Nekoliko zemalja Latinske Amerike usvaja restriktivne pravne okvire kako bi oslabile, kontrolirale i demontirale organizacije civilnog društva, javlja Amnesty International u izvještaju pod nazivom Razbijanje društvenog tkiva: utjecaj restriktivnih zakona na organizacije civilnog društva.
Između 2024. i 2025. godine Ekvador, El Salvador, Nikaragva, Paragvaj, Peru i Venezuela usvojili su ili reformirali pravne okvire koji nameću nerazmjernu kontrolu organizacijama civilnog društva, izravno utječući na njihovu sposobnost da podržavaju određene društvene skupine, brane ljudska prava, djeluju i pristupaju resursima.
„Na djelu je zabrinjavajuć regionalni obrazac. Takozvani ‘zakoni protiv nevladinih organizacija’ ukazuju na porast autoritarnih praksi usmjerenih na ušutkavanje kritičkih glasova i konsolidaciju moći pod svaku cijenu“, kaže Ana Piquer, AI-jeva šefica odsjeka za američki kontinent.
Komparativna analiza koju je provela ta globalna organizacija identificirala je zajedničke elemente u zakonima usvojenim u različitim državama Latinske Amerike.
Usvajanju ovih zakona u pravilu prethode kampanje stigmatizacije protiv organizacija civilnog društva i branitelja ljudskih prava: „Vlasti, zakonodavci i saveznički glasovi označuju ove organizacije kao ‘unutarnje neprijatelje’, ‘strane agente’ ili ‘antipatriotske’ elemente, potičući javno nepovjerenje i stvarajući klimu zastrašivanja. U nekim slučajevima – kao što je to bio slučaj u Paragvaju – to je uključivalo rasističku i mizoginu retoriku, poticajući okruženje straha i autocenzure“, ističe AI.
Ovi zakoni u pravilu budu usvojeni bez odgovarajućih javnih konzultacija ili dijaloga. Iako opravdavani u ime transparentnosti ili sprečavanja financijskih kriminala, u većini slučajeva već prije njihova donošanja postojali su dovoljni regulatorni mehanizmi za postizanje transparentnosti i suzbijanje muljanja s novcem. „Brzina njihovog usvajanja, nedostatak dokaza koji podupiru navodne rizike i odsutnost procjena utjecaja otkrivaju da je njihova stvarna svrha proširiti državnu kontrolu nad civilnim društvom“, smatra AI.
Analizirani zakoni uključuju široke i dvosmislene definicije poput „javnog reda“, „političke aktivnosti“, „društvenog interesa“ ili „iskrivljavanja ciljeva“, što omogućuje diskrecijsko tumačenje i selektivno provođenje zakona protiv kritičnih organizacija i pojedinaca.
Oni također uspostavljaju administrativne sustave registracije koji uvjetuju rad organizacija odobrenjem države, bez jasnih rokova i pod netransparentnim kriterijima: „Ovi mehanizmi uvode prethodno odobrenje za rad, što je zabranjeno međunarodnim standardima ljudskih prava.“
Osim toga, organizacije su dužne ispunjavati repetitivne i pretjerane obveze, uključujući podnošenje detaljnih financijskih i operativnih izvještaja, inventare i prethodne obavijesti o korištenju sredstava. „Ovi zahtjevi ne samo da dupliciraju postojeće propise, već i odvraćaju ljudske i financijske resurse od njihovog temeljnog rada.“
U Venezueli su, na primjer, administrativna diskrecija i nemogući zahtjevi ometali rad organizacija za ljudska prava nametanjem procesa registracije pod nejasnim kriterijima, zahtijevanjem davanja osjetljivih informacija i prijetnjama sankcijama. Kontrola nad financiranjem još je jedan bitan element otežavanja rada civilnog društva u zemljama južnoameričke regije. „Ograničenja pristupa međunarodnoj suradnji, zloupotreba oporezivanja – kao u El Salvadoru – i prethodni zahtjevi za odobrenje za primanje sredstava potkopali su održivost bitnih projekata, posebno onih vezanih uz ljudska prava, rod, okoliš i autohtone narode“, kaže AI. U nekim kontekstima, banke i donatori uvjetovali su svoje odnose poštivanjem tih zakona, što je dovelo do smanjenja ili otkazivanja programa koji podržavaju ranjive skupine stanovništva.
