Revizionistička Hrvatska ustala je kukom i motikom, prostaklukom i opakim ideološkim režanjem protiv svih i svakoga tko se usudio pojaviti na Trnjanskim kresovima.
Antinacifašistička crvena – ne samo partizanska, komunistička i jugoslavenska! – zvijezda petokraka nikad nije bila niti će biti isto što i genocidna nacistička svastika ili još od rana srednjovjekovlja nacionalni, državotvorni srpski križ s četiri ćirilična S (Samo Sloga Srbina Spasava) kako su to neki dan sugerirali sramotnim transparentom crveno-bijelo ukockani „domoljubni“ saboteri proslave Dana oslobođenja Zagreba i tradicionalnih Trnjanskih krijesova. Fanovi pronacifašističkih luzera s cijeloga zapadnog Balkana koji su se početkom svibnja 1945. bili petama udarali u debelo meso kroza Zagreb put Celja, Dravograda i dalje u Austriju bježeći u neredu pred crvenom zvijezdom petokrakom ne bi li izbjegli odgovornost za ratne i zločine protiv čovječnosti.
Logikom stvari, ne mogu biti zvijezda i svastika iste kad se zvijezda („Smrt fašizmu, sloboda narodu!“) borila protiv svastike, i pobijedila ju u najgoroj inačici, nacističkoj. Čak i da se ne ide u utrobu doktrina tzv. Lebensrauma i tzv. konačnog rješenja – koje su uz pomoć nacionalnih veleizdajnika tipa ustaša ubile 60 milijuna ljudi, od toga 30 milijuna Rusa! – odnosno ustaške protusrpske inačice „trećinu pobiti, trećinu pokatoličiti, trećinu prognati“ i proturomske/protužidovske o istrjebljenju i zadnje im bebe u kolijevci.
Srpski pak službeni državni simbol s četiri ocila ima korijen još u ranom srednjovjekovlju i takvim ga tretiraju sve vlasti do danas i, objektivno, ne može imati „dvostruku konotaciju“ na koju se vadi HDZ/DP-Plenkovićeva vlast tolerirajući eskalirajući proustašluk u zemlji i ZDS čak u Hrvatskom saboru. Prvi put u novijoj povijesti. Povijesno neobrazovani „domoljubi“ s trnjanskog nasipa, koje su samo kordoni policije susprezali da ne nasrnu (šestero je privedenih) na mirne ljude oko krijesova što su pjevali i slavili, mogli su komotno staviti znak jednakosti i prema škotkomu mitskom jednorogu, mauricijuskom Dodu, komodskom varanu (Indonezija)… Poslali bi istu mutavu poruku kakvu pas s maslom ne bi progutao.
Revizionistička Hrvatska – koja i državnim blagoslovom sredinom svibnja svake godine povlači sramotan i povijesno neutemeljen znak jednakosti između crvene zvijezde petokrake i nacističke svastike pod kukavičkim izgovorom da su „svi totalitarizmi isti i jednako neprihvatljivi“ – ustala je kukom i motikom, prostaklukom i opakim ideološkim režanjem protiv svih i svakoga tko se usudio pojaviti na Trnjanskim krijesovima i javno reći da je Zagreb oslobođen 8. svibnja 1945., a ne komunistički okupiran.
Ta će si revizionistička Hrvatska, je li, uz klimoglave najpozicioniranijih predstavnika vlasti, dati polit-medijskog oduška „komemoriranjem“ tzv. Bleiburške tragedije u kojoj su, naravno, „krvničke partizansko-komunističko-titoističko-četničke ruke bez suda ubijale samo nedužne Hrvate“. Budući da ni same tzv. desne austrijske vlasti više nisu željele trpjeti isključivo, endehazijsko-ustaški koreografirano te povijesno netočno „odavanje počasti paloj hrvatskoj vojsci i nedužnim hrvatskim žrtvama u poraću“, Austrija je početkom 2022. godine uvela trajnu i službenu zabranu političkog okupljanja na Bleiburškom polju.
