Centar za žene žrtve rata – ROSA, Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije – UDIK (Sarajevo), Centar za građansku hrabrost, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i Ženska mreža Hrvatske izražavaju suosjećanje sa žrtvama rata 1991. – 1995. Podsjećaju na zločine u operaciji nazvanoj Oluja kao i na njihovo organizirano državno negiranje.
“Za vrijeme i nakon operacije Oluja, pripadnici Hrvatske vojske, policije i civili počinili su ratne zločine nad građanima Republike Hrvatske srpskog etniciteta. Najveći broj zločina nikada nije procesuiran. Spaljeno je više od 22.000 kuća. Izbjeglo je oko 200.000 građana”, podsjećaju udruge.
Prema podacima Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, najviše žrtava, 1.747, srpske je etničke pripadnosti. Žrtava hrvatske etničke pripadnosti bilo je 466. Među Srbima je najviše stradalo civila, dok je među Hrvatima najviše ubijeno vojnika.
“Navodeći danas mjesta počinjenja zločina podsjećamo da Republika Hrvatska nije utvrdila činjenice o zločinima. Haška presuda Anti Gotovini i dr. je protumačena kao oslobađajuća od svake odgovornosti, umjesto da se činjenice dodatno istraže, a počinitelji procesuiraju”, ističu potpisnice saopćenja.
Udruge zahtijevaju sustavno prikupljanje, provjeru i sistematiziranje podataka iz različitih izvora – Vlade, nevladinih institucija i organizacija, te objedinjavanje postojećih rezultata istraživanja s ciljem utvrđivanja činjenica koje će biti dostupne javnosti.
“Zločini u Oluji su odgovornost Hrvatske. Suočavanje društva mora biti utemeljeno na činjenicama o počinjenim ratnim zločinima i politici etničkog čišćenja”, naglašavaju organizacije.
“Već trideset godina nije došlo do pomaka u suočavanju s činjenicama vezanima uz ratne zločine. Naprotiv, proces je obrnut. Zaborav, relativizacija činjenica i mitologizacija povećavaju podjele i nacionalizam. Održavaju se stari ili grade novi mitovi, te glorificiraju zločini. Nastavlja se militarizacija društva bez suočavanja s činjenicama o ratu te dokazima o zločinima dokumentiranima na međunarodnom i domaćim sudovima.”
Organizacije zaključuju da ratna retorika raste, dok se javna sredstva, umjesto na boljitak društva i njegovih građanki i građana, nerazmjerno povećavaju u vojne svrhe.
