Od samog starta riječki model podučavanja GOO-a koncipiran je otvoreno i slobodno; nema klasične frontalne nastave nego se rad temelji na praktičnom, iskustvenom učenju, s puno terenske nastave, s idejom da učenici sami izaberu teme i organiziraju dio nastavnog sadržaja. Građanske mape su zamijenile bilježnice, a njihov sadržaj učenici su sami popunjavali vlastitim razmišljanjima, fotografijama, intervjuima, ulaznicama s događaja, novinskim isječcima…
“Na satovima Građanskog odgoja i obrazovanja (GOO) naučili smo se volontirati kad puno djece naših godina nije uopće imalo pojma što to znači: išli smo u dječji vrtić čitati djeci priče. Kasnije sam, neovisno o školi, volontirala u udruzi ‘Moje mjesto pod suncem’ koja pomaže djeci i obiteljima na rubu siromaštva. Imala sam zadatak davati djeci instrukcije iz kemije, matematike, fizike i biologije. Nije među nama bila velika razlika u godinama, bili su tri, četiri godine mlađi od mene. Meni je to bilo zanimljivo, tražila sam ih da nauče tri pitanja pa ćemo se za nagradu igrati, i tako je i bilo, radili smo kvizove znanja, učili i igrali se zajedno.”
Tako na pitanje što je naučila na GOO-u odgovara dvadesetjednogodišnja studentica biotehnologije Saša Lena Grozdanov, koja je u dvojezičnoj i multikulturalnoj Osnovnoj školi “Dolac” u Rijeci prije deset godina bila među prvim učenicima jedne od šest riječkih osnovnih škola koje su započele eksperimentalno slušati predmet GOO.
U petom osnovne u tu izvannastavnu aktivnost pogurnuli su je, kaže, roditelji, “oni su htjeli da budem odgovorna građanka, tolerantna i otvorena prema svima kad odrastem i počnem živjeti sama”. Za to da na satovima poželi i ostati pobrinula se njezina profesorica Barbara Fatur: “Odlična profesorica koja nas nije forsirala nego motivirala. Nisu to bili klasični školski satovi na kojima samo pasivno sjedimo i zapisujemo, nego smo slušali i sami vodili rasprave o temi koja nas je zanimala. Profesorica bi nam dovodila razne goste i vodila nas na razna mjesta. Nije postojao pritisak da, ako nešto ne napravimo dobro, nećemo dobiti pet.”
Saša Lena Grozdanov opisuje kako je široki set tema bio posvećen razvijanju empatije i tolerantnosti: “Nama je profesorica kao gosta dovela ženu, deklariranu homoseksualku, 45 minuta mogli smo joj postaviti bilo kakva pitanja. Puno djece bilo je zatvoreno, mislili su da su homoseksualci drukčiji i čudni, a nakon tog sata imala sam osjećaj da su promijenili stav. Osobno sam bila otvorena, ali mnogi oko mene nisu. Puno smo tema radili čiji je smisao bio suočiti se s predrasudama i drukčijim uvjerenjima i stilovima života. Mislim da mi je to pomoglo da se lakše adaptiram kad sam otišla u Zagreb na studij i susrela se s puno različitih ljudi.”
Znatno prije od svojih vršnjaka koji nisu pohađali satove GOO-a Saša Lena Grozdanov znala je funkcije i ljude u gradskim ustanovama, “mi smo sve njih posjećivali, shvatili važnost političara, gradonačelnika i župana, naučila sam kako funkcionira politika i kako da se orijentiram i radim selekciju što bih htjela, a što ne. To me motivira da sad kad imam pravo glasanja idem glasati jer sam naučila koliko je to važno”.