Austrijski europarlamentarci su „komemoraciju“ bili ocijenili „najvećim skupom nacista nakon Drugoga svjetskog rata“, a dio medija „političkim dernekom“, gdje se čak i vrtićku djecu oblačilo u ustaške odore, vikalo ZDS, pjevale koljačke ustaške pjesme, mahalo zastavama i simbolima tzv. NDH, slavilo Pavelića i Crnu legiju… Taj duh, krvni neprijatelj crvene zvijezde petokrake, preselio se u Hrvatsku i tu je izmaknuo kontroli. Izaziva podjele u društvu, osnažuje međunacionalnu i vjersku mržnju, nesputano nasrće verbalno i fizički na Srbe, Rome i strane radnike (vidi izvještaje međunarodnih organizacija za ljudska prava, pa i američkog State Departmenta), smrtonosnim prijetnjama ustaje protiv i svakoga slabašnog proplamsaja antinacifašističke svijesti…
Partizanska je crvena zvijezda petokraka – uz koju je pod vodstvom „kumrovečkog Jože“ od 1941. do 1945. godine puškom i logistikom stala većina Hrvata i narodnih manjina u suživotu s njima – ne samo najurila iz Zagreba i cijele zemlje ustaške veleizdajnike i srušila njihovu genocidnu, međunarodno nepriznatu paradžavu tzv. NDH, već i vratila Domovini otete/darovane u tzv. NDH nacionlne teritorije. Od Istre i Gorskog kotara do Dalmacije s otocima, Međimurja, Baranje…
Zahvaljujući Titovim partizanima u sklopu savezničke, protuhitlerovske koalicije i NOB-u, tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena je Mišljenjem broj 3 tzv. Badinterove komisije (arbitraža Mirovne konferencije o SFR Jugoslaviji) 11. siječnja 1992. priznata u svojim „avnojskim“ granicama. Istima onim koje joj je morem krvi osigurala partizanska crvena zvijezda petokraka rušenjem veleizdajničke ustaške paradržave tzv. NDH, čime je pobjednički hrvatski narod 1945. godine ostao svijetla obraza na pravoj strani povijesti.
Dan oslobođenja Zagreba od ustaša i njihovih mecena njemačkih nacista te obnova tradicije Trnjanskih krijesova u tu slavu na Savskom nasipu i pod pokroviteljstvom Grada Zagreba, ali i proslava 81. obljetnice pobjede u Drugomu svjetskom ratu dokaz su slobodarskog, antinacifašističkog duha u metropoli i u cijeloj zemlji. Nikakvi „domoljubni“ ZDS prosvjedi ne mogu ni spriječiti niti zatrti taj duh. U subotu 9. svibnja 2026. je to jamčilo na Savskom nasipu blizu 10.000 ljudi svih dobi i obaju spolova.
„Danas nismo ovdje samo da zahvalimo osloboditeljima, nego da se zajedno odupremo današnjim fašistima“, pročitano je u proglasu Mreže antifašistkinja Zagreba (MAZ). „Hrvatske političke elite na vlasti nisu se samo kukavički svrstale uz nove globalne sijače smrti i terora, već su aktivnim politikama i upornim radom na reviziji povijesti, raznim idejama o dvostrukim konotacijama poistovjećivanja s fašizmom te zatiranjem antifašizma širom otvorile vrata rehabilitaciji ustaštva. Ulice gradova farbaju se u crno i ukrašavaju ustaškim pozdravima. Ti pozdravi se nesankcionirano izgovaraju na državnoj televiziji i u Saboru.
Huligani proganjaju, mlate i pljačkaju migrantske radnike, dok vlasti koje su ih dovele kako bi spasile državu od ekonomske propasti namjerno ne provode nikakve integracijske politike. Klerofašističke organizacije zahtijevaju potpunu zakonsku zabranu pobačaja i šire transfobiju. Polupismeni ministri opet otvaraju kasarne i uvode prisilne vojne rokove kako bi ponovno imali djecu spremnu za nove ratove u ime njihovih privilegija, bogatstva i interesa. Pritom se inicijative, organizacije, aktivistkinje i aktivisti koji na sve to upozoravaju i predstavljaju srž društvenog otpora fašizmu, danas povlače po sudovima zbog pravno neosnovanih tužbi u službi političkog zastrašivanja.
Fašizam, kao ni kapitalizam, nisu neke apstraktne pojave. To su ljudskom rukom pisani programi i izglasani pravni sustavi od strane elita koje biramo, odobravamo i kojima dajemo dopuštenje da upravljaju našim sudbinama. To su ljudi kojima se ne samo možemo, već moramo aktivno i svakodnevno suprotstaviti. Na ulici, na poslu, u školi, u dućanu i na svakom mjestu, gdje mržnja, uništenje, strah i nasilje izviru iz njih.“
Naravno da se zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević nije niti se trebao uplašiti „domoljubnih“ prijetnji tih što bestidno, luzerskim crnilom, nasrću na antinacifašističko pobjedničko crvenilo ni otvorenog pisma DP-ova nastavnika fiskulture Ivana Penave, koji mu „zabranjuje“ Trnjanske krijesove. Jer, podržavanjem te slobodarske manifestacije, on i Možemo! šalju „tragičnu političku poruku“.
