Katalin Gennburg, članica njemačke Ljevice (Die Linke) i zastupnica Bundestaga: Prvi korak prema protjerivanju spekulacije iz naših gradova vrlo je jednostavan: rezanje najamnina i ponovno reguliranje stambenog tržišta. Rasprava o urbanom razvoju mora biti povezana s demokracijom, a najbolji način da se to učini jest kroz javni nadzor privatnog vlasništva. Gradovi ne mogu biti investitorski laboratoriji; potrebna nam je radikalna demokracija u prostornom planiranju.
Nedavno je Udruženje hrvatskih arhitekata ugostilo domaće i međunarodne stručnjake i stručnjakinje na konferenciji Stanovanje bez granica: od EU politika do lokalnih praksi, ostvarenoj kroz suradnju inicijativa Pravo na grad i MOBA Housing SCE. Prelijevanje stambene krize diljem i onkraj Europe pomoglo je uvezati raspravu o njezinim lokalnim i globalnim očitovanjima u strukturnu kritiku tržišta, ocrtavajući okvir mogućih, ali i nužnih, savezništava u budućnosti. Taj je okvir u razgovoru za H-Alter produbila Katalin Gennburg, jedna od predavačica na konferenciji, članica socijalističke stranke Ljevica (Die Linke) i zastupnica Njemačkog Bundestaga.
Možete li nas mogli ukratko provesti kroz stambenu politiku Ljevice?
Nakon gotovo četiri desetljeća urbanog razvoja vođenog investicijskom logikom, stambena kriza se samo pogoršava. U tijeku je ogromna gentrifikacija, naročito u bivšem Istočnom bloku. Privatizirana su javna zemljišta, najamnine su skočile u nebo, gradovi su poprište klasne segregacije i spekulacije.
Kao Ljevica zahtijevamo ponovnu regulaciju rente, prioritiziranje univerzalnog prava na stanovanje te zauzimanje kontrole nad industrijom nekretnina i građevinskim sektorom. Tek ćemo tada stanovnicima gradskih naselja moći pružiti ono što im zaista treba: škole, bolnice, socijalno stanovanje i parkove. Od krajnje je važnosti da u razgovor uključimo i klimatski faktor, što podrazumijeva planiranje zelenih prostora i dizajniranje gradova kadrih prebroditi klimatske izazove. To su naši prioriteti.
Ograničavanje tržišnih cijena najma u hrvatskom je formalno-pravnom okviru moguće tek na razini Hrvatskog sabora, a ne i jedinica lokalne i područne samouprave. Kakva je situacija u Njemačkoj?
U posljednjih je deset godina renta u Berlinu porasla za 70 posto. Pošto nam savezna vlada nije nimalo pomagala, organizirali smo svojevrsnu samoobranu u obliku Zakona o zamrzavanju cijena najma (tzv. Mietendeckel). Ispostavilo se da je Zakon vrlo učinkovit, no 2021. godine Savezni ustavni sud proglasio ga je neustavnim i na koncu srušio jer, slično kao i u Hrvatskoj, samo država može regulirati najamnine. Odonda smo promijenili pristup i počeli zahtijevati kontrolu rente na nacionalnoj razini. Na sljedećoj sjednici parlamenta, zakazanoj za rujan, u ime stranke predložit ćemo novi zakon koji bi se odnosio na cijelu Njemačku. To rade i druge zemlje, poput Škotske i Španjolske, što samo pokazuje da je ova tržištem izazvana kriza međunarodna i da se privatni investitori diljem svijeta bogate na plećima podstanara.
Svoju argumentaciju uvijek nastojimo potkrijepiti i ekonomskim razlozima: ako ljudi preko 50 posto svog neto raspoloživog dohotka troše na rentu, njihova će kupovna moć biti vrlo ograničena, što se, dakako, odražava i na nacionalnim ekonomijama.
Oni kojima više od polovice neto raspoloživih dohodaka odlazi na rentu morat će se zaduživati da zadovolje ostale životne potrebe, ionako na udaru rastuće privatizacije. Može li se stambena kriza ikada razriješiti bez demontiranja tzv. bankarstva u sjeni? Je li ta dva problema uopće moguće osloviti istodobno?
