Ujedinjeni protiv fašizma, Zagreb: „Dosta nam je pasivnosti vlasti prema narodu Palestine. Dosta nam je činjenice da je ista ta vlast pokrenula novi val militarizacije u društvu i omogućila revitalizaciju i prodor desnog ekstremizma u javnom prostoru. Dosta nam je revitalizacije i rehabilitacije ustaštva i fašizma od ulice, preko akademskih krugova pa sve do organa vlasti…“ „Fašizam se nikada glasno ne najavljuje, ali jasno ga čujemo u trenutku kada se antifašiste počinje predstavljati kao neprijatelje države.“
Dvije paralelne stvarnosti sukobljene su jučer tijekom ranog popodneva u centru Zagreba.
Desetak tisuća građana, prema različitim procjenama, jučer je promarširalo centrom glavnoga grada, svježe uređenim u stilu bezbrižne božićne bajke. Taj kontrast je uvelike indikativan, jer uz podivljali turizam uzduž jadranske obale, zagrebački je advent možda i najprozirnija fasada krhke laži o hrvatskoj društvenoj i ekonomskoj stabilnosti.
Ova druga stvarnost marširala je protiv nasilja i sve učestalijih profašističkih ispada orkestriranih od dijela veteranskih i navijačkih skupina.
Već su pozdravni govor voditeljice programa Maje Osmančević i na bini pročitan proglas inicijative Ujedinjeni protiv fašizma dali ritam maršu.
„’Gdje danas vidite fašizam?’, cinično nas pitaju brojni hrabri anonimni komentatori’“, načela je čitanje proglasa Inicijative Lucija Marković, studentica, feministkinja i aktivistkinja.
„Vidimo ga u svakom napadu na radnika, na dostavljača na minimalcu samo jer je druge boje kože. Vidimo ga u svakom izgovorenom Za dom spremni u Saboru, bez srama i sankcija. Vidimo ga na ulici među crnim kapuljačama koje prijete nacionalnim manjinama. U šutnji koja sve češće zamjenjuje otpor i u strahu koji se polako nastanjuje u našoj svakodnevnici“, nastavila je, objašnjavajući razloge za izlazak na ulicu.
Ritam maršu je diktirala omladina, dominirajući brojnošću na govornicama i u organizaciji marša, a po procjeni potpisnika i u ukupnom broju prosvjednika. Ako je suditi po prvim govorima, u kojima je još spomenuta i militarizacija, povećanje vojnih izdataka, zanemarivanje socijalnih uvjeta, nasilje nad migrantima i uskraćivanje reproduktivnih prava, jasno je da imamo posla s viđenjem koje fašizaciju nazire i u nizu drugih društvenih faktora.
A nasuprot izraženim sistemima opresije kakvim ih vidi omladina, stajao je dobro pripremljen kontingent represivnog sistema. Brojni teško opremljeni policajci pratili su rijeku ljudi koja se uz Tomislavac, Trg Nikole Zrinskog i Prašku ulicu, zaputila ka Trgu bana Jelačića. Za razliku od Zadra i Rijeke, gdje je policija, prema svjedočenjima, mirno promatrala provokacije navijača, izazivača u Zagrebu ipak nije bilo.
Bilo kako bilo, skup je uspješno nastavljen na središnjem zagrebačkom trgu i to prilično nevjerojatnim prizorom u režiji zborova LeZbor i ZborXor. Publika od desetak tisuća ljudi jučer je na središnjem zagrebačkom trgu imala prilike čuti Internacionalu.
„Danas je tek početak, tek prvo mobiliziranje, a kako bismo se dugoročno organizirali i zadržali snagu u nastojanju transformiranja ovoga društva u društvo pravde, mira i brige za svakog čovjeka..“, izjavila je Maja Osmančević.
Dalje je s govorom nastavila novinarka i sindikalistica Maja Sever. U svojem je govoru Sever pričala o sve češćim napadima na novinare, apostrofirajući i napad na snimatelja televizijske kuće N1 koji se zbio prije dva tjedna i to upravo na Trgu bana Jelačića.
„Znak PRESS odavno smo prestali nositi, to je postala meta, jer novinari su među prvima po koje su došli…“, rekla je Sever.
