Ministarstvo obrane koristi školske bilježnice za promociju Hrvatske vojske, ali ne otkriva koliko takva promocija košta. Na naš zahtjev prema Zakonu o pravu na pristup informacijama MORH nas je umjesto traženih financijskih podataka uputio na Narodne novine kao distributera školskog materijala. O vojnoj simbolici u školskom priboru za H-Alter govore psihologinja Sunčana Rokvić te aktivistkinja i znanstvenica Emina Bužinkić. Iz Hrvatskog psihološkog društva odbili su komentirati, izrazivši u telefonskom razgovoru s našom novinarkom stav da se takvim “aktivističkim izmišljotinama” bave “dokone gospođe”.
Dok drugi truju mladež nekoherentnom vojnom indoktrinacijom, mi ih potičemo na “velike ideje i važne planove”. Tim izrazom Ministarstvo obrane Republike Hrvatske reklamira učenički pribor s motivima Hrvatske vojske koji je osvanuo u prodavaonicama Narodnih novina uoči početka nove školske godine.
Za 1,60 eura đaci tako mogu kupiti bilježnice s prikazima akrobacija ratnog zrakoplovstva, vojnicima nad kojima se nadvijaju hrvatske zastave ili jednostavno likom borbenog aviona Dassault Rafalea. Kako osim zgoljne činjenice o postojanju ovih artikala, uz pokoju pogrešnu interpretaciju nakane “inicijatora projekta” da ovim dizajnom “potaknu mlade na velike zamisli”, o njima gotovo nigdje ne piše gotovo ništa, obratili smo se MORH-u da doznamo više o nabavi, proizvodnji, financiranju i distribuciji dotičnog materijala.
Kroz službeni zahtjev upućen shodno Zakonu o pravu na pristup informacijama zatražili smo sljedeće informacije: ukupan iznos javnih sredstava utrošenih na projekt, razinu do koje je Ministarstvo obrane financijski podržalo izradu dizajna, vizualnog identiteta, grafičke pripreme, licenci, autorskih prava, proizvodnje, pakiranja, promocije i drugih aktivnosti povezanih s ovim proizvodima, listu troškova za svaku od navedenih kategorija, iznos prihoda od prodaje promidžbenog materijala Oružanih snaga za učeničku populaciju (ukoliko ga Ministarstvo obrane ostvaruje), količinu pojedinih proizvoda stavljenih u prodaju te, na koncu, broj proizvoda koji su do dana zaprimanja zahtjeva prodani.
Odgovor je dostavljen unutar zakonskog roka, a njime Ministarstvo obrane otkriva da je s Narodnim novinama sklopilo poslovni sporazum o grafičkoj pripremi, tisku, proizvodnji, distribuciji i prodaji spomenutih proizvoda, dodavši kako u navedenoj poslovnoj suradnji “nema financijski trošak, niti ostvaruje prihode od prodaje”. Za sve ostale zatražene podatke i ugovore upućeni smo na Narodne novine kojima smo uputili sličan zahtjev, no, budući da odgovor nije mogao prispjeti do trenutka objavljivanja ovoga teksta, o njegovim ćemo ishodima obavještavati naknadno. Naša žalba Povjereniku za informiranje trenutačno je u postupku. Za sada nam stoga ne preostaje ništa drugo doli pretpostaviti da prihod od prodaje robe, a možda i njezino financiranje, pripada Narodnim novinama, čemu u prilog ide i reklamiranje bilježnica kao dijela asortimana na društvenim mrežama.
Koliki god tajnoviti iznos stajao iza ove kampanje, izvjesno je da on odražava općeniti porast vojne potrošnje. Na jednoj od prošlogodišnjih sjednica saborskog Odbora za obranu potpredsjednik Vlade i ministar obrane Ivan Anušić istaknuo je da je 2026. godine obrambeni proračun porastao za 20,9 posto u odnosu na prethodnu godinu, dodavši da se prema budžetnim projekcijama tijekom 2028. godine ta brojka ima popeti za još 638 milijuna eura. A kada država već troši tolike svote na tenkove, lansere, zrakoplove i drugu vojnu opremu, valja ih prezentirati kao društveni prioritet. Na kraju krajeva, netko treba upravljati svim tim skupocjenim mašinama, ali i normalizirati njihovo postojanje. U prvome će pomoći uvođenje obveznog vojnog osposobljavanja, namijenjeno, među ostalim, i popunjavanju djelatnog vojnog sastava i pričuve, a za drugo uskaču ozareni školarci.