Od samog starta riječki model podučavanja GOO-a koncipiran je otvoreno i slobodno; nema klasične frontalne nastave nego se rad temelji na praktičnom, iskustvenom učenju, s puno terenske nastave, s idejom da učenici sami izaberu teme i organiziraju dio nastavnog sadržaja. Građanske mape su zamijenile bilježnice, a njihov sadržaj učenici su sami popunjavali vlastitim razmišljanjima, fotografijama, intervjuima, ulaznicama s događaja, novinskim isječcima…
U deset godina GOO izrodio je svu silu ideja koje nije moguće pobrojati niti svesti pod zajednički nazivnik. U Zagrebu su se, primjerice, udružili osnovnoškolci s gimnazijalcima i zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića “nagovarali” da im omogući besplatan ulaz u sve gradske muzeje. Tomašević nije ostao gluh, nisu dobili sve muzeje, ali je odobren budžet za pilot projekt, koji im omogućuje besplatan posjet određenom broju muzeja u određenom periodu.
U Rijeci, pak, od jednog od prvih projekata nazvanog “SOS za život”, koji je značio edukaciju o načinima oživljavanja u slučaju zastoja srca, projekti su samo bujali. Rodili su se “Urbani separe” s misijom uređivanja parkova u blizini škole, kao i kampanja za zdravu prehranu, zdrave stilove života, smanjenje diskriminacije, pomoć nezbrinutoj djeci, učenicima s poteškoćama, starijima. Mapirali su Rijeku na razne načine, i umjetničke i prometne, učili su kako plivati i zadržati hladnu glavu u opijajućem i agresivnom svijetu reklama, kako se čuvati na društvenim mrežama. Učili su da su moja i tvoja prava naša prava; što znači demokracija, kako koristiti pravo na odlučivanje i participaciju, vodili su debate o lokalnim i svjetskom problemima i učili se vještini javnog nastupa.
“Profesorica nas nije mučila”
Mia Rudan, učenica drugog razreda gimnazije, ne smatra da je GOO u bitnom utjecao na njezinu odluku o školovanju, ali joj je, kaže, otvorio oči za društvene probleme. Ne pamti da su ikad imali sat građanskog na koji se nekome ne bi dalo dolaziti.
“Ništa nije bilo formalno i strogo. Profesorica nas nije mučila. Jako mi je bilo zanimljivo jer nismo samo sjedili i slušali predavanje nego smo sami radili nešto kreativno. Lijepo mi je bilo učiti nove stvari, u šestom, sedmom razredu postala sam puno svjesnija problema u društvu o kojima inače ne bih razmišljala još godinama, kao ni o politici. Najljepše u svemu je što su nama ti sati izgledali kao igra, iako, naravno, nisu bili.”
Njezin je razred slao pisma gradskoj upravi, influencerima, išli su na predstave, predavanja o ovisnostima, učili su znakovni jezik, vrijednost demokracije, kako mirno razrješavati nesuglasice.
“Taj nam je neposredni pristup bio velika fora”, naglašava Mia Rudan.
Marula Lergu, zagrebačkog studenta treće godine geografije na PMF-u iz Rijeke, na GOO najviše je, kaže, potakla profesorica povijesti, u to vrijeme povijest ga je jako privlačila.
“Imali smo priručnik, ali smo zapravo sami birali teme, sami bismo se informirali, tražili izvore i čitali i onda zajedno raspravljali na satu. Znali smo držati sate mlađim razredima, tako da su pristup i metode na satovima GOO-a predstavljale veliki odmak od tipične nastave i razbijale su školsku rutinu. Teme kojima smo se bavili vrtjele su se oko diskriminacije, rasizma, puno smo pričali o politici i vođenju države i grada. Mene je tada fascinirala ideja čelične ruke koja vlada nad državom i gradom, htio sam razumjeti te mehanizme, sve u vezi Drugog svjetskog rata. Kasnije, u srednjoj sam lakše razumio i sociologiju i politiku i gospodarstvo”, priča Marul Lerga.
GOO je najviše utjecao na njegovu svijest da ne može ostati apstinent na izborima: “Kad je došao moj trenutak da ja biram, lakše sam donio tu odluku, lakše sam razumio ideje i programe koje političari promiču.”
