Hoće li elokventni Milanović sada iznijeti u lice samozvanom “gazdi” NATO-a Trumpu zašto mu zamjera gubitak obrambenog karaktera Saveza, agresivno ulaženje u globalne sukobe koji nisu u hrvatskom interesu i vazalski odnos Bruxellesa prema Washingtonu?
U “ozračju ključanja” – kako zbog Trumpove prijetnje povlačenjem SAD-a iz NATO-a, “tigra od papira”, globalni mediji i diplomati opisuju stanje uoči dvodnevnog summita čelnika 32 države članice u turskom predsjedničkom kompleksu Bestepe 7. i 8. srpnja 2026. u Ankari – hrvatski će predsjednik Zoran Milanović biti u prilici ismijati, je li, ironiju premijera Andreja Plenkovića o tomu kako “kod kuće baca i drvlje i kamenje na NATO, a na njegovim summitima šuti kao zaliven”. Hoće li elokventni Milanović sada iznijeti u lice samozvanom “gazdi” Sjevernoatlantskog saveza Donaldu Johnu Trumpu zašto mu zamjera gubitak obrambenog karaktera NATO-a, agresivno ulaženje u globalne sukobe koji nisu u hrvatskom interesu i vazalski odnos Bruxellesa prema Washingtonu? Sve što premijer Plenković otvoreno podržava, ne poštujući ustavnu obavezu sukreirati vanjskopolitička stajališta sa šefom države.
Dakle, hoće li predsjednik Milanović, također se ne konzultirajući s premijerom, a ministra Grlića-Radmana ionako ne doživljava, reći pred 30 šefova država arogantu iz Bijele kuće što ga ide!? Neće. Npr. zašto SAD oružjem, novcem i politički sudjeluje s ubojicama iz Tel Aviva u genocidu nad Palestincima na njihovoj prapradjedovini? Zašto je s tim istim ubojicama izazvao globalnu ekonomsku krizu terorističkim napadom na Iran? Zašto želi (samo)obrambeni NATO zlorabiti kao vojnu batinu izvan Starog kontinenta za međunarodno nedopušteno utjerivanje američke dominacijsko-imperijalne koristi, protivne nacionalnom interesu svake članice NATO-a? Zašto sirovom vojnom silom prijeti otimanjem Grenlanda, Panamskog kanala, Venezuele, Kube, čak i Kanade…?
Svodi li se, pokazat će taj utorak i srijeda 7. i 8. srpnja 2026. u Ankari, na poruku/pouku iz vica o dobroćudnom Štijefu na partijskom sastanku u svom selu za vrijeme tzv. komunističkog mraka? Naime, pita partijski sekretar nakon sastanka: “Štijef, cijelo si vrijeme šutio i nisi se javio za riječ. Imaš li ti, druže, uopće svoje mišljenje o toj važnoj temi?” A ovaj će iskreno: “Imam, drug sekretar, ali ga se ne usudim reći!”
Bude li netko nakon Ankare pitao hrvatskog “Štijefa” zašto je prešutio što kod kuće ne bi ni pred streljačkim strojem, ako je Plenković zapovjednik streljačkog voda, jamačno će reći nešto u stilu već znane poruke o tomu kako je “Hrvatska mala, NATO-u beznačajna zemlja, koju se ne pita ni o čemu bitnom, samo joj se izdaju zapovijedi što ih ima izvršiti i mi tu ništa ne možemo promijeniti”. Hrvatski će “Štijef” – kao i dosad na summitima Alijanse i kao, je li, u UN-u prošli put – imati “svoje mišljenje”. Ali ga se neće usuditi reći urbi et orbi, onako kako zna i kako bi bilo činjenično ispravno. Pogotovo ne Trumpu.
“Solidarno” će s Trumpovim poslovođom u NATO-u Markom Rutteom i inim pjegicama s kože “tigra od papira” pokorno srkati preljutu jezikovu juhu, unaprijed skuhanu u vrlo uskom krugu republikanskih chefova de cuisine u Ovalnom uredu Bijele kuće. I Rutte će, bez obzira na to što se prethodno bio dogovorio s Trumpom za posjeta Washingtonu, zaboraviti staviti na dnevni red u Ankari inicijativu o fiksnoj obavezi izdvajanja 0,25 posto bruto BDP-a svake od 32 zemlje članice NATO-a, tj. 143 milijarde eura ukupno, za ratnu pomoć Ukrajini.
