Nedavno istraživanje političke kompetencije mladih pokazalo je zabrinjavajuću razinu političke pismenosti srednjoškolaca. Na naš upit Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih zašto se nije pobrinulo da Građanski odgoj i obrazovanje postane obvezni predmet, iz Ministarstva Radovana Fuchsa bez pardona su lopticu prebacili na ekspertnu radnu skupinu u sklopu cjelovite kurikularne reforme, zbog koje su na ulice svojedobno izašli deseci tisuća građana. Milica Bogdanović, inicijativa GOOD: “Ova Vlada stvara generacije apatičnih, podložnih manipulacijama, nespremnih da reagiraju onda kad vlast svojim politikama utječe na kvalitetu njihova života.”
Učenici završnih razreda srednjih škola u prosjeku su skloni podržati ustavnu vrijednost ravnopravnosti spolova, multikulturalnost i prava etničkih manjina u Hrvatskoj. Više od polovice njih smatra da etnički Hrvati ne bi trebali imati veća prava od ostalih stanovnika Hrvatske, a preko tri četvrtine može zamisliti prijateljski odnos s osobom druge rase, vjere ili nacionalnosti. No, taj pozitivan odnos ima silaznu putanju – prije pet ili deset godina pozitivne stavove imao je veći dio maturanata nego danas! Mladi su u zabrinjavajućem postotku skloni diskriminirati i stigmatizirati seksualne manjine: čak ih 51,3 posto smatra da je homoseksualnost neka vrsta bolesti ili poremećaja, a 19,5 posto njih ne zna slaže li se ili ne. Značajan postotak smatra da homoseksualcima treba zabraniti javne istupe jer loše utječu na mlade: 27,8 posto se potpuno s time slaže, 21,3 posto se slaže, a 21,9 niti se slaže niti se ne slaže.
To su rezultati četvrtog vala istraživanja Politička kompetencija mladih na pragu odraslosti, predstavljeni ovaj utorak na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti (FPZG). Istraživanje, pod vodstvom pomoćnika ravnatelja Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu Nikole Bakete, u suradnji s FPZG-om i Centrom za studije mira i konflikata Sveučilišta u Rijeci, provedeno je na nacionalno reprezentativnom uzorku od 1285 učenika. Obuhvatilo je učenike gimnazijskog, četverogodišnjeg i petogodišnjeg strukovnog te trogodišnjeg strukovnog programa.
“Ukupno političko znanje učenika i dalje je razmjerno nisko – u prosjeku točno odgovaraju na manje od polovice od 19 pitanja. Više od samog znanja zabrinjava nizak interes za politiku i niska politička samoefikasnost, odnosno uvjerenje dijela mladih da njihovo djelovanje ništa ne mijenja. Istovremeno, mladi nisu distancirani od svoje okoline, spremni su volontirati, donirati i potpisivati peticije, dok prema formalnim političkim kanalima, poput članstva u stranci, iskazuju izrazitu rezerviranost”, opisao je Baketa.
Samo sedam učenika odgovorilo je točno na sva pitanja. Učenici su se dosta mučili s razlikovanjem organizacija civilnog društva od službenih institucija: tek ih je 10,5 posto bilo u stanju prepoznati da centri za socijalnu skrb ne pripadaju organizacijama civilnog društva, a 13,7 posto znalo je tko ima pravo i ingerenciju mijenjati Ustav, dok više od 90 posto učenika zna koja stranka ima vladajuću većinu u Saboru. Povjerenje u institucije među maturantima je na niskim granama. Jedina institucija kojoj vjeruje većina učenika jest vojska, a najmanje vjeruju političkim strankama, društvenim mrežama, Saboru, pravosuđu i Vladi – njima ne vjeruje između 32 i 42 posto učenika, a vjeruje im tek osam do 25 posto. Od političkih institucija najviše povjerenja uživa predsjednik, a institucije Europske unije bolje kotiraju od nacionalne Vlade i Sabora.
Znanstvenici su propitivali odnos mladih prema aktualnim društvenim pitanjima. Najizrazitiji je, utvrdili su, stav učenika prema spuštanju dobne granice za glasanje: dvije trećine, odnosno 66,4 posto, protivi se pravu glasa sa 16 godina, a podržava ga simboličnih 11,5 posto – simptomatično, budući da bi upravo tu generaciju ta promjena izravno zahvatila. Uvođenje obveznog vojnog roka podržava 44,6 posto, a protivi mu se 29 posto učenika. Blokadu pristupa društvenim mrežama osobama mlađima od 15 godina podržava 42,5 posto, a ne podržava 30 posto učenika.
Egalitarni i okrutni
Premda u uzorku dominiraju učenici s egalitarnim stavovima o rodnoj ravnopravnosti, manjina se ipak drži tradicije. Petina učenika smatra da bi se žene trebale primarno posvetiti kućanstvu i djeci, a trećina da su žene biološki predodređene za poslove s ljudima, a ne za tehniku i informatiku.
