Matt Elliott, bristolski kantautor i jedan od najistaknutijih glasova na suvremenoj svjetskoj folk sceni: Nevjerojatno smo iznevjerili djecu. Najveći prioritet većine životinjskih vrsta je briga za mlade, a mi, najinteligentnija vrsta, smo monumentalno podbacili. Umjetnost ima kapacitet pokrenuti rasprave. Što mislite o ubijanju milijardera? Je li to moralno prihvatljivo? Svi naši životi su očajni zbog milijardera, dakle bitno je raspraviti o tome.
Potpuno je onostrano, to nešto, što se s pozornice Kluba Močvare širi tminom ugodno popunjenog kluba u ponedjeljak, 18. svibnja. Izvor je, naizgled, sasvim sijedi glazbenik, koji pogrbljeno, uz pomoć loopera, gitare i saksofona, sam na bini slaže monumentalnu zvučnu sliku, krhku koliko i gorostasnu, mračnu koliko i dirljivu, intimnu koliko i univerzalnu. Samo naizgled, ipak, jer samotni Britanac i po ritmičnom gibanju tijela i po efemernom izričaju zvuči i izgleda kao da nešto progovara kroz njega; kao da pred nama nije glazbenik, već jurodivi trubadur s drugoga svijeta.
Matt Elliott, bristolski kantautor koji se žanrovski najčešće određuje kao umjetnik mračnog folka, stekao je renome upravo zahvaljujući misteriju koji prožima njegovo stvaralaštvo. Prve je uspjehe doživio još 1990-ih s elektronskim projektom The Third Eye Foundation, kad je surađivao s glazbenicima svjetske slave poput Yanna Tiersena, Mogwai, Amp i Hood. Pravi proboj, međutim, postiže kad pod vlastitim imenom gazi u neposrednije, instrumentalne vode folka, a nakon dvanaest studijskih albuma smatra se jednim od najistaknutijih glasova na suvremenoj svjetskoj folk sceni. Sadržajem tekstova i javnim istupima, Elliott se također profilirao kao vokalni kritičar bolesti suvremenog svijeta, a 2024. čak izdaje singl s ciljem prikupljanja sredstava za pomoć Gazi. S Elliottom smo zato porazgovarali o njegovoj glazbi, o stvarnosti u kojoj živimo, te kapacitetu umjetnosti da je promjeni.
Prošlo je gotovo deset godina od vašeg posljednjeg nastupa u Zagrebu, a više od dvadeset od albuma Drinking Songs (Elliottov najpoznatiji album op.a.). Vaša glazba i stihovi već i tada prizivaju dosta starije vrijeme, prijelaz stoljeća ili Prvi svjetski rat. Je li to samo stilski izbor ili iza toga stoji dublja priča?
Htio sam napraviti nešto bezvremensko. S Drinking Songs, Failing Songs i Howling Songs, želio sam da zvuče kao snimka koju su neki ljudi u birtiji napravili na gramofonu, a koju je netko kasnije otkrio. Nitko zapravo ne zna ništa o njima, čak ni iz koje zemlje dolaze, a oni pjevaju o ljudskoj prirodi. To je misterij pa ga sam zamišljaš. The Sinking Ship je bila pjesma koja je inspirirala tu ideju. Probudio sam se jednog dana i melodija mi je jednostavno došla u glavu. Onda sam čuo taj pijani zbor kako pjeva i riječi su došle jako brzo. Bilo je kao da mi netko šalje signal ravno u mozak i rekao sam: „jebote, ovo moram odmah zapisati.” Pozvao sam prijatelja, strašno smo se napili i pjevali pjesmu u garaži do četiri ujutro. Kad sam to snimio, znao sam što želim napraviti na sljedećem albumu. Htio sam prizvati zbor tužnih muškaraca koji pjevaju o životu, smrti i tuzi. Bilo je lijepo ponovno se vratiti tim starim pjesmama uz saksofon. Trenutačno radim na novom albumu i to mi je glavni fokus posljednjih godinu i pol dana. Ovo će biti posljednja tri koncerta s ovim setom.