Pet moćnih zemalja Alijanse – Velika Britanija, Francuska, Španjolska, Italija i Kanada – svojim su vrlo izravnim protivljenjem ostavile kratkih rukava Ruttea, njegovu Nizozemsku, Poljsku te zemlje sjeverne i istočne Europe, koji ne prežu od nova neodgovornog punjenja ukrajinske vreće bez dna. U ozračju iznimnih geopolitičkih napetosti, osobito katastrofalna sukoba SAD-a i Izraela s Iranom i Trumpova ultimatuma NATO držvama o izdvajanju najmanje pet posto BDP-a za kupnju (američkog) oružja, šef najmoćnije zemlje na svijetu dolazi u Ankaru izrazito agresivna garda prema europskim tzv. saveznicima/partnerima.
Trump im servira jezikovu ekstremno ljutu juhu obilno začinjenu čistim egoističkim kapsaicinom od četiriju sastojaka: bezuvjetno plaćanje pet posto BDP-a (Pay Up or Else), kažnjavanje zbog izdaje u ratu protiv Irana, revizija vojne nazočnosti (NATO 3.0 Review) i stopiranje europskog protekcionizma u vojnoj industriji. Ni hrvatski predsjednik Zoran Milanović niti vanjskopolitički ministar Gordan Grlić-Radman, koji također ide u Ankaru zbog ministarskog panela u sklopu summita, neće se usuditi podržati hrabrost njemačkog ministra obrane Borisa Pistoriusa: “NATO nije poltronsko sljedbeništvo, nego savez slobodnih nacija u kojem nema diktata jedne članice”.
Mudro će odšutjeti Trumpov “argument” o “smiješnomm” i “recipročno nepravednom” (u odnosu na SAD-ovih bilijun dolara) trošku za vojsku dijela europskih zemalja, npr. Njemačke, Italije, pa i RH s 2,1 milijardom eura godišnje. Odšutjet će i zahtjev za jamstvom trajnog i neograničenog prava preleta i korištenja europskih vojnih baza za američke strateške vojne operacije diljem svijeta. Odšutjet će i njegov zahtjev Europi za 100-postotnom odgovornošću za svoju konvencionalnu obranu kako bi se SAD “fokusirao na vlastite geopolitičke prioritete”.
To podrazumijeva da “Europa mora kupovati američko naoružanje, poput lovaca F-35, te da se iz obrambenih proračuna ne isključuje ključne izvaneuropske saveznike, ponajprije Turska”. Dok nordijske i pribaltičke zemlje ubrzano idu prema pet posto svog BDP-a za vojsku, države tzv. prve i druge brzine EU-a su u tom smislu u problemu. To potvrđuje i ključna blokada predložene Rutteov inicijative o fiksnoj obavezi 0,25 posto bruto BDP-a za Ukrajinu budući da bi i samo ta svota bila znatno veća od sadašnjih redovnih izdvajanja za ratnu pomoć toj državi.
Recimo, bivši je britanski premijer Keir Starmer obećao Ukrajini tri milijarde funtâ godišnje “u dogledno vrijeme”, što je 0,1 posto BDP-a, ali zbog krize u državi (trećoj kijevskoj sponzorici, iza SAD-a i Njemačke) ublažava tzv. sankcije Rusiji na izvoz nafte i plina. Zbog kaosa na Bliskom istoku, ministri su odobrili vremenski ograničena izuzeća na kupnju mlaznog i dizel goriva rafiniranog u trećim zemljama iz ruske sirove nafte. Lako je, je li, praviti se važan i prkositi dok imaš resurse, ali kad ti presuše, pa stisne kriza, vrag u nuždi i muhe ždere.
U toj činjenici valja potražiti razloge zašto se u Ankari odustaje od “svog mišljenja” te kolektivno sluganski srče preljuta Trumpova jezikova juha. Obrni-okreni, je li, NATO i Europa još ne mogu bez SAD-a ma koliko navodno bolestan arogant sjedio u Ovalnom uredu Bijele kuće?
