“Hrvatska treba ozbiljne, provedive i mjerljive planove zaštite žena od nasilja, a ne dokumente koji služe isključivo formalnom ispunjavanju obveza”, ističu aktivistkinje za prava žena povodom završetka javnog savjetovanja o Nacionalnom planu zaštite od nasilja nad ženama i nasilja u obitelji do 2029. godine i o Akcijskom planu za provedbu Nacionalnog plana do 2026. godine.
Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike krajem srpnja, usred sezone godišnjih odmora, objavilo je na stranicama e-Savjetovanja dva važna javna savjetovanja, o Nacionalniom planu zaštite od nasilja nad ženama i nasilja u obitelji do 2029. godine te Akcijskom planu za provedbu Nacionalnog plana do 2026. godine. Aktivistkinje za prava žena Lana Bobić, Dunja Bonacci Skenderović, Arijana Lekić- Fridrih i Ana Mudrovčić smatraju kako je kvaliteta predstavljenih dokumenata izrazito loša.
“Predloženi tekstovi ne mogu se smatrati sveobuhvatnim planovima zaštite od nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Prijedlog nacionalnog plana zaštite od nasilja nad ženama i nasilja u obitelji nedovršen je dokument koji bez jasne metodologije i metrike predstavlja tek upitan teorijski okvir za razradu konkretnog plana. Akcijski plan provedbe nacionalnog plana do 2026. godine uključuje mjere i pokazatelje koji nisu adekvatno definirani čime se ostavlja prostor izrazito nekvalitetnoj, ad hoc provedbi koja neće ispuniti svoju svrhu”, ističu aktivistkinje koje smatraju kako se Vlada nastoji ispuniti svoje obveze prema Vijeću Europe tek pravno-formalno, ali ne i sadržajno.
Naime, prema rasporedu monitoringa provedbe Konvenciji VE o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija), Hrvatska će u ožujku 2026. zaprimiti upitnik Vijeća Europe i imat će šest mjeseci za odgovor.
“E-savjetovanje o akcijskom planu provedbe za razdoblje do 2026. godine, koje traje do kraja kolovoza 2025. vrhunac je cinizma deklarativne borbe Vlade RH protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Nacionalni plan, u kojem plana nema, vrijeđanje je žrtava nasilja, koje u Hrvatskoj ne samo da nisu zaštićene, već nerijetko prolaze i institucionalno nasilje koje se u navedenim dokumentima nigdje ne adresira”, napominju Bobić, Bonacci Skenderović, Lekić – Fridrih i Mudrovčić te podsjećaju da Hrvatska, gotovo pet i pol godina nakon ratifikacije Istanbulske konvencije, i dalje nije ispunila ključne obveze.
“Zahtijevamo da Nacionalni plan i Akcijski plan budu vraćeni na doradu te da se u njihovoj izradi napokon primijene metodološki standardi kakvi se očekuju za nacionalne strateške dokumente. Hrvatska treba ozbiljne, provedive i mjerljive planove zaštite žena od nasilja, a ne dokumente koji služe isključivo formalnom ispunjavanju obveza”, zaključuju aktivistkinje.
Članak je objavljen u sklopu projekta “O civilnom društvu” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).