Kako vidite odnos starog i novog u glazbi?
Slušam nešto moderne glazbe, ali ne previše. Uglavnom slušam staru glazbu, najviše jazz i stvari iz šezdesetih i sedamdesetih, jer znaš da je to prava glazba, trenutak uhvaćen u vremenu. YouTuber Adam Neely je rekao da je s umjetnom inteligencijom snimljena glazba praktički gotova. Sklon sam se složiti s njim, jer ako nema povjerenja, ako uvijek postoji pitanje „jesu li koristili UI?”, onda više ne slušaš glazbu, nego vodiš razgovor sam sa sobom o procesu [stvaranja glazbe]. Također mislim da će nesavršenost doživjeti veliki povratak. U posljednjih dvadeset godina, produkcija je postajala sve čišća i čišća, ali upravo to UI radi i radi to savršeno. Mislim da ljudima savršenstvo brzo dosadi. To je sjajno za mene jer stalno griješim i uvijek se žalim na te greške kad razgovaram s ljudima. Oni onda kažu da je bilo nesavršeno savršeno ili savršeno baš zato što je nesavršeno.
Kako se još glazbeni pejzaž promijenio otkad ste počeli?
Internet je puno toga promijenio. Jako sam sretan što mi svaki dan ljudi iz cijelog svijeta, iz mjesta za koja nikad nisam ni čuo, pišu koliko im moja glazba znači. To je nešto što je moguće samo zahvaljujući internetu. Imao sam veliku sreću s Drinking Songs, YouTube algoritam je jednostavno rekao “ovo je dobro, preporučit ću to”, i video se pretvorio u zvijer koja samu sebe hrani. To je bila najveća promocija koju sam ikad dobio i dogodila se potpuno slučajno. Nitko to nije napravio, bila je to čista jebena sreća, lutrija. Nekad si morao plaćati PR agencije da ti srede intervjue i recenzije. Danas ti recenzije više ni ne trebaju.
Streaming je također puno toga promijenio. Nisam protiv streaminga. Protiv sam načina na koji funkcionira – protiv sam Spotifyja. Taj šupak iz Spotifyja (Daniel EK op. a.) krade našu glazbu, prodaje je za sitniš, zadržava koliko može i ulaže to u naoružanje s tehnologijom umjetne inteligencije. To je suludo! Skinuo bih svu svoju glazbu sa Spotifyja, ali nekim ljudima u svijetu, primjerice u Iraku, to je doslovno jedini način da dođu do moje glazbe, pa je to vječna borba. Kad me stara diskografska kuća pokušavala nagovoriti da stavim glazbu na Spotify, rekao sam „ne sviđa mi se, bojkotiram ga”, a oni su mi odgovorili: „pa tko si ti, jebote? Nitko i ništa”. Lijepo je to čuti od vlastite diskografske kuće. Ali istina je, ja neću napraviti razliku. Potreban je masovni pokret jako popularnih izvođača da bi se nešto promijenilo. Ljude bih potaknuo da koriste druge streaming servise.
Način na koji se danas glazba „konzumira” zrcali estetiku suvremene popularne kulture, što će reći hiperubrzanje. Na suprotnom kraju spektra nalazi se vaš rad koji kao da usporava vrijeme. Poziva slušatelja da upije trenutak i meditira o njemu, otvara prostor introspekciji. Koja je filozofija iza toga?
Nikad me nije zanimala pop pjesma, na veliko ogorčenje nekih mojih diskografskih kuća, jer njima uvijek treba pjesma za radio, maksimalno četiri minute. Za mene pjesma traje onoliko koliko treba trajati. Volim klasičarsku ili jazz ideju, odlaziš na putovanje. Istina je da se glazba ubrzava, poput Masona ili Jacoba Colliera, sve je vrlo brzo. Za mene, to zapravo nije… Sva glazba ima barem jedan od tri elementa: intelektualni, tehnički i emocionalni. Jedini element koji je meni važan jest emocionalni.