Učenici su najtvrđi i najokrutniji prema osobama homoseksualne orijentacije; značajan postotak protivi se realizaciji nekih prava homoseksualnih osoba, kao što su javno iskazivanje seksualnog opredjeljenja, javni istupi, kao i rad s djecom (44,5 posto izričito zagovara zabranu). Na pitanje treba li osobama homoseksualne orijentacije dozvoliti posvajanje djece, 31,3 posto je radikalno protiv, još ih je 17,1 posto koji se ne slažu, a 22,7 posto onih koji se niti slažu niti ne slažu, dok ih tek 17,3 posto smatra da je to u redu, a 11,7 posto u potpunosti se slaže. Više od trećine učenika smatra da bi se osjećalo nelagodno u njihovom društvu i navode da im nije svejedno koje su seksualne orijentacije njihovi prijatelji, a gotovo 30 posto bi prestalo na društvenim mrežama pratiti poznatu osobu koja bi se javno deklarirala kao homoseksualna. Taj nalaz je možda i najporazniji u čitavom istraživanju, ima li se na umu da je odnos prema manjinama i deprivilegiranima u pravilu lakmus-papir sposobnosti za život u demokraciji.
Većina anketiranih učenika optira za ideološko-politički centar. Istraživači nisu posve sigurni treba li to pripisati tome što učenici ne znaju gdje bi se svrstali ili zato što politički centar “kotira kao najneutralnije i najoportunije opredjeljenje”. Anketiranih učenika koji su bliže desnici, od blage do krajnje desnice, značajno je više nego onih koji se smještaju na spektar blage do krajnje ljevice. Ovakav nalaz znanstvenici tumače jačanjem desnih tendencija u društvu, utjecajem društvenih mreža, ali i kontinuiranom vlašću vodeće stranke i premijera.
“Gimnazijalci u pravilu imaju više političkog znanja, iskazuju višu političku samoefikasnost i veći interes za politiku, češće sudjeluju u neformalnim oblicima participacije, manje podržavaju autoritarne i isključive stavove… Učenici trogodišnjih strukovnih programa mahom su na suprotnom kraju. Slična povezanost, iako ne uvijek jednako robusna i snažna, vidljiva je i s obrazovanjem roditelja. Nalazi pokazuju da je politička kompetencija usko povezana s obrazovnim i obiteljskim resursima kojima učenici raspolažu. To otvara pitanje jednakih mogućnosti za njezin razvoj i naglašava važnost škole kao prostora u kojem se postojeće razlike mogu ublažiti”, zaključili su istraživači.
Takvi rezultati izravan su dokaz zašto je mladima u Hrvatskoj Građanski odgoj i obrazovanje (GOO), kao što stručnjaci upozoravaju već godinama, nasušna potreba. Da odgovorna vlast ima samo ove rezultate istraživanja, i bez svijeta s konfliktima, ratovima, porastom nasilja, nacionalizma, šovinizma, opasnim labirintima i stranputicama društvenih mreža, trebalo bi joj biti dovoljno da počne ozbiljno razmišljati o uvođenju GOO-a kao obveznog predmeta. Ali ne i HDZ-ova vlast. HDZ ostaje pri tome da GOO tretira kao materijal i građu koja kvari mladež; GOO mladima daje znanje, a s tim znanjem vlast bi se eksponencijalno više morala truditi da zadrži moć. “Politička znanja, stavovi i ponašanje učenika završnih razreda srednjih škola koje promatramo danas oblikuju izgled naše demokracije sutra”, upozoravaju istraživači.
Ministarstvo Radovana Fuchsa: Boris Jokić je kriv za sve
HDZ se GOO-u uspješno opire već godinama. Njihova mantra glasi: GOO je međupredmetna tema i to zadovoljava obrazovne potrebe učenika. Premda se zapravo radi o tome da zadovoljava HDZ-ove političke potrebe – što manje znanja, to su šanse za njihov duži opstanak na vlasti veće. Nema drugog objašnjenja osim toga. Jer što je loše u ideji da se mlade nauči kako živjeti u demokraciji, trenutno najboljem od svih političkih svjetova, s vrijednostima koje će respektirati ljudska prava i slobode, toleranciju i ravnopravnost, dati im praktična znanja? Zašto vlast svih ovih godina to nije učinila?
To smo pitanje željeli postaviti izravno ministru znanosti, obrazovanja i mladih Radovanu Fuchsu, ali ni u nekoliko tjedana nije odgovarao na naše pozive, kao ni poruke, pa smo poslali pitanja službi odnosa s javnošću. Zanimalo nas je zašto se Ministarstvo nije pobrinulo da GOO postane obvezni predmet, već ima status međupredmetne teme za koju istraživanja pokazuju da ne funkcionira u praksi. Pitali smo zašto nedostaje političke volje za uvođenje GOO-a koji promovira ustavne i humanističke vrednote.
Zanimalo nas je i planiraju li mijenjati stav da je GOO ideologija koja kvari djecu, budući da ga napredan svijet prepoznaje kao branu netoleranciji, priliku za razvoj humanizma i empatije među učenicima, o čemu svjedoče i izvješća Europske komisije, koja protiv rasizma i nesnošljivosti preporučuju Vladi RH obvezno obrazovanje o ljudskim pravima u okviru GOO-a. Pitali smo ih i što su odgovorili GOOD inicijativi.
Dobili smo bizaran odgovor koji je zaslužio status u rubrici vjerovali ili ne: Ministarstvo kao na odgovornu osobu upire prstom u današnjeg ravnatelja Instituta za društvena istraživanja Borisa Jokića.
Elem, Ministarstvo nam je otpisalo: “Ekspertna radna skupina na čelu s dr. sc. Borisom Jokićem u sklopu cjelovite kurikularne reforme odredila je da se građanski odgoj podučava u hrvatskim školama kao međupredmetna tema te je u skladu s tim izradila i prvu verziju kurikuluma koja je do 2019. godine neznatno izmijenjena. Kurikulum predmeta građanskog odgoja možete pronaći na sljedećoj poveznici https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2019_01_10_217.html
Podučavanje predmeta kao međupredmetne teme znači da se podučavaju svi učenici svih razreda osnovne škole i svi učenici svih razreda srednjih škola prema navedenom kurikulumu te je obvezno za sve učenike.”
Bez obzira što svi stručnjaci koji sudjeluju u edukaciji GOO-a unisono upozoravaju kako Ministarstvo nikada do sada nije napravilo evaluaciju te međupredmetne teme, a nije zato jer bi se pokazali razmjeri debakla u neznanju, Ministarstvo naglašava: “kako naši učenici u području građanskog odgoja postižu iznimno dobre rezultate. Naime, prema pregledu Međunarodnog istraživanja građanskoga odgoja i obrazovanja ICCS 2022 (objava rezultata: 28. 11. 2023.) koje provodi IEA (International Association for the Evaluation of Educational Achievement), Međunarodno udruženje za vrednovanje obrazovnih postignuća, učenici su u Republici Hrvatskoj 2022. godine postigli iznadprosječne rezultate (531 bod). Učenici osmoga razreda u Hrvatskoj postigli su rezultat iznad prosjeka zemalja sudionica na ispitu građanskoga znanja. Najveći broj učenika prema rezultatu nalazi se na razini B ili visokoj razini (38 posto)”.
Ostala pitanja su ignorirali. A za krucijalno su lopticu prebacili na Jokića, tvrdeći de facto da HDZ mirno spava, sve mu je potaman, jer je GOO, i to baš po mjeri HDZ-a, riješio Boris Jokić, i to za sva vremena. Opće je poznato da sve HDZ-ove vlade i ministri slijepo i beskompromisno poštuju svoje neistomišljenike. Tko u to može povjerovati?
Nema razlike u vladama HDZ-a i SDP-a
Milica Bogdanović, koordinatorica edukativnih programa Gonga, koji je dio GOOD inicijative, koja već 15 godina traži da GOO postane obvezni predmet za sve, napominje kako građansko obrazovanje nije samo znanje o demokraciji, već daje širinu razumijevanja društva, kultura i različitosti, bavi se i zaštitom okoliša i svijetom rada i, što je najvažnije, daje slobodu onima koji rade s mladima da ih kroz neformalne metode educiraju i o praktičnim, životno važnim temama, poput članstva u sindikatima ili otvaranja obrta.
“Nisu samo HDZ-ove vlade odbile izabrati opciju da GOO postane obvezan predmet nego i vlade SDP-a”, kaže Milica Bogdanović i tumači u čemu je kvaka: “Vlastima je ključan argument da GOO postoji kao međupredmetna tema, što znači da na satu Hrvatskog jezika pričate o medijima i izvorima informiranja, satu Povijesti o demokraciji… Zašto Ministarstvo nikad nije evaluiralo međupredmetnu provedbu? Zato što bismo dobili jasan dokaz kako su teme iz GOO-a mrtvo slovo na papiru, da imamo ishode učenja zapisane na papiru, bez stvarne realizacije u praksi. To pokazuju istraživanja: nastavnici nemaju vremena, posvećeni su svojem gradivu, kojeg imaju i previše, često nemaju ni dovoljno znanja da bi mogli pričati i o važnim temama GOO-a.”
