrani otac vodi zbog sve intenzivnijeg pogroma nad Srbima u počecima NDH. Sigurnije je bilo prebjeći u nacističku okupaciju.
Prvi animirani film na kojemu radi poslije rata je Veliki miting (u cijelosti je dostupan ovdje) Waltera Neugebauera. Radi se o prvom domaćem umjetničkom crtanom filmu uopće i to s jakom propagandnom porukom u osjetljivom razdoblju poslije Informbiroa. Slijedi impresivna karijera i svjetska slava. Točno pola stoljeća poslije Bordo dočekuje novi rat, raspad još jedne države i ponovni egzil i zapostavljanje njegovog umjetničkog rada. O svemu tome razgovaramo s redateljicom filma, Jelenom Novaković.
Koji su razlozi za loš tretman Borde i drugih velikana Zagrebačke škole crtanog filma za vrijeme devedesetih?
Mislim da se radi o više čimbenika. Devedesetih je došlo do pokušaja brisanja svega jugoslavenskog i socijalističkog. Animirani film uvelike je dio specifične jugoslavenske ostavštine koju nitko ne želi previše isticati.
Također, u vezi Zagrebačke škole crtanog filma, činjenica je da su neki autori zbog svoje nacionalne pripadnosti bili marginalizirani, uključujući i Bordu. Poznata je situacija da je demokratskim promjenama, tj. promjenom strukture Zagreb filma, Dušanu Vukotiću ulaz u Zagreb Film bio zabranjen. Preko noći je postao persona non grata.
Kao treći razlog izdvojila bih nove tehnologije. Bordo u filmu govori da su tek u godini njegova umirovljenja započeli raditi s digitalnom kamerom. Bordo je bio pionir klasične animacije. U poznim godinama ne možete očekivati nekakav radikalniji zaokret, unatoč njegovu karakteru zbog kojega je želio svašta učiti, pa i radu na različitim računalnim alatima. Tu zapravo dolazi do smjene generacija, načina rada i sama animacija se širi u nekom drugom smjeru izvan okvira pojma Zagrebačke škole crtanog filma.
Film je rađen, između ostaloga, i s nakanom da što šire gledateljstvo sazna nešto više ne samo o Bordi, nego i o fenomenu Zagrebačke škole crtanog filma. Dok postoje razne inicijative popularizacije Zagrebačke škole crtanog filma, spomenula bih da je na Underhill Festu u Podgorici, gdje je Škola hodanja 2 imala svoju crnogorsku premijeru, svjetsku imao film Senada Šahmanovića o Dušanu Vukotiću Vude, ti si pobijedio, što je naravno, uz odavanje počasti tom velikom autoru, također još jedno svjedočanstvo o fenomenu Zagrebačke škole crtanog filma. Tako je Zagrebačka škola crtanog filma, kao i svi uspjesi njezinih autora, na putu da napokon dobije svoje zasluženo mjesto i bude obranjena od zaborava.
Kao bitan predložak za film poslužio je kratkometražni animirani film Škola hodanja, jedan od njegovih najpoznatijih radova sa snažnom emancipacijskom porukom. Kako je pala odluka da se biografski film vrti oko Škole hodanja?
Zamislila sam da četiri koraka koje protagonist antologijskog crtanog filma prolazi na neki način omeđuju četiri segmenta Bordinog života. U nekoj je mjeri time ostvareno poklapanje s četiri državne formacije koje je prošao za svog dugog života, od Kraljevine Jugoslavije do samostalne Republike Hrvatske.
Osim toga, Škola hodanja mi je bitna i zato što dobro simbolizira način na koji svako političko i društveno uređenje nalaže nekakva pravila po kojima smo prisiljeni živjeti. Od pravila koja zabranjuju, naprimjer, izlazak iz kuće s mokrom kosom do cenzure. Kroz život većinu tih društvenih i sistemskih pravila prihvaćamo bez kritičkog preispitivanja. Postavlja se pitanje kad smo mi istinski slobodni. Kad se rodimo i/ili kad odlazimo? To je otvoreno pitanje koje si nastavljam postavljati i dalje.
Možete li se složiti s kritičarskom ocjenom da je Bordo bio „advokat malog čovjeka“?
Brojni njegovi likovi u nekoj su vrsti konstantnog sukoba s okolinom. Često ih karakterizira i to da ne odustaju od borbe. Samim time je i od struke prepoznat kao „advokat malog čovjeka“.
Kad Bordo ispriča svoju životnu priču, shvatimo da je na privatnom i profesionalnom planu neprestano bio u nekoj vrsti sukoba s društvenim i političkim zadatostima. Tako i u Školi hodanja 2 Bordo vizualno postaje taj lik prema kojemu je prepoznat kao autor, a koji isto tako ne odustaje.