Doista, integriranje omladine u klinč sigurnosne logike prirodna je posljedica i neprirodno produljivanje sveopće militarizacije. Ulaganje u naoružavanje prošle je godine doseglo neviđene razmjere diljem svijeta, čemu je najveći obol dala Europa sa zapanjujućih 864 milijardi dolara. Rezultat nalikuje kognitivnoj disonanci: liberalne demokracije sve više naprežu artikulirati rat kroz instrumentarij izbora, individualnosti i slobode, pa se tako i vojna služba predstavlja kao poluga za samorazvoj, jačanje karaktera i izgradnju karijere. Lako se tada ispušta iz svijesti povratna sprega mladeži i nacije. Mladi su, uostalom, budućnost države, pa joj se moraju podvrgnuti u ime vlastite slobode.
Djeca, bilježnice i “dokone gospođe”
No, kakav bi utjecaj izlaganje ovom friziranom naličju nasilja moglo vršiti na psihosocijalni razvoj djece? U potrazi za razjašnjenjem obratili smo se Hrvatskom psihološkom društvu. Povratna informacija nije dolazila, upit je ponovljen i stiže priopćenje da je mail proslijeđen pročelnici Sekcije za psihologiju sporta i tjelesnog vježbanja. Uskoro slijedi i poziv u kojemu nam baršunasti muški glas – kome pripada, nikada nismo saznali – kazuje da je najava onog prosljeđivanja bila greška; Društvo ne želi odgovoriti zbog neslaganja s načinom na koji postavljam stvari; nema, rekao je tajanstveni Glas, nikakve povezanosti između vojnih motiva i razvoja djece, a tvrdnje o protivnom spadaju u “aktivističke izmišljotine.”
“O tome raspravljaju dokone gospođe, a mi se bavimo znanošću”, zaključio je. U pokušaju da Glasu pridodam i ime, naknadno smo okrenuli broj s kojega smo primili originalni poziv, ali nije bilo koristi; Glas je rekao da se njegov vlasnik zove, recimo to tako za ove potrebe, “samo Radovan”, ljubazno ponovivši da na moja pitanja ne može suvislo odgovoriti jer nisu dobro postavljena.
Ne dvojeći nad svjetonazorskim i metodološkim pretpostavkama što se kriju u promišljanju veze između militarizacije djece i njihova ponašanja, Sunčana Rokvić, psihologinja, psihoterapeutkinja i specijalizantica kliničke psihologije pristala je za H-Alter razjasniti evolucijsko-razvojni aspekt borbenosti:
“Adolescencija je razdoblje u kojemu sustav mozga osjetljiv na nagradu i uzbuđenje sazrijeva brže od sustava kognitivne kontrole, što mlade čini prijemčivijima na dokazivanje, izazove i pripadanje skupini. Samo po sebi, to nije ništa patološko ili loše, već je riječ o normalnom razvojnom procesu.”
Problem, nastavlja, iskrsava kada institucije taj razvojni proces tretiraju kao priliku i ciljano kanaliziraju prema sadržaju poput vojne simbolike i identifikacije s oružanim snagama, umjesto da tu potrebu kultiviraju kroz širi raspon zdravih razvojnih puteva, poput natjecanja, sporta, romantičnih odnosa i prijateljstava s vršnjacima.
“Djeca u osnovnoškolskoj dobi tek grade vrijednosni sustav, a u ranoj adolescenciji on je posebno plastičan i podložan institucionalnom oblikovanju. Kada se djetetu, kroz naizgled bezazlen školski pribor, sustavno predočavaju vojni simboli kao dio svakodnevice – bez ikakvog konteksta o cijeni ljudskog života koju vojna djelatnost nosi – dolazi do onoga što se u struci naziva normalizacijom: nasilje, hijerarhija i borbena spremnost prestaju biti nešto o čemu se promišlja i postaju vizualna kulisa jednako neupitna kao logo sportskog kluba ili crtani lik. To ne znači da svako dijete koje kupi takvu bilježnicu razvija militaristički pogled na svijet, ali znači da se, kumulativno, kroz škole, kurikulume i potrošačke predmete, oblikuje generacijska klima u kojoj je vojna prisutnost “normalna”, a ne nešto o čemu treba postavljati pitanja”, kaže Rokvić.
