Okrećući alegoriju spilje na glavu Festival grafoskopa uzdiže Platonovu misao, s bitnim korektivom. Imitacija imitacije, izgleda, umije napraviti puni krug.
Umjetnost je imitacija imitacije ideje, time triput udaljena od istine”, slavna je parafraza Platonovog nauka o estetici izloženog u Politeji. U istom djelu, od ključne važnosti za razvoj zapadne misli, filozof izlaže alegoriju o spilji gdje zamišlja ljude prikovane za tlo kako cijeli život promatraju igru sjena na zidovima, držeći ih za stvarnost. Logika je da ako ti ljudi nikada nisu vidjeli pravog čovjeka ili stablo ili brod, bit će uvjereni da, gledajući u njihove siluete, gledaju u njih same, a ne puke dvodimenzionalne projekcije njihove biti.
Time Platon ilustrira idealizam, argumentirajući da je materijalni svijet koji nas okružuje tek carstvo sjena bacano na bedeme iskustva iz neopipljivog, idejnog izvora svjetla, dokučivog tek umnom spoznajom. Iz istog razloga umjetnost je, za Platona, reprodukcija reprodukcije – mimesis. Stoga da se atenski filozof igrom slučaja prošlog tjedna našao u Zagrebu, vjerojatno bi duševno obolio.
Zagreb Film Festival, Interliber, Noć cirkusa, brojne izložbe i koncerti; ne postoji medij imitacije koji svojom sjenom nije obavio drugi tjedan zagrebačkog studenog. Samo je jedan, međutim, odnos svjetla i sjene eksplicitno gurao u prvi plan, ironično jedini koji se u najavi Platona drznuo citirati. Deveti po redu Festival grafoskopa održao se od 10. do 16. studenog, a niz radionica, predstava i izložbi organizirani su pod odvažnom krilaticom: “Ne možemo gledati svjetlost, a da ne primijetimo sjenu. Sve što vidimo, tek je odraz nečeg višeg.”
“Do ideje festivala došlo je tako što nam je grafoskop otvorio niz nevjerojatnih mogućnosti i kreativnih rješenja u kazalištu sjena”, u razgovoru za H-Alter objašnjava Petra Bokić, koja je uz Ives Buljan Globović ujedno organizatorica festivala i članica Kazališta sjena Tripstih. Priča je krenula 2000. Godine u dramskom studiju Eho, unutar kojeg se okupilo nekoliko istomišljenika koji njeguju sličan pristup kazalištu sjena. Jednoj od najstarijih scenskih tehnika čovječanstva pristupili su tradicionalno, ali obrađujući suvremene teme. Osnivanjem Tripstiha s predstavama obilaze cijeli Balkan, a u nekom trenutku grafoskop im postaje integralan dio stvaralaštva.
“On može biti super podloga za animiranje, može biti scenografija, može biti predmet koji nam služi učenju. U animaciji pruža slobodu, likovi lakše lete”, nabraja Buljan Globović, a Bokić se nadovezuje opisujući kako se u svrhu vizualne istrage na njega mogu staviti tekućina, boja, ulje i kruti predmeti, ali i kako je s grafoskopom moguće ljude i prostore transportirati u drugu stvarnost. Bokić je, primjerice, ove godine šibenski muzej ‘farbala’ grafoskopom: “Cijelo pročelje muzeja. Radili smo i predstave gdje bi prostor ofarbali u more s pet, šest grafoskopa. S tom malom, robusnom spravom osvijetliš cijeli novi svijet i događa se čudo. Onda je isključiš i ostaje samo ta zgrada.”
Transformativni potencijal instrumenta u tandemu sa simpatijama prema retro estetici 2016. godine doveo je do osnivanja festivala, prema istraživanjima organizatorica prvi i zasad jedini festival takve vrste u svijetu. Otad su u okrilju slavlja grafoskopa održane brojne radionice i izložbe, te niz mahom interdisciplinarnih predstava kao vrhunac događaja.
Na pitanje kako iz godine u godinu dolaze do predstava s toliko specifičnim preduvjetom, Bokić odgovara da drže natječaje, ili im netko preporučuje predstavu, no dodaje da nije toliko zahtjevno jer festival okuplja scenu koja postoji, premda je sakrivena. Na prijašnjim izdanjima festivala sudjelovale su renomirane umjetnice poput Marijane Županić Benić ili Krune Tarle, a umjetnici često stvaraju sasvim nova djela za potrebe festivala jer rezoniraju s njegovim osnovnim postavkama: analognost, interdisciplinarnost, te igra svjetla i sjene.
