Nova biciklistička infrastruktura koja niče u Zagrebu krajem prošle i početkom ove godine nije izvedena prema najvišim standardima struke. Fatalni rubnjak četvrtastog oblika prouzročio je muke našem novinaru, a prema usmenim svjedočenjima, društvenim mrežama i medijskim izvještajima, još nekolicini zagrebačkih biciklista. Kostolomna epidemija nije stvarna, ali problem postoji: PP zagrebačka javlja blagi porast biciklističkih nesreća, a sudeći prema brojkama koje nam je poslao KB Sestre milosrdnice, broj biciklističkih ozljeda mogao bi premašiti prošlogodišnji. Iz grada odgovaraju časnom pionirskom: ubuduće će razgraničenje izvoditi “sa skošenim parkovnim rubnjakom”.
Život novinara ponekad je opasan i nepredvidljiv, a dolazi na naplatu tek kad se tome najmanje nadate. Provedete li godine primjenjujući nemilosrdnu kritiku svega postojećeg na vlastitu okolinu, neminovno ćete se zamjeriti krivim ljudima, što neminovno uzima svoj danak. Na početku će posljedice biti benigne: neki poznanici će vas prestati pozdravljati, Reddit intelektualci će vas prozivati desničarom, a u sve rjeđim odgovorima gradskih vlasti na vaše upite osjetit ćete sve veću količinu frustracije. I tako, malo pomalo, efekti kulminiraju, počinju se igrati s vašim živcima. Pitanje je vremena prije no što, biciklirajući noćnim Zagrebom, krajičkom oka ne zamijenite običnu sjenu za Tomaševićevu figuru. Zato uzimate odmor, dovoljno dug da smirite živce, dovoljno dug da se napokon opustite.
Uvidjevši da je taj grč bio samo plod vaših deluzija, vraćate se u Zagreb rejuvenirani, i tad, tek što ste paranoju zaboravili – SKRRA, BAM!
Škripa grebanja guma o beton dokida se tupim zvukom porušenog bicikla, a već idući tren i bespomoćnim jaukom. Zuji vam u ušima, srce vam nekontrolirano lupa, bol vam stišće koljeno i zapešće, okrećući se oko sebe shvaćate da se nalazite metar dalje od Bajsa. Odmah je jasno da ovo nije običan pad s bicikla – ovo je pokušaj atentata!
Mislite si “neka”, ako je gradska vlast prionula ovakvim metodama ušutkavanja kritike, znate na što računati ubuduće. Na koncu, preživjeli ste i, premda vam je ruka vjerojatno slomljena, mogli ste i gore proći. Tad vam, u dva ujutro, prilazi jedna jedina osoba koja u tom trenutku šeće istočnom stranom ulice Hrvatske bratske zajednice (HBZ). Pita jeste li u redu.
“Jesam”, odgovarate uzdihano, “samo me zakačio ovaj novi rinzol. Pa uopće se ne vidi da je uzvišeno po mraku, izgleda kao optička iluzija.”
Momak kima glavom, kaže da zna, ista stvar se i njemu dogodila baš ovdje, zato i pita. Zahvaljujete i tek tad vam sine da je ovo neprihvatljivo. Jedno je okomiti se na novinare, ali da nedužni ljudi završavaju kao kolateralne žrtve… to je neprihvatljivo.
Zbog stanja medijske pismenosti u državi, naglašavamo da se šalimo, iako su detalji ove pripovijesti nažalost ozbiljni. Doista sam pao s bicikla u noći s 4. na 5. rujna, doista sam prvi put u životu slomio kost, a osim dobrog samaritanca, sumnje da nije (samo) moja krivica potvrdio mi je i djelatnik Traumatologije koji je, stavljajući mi gips, spomenuo da “u zadnje vrijeme” dobivaju puno ljudi koji su nastradali na isti način, na istoj lokaciji.
Logično, sljedeći je korak bio pretražiti mreže gdje sam ubrzo naišao na više medijskih priloga, videa, internetskih diskusija i policijskih izvješća o opasnom dizajnu novih biciklističkih staza i najednom se moj pad nije činio kao izolirani incident, već dio nevidljive kostolomne epidemije. Samo otkad sam, trom od ozlijede, krenuo raditi na ovoj priči, dakle u nepuna tri tjedna, izašla su dva priloga o tome – jedan na Večernjem, drugi na HRT-u.
Istodobno, profil medija koji o problemu pišu, ili internetskih korisnika koji ga ističu, bliži je Bandić-HDZ struji lijepe naše, nego zdravom razumu. Prema tome, teško je ne vidjeti prolongirano vucaranje ove teme po medijskom prostoru kao dio antimožemovske kampanje koju desni establišment sustavno provodi pet godina. Možemovski kamp zato reagira klasično liberalnim odmahivanjem ruke, bilo kroz službene izjave Luke Korlaeta u kojima dogradonačelnik tvrdi da je sve to po propisima, ili kroz retoriku revnih glasača koji će zabrinutim građanima objasniti da se to tako i radi po Evropi, i da “ako ti je ovo predstavlja prepreku za slomit nogu mozda ju onda i trebas slomit”.
Jednom riječju, pitanje sigurnosti nove biciklističke infrastrukture, kao u kakvoj satiri, postalo je litmus test za partijski tabor u kojem se osoba nalazi (naravno liberalni ili konzervativni, lijevoj perspektivi po običaju ni traga). Da ne ulazimo u sociološke implikacije činjenice da tri centimetara visoki rubnjaci mogu politički razdijeliti ljude poput kineskog zida, H-Alter se odlučio temeljito pozabaviti problemom, a ne sektarijanizmom.
Na rub(njak)u biciklističke infrastrukture
Većinu toga što možete pronaći na internetu o temi, Sindikat biciklista (SB) temeljito je obradio već u travnju. Nova biciklistička infrastruktura poželjna je jer ograđivanje pješačke od biciklističke staze rubnjacima sprječava prelazak pješaka u biciklističku stazu i vice versa, te olakšava slabovidnim ljudima da pronađu stazu. Na naš upit, SB odgovara da je takva infrastruktura “itekako potrebna primarno zbog manjka kulture kretanja i prometa u Gradu Zagrebu kod svih sudionika u prometu. Biciklističke staze, i ono malo što ih ima, u praksi su gotovo uvijek korištene kao parking ili kao pješačke površine, pogotovo ako su odvojene samo bijelom crtom.”
Međutim, nova infrastruktura koja niče u Zagrebu krajem prošle i početkom ove godine nije izvedena prema najvišim standardima struke. Na primjeru HBZ-a, ulice koja je u fokusu većine medijskih napisa, problem je što ne postoji biciklistička staza na drugoj strani ceste, zbog čega su biciklisti često primorani voziti u oba smjera, kao i činjenica da je biciklistički prostor preuzak. Ti se padovi, doduše, možda i uz sve navedeno ne bi događali da rubnjaci nisu četvrtastog oblika, zbog čega slučajni sudar s njima pod krivim kutem garantira jednodnevni izlet na Traumu.
Obli rubnjaci preko kojih pješaci i biciklisti mogu sigurno prijeći nisu pritom nikakva znanstvena fantastika, oni su standard koji struka preporučuje upravo da ne dođe do ovakvih situacija. Evo priručnika iz 2020. koji temeljito razlaže kako bi rubnjaci i biciklistička infrastruktura trebali izgledati na 88. stranici, te upozorava da rubnjaci mogu biti opasni na 66. Farbanje rubnjaka u bijelu boju vidljivo na više zagrebačkih lokacija, treba napomenuti, posebice je upitna praksa.
Dakle, dvije stvari mogu biti istinite istovremeno. Nova infrastruktura je poželjna i nužna, te nije u svim slučajevima izvedena prema zadovoljavajućim sigurnosnim kriterijima. Ili, kako stoji u odgovoru SB-a na H-Alterov upit: “Praksa deniveliranja i odvajanja postojana je u velikom broju gradova diljem svijeta već dugi niz godina, a moguće su primjene drugačijih i prikladnijih vrsta profila kakve bismo željeli vidjeti i u Hrvatskoj. Specifični problem s Ulicom HBZ opisan je u tekstu, no ne odnosi se nužno i na druge ulice sa sličnim rješenjem.”
Razmjer štete
Ako smo utvrdili da problem postoji, valja saznati koliko je zaista razoran u praksi. Većina online objava i članaka više teoretizira o mogućim padovima ili daje ispovijesti o izbjegnutim padovima, a korištenje anegdotalnih primjera poput ovih za potrebe blaćenja suparnika jedan od omiljenih propagandnih alata vladajućih struktura.
Da bismo zaista znali je li riječ o kostolomnoj epidemiji, ili o par nesretnika, obratili smo se Policijskoj upravi zagrebačkoj. Pitali smo ih za statistike o broju biciklističkih nesreća 2023., 2025. i u prvih osam mjeseci 2026., najčešće lokacije na kojima se one događaju, te može li se potencijalno povećani broj pojasniti većim apsolutnim brojem biciklista.
MUP nam odgovara da je 2023. bilo 250 prometnih nesreća, 2025. njih 257, a u prvih osam mjeseci 2026. njih 211, “dok se u istom razdoblju 2025. godine dogodilo takvih 199 prometnih nesreća, a što je porast broja prometnih nesreća za 6%. Od navedenog broja, 30 prometnih nesreća bilo je s materijalnom štetom (2025. -36), a 181 prometna nesreća bila je sa ozlijeđenim osobama (2025. godine -162) u kojima su 34 osobe zadobile teške tjelesne ozljede (2025. godine – 53), a 129 osoba lakše tjelesne ozljede (2025. godine – 86).