U interpretaciji eventualne povezanosti vršnjačkog nasilja s militarizmom Sunčana Rokvić upućuje nas na mehanizam moralnog isključivanja, koncept kojim psiholog Albert Bandura razjašnjava manjak ustezanja od okrutnosti kod inače moralnih i naoko običnih ljudi. Fenomen je to situacijskog gašenja samoprijegora kakav se u drugim okolnostima aktivira pri narušavanju pojedinčeva etičkog kodeksa, što mu omogućuje da postupi nasilnički bez naknadne krivnje: “i djeca i odrasli lakše se okreću nasilju kada je ono jezično i simbolički ‘sanitizirano’, odnosno prikazano kao obrana, dužnost ili čast. Nakon što je usvojen, taj isključujući okvir ne ostaje strogo omeđen na kontekst ‘države i neprijatelja’, već prerasta u kognitivni obrazac koji dijete može primijeniti i na sukob s vršnjakom: sila kao legitiman, pa i časni odgovor na prijetnju ili sukob. U tom smislu teza mnogih mirovnih teologinja da nasilno rješavanje sukoba nije rješavanje nego odgađanje nalazi svoje čvrsto uporište i u razvojnoj psihologiji. Dijete koje odraste u okruženju gdje se sila normalizira kao ‘obrambena’ strategija ne uči alternativne, nenasilne mehanizme rješavanja sukoba, nego samo proširuje repertoar opravdanja za primjenu sile kad god procijeni da je ‘u pravu’ ili “‘groženo’, a time dobivamo gotovo doslovan opis dinamike vršnjačkog nasilja.”
Rokvić naglašava da sama bilježnica nije razlog za paniku. Ipak, njezino izolirano promatranje, kao i furnir ratnog spektakla, sakriva ozračje u kojemu se čitava kampanja provodi. “MORH-ove bilježnice”, kazuje psihologinja, “javljaju se u jeku uvođenja temeljnog vojnog osposobljavanja i distribuiraju kroz prodajnu mrežu koja je dio državne infrastrukture, ciljaju upravo na djecu školske dobi u trenutku kada kreću u novu školsku godinu i pritom ne nude nikakav popratni edukativni ili etički predložak koji bi djetetu ili roditelju kontekstualizirao ono što vojna simbolika zapravo predstavlja. I zato nije riječ samo o bezazlenoj marketinškoj odluci. Riječ je o pitanju koje zahtijeva pomnu stručnu i javnu pažnju.”
“Harač za djecu i roditelje”
Približavajući se zaključku storije o MORH-ovim “velikim idejama i važnim planovima” za djecu, razgovaramo s Eminom Bužinkić, aktivistkinjom i znanstvenicom pri Institutu za razvoj i međunarodne odnose.
“Polica s bilježnicama koje tematiziraju i romantiziraju vojsku i rat materijalni je dokaz militarizacije društva i proizvodnje pristanka na ono što slijedi. Nije riječ o bezazlenom dizajnu, nego o jednom od vidljivih učinaka političkog projekta potvrđenog na NATO-ovu summitu u Haagu 2025. godine: do 2035. države članice trebale bi izdvajati pet posto BDP-a za vojnu i širu sigurnosnu infrastrukturu. Iza jezika obrane stoji izgradnja kapaciteta za ratovanje, ubijanje, nadzor i ograničavanje kretanja, uz preusmjeravanje javnog novca s uvjeta života na pripremu za rat”, govori Bužinkić za H-Alter.
Posebno problematičnim smatra činjenicu da kampanju provodi javno poduzeće, tretirajući vojsku kao potrošački proizvod i, dapače, prihvatljiv dio dječje svakodnevice. Projekt je to već odavno započet na ovim prostorima, a sada ga, tvrdi, osnažuje obzor geopolitičke potražnje za vojnim profitom. Dvostruko veću cijenu bilježnica s obilježjima Hrvatske Vojske u odnosu na ostale usporedive artikle Bužinkić naziva simboličnim i doslovnim haračem kojim se djecu i roditelje poziva da dodatno plate vlastito uključivanje u militarizirani imaginarij.
Time se pak signalizira prelijevanje militarizacije s bojišta na pragove škola, njezino prerastanje u društvenu logiku koja ulazi u pedagogije svakodnevice i oblikuje digitalne tehnologije, policijske prakse, obiteljske odnose i razumijevanje sigurnosti. Uslijed normaliziranja kontrole, nadzora i stanja stalne pripravnosti, takva logika sužava sposobnost zamišljanja alternativa, znatno otežavajući razgovor o miru bez ironije.
“Najopasniji učinak ovih proizvoda nije samo slika vojnika na bilježnici, nego društvo koje prestaje zamišljati sigurnost kao stanovanje, hranu, zdravlje, slobodu kretanja, nenasilje i očuvan planet – umjesto kao spremnost na rat”, zaključuje Bužinkić.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati