HDZ i SDP više od godine vrlo svjesno i nesavjesno sabotiraju izbor troje ustavnih sudaca na mjesta onih kojima su istekli i produljeni mandati. Ustavnost u lisičinama, sada je to očitije no ikad bojkotom troje ustavnih sudaca, mlinski je kamen o vratu ionako traljave hrvatske demokracije.
Hrvatska je tzv. ustavnost već godinama u lisičinama oko čijeg se ključa sve vrijeme jalovo šaketaju HDZ i SDP. Dvije najsnažnije političke opcije tzv. desnog i lijevog centra, kojima – pokazuje to aktualna blokada rada i krnjeg sastava Ustavnog suda RH – zapravo (ni jednoj) nije stalo do toga da se u interesu građana ispoštuje to temeljno pravno načelo prema kojem svi zakoni i ini propisi moraju biti u skladu s Ustavom RH. Ako jest tako, a više je no očito da jest jer HDZ i SDP više od godine vrlo svjesno i nesavjesno sabotiraju izbor troje ustavnih sudaca na mjesta onih kojima su istekli i produljeni mandati, čak se i dio pravne struke pita treba li nam ustavni sud!?
Naravno da treba, reći će i skeptici. U protivnom, je li, tko bi drugi izvan trodiobe vlasti u uređenoj demokratskoj državi branio/štitio temeljna građanska prava i slobode? No, u politički i demokratski problematičnoj Hrvatskoj – do srži izjedenoj autokratskim egoizmom vlasti, moralnom destrukcijom, zastrašujućom korupcijom, itsl. – gdje je Ustavni sud RH ljuska bez ploda i ne obavlja svoju determinirano temeljnu ulogu, nije potrebna nadinstitucija kakva je (do) sada. Politički manipulirani leno državne vlasti što protuzakonito i nedemokratski funkcionira na prvoj crti obrane/zaštite vladajuće stranačke volje.
“HDZ-ov je jedini interes da imaju svoju većinu među ukupno 13 ustavnih sudaca, a SDP-ov da nemaju tu većinu”, komentiraju socijaldemokrati aktualnu blokadu rada Ustavnog suda RH kada su se (Lovorka Kušan, Sanja Bezbradica-Jelavić i Andrej Abramović) javno usprotivili tonskom snimanju sjednica i rasprava što ih je naprasno uveo HDZ-ov predsjednik Suda Frane Staničić pa ne dolaze na posao.
U principu nisu protiv tonskog snimanja, kao ni itko u široj društveno-političkoj javnosti, ali drže da je Staničić postupio bez dogovora, da tonsko snimanje nema pravni temelj u aktima Suda, da nisu definirana pravila korištenja i pohrane snimki te da Staničić upravlja njima prema osobnim potrebama. Netransparentno. Ni novinari nemaju uvid u njih.
HDZ je do sada imao svoju većinu među 13 ustavnih sudaca zajedno s bivšim predsjednikom Miroslavom Šeparovićem, svojedobno ministrom pravosuđa, kumom HDZ-ove političke i pravne sive eminencije Vladimira Šeksa. Sada, u krnjem sastavu od 10 ustavnih sudaca, HDZ je pola-pola sa SDP-om. Za donošenje pravovaljane odluke je i dalje potrebno sedam ruku “za”, kao da se radi u punom sastavu, pa sada bojkot troje sudaca onemogućuje bilo kakvo odlučivanje unatoč tomu što SDP-ove Biljana Kostadinov i Maša Marochini-Zrinski uredno dolaze na posao.
Pet ruku “za” nije dovoljno pa se iz HDZ-a i krugova simpatizera ZNA SE opcije sinkronizirano ruši drvlje i kamenje na SDP: “To je opstrukcija rada ustavnih sudaca koje je predložila lijeva oporba. Jedna skupina sudaca odustaje od vlastitih zahtjeva. Prije nekoliko godina su neki od tih sudaca tražili da sjednice Suda budu javne, a sada imaju problem s tim da se snimaju iako im je bilo najavljeno da će se sjednice tonski snimati”.