Marul Lerga osjeća se privilegiranim zato što je pohađao GOO: “Čini mi se da sam stekao elementarno znanje za bolje razumijevanje svijeta, društva, zajednice, političke scene, jer smo sve te teme obrađivali na satovima GOO-a, budući da za njih nije bilo mjesta u kurikulumu na drugim satovima. Najvažnije što smo dobili je da možemo kritički razlučiti što je dobro, a što loše.”
Njegova profesorica povijesti Iva Baraba, koja ga je motivirala za građansko obrazovanje, i sama je od početka radnog staža, a tome ima već 23 godine, motivirana inovacijama u školstvu. U riječkoj OŠ Podmurvice, kaže, djeluju na više frontova i dišu u tom duhu; prvo kroz suradnju s debatnim društvom, kasnije uvođenjem GOO-a kao izvannastavne aktivnosti, onda projektna nastava kroz “Učenik-građanin”, jedna su od 30 škola koja već 12 godina provodi eksperimentalni program za osme razrede.
Grafitima protiv govora mržnje
Njoj je GOO, tumači profesorica Baraba, oduvijek bio neodvojiv od povijesti, i pojašnjava njegove benefite: “Na početku se učenicima jako svidjelo da se oni čuju; da imaju sat bez strogih pravila; da sami mogu nečemu doprinijeti. Svake godine smo imali mini projekt, primjerice o vjerskoj toleranciji, mukama imigranata, razradili bi ga i snimali film na engleskom jeziku. Išli bi među ljude, u zajednicu, surađivali smo s udrugama.”
“Lani, potaknuti govorom mržnje u javnom prostoru, učenici sedmog razreda razvili su umjetnički projekt. Kako je Rijeka poznata kao grad murala i grafita slijedili su street art mapu grada i obišli sve lokacije na kojima su murali dobili službenu dozvolu. Prva faza projekta zove se ‘Umjetnost koja gradi zajednicu?’ namjerno s upitnikom s obzirom da postoji velika želja uljepšavanja i intervencija na gradskim ulicama koje su mjesto govora mržnje. Sada se bave idejom izrade grafita koji bi predstavljao snagu umjetnosti protiv govora mržnje. Često surađujemo s Centrom za mirovne studije koji osnažuje razne aktivnosti na polju GOO-a.”
Ove godine OŠ Podmurvice jedan je od partnera u projektu “PoP – Pokreni, Održi(vo) Podrži!” koji provode Centar za mirovne studije (CMS) i organizacija DKolektiv u partnerstvu s deset osnovnih i srednjih škola iz Hrvatske. Cilj projekta je jačanje građanskih kompetencija učenika te promicanje održivog razvoja kroz participativne prakse. Učenici koji sudjeluju u projektnoj nastavi GOO-a su uključeni u projekt.
Profesorica Baraba smatra da su metode podučavanja na satovima GOO presudne: “Ti grafiti, ili bilo kakav drugi angažman, poput intervjuiranja ugroženih skupina u gradu, razvijaju svijest o društvenim problemima, o drugom čovjeku, i empatiju, a jedino se kroz emocije dolazi do boljih i širih uvida. Davnih dana smo izašli iz frontalne nastave, ali koliko god da ‘uljepšavate’ bilo koji predmet učenici imaju dojam da ste i dalje u špranci, a metode GOO-a izlaze izvan strogih okvira. Učenici se na GOO-u ne osjećaju ucijenjenima s ocjenom, nema otpora, kod projektne nastave ključna je dobrovoljnost.”
Dok je prvih godina omjer odaziva djevojčica i dječaka bio veći od šezdeset posto u korist djevojčica, posljednjih pet godina se radikalno promijenio, zamjećuje profesorica Baraba, i dodaje kako sad ima jedan razred s dvije djevojčice i 12 dječaka.