To je važno pitanje. Stambeni sektor, mirovinski sustav, dentalno osiguranje i zdravstvo prožeti su spekulacijom, ali, u kontekstu stanovanja, prvi korak prema protjerivanju spekulacije iz naših gradova vrlo je jednostavan: rezanje najamnina i ponovno reguliranje stambenog tržišta. U ovom sektoru cirkulira mnogo crnog novca, ne samo od ilegalnih radnji, nego i od različitih diktatorskih režima. Rasprava o urbanom razvoju mora biti povezana s demokracijom, a najbolji način da se to učini jest kroz javni nadzor privatnog vlasništva. Smjesta moramo obustaviti prodaju javne imovine.
To nas dovodi i do građevinske industrije. Globalni igrači monopoliziraju graditeljstvo i posvuda grade više-manje isti tip niskokvalitetnih, traljavih, precijenjenih objekata, bez ikakve svijesti o važnosti njihova integriranja u postojeću društvenu infrastrukturu. Iz tih se razloga, kao Ljevica, zalažemo za javno vlasništvo nad graditeljskim sektorom.
Za razliku od Hrvatske, u kojoj udio percipiranih, ako ne i formalno-pravnih kućevlasnika doseže 91 posto, Njemačka prednjači Europom kao zemlja čiji postotak podstanara premašuje polovicu populacije. Bi li se za takav kontekst, zbog relativne odvojenosti od tvrdokornog vlasničkog mentaliteta, moglo reći da je prijemčiviji za kreativna, na zajednicu usmjerena stambena rješenja?
U Berlinu je taj postotak još viši i doseže oko 85 posto. Ipak, svaki grad je jedinstven. Najmoprimci sami po sebi nisu konkretna politička skupina, pa nije niti održivo oslanjati se na njih za transformativnu mobilizaciju. Bez obzira na to, u okviru vlastite izborne jedinice nastojim i njih organizirati. Radimo i s kućevlasnicima, naročito ako je riječ o uništavanju zelenih površina uslijed neodgovornih graditeljskih projekata. Općenito govoreći, problem ne leži u kućevlasništvu kao takvom. Moramo se organizirati u kontekstu novaca i resursa – to je realnost današnje klasne borbe. Mnogo je onih koji imaju vrlo ograničena sredstva za preživljavanje, premda žive u vlastitim domovima. Važno je da kao ljevičari predstavljamo i njihove interese i pravo na dostojanstvene životne uvjete.
Uočavate li potencijal za egalitarnu suradnju između ovih dvaju konteksta?
Kao netko tko dolazi iz Istočne Njemačke, rekla bih da među postsocijalističkim zemljama postoji veza koju zapadnjaci teško mogu razabrati, naročito kada je riječ o prostornom planiranju i privatnom vlasništvu. Nakon konferencije u Zagrebu sinulo mi je da bismo trebali udružiti snage i raditi na mapiranju kapitalističkih graditeljskih monopola, poput Strabaga, kako bismo u praktičnom smislu bolje razumjeli procese akumulacije. To bi moglo uključivati različite aktere koji predvode stambenu krizu, kao što su rentijerske tvrtke i hotelske kompanije. Ako ih temeljito istražimo, možemo ih efikasno nanišaniti: 2021. godine preko milijun Berlinaca referendumskim je putem urgiralo gradske vlasti da poduzmu izravne korake protiv korporativne kontrole nad stanovanjem, a sada se zalažemo za zakon kojim bi se eksproprirale spekulativne nekretninske tvrtke poput Deutsche Wohnen.
Također je bitno da promišljamo o zemljišnom vlasništvu – tko otkupljuje zemlju u Hrvatskoj i drugim balkanskim zemljama? Posljednjih deset godina kao političarku u Bundestagu motivira me načelo praćenja novca. Mnogo je potencijala za ovakve tipove suradnje.
Može li novi Europski plan za cjenovno pristupačno stanovanje značajnije doprinijeti ublažavanju stambene krize na europskom nivou?