To se svakako iščitava iz vaših tekstova. Čak i kad su vam pjesme eksplicitno političke, imaju intimnu polazišnu točku. Zašto na taj način ispreplićete osobno i političko?
Uvijek pokušavam biti iskren i otvoren. Također pokušavam pisati pjesme koje su mogle biti napisane u bilo kojem trenutku povijesti i ostavljam stvari donekle otvorenima za interpretaciju. The End of Days (Kraj svijeta op.a.) počinje pozivanjem nekoga na šetnju i razgovor. „Pitao si me zašto sam tužan i evo zašto, jer je budućnost u kurcu.” Bomb the Stock Exchange (Bombardiraj burzu dionica op.a.) je crni vic: ako se već želiš ubiti, zašto pritom ne bi učinio svijetu uslugu? Novi set koji izvodim uglavnom se sastoji od političkih pjesama jer mislim da je sada najvažniji trenutak za politiziranost. Jedna od dužnosti umjetnika je da progovara o nepravdi. Novi album zove se This World Is No Place for Children (Ovaj svijet nije mjesto za djecu op.a.).
Dakle, nastavljate optimistični ton posljednjeg End of Days albuma.
To je istinita izjava jer, iskreno, podbacili smo kao društvo. Ne bi trebalo postojati u ovoj fazi ljudskog razvoja, sa svime što imamo na raspolaganju – resursima, znanjem, znanošću – ne bi smjelo postojati nijedno gladno dijete na svijetu. Sigurno ne bi smjela postojati djeca bez ruku koja kopaju po ruševinama nakon što ih se bombardiralo. Predsjednik najbogatije zemlje na svijetu ne bi smio biti netko tko jebe djecu. Nevjerojatno smo iznevjerili djecu. Najveći prioritet većine životinjskih vrsta je briga za mlade, a mi, najinteligentnija vrsta, smo monumentalno podbacili. Osjećam se loše kad vidim trudnicu.
To čak i govorite u pjesmi The End of Days, u jednom od najupečatljivijih strofa: „And even all the smiles on children’s faces bring you pain, / When you think of what they’ll face, / And if they’ll even come of age, / A world resigned to flame.” (Čak i svi osmijesi na licima djece donose ti bol / Kad razmišljaš s čim će se suočiti / I hoće li uopće sazreti / Svijet prepušten plamenu).
Upravo tako. Ovo je nastavak te misli. Ta pjesma je, naravno, više o klimatskoj katastrofi koja će se odvijati u nadolazećim godinama, a već se počela razmotavati. Tu su i vodni resursi, otpad i ostalo. Osmijesi me rastužuju jer se pitam u kakvom će svijetu ta djeca odrastati i hoće li se jednog dana doslovno boriti za tijela golubova jer neće biti hrane. To se može dogoditi za našeg života. Ja ću biti dobro, u pedesetima sam, ali bojim se za tebe kad dođeš u moje godine. Više smo nego najebali. Nalazimo se na brodu koji ide ravno prema litici, i ti ga moraš okrenuti, ali jednostavno ne možeš. Vrijeme istječe, prozor se zatvara.
Ima li umjetnost kapacitet promijeniti smjer?
Mislim da ima kapacitet pokrenuti razgovore. Dvije su [političke] pjesme na novom albumu. Jednu obično najavim nakon nekoliko tužnih pjesama pa kažem: „A sad, da malo razvedrimo atmosferu, evo pjesme o ubijanju milijardera.” Nije da generalno želim vidjeti ubijenog milijardera ili nešto slično, ja nikad ne bih ubio milijardera. Ne bih mogao nikoga ubiti, iako neću plakati ako milijarder umre. Prije dvadeset godina napisao sam pjesmu o ubijanju milijardera koja se zove Planting Seeds [sijanje sjemena] i poanta je upravo u tome – posijati sjeme, pokrenuti raspravu. Što mislite o ubijanju milijardera? Je li to moralno prihvatljivo? Ne možeš biti milijarder a da nemaš krvi na rukama, to je jebeno nemoguće. Svi naši životi su očajni zbog milijardera, dakle bitno je raspraviti o tome. Mjesto umjetnosti jest pokazivanje ekstrema i pokazivanje fantazije, a dopušteno nam je maštati.