E sad, to je li bilo najavljeno, što i kako ostalo je sporno. Jedni kažu jedno, drugi drugo pa se istina i krajnje nakane nepovratno gube u toj kakofoniji. No, činjenica jest da već desetljećima mnoge javne i osobito državne institucije, gdje se raspravlja o krucijalnim problemima od općeg značenja, zatvaraju vrata novinarima, predstavnicima najšire javnosti i tek se naknadno oglašavaju priopćenjima ili izjavama kojekakvih likova od povjerenja i tzv. glasnogovornika.
U čemu je problem!? Zašto mediji nisu poželjni na sjednicama? Jesu li profesionalni novinari narodni neprijatelji pa ne smiju slušati tko, što i zašto “u interesu građana” koji su ih izabrali i daju im kruh u ruke govori u raspravama!? Novinari su uglavnom persona non grata na svim razinama od državnog vrha, same vlade i Ureda predsjednika RH do mjesnog odbora i općinskog vijeća negdje bogu iza nogu. Polupismeni političari – vidi kojim se riječima služe i kakve su im rečenice – “znaju” bolje od novinara o čemu (ne) treba i kako pisati, koga pitati za komentar, kako uređivati medij…
Svojedobno, u tzv. socijalističkom mraku, novinarima su bile otvorene gotovo sve sjednice i najviših državnih tijela, i nitko od toga nije pravio problem. Imali su svoja mjesta, većinom dobivali kavu, sok, kiselu vodu kao i sudionici sjednice. Slušali su rasprave koliko su smatrali potrebnim i izvještavali svoje redakcije. Otkako se Hrvatska osovila na noge, novinari su ponižavajuće istjerani sa svojih mjesta u prostorijama pred vrata “važnih” zgrada na žarko sunce, kišu, studen, vjetar, snijeg… u čoporima čekati da netko od “važnijih” likova izađe.
Vuku ga za rukave, guraju mikrofone i mobitele jedni preko drugih, ne čuju ni sami sebe, nadvikuju se pitanjima, a “važan” lik se “važno” smješka s rukama u džepovima, razglagolja što mu padne na um kako bi ispao “pametnijim”, samo “važno” izvali politikantsku laž ili ozbiljan hladan kao ledena kocka nekada u inuitskom igluu odmahne rukom i pognute se glave “važno” izgubi nekamo u vidu lastina repa.
Ta je vrst ponižavajućeg odnosa prema predstavnicima tzv. sedme sile sada itekako vidljiva u vrtlogu uzvitlane političke prašine zbog blokade rada Ustavnog suda RH koji je, kao i saborska tzv. stabilna većina, kriv (ne)činjenjem, nesavjesnošću i neodgovornošću za nevjerojatnu štetu sakaćenjem temeljnih građanskih prava, čime je politika navukla lisičine hrvatskoj ustavnosti i, kolateralno, pravno-zaštitno načelo zakona nad svim zakonima izmaknulo dometu hrvatske tzv. demokracije.
Demosu je uskraćena proklamirana pozicija vladanja radi operativnog promaknuća politike na poziciju kratein, a ključne poluge za tu devijaciju su saborska tzv. stabilna većina pod nadzorom premijera Plenkovića te Ustavni sud RH u konačnici odluke o tomu što (ni)je ustavno. Nikad Sud nije odlučivao protiv volje denver plave ZNA SE opcije, pa…
Vrlo je indikativan skor zahtjeva, prijedloga i čak tužbi raznih subjekata u zemlji za ocjenu ustavnosti pojedinih akata, rješenja, odluka, postupaka, itd. institucija moći i utjecaja, koje Ustavni sud RH godinama izbjegava riješiti. Te predmete drži u ladici pod debelim slojem prašine, nerijetko i ne obazirući se na zakonom strogo propisane rokove. Ako je taj sud – nadležan štititi najviši zakon u državi, Ustav RH, “zakon nad zakonima” – politički sud u koji se na boli glava plaću i ugled ulazi političkim dogovorom vođa dviju najsnažnijih stranaka, HDZ-a i SDP-a, onda takav ustavni tribunal Hrvatskoj ne treba.
Ustavnost u lisičinama, sada je to očitije no ikad bojkotom troje ustavnih sudaca, mlinski je kamen o vratu ionako traljave tzv. hrvatske demokracije. Drastičan je primjer zahtjeva Grada Zagreba te Krapinsko-zagorske i Primorsko-goranske županije za ocjenu ustavnosti podržavljenja općih bolnica lokalne samouprave. Umjesto u zakonskom roku od 30 dana (čl. 39. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH), Sud je nakon više od dvije godine, tek u lipnju 2026., odbacio tužbu Grada Zagreba (radilo se o KB-u Sveti Duh) tvrdnjom kako prenošenjem osnivačkih prava bolnica na državu nije povrijeđeno ustavno pravo lokalne samouprave.
Ustavni sud je protuzakonitim odugovlačenjem (instrukcijski rokovi, ne obvezujući ili prekluzivni) za koje ne postoje pravne sankcije, omogućio HDZ-Plenkovićevoj vladi političku zavjetrinu za spornu reformu bolničkog sustava. Predmet zagrebačke tužbe bio je politički i financijski vrlo težak pa rješenje iz lipnja 2026. godine tek post festum cementira status quo, koji se više ne može mijenjati mimo HDZ-Plenkovićeve volje. Interes ljudi čiji životi i zdravlje ovise o stanju već bankrotiranog zdravstva nisu važni.
Vrući krumpir Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (tzv. zakon o pobačaju) rekorder je u čekaonici Ustavnog suda RH, jer se taj politički i društveno preosjetljiv predmet nitko ne usudi dodirnuti. Tzv. Crkva u Hrvata i konzervativni su krugovi u društvu dramatično, na nož, protiv pobačaja i slobode žena da odlučuju o svom tijelu, jer “život počinje začećem”. Gotovo svi ginekolozi i javne bolnice (čak i Klinika za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb, sic transit) pod tim pritiskom solidarno “imaju” tzv. priziv savjesti, iako time krše svoju profesionalnu obavezu i još ozakonjeno pravo žena na prekid trudnoće do 10. tjedna od začeća. Time su hrvatske žene prisiljene skupo platiti medicinski kontrolirani pobačaj u Sloveniji ili inom inozemstvu.
Bez obzira na tzv. prolife pokrete, hodače “za život”, klečavce, molitelje pred ginekologijama, itsl., koji već godinama agresivno okupiraju i RH, demokratska/civilizirana Europa, u kojoj je i Slovenija, ne dvoji o prvu žena na prekid trudnoće po njihovoj slobodnoj volji i strogo se drži te zakonske novele kao dijela temeljnih ljudskih prava. Međutim, politički hrvatski kameleoni u HDZ-Plenkovićevoj vladi i saborskoj tzv. stabilnoj većini, pa onda i u Ustavnom sudu, ne usude se ukorak s civilizacijskim postignućem iz čistoga izbornog kukavičluka, pa tzv. Zakon o pobačaju ni u dogledno vrijeme neće na svjetlo dana.
Hrvatska komedija na ikstu. Prijedlog za ocjenu ustavnosti tih paragrafa je podnesen još 1991. godine, a Ustavni sud RH tek nakon 26. godina, 2017., potvrđuje njegovu ustavnost, ali nalaže Hrvatskom saboru da donese novi. Ali ništa do dana današnjeg niti ima naznaka radi li se na tomu. Ne daju uvezeni tzv. prolife pokreti, hodači “za život”, klečavci, molitelji pred ginekologijama i slični. A “proeuropska/demokratska” vlada ih sluša kao da joj se ukazao sâm Mojsije s novim “Zapovijedima”.