Velika je stvar, opisuje ona, što su se na satovima GOO-a povučeniji i tiši učenici malo oslobodili, dobili su povjerenje u vlastite snage, sigurnost da se mogu javno prezentirati, da mogu javno i kritizirati, što im je bilo jako teško. Škola ima nezanemariv broj učenika s teškim obiteljskim i socijalnim backgroundom – Baraba vjeruje da su satovi GOO-a pomogli da ih ostali učenici bolje prihvate, ali i da oni sami razviju hrabrost suočavanja s problemima u životu.
“Najveća vrijednost je da učenici sudjeluju bez fige u džepu, ne uključuju se u rješavanje konkretnih problema zajednice zato što očekuju da će im se recipročno vratiti. Uče što znači ideja općeg dobra”, podvlači crtu profesorica Baraba.
GOO uči djecu empatiji
Pedagoginja Mirela Pašić, koautorica priručnika “Učenik građanin” i jedna od urednica priručnika za 7. i 8. razrede “Učenici građani: informirani, aktivni i odgovorni”, jedna je od kreatorica procesa razvoja takozvanog riječkog modela uvođenja Građanskog odgoja i obrazovanja u formalni obrazovni sustav, ali neformalnim metodama. Isprva u civilnom sektoru u udruzi SOS Rijeka, centru za nenasilje i ljudska prava, i udruzi Delta, a potom i gradskoj upravi, razvijala je uvođenje GOO-a i njegovo preseljenje iz Rijeke u ostatak zemlje. Uspoređuje ga sa širenjem koncentričnih krugova kao kad u ocean bacite kamenčiće; entuzijazam Riječana širio se isprva unutar škole na ostale škole i zahvatio i druge gradove.
Pamti uzbuđenje prve generacije učenika koju je ponijelo učenje kroz igru, što se održalo, bilo uživo, bilo digitalno.
“Neformalni pristup izravno traži od učenika da budu interaktivni, da o gradivu i temama promišljaju kritički, to je dio koji je učenicima bio i ostao zanimljiv, jer je nešto što njih uključuje, a kad ih se uključuje onda prirodno žele biti dio tog procesa”, priča Mirela Pašić, i objašnjava proces kroz koji učenici prolaze.
“Na prvim satima GOO-a kao inicijalne teme za promišljanje nameću im se humanitarnost, pomaganje slabijima, osobama s invaliditetom, djeci iz socijalno-ekonomsko depriviranih obitelji. Tu već pokazuju empatiju. Onda počinju shvaćati da se GOO grana, da se taj probuđeni empatični građanin može udružiti s isto takvim susjedom i da mogu zajedno urediti park, postaviti kućicu za mačke u svom susjedstvu. Učenici često biraju i one koje promiču interkulturalnost, svijest da nije bitna boja koža, nacija, jezik nego da je svako ljudsko biće vrijedno”.
Gotovo iracionalan strah od GOO-a zbog kojeg ga oficijelna politika vladajuće stranke drži kao međupredmetnu temu, pripisuje otporu prema novom: “Bojimo se učiti da je u redu pogriješiti, učiti o tome da savršenstvo ne postoji. Pa učiti da za neke teme nema crno-bijelih odgovora nego su u spektru od nula do sto posto. Moguće da takav pristup ne odgovara vladajućoj stranci da učimo, da joj više odgovara da mora biti ovako ili onako jer to onda implicira podjelu – imamo vaše i naše, lijevo i desno, a s podjelom je onda lakše upravljati. GOO njeguje meki pristup, pruža mogućnost individualizacije svakom djetetu koje je različito, bilo po socio-ekonomskoj pozadini, rodnoj, geografskoj, zagovara da svako dijete ima jednaki start u utrci, da ne kreće jedan s minutom i pol prednosti ili kasnije u utrci koju zajedno trče, a to je život.”
Tekst je dio serijala „Deset godina građanskog odgoja djevojčica i dječaka u Hrvatskoj“ i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije na temelju provedenoga Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama u okviru projekta poticanja novinarske izvrsnosti.
