Kampanja Ravnopravnost bez izgovora, koju provodi udruga B.a.B.e. polazi od jednostavne, ali politički važne premise: kućanski i mentalni rad nisu individualna stvar dogovora unutar obitelji, već pitanje rodne ravnopravnosti, socijalne politike i društvene odgovornosti.
Iako se o ravnopravnosti spolova često govori kroz zakone, tržište rada ili javne politike, jedna od ključnih razina na kojoj se nejednakost svakodnevno reproducira i dalje ostaje izvan fokusa jest kućanstvo. Upravo ondje, u prostoru koji se i dalje doživljava kao „privatan“, odvija se najveći dio neplaćenog, nevidljivog rada koji omogućuje funkcioniranje obitelji, ali i šireg društva.
Istraživanje provedeno 2022. godine u suradnji s Odjelom za sociologiju Sveučilišta u Zadru pokazalo je da se kućanski poslovi u hrvatskim kućanstvima i dalje izrazito neravnomjerno dijele. Posebno upadljiv nalaz bio je da su brojni muškarci kao razlog nesudjelovanja u kućanskim poslovima navodili „ne znam kako“.
Na prvi pogled riječ je o benignoj tvrdnji, no ona zapravo otkriva duboko ukorijenjenu društvenu normu: kućanski i mentalni rad i dalje se percipiraju kao nešto što žene „prirodno“ znaju i trebaju raditi, dok se muškarcima neznanje dopušta bez posljedica. Takav obrazac ne proizlazi iz individualnih preferencija, već iz sustavne socijalizacije i rodnih očekivanja koja privatnu sferu tretiraju kao apolitičnu.
Kao odgovor na ove nalaze razvijeno je Virtualno kućanstvo – interaktivna digitalna platforma koja korisnicima nudi jednostavne upute za obavljanje najčešćih kućanskih poslova, ali i podatke o tome tko ih u stvarnosti najčešće obavlja. No Virtualno kućanstvo nije zamišljeno samo kao edukativni alat, već kao sredstvo osvještavanja.
Kombinacijom statistike i praktičnih primjera platforma pokazuje kako se kućanski poslovi ne sastoje od povremenih „muških“ intervencija, poput popravaka ili fizički zahtjevnih zadataka, nego od svakodnevnih, ponavljajućih aktivnosti odnosno kuhanja, čišćenja, pranja suđa, brige o djeci, planiranja i organizacije života. Upravo taj kontinuirani rad, koji se često podrazumijeva i ostaje neplaćen, u najvećoj mjeri pada na žene.
Kampanja je na društvenim mrežama izazvala snažne reakcije, među kojima i otvoreni otpor dijela muškaraca. Argumenti su se uglavnom kretali u poznatim okvirima: romantiziranje tradicionalnih rodnih uloga, svođenje ravnopravnosti na podjelu „teških“ i „lakih“ poslova ili skretanje rasprave na zanimanja poput rudara, građevinara ili mehaničara.
Takve reakcije nisu iznenađujuće. One pokazuju koliko je privatna sfera snažno mjesto reprodukcije moći i koliko se teško odričemo privilegija koje su postale nevidljive upravo zato što su normalizirane. Kada se dovede u pitanje ideja da je mentalni i kućanski rad „ženski posao“, ne dovodi se u pitanje samo raspodjela zadataka, nego čitav sustav odnosa u kojem se jedna strana rasterećuje nauštrb druge.
Poseban fokus kampanje stavljen je na mentalni rad; nevidljivi sloj organizacije, planiranja, anticipacije i emocionalne brige koji omogućuje da kućanstvo funkcionira. Taj rad nije ograničen na fizičke zadatke, već uključuje stalnu odgovornost za obiteljsku logistiku: brigu o djeci, koordinaciju obaveza, praćenje potreba drugih i „držanje svega pod kontrolom“.
Upravo taj oblik rada ima izravne posljedice na sudjelovanje žena na tržištu rada, njihovo mentalno zdravlje i mogućnosti profesionalnog napredovanja. Ignoriranje mentalnog rada znači ignoriranje jednog od ključnih mehanizama rodne nejednakosti.
Kampanja Ravnopravnost bez izgovora ne nudi brza rješenja niti se zadovoljava individualnim apelima. Ona polazi od stava da promjena počinje u svakodnevici, ali da bez institucionalne podrške ostaje ograničena. Ako kućanski i mentalni rad ostanu privatna odgovornost pojedinki, ravnopravnost će ostati deklarativna.
Virtualno kućanstvo zato nije kraj, nego alat i podsjetnik da izgovori poput „ne znam kako“ više ne mogu biti opravdanje. Ne zato što se radi o moralnom pitanju, nego zato što se radi o društvenom problemu koji ima vrlo stvarne posljedice. Ravnopravnost u kućanstvu nije luksuz niti osobna preferencija; ona je preduvjet pravednijeg društva.