Tko o čemu, otac svih DP-ovih tragičnih proustaških/protusrpskih poruka, sada na HDZ-ovoj bočici s dudom – je li, u predahu džogiranja glogovim kolcem po pravoslavnim grobljima – o „političkoj poruci“. Da je u pučkoj školi u Vukovaru barem prolistao povijesni udžbenik, ne bi intelektualcu Tomaševiću napisao i pustio javnosti da se grohotom smije politikantskoj nebulozi: „Za vas je 8. svibnja dan oslobođenja, dok su za tisuće obitelji u Zagrebu i Hrvatskoj taj dan i oni koji su uslijedili početak patnje, otimanja imovine, sustavnih likvidacija, nestanaka i grobova bez imena“.
Naravno, budući da nije čitao povijesne knjige – dovoljno (!?) je učiti od konobara Thompsona iz „Bojne Čavoglave“, „Jasenovac i Gradiška Stara“, „Ako ne znaš šta je bilo“, etc. – Penava neće ni pitati zašto su Hrvati, ne samo zagrebački i sisački (šuma Brezovica) već 12. travnja 1941. sve masovnije hrlili Titu, ne Paveliću. Zašto su gorjela poklana srpska sela na Baniji, Kordunu, zapadnoj Slavoniji… Tko je i zašto bio tjerao kroz endehazijski Zagreb tisuće Srba, Roma, Židova… u stočne vagone. Čemu je služilo cca 40 ustaških konc-logora u tzv. NDH, tko su u njima bili „čuvari“ i što su radili.
Je li „domoljub“ Penava – vršnjak tada malodobnog HOS-ovca Ivana Anušića – ali u Varaždinu i Zagrebu „ratnik“ protiv „četnika“ umjesto u Vukovaru, ikad čuo za hercegovačkog fratra Tomislava Filipovića? Kojeg je kapo najgoreg stratišta na europskom Jugoistoku, ustaškoga konc-logora u Jasenovcu, Staroj Gradišci i Gradini preko Save, Vjekoslav Maks Luburić, honorirao nadimkom „Majstorović“? Taj se, je li, majstor ustaške kame sjetio na suđenju 1946. godine, eto, tek „nešto više od stotinu“ mahom srpskih žrtava, i mahom djece: što u potkozarskim selima, što u logoru.
Najvećem dijelu deportiranih s Bleiburškog polja i inih zarobljenih, pa i kasnije pohvatanih, koje je ustaška emigracija ilegalno ubacivala „dizati ustanak protiv komunista“, znalo se ime i prezime, tko su i što bili u tzv. NDH, koga sve, gdje i zašto imaju na duši. Za dokazane koljače, ubojice djece i žena po ustaškim logorima, silovatelje, pljačkaše, palikuće, špije, etc. Presuda prijekih vojnih sudova je bila „deseti bataljun“, smrtna kazna na licu jesta, a najveći dio kolaboracionista fasovao je prisilni rad, zatvor, gubitak građanskih prava na određeni rok.
Revizionisti danas lažu na hvatove kako su „komunisti masovno ubijali Hrvate samo zato što su bili Hrvati i nisu priznavali njihovu ideologiju“. Da nije tako, pobjednici u Drugomu svjetskom ratu ne bi priznali „zločinca Tita“ i njegovu državu, okrunjene glave i najmoćniji svjetski lideri mu ne bi dolazili na noge, nikad ne bi vodio tzv. Treći svijet, na pogreb mu ne bi došlo gotovo 200 najistaknutijih stranaca odati počast njemu i socijalizmu s humanim licem.
Za razliku od Slovenije, koja se ne srami tog dijela svoje časne prošlosti, Tita, partizana i antinacifašističke tradicije, hrvatski povijesni revizionizam slavi notorno crnilo, ustaški genocid, baca kost podjela i mržnje u društvo i krajnje neodgovorno truje budućnost mladim naraštajima. Vast koja to tolerira nije vrijedna upravljati zemljom, jer zemlja nema svoje sutra.
„Ja ću uvijek obilježavati Dan oslobođenja Zagreba“, smjesta je reagirao gradonačelnik hrvatske metropole uoči svečane akademije. „To sam radio u prošlom mandatu, radit ću i u ovom. Što se tiče Ivana Penave, ovdje su predstavnici vlade u kojoj je i on, i tu su svake godine. Vladini predstavnici, u kojoj je i on, bili su nedavno i u Jasenovcu. Predstavnici vlade su i na Danu antifašističke borbe 22. lipnja. Tako da, što se promijenilo?“
Pa, valjda samo to da Penava nikada do tzv. neprincipijelne/imovinske koalicije DP-a s HDZ-om nikad nije bio u vladi, a sada, nepametno, ne zna cijeniti da – jest. Sramoti i sebe i vladu prepotentnim, tzv. otvorenim pismom!? Kao u onom vicu: ide pijani zeko šumom i priča gluposti.