Biti aktivan građanin znači i znati što se događa, razumjeti kontekst u kojemu se nešto događa, imati informacije iz kredibilnih izvora i znati koje mehanizme djelovanja imate na raspolaganju, podsjeća Milica Bogdanović te obećaje: “Ovoj vladi aktivni informirani građani ne da nisu potrebni, nego joj predstavljaju opasnost jer je lakše vladati ako su ti građani neinformirani, nezainteresirani, apatični. Ova Vlada stvara generacije apatičnih, podložnih manipulacijama, nespremnih da reagiraju onda kad vlast svojim politikama utječe na kvalitetu njihova života, kad se zbog visokih cijena najma ne mogu osamostaliti i odseliti iz roditeljskog doma, kad im ispred kuće zagađuju rijeku i vodu koju piju. Baš zato ćemo ustrajati na tome da zdravo društvo treba obrazovne politike koje svoje mlade uče kako takvo društvo graditi.”
GOO kao uvjet za dublje demokratske promjene
Kosta Bovan, docent na FPZG-u i jedan od sudionika istraživačkog projekta, objašnjava kako pozicija koju imamo oko GOO-a uvelike ovisi o našem shvaćanju što je demokracija, a posebice kakvu i koliku ulogu bi u njoj građani trebali imati.
Bovan razlaže: “Ideje o tome što je demokracija razlikuju se, između ostaloga, prema tome koliki se angažman u politici i društvu očekuje od građana. Tako minimalističke koncepcije demokracije smatraju da građani nemaju dovoljno sposobnosti da donose političke odluke i rješenje vide u minimaliziranju njihove političke participacije na izbore. Ključnu ulogu igraju političke elite, koje imaju viša znanja i vještine da upravljaju društvom, a na građanima je samo da procjenjuju putem periodičnih izbora rade li oni dovoljno dobro svoj posao.
Na drugoj strani spektra nalaze se participativni pristupi demokraciji koji smatraju da se demokratski principi najbolje ostvaruju kroz što širu participaciju građana. Iako oba modela demokracija nemaju načelno ništa protiv ideje GOO-a, u okviru minimalističkog modela GOO nije ključan, pa samim time pobornici ovog modela nisu snažni zagovaratelji GOO-a. S druge strane, GOO se razumije kao preduvjet adekvatne participacije, pa ga stoga zagovaratelji participativne demokracije snažno zagovaraju. GOO omogućava da svi građani razumiju karakteristike političkog sustava, različite ideologije, načine informiranja o politici, da razviju vještine izborne, ali i neizborne participacije.”
Znanja i vještine, objašnjava Bovan, čine samo dio važnosti GOO-a; posljednji dio jesu vrijednosti, koje su u centru demokratske političke kulture. One se odnose na pluralizam, ljudske vrijednosti, toleranciju, ali i na solidarnost i brigu za opće dobro. “Bez GOO-a građani su ostavljeni ‘na milost i nemilost’ političkih elita ili drugih nesustavnih oblika informiranja. U najgoroj varijanti, manjak GOO-a otvara prostor za jačanje nedemokratskih ideja ili pojačano isključivanje građana iz politike i društva; u najmanju ruku zanemaruje i jača strukturalne razlike među građanima”, kaže Bovan.
Njegov dojam je da HDZ nije zabrinut za nedemokratske tendencije u društvu koje bismo barem djelomično mogli prevenirati uvođenjem GOO-a kao obveznog predmeta. Zašto bi išta mijenjali kada za njih, iz perspektive političkog natjecanja, stvari funkcioniraju skroz dobro, pita Bovan. Pritom zamjećuje da koliko god da su projekti GOO-a sjajni, ponajprije se provode u većim gradovima i u njih se uključuju već ionako zainteresirani učenici: “Zanemarujemo ogroman broj učenika i dijelove države koji nemaju priliku sudjelovati u takvim programima. Taj trend nemara vlasti prema svojim građanima vidljiv je i u dokidanju predmeta Politika i gospodarstvo učenicima trogodišnjih srednjih strukovnih škola. Istraživanja političke pismenosti kroz zadnjih petnaest godina pokazuju kako je upravo školski program najbolji prediktor političkih znanja, vještina i stavova – učenici tih škola konzistentno imaju najlošije rezultate, a vlast je, rekao bih cinično, odlučila upravo njima još smanjiti sadržaj koji se dotiče politike i društva.”
Bovan zaključuje kako GOO, naravno, nije lijek za sve probleme u društvu, ali predstavlja uvjet bez kojeg teško možemo ostvariti jaču demokratsku političku kulturu i participaciju građana u politici i društvu, koje bi postepeno trebali dovesti do dubljih demokratskih promjena u društvu.
Tekst je dio serijala „Deset godina građanskog odgoja djevojčica i dječaka u Hrvatskoj“ i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije na temelju provedenoga Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama u okviru projekta poticanja novinarske izvrsnosti.