Maroje Mihovilović, novinar i autor knjige Novinari i vlast – povijest hrvatskog novinstva 1566.-2025.: Želio sam pokazati kako su najvažniji listovi gradili i razvijali hrvatsko novinstvo. Nepobitna je činjenica da su novine biznis, da uvijek imaju vlasnika, u idealnom slučaju onog koji razumije novine i njihovu bit kada je riječ o javnom interesu. Onaj tko bi stvorio fond za podršku neprofitnim medijima također bi htio imati utjecaj na njih. Zar bi država financirala medije koji su prema njoj kritični!? Ova sigurno ne.
„Uvijek je bilo isto“, piše Maroje Mihovilović, autor knjige Novinari i vlast – povijest hrvatskog novinstva 1566-2025, stavljajući u kontekst priče o odnosu novinara s vlastima takozvani Lex AP.
Andrej Plenković i njegova većina su se, preklani izglasanim zakonom koji kriminalizira zviždače i curenje informacija, stavili uz bok cenzorima, autokratima i diktatorima, u koje spada i AP-ov politički uzor, Franjo Tuđman. Prvi predsjednik je, čitamo u Mihovilovićevoj knjizi, privatizacijskim makinacijama, cenzurom i političkom represijom pokušavao staviti sve značajnije medije pod svoj utjecaj.
Upravo propašću dotadašnjih medija i njihovim stavljanjem pod kontrolu vlasti devedesetih, počinje druga knjiga ove dvotomne povijesti hrvatskog novinarstva. Svjedoci toga razdoblja, sada mahom u zadnjim etapama novinarskih i uredničkih karijera, u Mihovilovićevoj povijesti nalaze nedosljednosti i rupe. Bilo kako bilo, pred sobom imamo prvi suvremeni značajniji pokušaj sinteze dvjestotinjak djelatnih hrvatskog novinstva, fokusiranog na najvažnije novine, pri čemu je niz detalja jednostavno morao „ispasti“. Tu činjenicu možemo smatrati i kao poziv na nova „ispisivanja“ povijesti našeg novinarstva, a prema mišljenju ovoga potpisnika, možda i „povijesti odozdo“, pri čemu bi u obzir trebali biti uzeti i brojne novinarke i novinari, listovi i portali koji svoje mjesto teško nalaze pored najznačajnijih i najtiražnijih medija.
Na nešto više od 1200 stranica povijesne sinteze Mihovilović je, piše u uvodu prve knjige, napisao pregled u kojemu su novinari protagonisti i svjedoci, akteri i autori. U svojih šezdesetak godina karijere, autor je itekako bio protagonist najslavnijih godina hrvatskog novinarstva, kao dopisnik, reporter, novinar i suradnik niza najvažnijih listova Vjesnikove kuće, hrvatske redakcije Svjetske službe britanske radiopostaje BBC, beogradskog NIN-a, Nacionala (čiji je jedan od originalnih suosnivača i suvlasnika) itd.
Kao neke od najvećih uspjeha u profesionalnoj autobiografiji ističe beskrajna putovanja i izvještaje iz brojnih svjetskih zemalja, pa tako i Kambodže za vrijeme krvavog režima Crvenih Kmera. Brojna Mihovilovićeva putovanja svjedoče, između ostaloga, o tome koliko je novaca bilo u novinarstvu u socijalističkom periodu, čiji smo relikt, Vjesnikov neboder, nedavno gledali kako nestaje u plamenu. Autorova obitelj broji niz zapaženih novinarskih i autorskih imena, od kojih se obično ističe ime oca Ive Mihovilovića, zapaženog vanjskopolitičkog novinara i jednog od osnivača znamenitog Vjesnika u srijedu (VUS).
Čitajući o pokušajima preuzimanja državne kontrole nad cjelokupnom medijskom scenom od strane Tuđmanovog režima, za oko mi je zapela rečenica u kojoj pišete da „kada u društvu postoje konflikti i kada ne djeluju mehanizmi države i društva, mediji ostaju jedino sredstvo da se na državu napravi pritisak da nešto promijeni.“ Vjerujete li da i danas mediji imaju takvu moć?