Tu je i pjesma o Gazi i to je vjerojatno najkonkretnija pjesma o nekom stvarnom događaju koju sam napisao. To je toliko traumatično iskustvo za svakoga tko mu je svjedočio, barem za svakoga tko ima dušu. Obilježilo me zauvijek, više nikad neću biti isti, niti bi itko od nas trebao ostati isti. Apsolutno je barbarski, i nije riječ samo o smrti i razaranju, nego i o okrutnosti iza svega. O plesu u donjem rublju žena čije su kuće razorene, o igrama koje snajperi igraju gađajući djecu. Sjedim doma kao i svi drugi i gledam kako se to odvija pred mojim očima, a ne mogu ništa učiniti. Ne možeš spasiti tu djecu, ne možeš tim ljudima objasniti da to ne rade. To je beznadni kaos, a ta beznadnost je traumatična, kolektivna trauma. I ne znam kako će završiti. Sve što se sada događa rezultat je jebenog američkog imperijalizma.
Genocid u Gazi ne prolazi bez reakcije, a antikapitalistički i antiimperijalistički stavovi postaju sve prisutniji u mainstreamu. Mislite li da se stvari mijenjaju?
Zanimljivo je da je ono što se događa duboko nepopularno. Nitko ne voli gledati mrtvu djecu, ali mainstream mediji to jednostavno tretiraju kao rat. Cijela ta represija u Njemačkoj, više ne smiješ ni imati simbol lubenice jer se to smatra govorom mržnje. To je poremećeno, a ljudi ne vole kad im se govori što da rade. Kad sam napisao Planting Seeds, ljudi su govorili da je to ekstremno, a danas svi kažu “dobra poanta”. Kad je Luigi Mangione napravio svoju stvar, kao i svi bio sam iznenađen njegovom hrabrošću, ali još više reakcijom na to. Mediji su to htjeli prikazati kao priču o luđaku s ulice koji je ubio direktora kompanije, ali reakcija koju su dobili je da su svi jednoglasno rekli da je tip nevjerojatan. Pomoglo je i to što je zgodan.
Kad sam ja odrastao uz kapitalizam, kapitalizam nam je bio prijatelj. Davao nam je kul stvari. Danas nam ne daje ništa. Radiš tri posla samo da platiš stanarinu i nemaš ništa povrh toga. Mislim da mladi danas sve češće govore „jebeš to, ne želim više tako živjeti.” Postoji radikalizacija, ali nažalost ide u dva smjera. I to je također zastrašujuće, pogotovo ako poznaješ svjetsku povijest.
Ali još uvijek imate nade?
Znam da zvučim mizerno, ali imam nade u mlade ljude. To je jedino što mi daje ikakvu nadu, jer su uglavnom ipak malo osvješteniji. Ljudi kažu “ma ne, mladi su stalno na mobitelima.” Naravno da jesu, i ja sam cijeli dan na mobitelu. Ali generalno gledano, angažirani su. Razumiju. I reagiraju na druge načine. Depresija među djecom je vrlo visoka, ali jest i angažman. Puno mladih progovara, organizira odlaske s nastave, odlučili su da taj gig economy nije za njih. Ne dopuštaju ljudima da se prema njima odnose kao prema smeću. Volio bih da se mladi organiziraju i udruže, te kažu: „Nećemo više čekati.”
Jedna stvar koju ljevica obožava jest međusobno sukobljavanje, frakcijske borbe. Trenutačno su boomeri (ljudi rođeni 1946. do 1964. op.a.) još uvijek glavni. Ako budete čekali da vam mi iz generacije X predamo svijet, dobit ćete zdjelu jebenog pepela. Zato bih volio da se svi kolektivno organizirate, pogotovo zato što sada imamo tu moć. Imamo internet, možemo komunicirati masovno. Možete se organizirati s mladima u Kini, organizirati opće štrajkove. To nikad prije nismo imali.