A bio je u sukobu s pravilima od samih profesionalnih početaka u poslijeratnim godinama?
Kraj rata, a pogotovo poslijeratni nalet razvoja kulture, Bordo dočekuje s velikim entuzijazmom kao slobodarski nastrojen mladić, što i navodi u filmu.
On 1945. godine radi strip o partizanima, Udarnik Ratko, koji izlazi u današnjem Glasu Slavonije. Paralelno, strip kao forma pada u nemilost državnih ideologa jer se radi o uvozu iz dekadentnog zapada i biva zabranjenim. Posljedicu toga osjeća i sam Bordo, čiji je strip nakon četvrtog nastavka ukinut. Poveznicu u Bordinim animiranim filmovima o toj temi najbolje prikazuje film Liberator iz 1971. godine.
Nadalje, Bordo prepričava primjer iz doba Kerempuha kada je radio s velikim Fadilom Hadžićem, koji je sve karikature nosio Centralnom komitetu na odobravanje prije tiskanja. Puno je toga, kako navodi sam Bordo, prošlo kroz njihovo satiričko sito, ali naglašava kako se Tita direktno nije smjelo dirati. Kroz svoju su tako umjerenost, u početku, stripom i karikaturom, nalazili pukotine i načine da opišu situaciju oko sebe, kako bi se mogli što slobodnije izraziti.
Teža vremena izbacuju okretnije humoriste…
Slažem se. Kreativni postaju još kreativniji. Po mom je mišljenju, upravo takva okretnost obilježila Zagrebačku školu crtanog filma. Njihovi su radovi ujedno bili razumljivi i inozemnoj publici. Bez dijaloga su govorili svim jezicima svijeta i mnogi su se izvan granica tadašnje države u tim filmovima prepoznavali.
Devedesete, ipak, donose puno veće probleme?
Bordo 1991. godine na neko vrijeme odlazi u Austriju na prijateljev savjet. Nakon točno 50 godina proživio je po drugi put nešto za što je mislio da je neponovljivo, međuetnički sukob i egzil.
Devedesetih je vladala takva atmosfera. Nepodobni su ostajali bez posla, a samim time i bez sredstava za egzistenciju. I to ne vrijedi samo za Hrvatsku. Istom smo scenariju svjedočili na prostorima cijele bivše Jugoslavije. Spomenute situacije nisu zaobišle niti osobe koje su bile etablirane i poznate, bez obzira na njihove doprinose. Sudbinu Dušana Vukotića, jednog Oskarovca, spomenula sam ranije. Kroz Bordin život htjela sam, pak, progovoriti o tim događanjima za koje se zna, ali ih se ne smije zaboraviti.
Ipak, Bordo nam je devedesetih ostavio, bez obzira na sve, zapažena djela.
Devedesetih se Bordo vratio stripu i karikaturi, ponajprije na poziv Stipe Šuvara za Hrvatsku ljevicu i SKD Prosvjeta. U tom je razdoblju imao vrlo zapažene i kritičke karikature, ujedno i najpoznatije koje je napravio.
Danas, 25 godina kasnije, iako smo još uvijek u demokraciji, teško mi je zamisliti da se kroz karikaturu komentira društvo na način na koji je on to činio devedesetih. Nakon Prosvjete i Hrvatske ljevice, Bordo je sve do smrti 2022. godine nastavio s kritikom političkih ličnosti i dnevnih događanja u Novostima.
Valja reći i to da je, u to vrijeme, od devedesetih naovamo, Bordo samo u Kini bio 17 puta, gdje je kao autor vrlo poštovan, držao predavanja na sveučilištima u Americi, a njegove retrospektive organizirali su brojni festivali animiranog filma.
Čini mi se da su motivi njegovih karikatura iz devedesetih danas tabu tema. Mislim na kult militarizma i vojnih ličnosti, generala iz rata, nacionalnih vođa…
Bordo u filmu Krek najbolje pokazuje besmisao vojnog života i treniranja strogoće. Na taj je način kritizirao vojsku, ali i društvene stege općenito.
Slažem se, danas je sve teže šaliti se na taj račun. Umjesto da kolektivno sve to stavimo iza sebe, šutimo dok vladajući dižu budžete za obranu. Zato i postavljam pitanje o demokratičnosti današnjih sustava, iako postoje ljudi koji kontinuirano ukazuju na takve nepravde. Odličan je trenutak kada Bordo u filmu istakne da u demokraciji možeš pisati što hoćeš, raditi što hoćeš, ali bez ikakvog učinka.