Tako je prva ovogodišnja izvedba, Sretni kraljević Teatra Oz i Margarete Peršić, 14. studenog u Mjesnom odboru Trnjanska Savica ove temelje pretočila u istragu umjetničkih forma kao takvih. U naizgled dječjoj predstavi minimalističke draži, Peršić pripovijeda bajku o lastavici koja pred jesenju migraciju upoznaje pozlaćenu skulpturu kralja koji obližnji grad motri svojim draguljastim očima. Tijekom radnje lastavica pokušava poletjeti na jug, no svakoga dana kip ju moli da raskošne dijelove njegovog tijela dostavi potrebitim građanima. Na kraju lastavica ne stiže pobjeći zimi, već umire pored osakaćenog kipa kralja, a sustavni problemi bajkovitog grada bivaju neriješeni. Oboje ne žale ni za čime.
Osim poučnog društvenog komentara, predstava se formalno zaokuplja pitanjem intermedijalnosti i reprezentacije. Lastavica je čas riječ koju Peršić izgovara, čas sjena koju Toni Železnik animira iza oslikanih bubnjeva, čas svjetlost, a čas publika koju se instruira da glumi let. S druge strane kraljević, gotovo vitrajski reprezentiran na osvijetljenom bubnju, biva apstrahiran do razine neprepoznatljivosti dijeleći sebe građanima. S krajnje ogoljenom scenografijom i dramskim tehnikama, oba lika postaju putnici kroz različite medije, a cjelovitost i formu poprimaju tek u mašti prisutnih. Železnik i Peršić na taj način, igrajući se sa sjenama, Platonov nauk subvertiraju, pokazujući da nas upravo reprezentacija može približiti ideji, da rastačući svoju formu i involvirajući razna osjetila umjetnost preciznije može prenijeti misao.
“Mislim da su prošla vremena gdje je jedna umjetnička forma dostatna, to jest čovjek treba u nju integrirati sva svoja znanja”, govori nam Peršić koja odbija izdvojiti svoju matičnu disciplinu, jer smatra da umjetnost nije podložna kategoriziranju. Navodi da je jedan od ciljeva predstave, kao i bilo kojeg pripovijedanja, oživjeti fabulu u mašti posjetitelja, zbog čega je velik dio predstave improviziran. Pripovijedanje je na koncu inherentno ljudski način prijenosa znanja, a prema njoj u modernom se svijetu moć mašte gubi, pa je ona svojim izričajem nastoji stimulirati neovisno o broju posjetitelja: “Nije bitna mašinerija, da dođe pet tisuća ljudi, nego je bitno da se to svjetlo ne ugasi. Zaboravljajući na ovako nešto, zaboravljamo na ono zbog čega smo ljudi.”
Unatoč prisutnosti samo tridesetak posjetitelja, reakcije svih okupljenih su pozitivne, a organizatorice nam ističu da su neumornim radom u kazalištu sjena proteklog desetljeća doprinijele široj valorizaciji zaboravljenog uređaja.
“Od 2010. godine provodimo radionice kazališta sjena i imam osjećaj da smo zbilja doprinijele tome da prosvjetni radnici u drami, dramski pedagozi, glumci i lutkari kroz naše radionice počinju razumjeti mogućnosti koje nudi ta sprava, koja je vrlo često na otpisima i baca se. Vidim da grafoskop kroz ovo doživljava proces rasta i razvoja, te da se glas širi”, priča nam Bokić, navodeći kao primjer Akademiju za umjetnost i kulturu u Osijeku gdje se grafoskop sve češće koristi.
Ideju grafoskop revivala potvrđuje nam Marijan Josipović, asistent na Odsjeku za kazališnu umjetnost dotičnog fakulteta, pojašnjavajući da instrument vidi kao uređaj koji otvara specifičnu poetiku: “Sporu, ručnu, analognu kao što su se nekoć pričale priče u plemenskom krugu uz pomoć otvorenog plamena. On svojom jednostavnošću omogućuje nevjerojatnu kreativnost.”
Tvrdi da je grafoskop izrazito sugestivan jer ga publika prepoznaje, a ne doživljava kao umjetničko sredstvo. Pritom zbog specifične kvalitete svjetla, grafoskop u gledatelju budi nešto arhetipsko: “Sjena, silueta i projekcija djeluju istovremeno jednostavno i moćno. Vjerujem da grafoskop zato djeluje na razini svijesti, ali i podsvijesti. On otvara prostor mašte, meditativnosti i vizualne asocijacije, a pritom glumcu i lutkaru daje izrazitu kontrolu nad detaljem, ritmom i kompozicijom slike.”
Na naša pitanja o značaju festivala grafoskopa na kojem je i sam vodio radionice prijašnjih godina, Josipović odgovara da je njegova vrijednost slojevita, što zbog poticanja međugeneracijskog dijaloga, što zbog stvaranja potrebne taktilne kontrateže digitalnoj dominaciji 21. stoljeća. “Grafoskop”, nastavlja Josipović, “u sebi nosi potencijal da spaja performans, lutkarstvo, likovnost, glazbu i naraciju. Upravo ta jednostavnost, paradoksalno, omogućuje složene umjetničke geste. On vraća dostojanstvo malim, gotovo zaboravljenim tehnologijama i pokazuje da u njima i dalje postoji ogroman kreativni i komunikacijski potencijal. Na posljetku, možemo reći da starom predmetu daje novi život.”