Plan nije dovoljno specifičan, a omogućit će i nove deregulacije u graditeljskom sektoru. Kao što sam spomenula, nužno je ponovno regulirati najamninu i raspravljati o priuštivom stanovanju, ali moramo razmišljati i o graditeljskom sektoru i urbanom planiranju. Konzervativci bi kazali da se stambena kriza može riješiti vrlo jednostavno, izgradnjom novih stambenih jedinica, međutim, to nije istinito. Naprotiv, s izglednošću daljnje deregulacije i neminovnim rastom velikih monopola, nove će stambene jedinice biti samo sve skuplje i doprinijeti još većem porastu rente i kolapsu društvene infrastrukture, jer, kao što znamo, veliki investitori nikada ne grade društvenu infrastrukturu. Cijela se industrija širi i na područja pod ekološkom zaštitom, čemu danas svjedočimo diljem Europe. Prema tome, Europski plan vjerojatno neće značajnije pridonijeti prevladavanju krize.
Stambena kriza intenzivira se u vrijeme globalne vojne potrošnje bez presedana. Kako su ova dva fenomena povezana?
Njemačke oružane snage, Bundeswehr, danas su jedna od najbolje financiranih vojski na svijetu, a dio njihova budžeta dolazi od sredstava koja su Parlamentu dana za ulaganje u javnu infrastrukturu. To pak znači da će civilna infrastruktura, uključujući škole, mostove i ulice, u budućnosti biti sve više podređena potrebama vojske. Još jednu stvar valja imati na umu. Po završetku Drugog svjetskog rata američke, britanske, francuske i ruske sile sagradile su niz masivnih vojnih baza po cijeloj Njemačkoj. Te su baze napuštene nakon pada Zida, no mnoge od njih još uvijek nisu prenamijenjene za civilnu upotrebu. Gradske su skupštine počele financirati njihovu preobrazbu u socijalne svrhe, i to većinom za priuštivo stanovanje. No, koncem prošle godine njemačko je Ministarstvo obrane obustavilo taj proces i zauzelo dvjestotinjak takvih područja moratorijem na neodređeno. Premda su lokalne vlasti izdvojile mnogo novaca i vremena kako bi ih adaptirale za stambene potrebe građana, država nije vidjela ništa sporno u tome da provede eksproprijaciju u vojne svrhe.
Militarizacija igra veliku ulogu i u građevinskoj politici. Nedavne preinake saveznog građevinskog zakonika omogućit će nicanje novih vojnih žarišta bez službenih dozvola, a naročito bez participacije običnih ljudi.
Nažalost, raspravu o održivim, inkluzivnim, humanim načinima demokratiziranja ekonomije konstantno osujećuje desničarska praksa prebacivanja krivnje na pojedinačne skupine osoba, toliko raširena u doba političke i ekonomske nestabilnosti. Kako da joj se odupremo?
U Njemačkoj je nakon Drugog svjetskog rata postignut konsenzus o nužnosti obnove gradova demokratskim putem, zajedno s narodom. Bio je to projekt duboko povezan s modernističkim urbanizmom iz 1920-ih i njegovom demokratskom arhitekturom, stambenim kompleksima okruženima zelenilom, integriranim prijevozom i sl. Današnje su elite više-manje zaboravile ovo nasljeđe, jer je uništena ideja modernog urbanog planiranja kao demokratskog prava. Gradovi ne mogu biti investitorski laboratoriji; potrebna nam je radikalna demokracija u prostornom planiranju. To je jedan od načina na koje možemo parirati krajnjoj desnici i njezinoj zloupotrebi ovih klasnih pitanja.
Umjesto participacije, država podupire gentrifikaciju, potpomažući bogate da zauzmu gradska središta kako bi ih učinili atraktivnijima, dok druge guraju na periferiju. Ti procesi isto tako doprinose društvenim tenzijama. Borba protiv ovakve segregacije ključna je za demokratiziranje naših fizičkih prostora.
Prošle je godine Ljevica poduprla drugi krug glasanja na saveznim izborima nakon što Friedrich Merz nije uspio osigurati većinu u parlamentu, što je na koncu doprinijelo tome da ponovno postane kancelar. Koji je bio rezon iza te odluke, osim pokušaja minimiziranja moći krajnje desnice?