Apsolutno. To i danas mediji rade, neki snažno i agresivno, neki vrlo suptilno, čak i oni koji se naizgled čine kao da su potpuno pod paskom vlasti ili su sasvim apolitični. Političari često ne razumiju kolika je moć novina, eventualno vide što pišu politički komentatori, kakvi naslovi vrište s naslovnica i na to reagiraju, ali novine djeluju mnogo suptilnije, kroz naoko posve benigne informacije, način na koji su prelomljene, odabirom fotografija ili stilom opremanja.
Večernji list je desetljećima izgledao potpuno benigno, potpuno na liniji vlasti, ali prikazujući kakav je stvaran život građana, čak i kroz „crnu kroniku“ i Mali oglasnik, dubinski je mijenjao socijalističko društvo.
Kako gledate na odnos vladajućih struktura i visoke politike spram novinara i medija danas?
Žele da izgledaju moćno, dominantno, ali se zapravo doimaju preplašeno i zbunjeno. Misle da novinare uvelike kontroliraju, pa se potom čude kad na mnogim primjerima osjete da nije tako. Iz ove vlade otišlo je treideset ministara, neki su završili u zatvoru ili im zatvor prijeti, manje-više svi nakon što su novinari otkrili njihove mutne poslove, skandale.
Ima li u Andreju Plenkoviću nečega tuđmanovskoga, barem u povojima?
To su dvije potpuno različite osobe, Tuđman je živio i razmišljao kao da živi u 19. stoljeću, Plenković živi danas. Tuđman je nesumnjivo povijesna ličnost, ali je njegova ostavština, kada je ustroj hrvatske države u pitanju, razlog današnjeg stanja u Hrvatskoj. Plenković bi želio biti autoritativan šef vlade, pa tu ima neke sličnosti s Tuđmanom, ali on to pokušava biti u drukčijim, za njega nepovoljnijim uvjetima.
Primijetio sam da u knjizi gotovo i ne uzimate u obzir neprofitne medije, medije zajednice ili medije takozvanog „trećeg sektora“. Nekoliko godina nakon širenja broja korisnika interneta, početkom stoljeća, u Hrvatskoj dolazi do nastanka niza neprofitnih elektroničkih medija. Neki, poput ovoga, uspješno preživljavaju, s većim ili manjim uspjehom, do danas. Ukidanje institucionalne potpore neprofitnim medijima i Povjerenstva za neprofitne medije 2016. godine, za vrijeme kratkotrajnog mandata ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, mnogi smatraju jednim od simptomatičnijih događaja kad je u pitanju odnos vlasti spram novinara i medija u posljednjih desetak godina. Brojni su elektronički i tiskovni neprofitni mediji, iako malih tiraža, „odgojili“ niz novinara i urednika od kojih dio i danas ima zapažene karijere u novinarstvu. Zašto neprofitni mediji ostaju izvan horizonta vaše povijesti novinarstva?
Moja se knjiga zove Novinari i vlast – Povijest hrvatskog novinstva. Dakle, ona se bavi isključivo novinama, a ne i drugim granama novinarstva. Televizija se uopće ne spominje, radio se spominje u dvije epizode, a internetsko novinarstvo samo u zadnjem poglavlju, i to isključivo kao podtekst onoga što se događalo s tiskanim novinstvom. U tom zadnjem poglavlju opisao sam kako je nastao Index, jer je on označio kraj dominacije tiskanog novinstva, opisao sam što se događalo s nasljeđem Večernjeg lista, te pojavom 24 sata i uspješnih siteova te grupacije, bavio sam se zatim Nacionalom, koji je ostao isti kao i ranije, te vrlo važnim Telegramom, da bih opisao sudbinu Pavićevog EPH.
U posljednjih četvrt stoljeća snažno se razvilo internetsko novinarstvo, u nekim segmentima ono sada dominira, a među siteovima jako je značajan i vaš site, koji ima lijepu tradiciju, mnogo važnih „bitaka u nogama“. Nisam posebno pratio povijest našeg internetskog novinarstva, povijest tog novinarstva morat će kad dođe vrijeme, opisati netko drugi, možda vi ili netko od vaših kolega.
