Koliko je djece rođeno kao rezultat silovanja u ratu devedesetih u Hrvatskoj, ne zna se. Dok je BiH napravila istraživanje i ima te podatke, ta djeca u Hrvatskoj ostaju oni o kojima se ne govori. „Iako je Hrvatska prava osoba koje su preživjele ratno seksualno nasilje uredila Zakonom o pravima žrtva seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu, zakon ne prepoznaje djecu rođenu iz tih okolnosti kao zasebnu kategoriju nositelja prava“, kaže Iris Knežević, koautorica priručnika „Nevidljiva djeca“.
Koliko je djece rođeno kao posljedica silovanja u ratu devedesetih u Hrvatskoj, ne zna se. Dok je BiH napravila istraživanje i ima te podatke, ta djeca u Hrvatskoj ostaju ona o kojima se ne govori.
„Iako je Hrvatska prava osoba koje su preživjele ratno seksualno nasilje uredila Zakonom o pravima žrtva seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu, taj zakon ne prepoznaje djecu rođenu iz tih okolnosti kao zasebnu kategoriju nositelja prava“, kaže Iris Knežević, koautorica priručnika „Nevidljiva djeca: Pravni status djece rođene iz čina ratnog seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj” koji je nakon Mostara i Sarajeva, jučer predstavljen u Kulturno-informativnom centru Veleposlanstva BiH u Zagrebu.
Tema koja je trideset godina ostala nedovoljno prepoznata obrađena je u priručniku koji je nastao s ciljem da otvori prostor rasprave o zakonskom i institucionalnom prepoznavanju osoba rođenih kao posljedica seksualnog nasilja, ali i o njihovim pravima i dostojanstvu.
„Govorimo o temi koja je izuzetno osjetljiva, ali i zanemarena. Danas, naime, više ne govorimo o djeci, oni su sada odrasle osobe koje se suočavaju sa stigmatizacijom i nedostatkom podrške“, ističe Knežević, alumna Globalnog kampusa za ljudska prava, svjetske mreža od preko stotinu sveučilišta, koju podržava Europska unija, a posvećena je promicanju ljudskih prava i demokracije.
Marijana Senjak, psihologinja i stručna savjetnica pri izradi priručnika, od 1993. je radila kao psihoterapeutkinja u Zenici, u Centru za terapiju žena. U tom razdoblju Centru se javilo 25 žena koje su zatrudnjele nakon silovanja.
„Žrtve prije svega traže priznanje patnje, da se njihova istina prizna. One žive u izoliranosti, možda su jednoj osobi u životu priznale što su doživjele“, ističe Senjak.
Vidniljivosti ove teme u BiH javnosti uvelike su pridonijeli dokumentarni filmovi Šemsudina Gegića „Dječak iz ratnog filma“ iz 2006. i nastavak „Stupica nevidljivog djeteta“ iz 2015. koji govore o Alenu Muhiću. Muhić je rođen nakon ratnog silovanja u Goraždu i kasnije je usvojen. Danas javno govori o svojoj životnoj priči.
„Što bi bila pravda za Alena Muhića? To nije samo kažnjavanje počinitelja. Pravda mora biti i restorativna, mora se baviti time kako se može život obnoviti. Muhića je majka koja ga je usvojila branila kada su ga djeca ismijavala da je četničko kopile. On je pobijedio, danas živi svoj život, radi i ima svoju obitelj“, ističe Senjak.
U BiH se od 2006. prepoznaje pravni status žena žrtava seksualnog nasilja kao civilnih žrtava rata, a Kosovo je 2013. donijelo sličan zakon. U Hrvatskoj se nakon sociološke i pravne analize išlo na donošenje posebnog zakona, što se smatra cjelovitijom zaštitom. Uz Zakon o pravima žrtva seksualnog nasilja postoji, naime, i Zakon o civilnim stradalnicima iz domovinskog rata.
„Hrvatski zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja u ratu je napredan zakon, to je jedan iskorak u regiji i model koji se može prenositi u svijetu, ali kao svaki zakon sigurno ima ograničenja. Vidim prostor za uvođenje kategorije djece rođene kao posljedica seksualnog nasilja u zakon. Ono što smo propustili u njihovoj dječjoj dobi sada se može ispraviti uvođenjem nekih prava. Ljudska prava su proistekla iz ljudskih potreba, bitno je prepoznati potrebe djece u ovom trenutku“, naglašava Senjak.
Zakon o pravima žrtva seksualnog nasilja, primjerice, omogućuje žrtvama da dobiju jednokratnu i mjesečnu novčanu pomoć, kao i psihološku pomoć. Iako su i prije usvajanja posebnog zakona žrtve mogle ostvariti prava kao civilne žrtve, prema ovom zakonu ne prolaze procedure vještačenja i cilj je da se žrtve što manje izlažu. Ivica Akmadža, glavni tajnik u Ministarstvu branitelja, kaže pak kako je Ministarstvo otvoreno za dijalog i raspravu o uključenju u zakon i djece koje su žrtve rodile kao posebne kategorije.
„Zakon se može mijenjati. Potrebno je vidjeti koliko je te djece, s kojim se problemima susreću i kako im možemo kao cijelo društvo pomoći“, rekao je Akmadža.
Jedna od preporuka priručnika čiji su koautori, uz Knežević, Ajna Jusić i Tarik Ekmeščić, aktivisti udruge Zaboravljena djeca rata iz Sarajeva, jedine udruge u regiji koja se bavi posebno ovom temom, je upravo da se napravi istraživanje i u Hrvatskoj, da se dobiju podaci o razmjerima ovog problema.
„Nemamo podataka koliko je te djece usvojeno, koliko su ih majke zadržale ili su odrasli u dječjim domovima. Svako dijete je individua za sebe, različita su im iskustva pa time i potrebe, primjerice potreba za stambenim zbrinjavanjem, prednost pri zapošljavanju i slično“, kaže Knežević.
Novi Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata Federacije BiH iz 2023. priznaje posebnu kategoriju djece rođene iz ratnog nasilja te im daje osam prava, primjerice prioritetan pristup zdravstvenim uslugama, psihološku podršku, prioritetno zapošljavanje i stambeno zbrinjavanje, pravo na besplatnu pravnu pomoć, pristup obrazovanju…
„Oporavak je moguć, ovisi od podrške koju su ta djeca imala, prvenstveno u obiteljima i okruženju u kojem su odrastala, ali je potrebna i šira društvena podrška, i u javnom prostoru i od strane institucija, da bi se taj proces podržao“, zaključuje Senjak.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).