Ta je misao tema druge predstave festivala, održane u subotu 15. studenog u Mjesnom odboru Stjepan Radić. Izumrli predmeti u režiji Irene Antin i izvedbi Vladimira Beljića, monodrama je u kojoj Beljić igra ulogu edukatora. Okružen plastičnim pokrivalom, grafoskopom, dijaprojektorom i kasetofonom, Beljić didaktički pristupa svojim rekvizitima, istovremeno u njih udišući novi život. Predstava se ipak ne zaustavlja na elaboraciji funkcije izumrlih predmeta, već ih uvrštava u širi kontekst nafte, prolaznosti i plastičnog onečišćenja planete. Humor koji proizlazi iz pretvaranja predmeta u dinosaure koji raspravljaju o mogućnostima bijega od plastike brzo se pretvara u jezu kad shvaćamo da bijega nema, a dječja lepršavost predstave nerijetko završava u klaustrofobičnoj spoznaji da se u plastici gušimo. Tako će u jednom trenutku grafoskopsku projekciju ilustracije planete Zemlje naglo zamijeniti projekcija zgužvane plastične boce, a šaljivo parafraziranje kurikula iz biologije će se zlokobno popuniti shvaćanjem da u svojem tijelu imamo dovoljno mikroplastike za formaciju Lego kockice.
Izumrli predmeti kulminiraju Beljićevim monologom o hipotetskom svijetu u kojem plastika nestaje, čime skreće pozornost na ovisnost današnjih proizvodnih odnosa o supstanci koja nas ubija. Dok nam sjetno na dijaprojektoru pokazuje nečije uspomene iz 1970-ih postajemo svjesni vlastite prolaznosti i uloge koju će plastika zacijelo igrati u našem nestanku. Uvrštena u takav kontekst, odluka korištenja grafoskopa postaje programatski čin zero waste konotacija.
“Lično mislim da umetnost treba da se malo više okrene deponijama. Odnosno, mislim da sve što nam treba za predstave možemo da nađemo. Ovaj grafoskop je iz neke stare škole, kasetofon iz lične arhive, diapozitive smo našli na pijaci, uspomene nekih ljudi koje mi ne poznajemo smo pretvorili u nešto. Scenografija uopšte ne mora da bude luksuzna i skupa, nego više domišljata. Stvarno mislim da se rađa kreativnost ako se ograničimo na neki način”, objašnjava Antin, redateljica iz Lukićevog.
Iako načelno ekološke i egzistencijalističke tematike, predstava je ipak, kao i Sretni kraljević, zahvalna za interpretaciju iz platonističkog i estetskog rakursa. O dinosaurima kao motivu govori se iz didaktičke perspektive, Beljić zatim glumi dinosaura, prikazuje ih na projekcijama, a i sami izumrli predmeti postaju dinosauri. Nomadizam ideje u različitim medijima, opet, kao i u prethodnoj predstavi, doprinosi moći toga da se apstraktan koncept poput plastičnog zagađenja daleko opipljivije i dublje spozna. Gotovo kao da u mediju svjetla i sjene ima nešto što inherentno platonističku kritiku estetike opovrgava.
“Jedne smo godine u Medici napravili malu izložbu gdje su u okvirima bile izjave o svjetlu. Od ovih filozofsko-umjetničkih, do znanstvenih činjenica o fizikalnim svojstvima svjetla. Bilo ih je dvadesetak, a čitajući ih, potpuno se gubila granica između toga što je filozofska izjava o svjetlosti, a što znanstvena”, prisjeća se Buljan Globović u razgovoru za H-Alter. Možda upravo ta urođena međutekstualnost festivala, njegova interdisciplinarna i taktilna priroda u kombinaciji sa surovom moći sjena koju Josipović spominje, ovaj festival, nasuprot Platonovoj kritici, čini afirmacijom idealizma par excellence.
I sam je koncept Festivala grafoskopa, naposljetku, u svojem nišnom pristupu parodija bilo kakvog festivala ovoga ili onoga. Odabirući toliko specifičan predmet oko kojeg će se festival održati, organizatorice kao da pokazuju da su svi interliberi i ZFF-ovi na koncu proizvoljne konstrukcije okupljene oko niza partikularnih pojava, stvari koje koherenciju dobivaju tek blagoslovom našeg uma i njegovih spoznajnih kapaciteta. Time, okrećući alegoriju spilje na glavu, Festival grafoskopa Platonovu misao uzdiže, s bitnim korektivom. Imitacija imitacije, izgleda, umije napraviti puni krug.