Tjednik i portal Novosti u vašoj povijesti novinarstva spominju se samo kada obrađujete raspad tjednika Feral Tribune i prelazak brojnih novinara u Novosti. Mnoge domaće i internacionalne strukovne organizacije odnos vlasti prema tjedniku Novosti, pogotovo od rezanja financija iz Savjeta za nacionalne manjine, smatraju paradigmatičnim u pogledu ugrožavanja medijskih sloboda u Hrvatskoj. Nisam siguran postoji li u drugim država primjer da jedan od viđenijih političkih tjednika izlazi u nakladi manjinske organizacije. Što ta činjenica govori o našoj novinskoj sceni? Kakvo mjesto, prema vama, u povijesti suvremenog hrvatskog novinstva zauzimaju Novosti?
Neke stvari u svojoj knjizi nisam obradio dubinski koliko treba, pa se to može reći i za Novosti. Novinarstvu koje sada nastavljaju Novosti jako sam mnogo pažnje posvetio pišući o Feralu, čak tri poglavlja. Feral je igrao veliku ulogu u razvoju hrvatskog novinarstva, ne samo kroz konkretne članke, nego i kroz jedinstveni pristup svakodnevnici koju je opisivao. Povijest Ferala je mnogo bolje i cjelovitije opisao Boris Pavelić u svojoj knjizi Smijeh slobode.
Cijela današnja pozicija Novosti je paradoksalna, a činjenica da im vlada zbog pritiska svojeg koalicijskog partnera želi ograničiti financiranje je krajnje neprihvatljiva.
Pišete da je „ključna postavka novinarskog djelovanja i postojanja“ shvaćanje da je u pitanju prije svega biznis. Međutim, mnogi medijski profesionalci i novinari posljednjih godina zagovaraju politike kojima bi se novinarstvo počelo smatrati pitanjem javnog interesa, a ne isključivo robom na tržištu. Iz vaše je povijesti novinstva također jasno i to da je u posljednjim desetljećima upravo profitna logika dovela do niza kompromitacija cijenjenih hrvatskih dnevnika i tjednika. Uz to, komercijalni su mediji na neki način i financirani od države poreznim olakšicama i subvencijama iz javnih fondova. Kako gledate na javno financiranje novinarstva?
Pa bit rada novinara i jest da djeluju u javnom interesu, neovisno u kakvim se okolnostima nalaze, to je konstanta. Uskoro će kod nas izaći izuzetna knjiga Breaking News bivšeg glavnog urednika Guardiana Alana Rusbridgera u kojoj se on prvenstveno bavi tom ključnom ulogom novina da, iako imaju vlasnike, djeluju u javnom interesu i jačanju demokracije. No, nepobitna je činjenica također i da su novine biznis, da uvijek imaju nekog vlasnika, u idealnom slučaju onog koji razumije novine i njihovu bit kada je riječ o javnom interesu. Znam da se govori o tome kako bi trebalo stvoriti neki javni fond da pomogne neprofitnim medijima, ali tu se smjesta otvara pitanje odakle taj javni fond. Onaj tko bi stvorio taj fond također bi htio imati utjecaj na novine. Zar bi država financirala medije koji su prema njoj kritični? Ova sigurno ne.
Kako gledate na utjecaj, ulogu i rad javnog servisa u Hrvatskoj? Opravdava li, prema vama, svojim radom visoku pristojbu i zaslužuje li (ne)povjerenje građana?
Mislim da ne opravdava. Javni servis se uvelike politički kompromitirao, profesionalizam je tamo na niskoj razini, a javni utjecaj mali.
Svaki pregled ovakve vrste bez sumnje mora naići na određena ograničenja, barem u pogledu odabira fenomena i osoba koje će ući u knjigu. Ipak, neki su se akteri našeg novinarstva u međuvremenu javili s prozivkama da nisu ispravno zastupljeni u knjizi. Primjerice, novinarka Ines Sabalić vašoj je knjizi u objavi na društvenoj mreži, uz to što se smatra nepravedno izostavljenom, prigovorila i to da u knjizi spominjete „tu i tamo neko žensko novinarsko ime, a neke pak novinarke spominju se kao supruge uglednijih novinara.“ Kako odgovarate na ove prozivke?
Ja nisam pisao enciklopediju, niti novinarski biografski leksikon. Opisivao sam dramatičnu povijest hrvatskog novinarstva, s naglaskom na one platforme i pojedince koje su svojim kritičkim i nezavisnim stavom prema vlastima imali ključnu ulogu u tom razvoju. Želio sam pokazati kako su najvažniji listovi gradili i razvijali hrvatsko novinstvo, kako se jedan oslanjao na drugi, što je pojedini značio.
U svemu tome sudjelovali su brojni pojedinci, one koji su u tim povijesnim mijenama imali važniju ulogu ja sam naravno notirao. U knjizi ih ima jako mnogo, nisam brojao, ali vjerujem barem 1000, od kojih sam barem 400 osobno poznavao. Međutim, jako je bilo mnogo vrsnih novinara, urednika, reportera, komentatora, koji u tim procesima nisu izravno sudjelovali, ali pisali su svoje izuzetne reportaže i komentare, bili spretni u opremanju članaka, vrlo vrijedni ljudi, značajni da se razvijala kvaliteta novina, ali ih nisam spomenuo. Ima dosta primjedbi da nisam spomenuo ovoga ili onoga, da nisam dovoljno istakao ovoga li onoga. Žao mi je zbog toga, što sam možda prema nekima bio nepravedan, ali – ponavljam – ja nisam radio enciklopediju ili leksikon, nego sam želio napisati – da tako kažem – cjelovitu dramatičnu životnu priču naše profesije, što povijest hrvatskog novinstva i jeste.
Da se tu malo i našalim, u tom smislu kriv sam i prema vlastitoj familiji. Nisam, na primjer, spomenuo niti moju mamu, koja je bila talentirana reporterka gradske rubrike predratnih Novosti, niti kćer koja je bila pedantna urednica deska Nacionala.
Što se tiče primjedbe da „tek tu i tamo spominjem neko žensko ime“ ona je potpuno neopravdana. Kao prvo, od kada je Ljudevit Gaj 1835. godine osnovao prvi hrvatski list, pa sve do pedesetih godina prošlog stoljeća, dakle, punih 120 godina, novinarstvo je bila isključivo muško zanimanje, s jednom jedinom iznimkom, a to je bila Marija Jurić Zagorka, čiju sam priču detaljno opisao. Pedesetih se u novinama pojavilo nekoliko novinarki, redom bivših partizanki, primjerice oštra Dara Janeković, koje su se svi u Vjesniku plašili, lektorica Vera Gerovac, supruga komunističkog moćnika Jakova Blaževića, ili glavna urednica Večernjeg lista Vera Vrcić, ali i elegantna zagrebačka dama Mira Gumhalter, i ona bivša partizanka, koja je stvorila Svijet. Žene su u novine počele u većem broju ulaziti tek krajem sedamdesetih, i to u Polet i Start. Dok sam pisao knjigu, nisam prebrojavao koliko ima muškaraca, a koliko žena, nego sam ih uključivao u knjigu kako su oni sudjelovali u toj osnovnoj priči o razvoju hrvatskog novinstva, te u kolikoj su mjeri tako ostavili trag u demokratizaciji društva.
Jasno je da se s mojim viđenjem povijesti hrvatskog novinarstva neće svi slagati, ali se nadam da će nekoga to potaknuti da napiše vlastitu verziju te vrijedne povijesti, što bih ja s velikim zanimanjem pročitao.
Kad biste pisali neko novo, dopunjeno izdanje povijesti hrvatskog novinstva, što biste dopisali?
Već sam počeo raditi na eventualnom novom dopunjenom izdanju i već sam u osnovni rukopis dopisao desetak epizoda koje sam zaboravio uvrstiti u knjigu. Uglavnom su to neke zgodne životne anegdote koje govore o duhu novinskog posla, ali sam dodao i dvije važne stvari koje sam propustio, kako je Start 1990. godine otkrio Bleiburg, a Vjesnik malo poslije toga i Jazovku. Dopisat ću, naravno, i reakcije na paljevinu Vjesnika, premda ne vjerujem da će to dopunjeno izdanje ikad biti objavljeno. No, nikad se ne zna.