U suštini je to bila tehnička stvar. Ukoliko nemaš jasan plan, nema smisla kockati se u takvim situacijama, posebice uslijed političkog zaokreta udesno. Savezni su izbori za konzervativce doista bili gubitak, jer nisu prošli u prvom krugu. Nismo glasali specifično za Merza, glasali smo za ponovne izbore misleći: dobro, gubitnik si, probaj ponovno.
Kao i mnogi moji kolege, svoj politički rad obavljam u vlastitoj izbornoj jedinici, s čitavom zajednicom. Organiziram demonstracije, vodim sastanke u četvrtima i vrlo blisko surađujem sa svojim sugrađanima i sugrađankama kako bih razvijala svoje političke ideje i prenosila ih u parlament. Riječ je o grassroots pristupu. Ako uđeš u parlament s vrlo radikalnom idejom puke iskrenosti, stvari će se neminovno zakomplicirati. Pitanje je kako da o onome što se u parlamentu zbiva povratno izvještavamo zajednicu, budući da smo vrlo ograničeni u pogledu resursa i komunikacijskih platformi. Ipak, to nas nagoni da se još više povezujemo s ljudima u bazi. To je način na koji radim i mislim da je taj način ispravan.
Ljevica stječe sve veću popularnost među mladima. Što je doprinijelo ovoj promjeni u demografiji vašeg biračkog tijela?
Mnogo faktora. U posljednjih pet godina reorganizirali smo stranku, naročito u jeku sve jačeg pomjeranja konzervativaca udesno. Onda je, tijekom rasprave o proračunu za 2025. godinu, naša mlada Heidi Reichinnek, supredsjednica zastupničke skupine Ljevice u Bundestagu, održala govor koji se proširio društvenim mrežama i povećao našu vidljivost, premda se sam politički program stranke nije promijenio. Zahtijevamo isto ono što smo oduvijek zahtijevali, posrijedi je samo pitanje komunikacije. Međutim, ako do mladih ljudi možemo doprijeti samo putem TikToka, to upućuje na ozbiljan problem. Oslanjanje na algoritme velikih tehnoloških kompanija je nedemokratsko, jer reducira kompleksne rasprave i time erodira diskurs o golemim krizama s kojima se danas suočavamo.
Na kraju, kako izgleda demokratski, antikapitalistički grad?
Veliki sam fan socijalističkog modernizma, premda sam također kritički nastrojena prema njegovom principu zoniranja, tj. odvajanja gradova u monofunkcionalna područja namijenjena poslu, rekreaciji, spavanju i sl. Naša je postmoderna stvarnost nadišla potrebu za takvim podjelama. Primjerice, mladi ljudi žele živjeti u živahnim četvrtima u kojima mogu izlaziti i družiti se. Ovdje u priču ulazi 15-minutni grad, model urbanog planiranja razvijen kao opreka zoniranju. Ideja je da stanovništvo ima pristup osnovnim uslugama, poput zdravstva, obrazovanja, posla i namirnica, unutar 15 minuta hoda od svojih domova.
Premda smisao 15-minutnog grada leži u razvijanju decentralizirane mreže dobre medicinske infrastrukture, dobrih kulturnih centara, škola i vrtića, suvremene diskusije o ovoj temi većinom se odvijaju u kapitalističkom okolišu. Tako od njih nastaju atrakcije rezervirane za četvrti u središtu grada, posljedično otjerujući stanovnike s nižim primanjima i potpirujući klasnu borbu. I tako dobijete ekskluzivna urbana žarišta s jedne strane i njihove nerazvijene kontrapunkte na periferiji s druge strane. Mnogi su izbačeni ne samo iz takvih prostora, nego i iz rasprava o njima. Kada govorimo o Berlinu, četiri desetljeća gentrifikacije i segregacije preobrazila su prsten gradskog centra u mjesto više nalik muzeju, napose zbog turizma. Postkapitalistički gradovi moraju se podešavati izvana prema unutra. 15-minutni gradovi su vrlo feministički; otvaraju mogućnost socijaliziranja reproduktivnog rada kroz komunalne prostore za njegu, kućanske i ostale poslove, a djeca mogu sama ići u školu. Da, 15-minutni grad je socijalni grad i grad brige, feministički grad.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih.