U utorak, 31. ožujka u 19 sati u Galeriji Miroslav Kraljević u Zagrebu otvara se izložba Karla Štefaneka Cheers! So she goes. Video radovima, audio instalacijom i intervencijama u prostoru tematizira otuđenost, usamljenost i iluziju povezanosti na društvenim mrežama, dok kroz kvir perspektivu kritički propituje uvjete identiteta i zajedništva u suvremenim digitalnim okruženjima.
Izložba se može razgledati do petka od 16 do 19 sati i u subotu od 10 do 13 sati, zaključno s 4. travnja.
Osjećaj neprekidne, površne komunikacije, koja pritom poprima sizifovsku jalovost, tematsko je žarište izložbe umjetnika Karla Štefaneka pod nazivom Cheers! So She Goes. Referirajući se na koncept ne-mjesta francuskog antropologa Marca Augéa, Štefanek galeriju pretvara u kafić, ali mu oduzima antropološki značaj mjesta društvene razmjene, čime takav prostor počinje funkcionirati kao svojevrsno Augéovo ne-mjesto. U njemu umjetnik kroz svoju digitalnu prisutnost evocira osjećaje otuđenosti, isključenosti i samoće. Takva se digitalna prisutnost materijalizira kroz nekoliko međusobno povezanih radova: video radove raspoređene za stolovima u galerijskom prostoru, video instalaciju smještenu u WC-u te popratni audio rad koji odjekuje galerijom. Takve osjećaje često artikuliraju i druga ne-mjesta poput aerodroma, metroa i supermarketa, svojom arhitekturom te hauntološkim svojstvima bezvremenosti i identitetske praznine. U tom se ključu može čitati prvi segment postava, u kojem se galerijski prostor transformira u interijer nalik kafiću: stolovi i stolice raspoređeni su u ambijentalnu cjelinu, a svakom je stolu pridružen TV ekran na kojem se reproducira video umjetnika koji sjedi u istovjetnom položaju, s pogledom usmjerenim ravno prema promatraču. Iako su lokacije pojedinih videa različite, osjećaj koji ih prati – kao i interakcija na koju umjetnik kroz digitalne radove poziva – ostaje obilježen nedohvatljivim, tupim osjećajem distanciranosti. Interakcija između umjetnika i posjetitelja nikada se u potpunosti ne ostvaruje, pa njegove geste i reakcije na okruženje djeluju kao pucanj u prazno. Čak i prilikom umjetnikova TikTok live performansa, izvedenog povodom otvorenja izložbe, Štefanek se pojavljuje u istom položaju tijela u svom amsterdamskom studiju te publici dopušta komunikaciju putem chata. Unatoč toj mogućnosti, komunikacija se doima bezlična i jednosmjerna. Time se dodatno naglašava kritička oštrica Štefanekova rada spram digitalnih platformi kao ne-mjesta povezivanja. Nadovezujući se na isti motiv alijenacije, drugi segment postava čini video instalacija smještena u intimno, za selfie uobičajeno poprište – WC. Video rad, generiran i uz pomoć umjetne inteligencije, stvara nekoliko verzija snimke autoportreta umjetnika u ogledalu koje se u petlji ponavljaju i mijenjaju. Iteracije snimaka prati podtekst koji istodobno replicira isprazne fraze i internetski sleng, ali i izdvojene riječi i usklike kakve možemo razabrati u žamoru kavanskih razgovora. Video instalacija kroz ponavljanje u petlji tako pokušava simulirati neprestano, kompulzivno osvježavanje obavijesti na društvenim mrežama, što dodatno ulijeva tjeskobu atmosferi izložbe koja oponaša različite mehanizme otuđenja karakteristične za društvene mreže u stvarnosti. WC tako postaje prostor koji više nije rezerviran samo za privatnost, nego se pretvara u liminalno mjesto u kojem se datosti digitalnog prostora – poput dijeljenja, konfesionalnosti i (samo)nadzora – prelijevaju u fizički prostor. Preplavljenost koju stvaraju interakcije u digitalnom svijetu umjetnik evocira i u popratnom audio radu koji odjekuje galerijom. Sastavljen od nasumičnih audio isječaka s TikToka, rad povezuje rascjepkane riječi u narativnu cjelinu koja dočarava prekid odnosa ispričan iz perspektive jednog sugovornika. Kroz pozorno slušanje publici se otkriva da je riječ o umjetnoj inteligenciji, personificiranoj nadimkom Archie, s kojom umjetnik prekida odnos. Disocijativnost u prekidu odnosa s neživim, digitalnim bićem satirično prikazuje još jedan element postkapitalističke proizvodnje digitalnih sfera, u kojima ponekad jedini pažljivi slušač i podrška u moru neuspjelih interakcija postaje upravo inteligentno osmišljen korporativni sustav.
Kada pričamo o Štefanekovoj umjetničkoj praksi, kvir aspekt uvijek je od nje neodvojiv, a umjetnik ga njeguje i u ovoj izložbi. U njegovu se pristupu kvir dimenzija najsnažnije očituje upravo u načinu na koji promišlja digitalnost. Stvaranje online persona, redefiniranje identiteta i necenzurirano bivanje sobom oduvijek su u matricama interneta bili dio svojevrsnog obreda prijelaza mladih ljudi koji su u tinejdžerskim danima pokušavali formirati sebe izvan heteronormativnih nametanja i njihovih temporalnosti. Rastom interneta, koji postupno postaje plodno profitersko tlo, kvir osobe sve se češće nalaze na online ratištima na kojima se bore za svoj komadić digitalnog bespuća. To su prostori u kojima ih korporacije neće prisiljavati na podvrgavanje kroz besramnu krađu osobnih podataka, plasiranje proizvoda i cenzuru umotanu u celofan zaštite njihovih marginaliziranih identiteta. Štefanek stvaranjem performativnih alter ega raskrinkava optičku varku zajedništva koju društvene mreže promoviraju te ih razotkriva kao suštinski izvještačene digitalne komplekse, u kojima i kvir osobe teško pronalaze sigurnost koja im je nekoć na internetu bila zajamčena. Kvir autentičnost zamjenjuju lukave korporativne doskočice – u svojevrsnoj kustoskoj maniri selektiraju se i komercijaliziraju persone na internetu kojima bi kvir osobe navodno trebale stremiti. Baš kao i različiti inertni kvir likovi koje Štefanek utjelovljuje, korporacije marketinški promiču kvir osobe koje se uklapaju u heteropatrijarhalni predložak poslušnih, politički atrofiranih i jednoličnih potrošača. To su subjekti koji se za svaku situaciju moraju prilagoditi kapitalističkoj agendi koja im se nameće. Upravo kroz Štefanekovu uporabu ironije izložba kritički propituje opstojanje kvir osoba ne samo u svijetu interneta nego i u realnom svijetu. Pritom se on pokušava uhvatiti u koštac s pitanjem kako se trenutačne društvene promjene i stavovi prema kvir osobama preslikavaju na naslovnicama naših društvenih mreža. Ono što izložbu dodatno usmjerava u kvir teritorij jesu brojna pomno promišljena umjetnička rješenja, koja u umjetnikovu radu funkcioniraju kao posveta kvir kulturi. Tako Štefanek, primjerice, daje omaž kvir kulturi kroz odabir internetskih žargona koje aktivno koriste kvir osobe, selfieje koji nalikuju uobičajenim thirst trapovima gej muškaraca na dejting aplikacijama, vrlo camp inscenacijom prekida homoseksualnog odnosa s umjetnom inteligencijom, pa čak i detaljem raznobojnih IKEA stolića i stolica. Oni su, zahvaljujući memovima o IKEA-inim inkluzivnim marketinškim strategijama, postali nišni simbol unutar dijela kvir internetske kulture. Štefanekova uronjenost u kvir pop-kulturu, ali i njegova svjesnost o široj problematici toksičnih online kultura uspijevaju iz različitih točaka gledišta okupiti publiku koja će se, neovisno o vlastitoj uključenosti u digitalne svjetove, moći pronaći u njegovu radu.
Autor teksta je Leopold Rupnik.
Karlo Štefanek je multidisciplinarni umjetnik čija praksa istražuje kako se identitet konstruira, dekonstruira i rekonstruira kroz autoportret i performans. S osamnaest godina Štefanek se seli u Amsterdam, gdje počinje postavljati temelje svoje umjetničke metodologije. Serija Self-titled (2022–), koja integrira vizualne i performativne elemente, te propituje promjenjive predodžbe o sebstvu i percepciji, postala je temeljni dio njegove prakse. Štefanek je izlagao i nastupao u CC Amstel, Amsterdam, Nizozemska (2022); Stedelijk Museum, Rietveld Uncut, Amsterdam, Nizozemska (2023); Treehouse, Amsterdam, Nizozemska (2024); 2nd Floor, Groningen, Nizozemska (2024); La Biennale, Venecija, Italija (2024); Muzej suvremene umjetnosti, Sounded Bodies, Zagreb, Hrvatska (2024); The Holy Art Gallery, London, Ujedinjeno Kraljevstvo (2024); SerformanceP Festival, São Paulo, Brazil (2024); Echo Studio, Amsterdam, Nizozemska (2024); KIC, Zagreb, Hrvatska (2025); Vagon Gallery, Banja Luka, Bosna i Hercegovina (2025); Multimedijalni institut MaMa, Zagreb, Hrvatska (2025); ARL, Dubrovnik, Hrvatska (2025); HDLU Istok, Osijek, Hrvatska (2025); HDLU, 60. Zagrebački salon, Zagreb, Hrvatska (2025); EMAD, Perforations, Buenos Aires, Argentina (2025); Performance in Flux, Immerse, Orlando, SAD (2025); Bijenale mladih, Beograd, Srbija (2025); Biennale del Vesuvio, Napulj, Italija (2025), među ostalima. Umjetnik živi i radi između Zagreba, Amsterdama i New Yorka.
Programska linija qIZLOŽBE realiziraju se uz financijsku podršku Ministarstva kulture i medija, Grada Zagreba i Grada Splita. Rad kolektiva queerANarchive financijski podržava Zaklada Kultura nova. Izložba je realizirana u suradnji s Galerijom Miroslav Kraljević