Možda Hrvatska ima vražju/božju sreću što joj se predsjednik i premijer ponašaju kao dva vola upregnuta u kola ili pak dva ovna na brvnu, pa ju međunarodna zajednica ne doživljava ozbiljnom državom. Na stranu to što se dva gojenca uglednih komunističkih obitelji u bivšem tzv. socijalističkomu mraku ne mogu vidjeti ni nacrtani, međutim, gledajući i summit u Ankari, nije normalno da Milanović i Grlić-Radman zastupaju Hrvatsku oprečnim stajalištima o ključnim svjetskim problemima i SAD-ovoj ulozi u njima.
Smiješan u diplomaciji premijerov trbuhozborac Grlić-Radman, je li, ne misli, kao što državni lider Milanović tvrdi – ali “svoje mišljenje se ne usudi reći”? – da se Trump trsi svim silama svoje pozicije najmoćnijeg političara na Kugli pretvoriti NATO u svjetskog policajca. Gurajući ga u američke sukobe: sada na Bliskom istoku (Iran, Hormuz, Libanon…), a sutra na Karibima, na Grenlandu, na Indopacifiku radi obuzdavanja Kine? Kao što Europu gura preko Ukrajine u rat s Rusijom. Kakav nitko nije dobio nikad u posljednjih 1000 godina, pa ni najveći novopovijesni geomani Napoleon Bonaparte i Adolf Hitler.
NATO je vojni savez isključivo za obranu (čl. 5.) teritorija zemlje članice od izravnog napada izvana. I takav treba ostati, iako nakon raspada SSSR-a, Varšavskog ugovora, komunističkog bloka i prestanka Hladnog rata između Istoka i Zapada više nema tzv. prirodnog neprijatelja. Ankara ostaje prikraćena i za Milanovićeve epitete o vodećim EU političarima – npr. “vazali”, “sluge”, “kmetovi”, “čopor mačaka”, itsl., s kojima za istim stolom srče istu Trumpovu jezikovu juhu. A oni “slijepo izvršavaju naloge iz Washingtona na ekonomsku i sigurnosnu štetu svojih naroda”.
Zašto neće ponoviti pred Trumpom svoju domaću filipiku o tomu kako se “ne slaže s tim da se u NATO-u odlučuje u uskom krugu najmoćnijih sila, SAD-a, Velike Britanije…, pa se ta stajališta nameću manjim članicama poput Hrvatske kao zajednički konsenzus”? Milanović neće reći kako zamjera NATO-u “dvostruke kriterije i potpuno ignoriranje sigurnosnih interesa Hrvatske na zapadnom Balkanu”, što je očito u BiH, gdje “NATO i zapadni saveznici aktivno rade protiv ustavnih prava tamošnjih Hrvata kao konstitutivnog naroda” te “godinama ne dopuštaju ravnopravno sudjelovanje hrvatskih vojnika u misiji Althea u BiH, a prihvaćaju vojske drugih zemalja”.
Živi bili pa vidjeli hoće li se, a najavio je da hoće, Milanović suprotstaviti na summitu u Ankari Trumpovu ultimatumu o pet posto BDP-a za vojsku, jer se “hrvatski državni proračun ima primarno brinuti za životni standard vlastitih građana, ne za profitne interese strane vojne industrije”. SAD-ove, je li.
Sudeći po iskustvu par prethodnih NATO-ovih summita, po Trumpovu negativnom raspoloženju i ambivalentnim izjavama glavnog tajnika Ruttea, čiji mandat poslovođe u Alijansi izravno ovisi o naklonosti Bijele kuće, te punim gaćama europskih tzv. saveznika i partnera, preljuta se jezikova juha u Ankari svodi na vrlo neugodan monolog prekooceanskoga “gazde” Saveza. Štoviše, pokazalo se neki dan, i “gazde” svjetskog nogometa koji – dok kažeš keks ili pljesneš dlanom o dlan – povijesnim presedanom poništi kazneni crveni karton najboljem američkom reprezentativcu. Jednostavno, vikne aport šefu FIFA-e Infantinu, izgrli se s njim i – gotovo. Naočigled svijeta!?