Uslijedio je govor studenta politologije Domagoja Fuka:
„Mladi su za ovu vlast postali samo poštapalica da se pokaže kako nam je svima bolje, dok je ispod površine slika puno tmurnija. Dosta nam je pasivnost vlasti prema narodu Palestine. Dosta nam je činjenice da je ista ta vlast pokrenula novi val militarizacije u društvu i omogućila revitalizaciju i prodor desnog ekstremizma u javnom prostoru. Dosta nam je revitalizacije i rehabilitacije ustaštva i fašizma od ulice, preko akademskih krugova pa sve do organa vlasti…“
„Za kraj bih istaknuo primjer naših kolegica i kolega u Srbiji jer su nam upravo oni pokazali kako je borbu protiv nepravde i mržnje moguće usmjeriti prema slobodi, toleranciji i pravdi. Neka i nas inspiriraju da se svi ujedinimo protiv nasilja i fašizma u našem društvu te kažemo: ‘Dosta, No passaran’“, zaključio je svoj govor Fuk.
Uslijedio je govor književnice Olje Savičević Ivančević koji je pročitao glumac Damir Markovina.
„Ovdje smo danas da mijenjamo budućnost Hrvatske, jer prošlost je nemoguće promijeniti, koliko god to nekima nije jasno. A u toj prošlosti upravo su antifašisti ispisali najslavnija poglavlja. Odbijamo biti taoci onih kojima odgovara da rat nikad ne završi. Danas, trideset i pet godina nakon rata mi smo taoci stvarnih mrzitelja Hrvatske: ratnih profitera, propovjednika mržnje, huligana i nasilnika koji za njih obavljaju prljavi posao“, izdvajamo djelić govora u kojemu su dominirale ideje obrane umjetničkih sloboda.
Studentica Eva Marija Jurešić i kulturna radnica i aktivistikinja Franka de Syo održale su posljednji govor pred završnu muzičku točku.
„Fašizam se nikada glasno ne najavljuje, ali jasno ga čujemo u trenutku kada se antifašiste počinje predstavljati kao neprijatelji države. Mi to nismo. Ovdje smo jer se protivimo nasilju i napadima na naše sugrađanke i sugrađane. Ovdje smo da pokažemo da se ne bojimo. (…) Političari svode našu nacionalnu povijest na rehabilitaciju fašističkih zločinaca i nostalgiju za podaničkim i izdajničkim režimom. Režimom koji je odgovoran za nebrojene zločine nad Srbima, Romima i Hrvatima u službi nacističke ratne mašinerije“, izdvajamo nama možda i najznačajnije dijelove govora.
Fašizam s imenom i prezimenom
Internacionala u Zagrebu je ipak moguća. Na tisuće je ljudi na jučerašnjem maršu pokazalo da ih nije strah pokazati nezadovoljstvo u javnosti.
Ništa ne bi bilo moguće bez organizacijske okretnosti kolektiva, inicijativa i udruga civilnoga društva koje su sudjelovale u pripremi velikog antifašističkog prosvjeda.
Ipak, lišene alata i sredstava konkretnog ekonomskog pritiska, poput štrajka, organizacije ovakvog tipa mogu baratati samo mobilizacijskim nabojem. Tako da ćemo stvarni rezultat ovoga skupa vidjet tek ako se obistini ono što su organizatori više puta javno ponavljali – da je ovo tek „početak vidljivijeg i organiziranijeg otpora“, kako je to nedavno izjavio jedan od aktivista uključenih u organizaciju.
Sve sistemske boljke na koje su govornice više puta jučer ukazale, valja nanovo trubiti.
Ipak, govornice i govornici na jučerašnjem maršu kao da su propustili istaknuti da trulež sistema godinama održavaju ljudi s imenima i prezimenima. Evo nekoliko primjera: ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved koji godinama uz vojne časti pokapa ustaške vojnike i koji je baš pred koji dan na okupljanje ekstremne desnice ispred stana saborske zastupnice Dalije Orešković poručio da zastupnica „malo smanji svoj agresivni oblik retorike u javnom prostoru“; šefovi represivnog aparata, Davor Božinović i Ivan Turudić, od kojih je prvi dopustio navijačko okupljanje prošarano filoustaštvom, rasizmom i ksenofobijom, dok je drugi još prije deset godina predložio verbalni delikt za poricanje onoga što smatra istinom o ratovima devedesetih; ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek koja ide niz dlaku „radikalnoj desnici“ izmišljajući „esktremnu ljevicu“; ministar obrane Ivan Anušić koji s ponosom odgovara na poklič na Thompsonovom koncertu; premijer Andrej Plenković kao dugogodišnji kolovođa… I mnogi drugi. Posljednja dvojica su, uzgred, odgovorni što će mlade i djecu prisutnih na maršu trpati u vojarne zajedno s navijačima.
S najvećih prosvjednih govornica im ne bi trebalo dati mira.