Potrošački krediti u švicarskim francima (CHF) u tzv. slučaju “Franak” se godinama prebacuju s redovnih sudova Ustavnom i natrag, a radi se o organiziranoj milijunskoj pljački hrvatskih građana koju je pravosudno trebalo riješiti brzo i učinkovito na način Aleksandra Velikog u frigijskom gradu Gordiju. Ali ne. Deseci tisuća obitelji čekaju hoće li Ustavni sud RH reagirati radi ujednačavanja sudske prakse nakon odluke Vrhovnog suda RH iz lipnja 2026., nepovoljne za ljude s konvertiranim kreditima. Treba li podilaziti stranim bankama koje su debelo izvarale hrvatske potrošače ili braniti svoje građane? Ima li to veze s “pozicioniranjem” RH u europskoj tzv. obitelji (čije su banke) i premijera Plenkovića u Bruxellesu?
Slučaj Zakona o radu nedjeljom – neradna nedjelja kako bi obitelji mogle zajedno u Crkvu i na izlete, za koje većina nema novca? – također se našao na polemičkoj klackalici 2004., 2009., pa 2023. godine, da bi Ustavni sud RH brzinom svjetlosti odbio prijedloge za ocjenu ustavnosti i potvrdio volju HDZ-Plenkovićeve vlade.
Zakon pak o tržištu električne energije i ini krizni zakoni, zbog kojih se traži ocjena ustavnosti uvođenja raznih poreza (npr. na ekstraprofit) ili uredbi o ograničavanju cijena energenata iz razdoblja energetske krize stoje godinama na čekanju dok ne prođu ekonomske okolnosti koje su ih izazvale.
Ili, zašto i Ustavni sud RH godinama ne rješava tužbe građanima koji se žale na tzv. suđenje u nerazumnom roku, na to da im redovni sudovi, je li, godinama uopće ne uzimaju u razmatranje i ne rješavaju predmete? Nije malo tih u pravnoj struci, politici i široj društvenoj zajednici koji – navodeći konkretne primjere – tvrde kako je Ustavni sud RH politički sud baš zato što “namjerno odgađa donošenje odluka u vrućim predmetima kako bi izbjegao preveliko uplitanje u političke procese ili izazivanje velikih društvenih i ekonomskih potresa”. Npr. potencijalni financijski krah banaka (sve su strane, osim Hrvatske poštanske) ili države u slučaju “Franak”.
No, Ustavni sud RH ima svoju zadaću, zakonsku osnovu i pravila rada u zaštiti ustavnosti u zemlji i to mora biti izvan političkih interesa bilo kojih skupina. Na vlasti ili u oporbi. Naravno da će aktualna blokada njegovog rada nataložiti još prašine na neriješenim predmetima. Nitko se zdrave pameti sada ne može oteti dojmu da – ma što govorili novinarima – SDP i HDZ, zadovoljni statusom pola-pola ustavnih sudaca u krnjem sastavu tribunala, zapravo zaoštravaju sukob u predizbornoj kampanji. Ne mare za to da se ponašaju kao slon u staklariji zbog čega i jednima i drugima pada politički rejting, a publiku brine sasvim druge, brige preživljavanja.
“Da demistificiramo”, reći će premijer Plenković medijima, “od 1. siječnja 2007. se tonski snima na svim sudovima, snimaju se sjednice vlade i Hrvatskog sabora… U čemu je problem? Jer se boje da će, snimi li se to što će reći, netko kasnije kazati: ‘Pa je li moguće da ovi to izgovaraju’?”
Ustavni sudac u blokadi Andrej Abramović pobija tu izjavu: “Uopće nije definirano čemu bi te snimke trebale služiti. Nama je e-mailom ponuđeno da ćemo sastaviti radnu skupinu koja će izraditi pravilnik o tomu što ćemo raditi s tim snimkama. Međutim, kada su neki suci zatražili snimke koje su već napravljene, nisu ih dobili”.
Ustavnost ostaje u lisičinama?