Ovi zakoni također zahtijevaju otkrivanje detaljnih informacija o donatorima, korisnicima sredstava i osoblju, bez efikasnih mjera zaštite podataka. U neprijateljskom okruženju to izlaže branitelje ljudskih prava, LGBTIQ+ osobe, žrtve nasilja i autohtone zajednice povećanom riziku od nadzora i progona. Štoviše, pravni okviri nekolicine zemalja utvrđuju nerazmjerne sankcije sa širokim diskrecijskim ovlastima, uključujući prekomjerne novčane kazne, zamrzavanje bankovnih računa, oduzimanje imovine, suspenziju ili otkazivanje pravnog statusa, pa čak i kaznene sankcije. U Peruu, organizacija civilnog društva mogla bi biti raspuštena isključivo zbog pravnog zastupanja žrtava kršenja ljudskih prava u parnicama protiv države. U Nikaragvi su ove mjere dovele do masovnog zatvaranja tisuća organizacija. U drugim zemljama, poput Ekvadora, slučajevi suspenzije, intervencije ili blokade bankovnih računa dokumentirani su kao oblici pritiska.
„Organizacije civilnog društva igraju temeljnu ulogu u društvenom tkivu i svakodnevnoj zaštiti ljudskih prava“, upozorava AI. „U mnogim slučajevima dokumentiraju državne zloupotrebe, pružaju pravnu podršku žrtvama, brane autohtone teritorije od ekstraktivnih projekata, podržavaju žrtve nasilja temeljenog na spolu, promiču transparentnost i prate izborne i sudske procese.“ Branitelji ljudskih prava koje je AI intervjuirao ističu ozbiljno pogoršanje svoje sposobnosti djelovanja, utjecaja na javne politike i podrške zajednicama. Mnogi su izvijestili o vlastitoj emocionalnoj iscrpljenosti, smanjenim aktivnostima, prisilnom iseljenju iz mjesta prebivanja ili autocenzuri. U nekim slučajevima, dugotrajno uznemiravanje dovelo je do progonstva. „Sloboda udruživanja je pretpostavka za ostvarivanje drugih prava. Kada se organizacije civilnog društva raspuste, cijele društvene skupine gube podršku, zastupljenost i mogućnosti za traženje pravde. Bez snažnog i neovisnog civilnog društva ljudi ne mogu uživati ili braniti svoja ljudska prava“, ističu u AI-ju.
Organizacija upozorava da analizirani zakoni nisu u skladu s međunarodnim obvezama o slobodi udruživanja, slobodi izražavanja, privatnosti i pravu na obranu ljudskih prava. Umjesto jačanja transparentnosti, ovi pravni okviri doprinose smanjenju građanskog prostora i jačaju autoritarne prakse. AI stoga poziva vlade u regiji da ukinu ili izmijene zakone koji krše slobodu udruživanja, da prestanu sa stigmatizirajućom retorikom protiv organizacija civilnog društva i branitelja ljudskih prava, te da olakšaju pristup nacionalnom i međunarodnom financiranju bez nepotrebnih ograničenja.
Vlade tih zemalja bi se trebale suzdržati od kriminalizacije legitimnog rada branitelja ljudskih prava, upozorava AI, pozivajući pritom donatore civilnog društva da odbace zlouporabu financijskih standarda kao izgovor za ograničavanje njegova rada. „Zaštita prava na organiziranje predstavlja samu srž ljudskih prava“, zaključuje AI.