U promatranom razdoblju u 2026. godini nije bilo poginulih vozača bicikla dok je u 2025. godini jedna osoba smrtno stradala. Ukupni broj ozlijeđenih osoba u 2026. godini -163 (2025. godine -139) pokazuje povećanje od 17%.”
Također su rekli da nema posebnih lokacija na kojima se događaju prometne nesreće, te zaključili time da je izgradnja infrastrukture omogućila veću mobilnost biciklista, time i blagi porast nesreća. Kako ova zadnja tvrdnja nije potkrijepljena brojkama (npr. porast apsolutnog broja biciklista), možemo je gledati kao pretpostavku. S obzirom na količinu dojava i tekstova o novim rubnjacima, ne bi trebalo biti nategnuto pripisati barem dio ovog rasta nesreća i ozljeda novoj infrastrukturi. Iz njihovog odgovora jednako tako možemo zaključiti da taj porast nije toliko visok. Ipak, ne treba zaboraviti da većina nesreća ostaje neprijavljeno, dijelom zato što možete biti kažnjeni za pad s bicikla u iznosu od deset do tisuću eura, odnosno dijelom zato što živimo u Kafkinom romanu. To će reći da je stvarni broj padova puno viši.
Iz istog razloga smo se u potrazi za točnijim brojevima obratili direktno Kliničkom bolničkom centru Sestre milosrdnice, postavljajući im još pitanje opterećuju li im padovi s bicikala sustav u zadnje vrijeme. Iz Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice javili su nam da je od početka do 24. rujna tekuće godine zaprimljeno 705 pacijenata s ozljedama uzrokovanim biciklističkim nesrećama. Za usporedbu, iz ustanove nam javljaju da je u cijeloj 2023. zaprimljeno 780 istovjetnih slučajeva. Ako se ovogodišnji trend nastavi, mogao bi biti probijen prošlogodišnji broj od 838 pacijenata nastradalih u biciklističkim nezgodama.
Problemi i proporcije
Sve izneseno ukazuje, kvalitativno i kvantitativno, na to da je veličina problema od strane nekih aktera napuhana, te da kostolomna epidemija nije stvarna, ali ukazuje i na to da problem svejedno postoji. Jedina gora stvar od disproporcionalnog korištenja nekog spornog pitanja u političke svrhe, tendencija je da se na njega odmahne rukom i one koji ga ističu pravi ludim. Iz istog su razloga odgovori poput “sve je po propisima”, “tako je u Evropi, mi smo zaostali” i “oni koji padnu su si sami krivi” toliko frustrirajući, svjedoče o dubini ideoloških podjela koje su zadesile naše društvo, kao i o sveopćem padu sposobnosti nijansiranog sagledavanja svijeta.
Na H-Alterov će upit Grad legalistički objasniti da je ugradnja rubnjaka propisana pravilnikom, te da pravilnikom “nije propisan oblik razdjelnog rubnjaka za izvođenje razgraničenja pješačke i biciklističke staze”. Ono što je posebice fascinantno je da Grad zna za probleme s postojećim rubnjacima, SB nam je javio da su ih obavijestili o tome već početkom godine. Gradska je reakcija, kako nam i sami navode u odgovoru, na “zabilježene nezgode” i “pritužbe” razgraničenje ubuduće izvoditi “sa skošenim parkovnim rubnjakom. Skošena strana rubnjaka je dimenzija 3 × 3 cm što odgovara i mjerama navedenim u Pravilniku”. Iako ostaje za vidjeti hoće li taj novi rubnjak, već izveden u Ulici grada Vukovara i na Držićevoj, spriječiti problem, promjenu treba pozdraviti, ali to ne mijenja činjenicu da postoji materijalni problem na kojem će se bez gradske reakcije ljudi nastaviti lomiti.
Indikativno je da, zapravo, na naša dva novinarska pitanja Grad uopće nije odgovorio: hoće li sanirati rizične dijelove postojeće infrastrukture i kad namjeravaju ispuniti druga obećanja za biciklističku infrastrukturu. Kao da je suludo uopće sugerirati da je cijena rasta polomljenih građana viša od cijene sanacije rubnjaka, kao da je nepristojno upitati zašto se u godinu dana od objave analize koja jasno pokazuje da Zagreb ne ispunjava većinu svojih obećanja vezano uz bicikle, prema SB-ovom odgovoru na H-Alterov upit, ništa u njoj nije promijenilo.
Nada je, vjerojatno, ta da će se većina građana priviknuti na ovo, no novi ljudi počinju biciklirati svaki dan. Zbog nemara za njih, za one kojima ovakva politika šteti, i paternalističkim načinom na koje se njihovi prigovori deflektiraju, desni diskurs jača, a ta je tvrdnja primjenjiva na brojne propuste gradske vlasti. Ali zato imate H-Alter, da nepristrano kritizira sve i svakoga, a ne samo desnicu, koja, premda ima stvarnije šanse da nam ciljano polomi kosti, to ipak nije napravila brzinom kojom je u tome Možemo! uspio slučajno.
