Građanski odgoj i obrazovanje u školama kao alat obrane liberalne demokracije, ljevičarska novotarija ili sadržaj koji može iskvariti mlade, prijetnja vjeronauku? Berto Šalaj: “Nije ideja da se kroz građanski odgoj mladi ljudi indoktriniraju. Tko tako smatra, ne razumije kako funkcionira pluralističko društvo.” Boris Beck: “Državi se daje moć i ovlast da intervenira u ponašanje ljudi, a to nas vodi prema građanskom odgoju kao metodi uvođenja tog novog tipa morala.”
Splitski SDP zatražio je nedavno izmjenu kurikuluma i uvođenje predmeta Građanski odgoj i obrazovanje (GOO) “koji nam danas treba više nego ikada, kada revizionističke skupine paradiraju ulicama našeg grada uzvikujući fašističke parole”. Antifašističke vrijednosti, podsjetili su SDP-ovci, čine dio identiteta Splita koji je u vrijeme Drugog svjetskog rata od 40.000 stanovnika dao 12.500 partizanskih boraca i ukupno 18.000 sudionika antifašističkog pokreta.
Splitski SDP-ovci izgovorili su baš ono što iritira oponente građanskog odgoja i zbog čega ga oni ne žele kao stalni, obavezni nastavni predmet: na stranu memento protiv fašizma, po SDP-u bi sati u školi trebali očuvati sjećanja na snagu partizanskog pokreta i onda bi sve bilo u redu.
Da se ne radi o ad hoc reakciji na kojoj se pokušalo nešto malo politički ušićariti, GOO-u se ne bi stavljao zadatak i uloga da pacificira bijes i šovinizam kakav je kuljao iz Torcidaša ulicama Splita uoči nogometne utakmice između Hajduka i nizozemskog Ajaxa.
Ne bi li o fašizmu i istrebljenju naroda trebali ponešto naučiti na “običnim” satovima povijesti – znati da su uzvici “gazi, gazi Židove” i “ustaj, Adolfe!” nečovječna jeza, kazneno djelo? Ne bi li, za početak, trebalo pozvati premijera da javno prizna kako su “dvostruke konotacije” promašaj, koje induciraju nacionalistička čudovišta, i zatražiti nultu toleranciju na govor mržnje?

I ne htijući, splitski SDP-ovci dali su odgovor na pitanje zašto GOO loše stoji; u deset godina dobio je samo osam posto učenika i opstanak treba zahvaliti entuzijastičnim nastavnicima i nadprosječno motiviranim učenicima koji su već senzibilizirani i izabrali bi hod u nekim drugim kolonama, a ne u onima koji šire mržnju prema drugima.
Kad SDP-ovci kao efikasan odgovor na kazneno djelo javnog poticanja na nasilje i mržnju zazivaju GOO kao spas, ne čine dobro ideji tog predmeta.
Na prvi pogled, čini se da je to skroz ispravno: GOO razvija političke kompetencije pa netko tko ih ima ne bi valjda tako sijao mržnju Splitom. Ali samo na prvi pogled. GOO je u školskoj praksi znatno šireg dijapazona od utvrđivanja povijesnih činjenica, a liječenje fašističkih eskapada kompleksnije je od uvida koje može dati jedan školski predmet. Naravno da bi GOO bila vrijedna kapljica znanja o poštivanju ljudskih prava u obrazovnom sustavu, ali ne i čudotvorna.
GOO se danas nalazi u pat-poziciji. U očima najšire javnosti zacementiran je kao ljevičarska novotarija, svojevrsni lakmus koji odaje političke preferencije, crta razgraničenja ljevice i desnice. Ljevici je, vidimo, anestetik za sve. Desnici je ideološki krpelj, sadržaj koji može iskvariti mlade, prijetnja vjeronauku. Iako je vjeronauk u privilegiranoj poziciji, uz prirodu i društvo, povijest, geografiju, hrvatski jezik i strane jezike, GOO se predaje i na satovima vjeronauka, jedna od teza radikalne desnice je da tvorci GOO-a žele istisnuti vjeronauk.
Gradite mostove, a ne žilet-žice
Riječki nadbiskup Mate Uzinić u proljeće je sa stručnog skupa vjeroučitelja o katoličkom vjeronauku i građanskom odgoju poslao poruku kako Crkva može imati pozitivnu ulogu u formiranju pogleda na druge i drukčije.
“Čak i kad se ne slažemo u svemu, možemo zajednički graditi društvo i ne trebamo zbog toga jedni druge isključivati”, rekao je Uzinić, i ustvrdio da vjeroučitelji mogu puno naučiti iz građanskog odgoja te ih pozvao na suradnju u njegovoj provedbi.

“Tolerancija nije odustajanje od svoga, nego poštovanje i onog drugog. To je put, bez toga ne možemo graditi bolji svijet, a to je zadaća Crkve”, rekao je nadbiskup, napominjući da živimo u sekularnom i pluralnom svijetu u kojemu je kršćanstvo tek jedna od ponuda.
“Nemamo pravo pretendirati da naša ponuda bude jedina… trebamo mlade učiti da budu graditelji mira, počevši od svojih svakodnevnih sredina: obitelji, škole, sporta, kruga prijatelja. Trebamo ih učiti, i još više im pokazivati primjerom, da se ne trebaju bojati drugih ljudi. Da ne grade zidove i ne postavljaju žilet-žice, nego da grade mostove, idu u susret ljudima drugih kultura i vjera, onima koji vjeruju drugačije i onima koji uopće ne vjeruju.”
Uzinićevu izjavu potpisao bi i profesor s Fakulteta političkih znanosti Berto Šalaj, koji se u svojoj znanstvenoj karijeri posvetio temama političke socijalizacije, obrazovanja i kulture, demokracije, populizma i građanskog odgoja i obrazovanja, a za potonje mu učinci nisu baš nešto veliki, kako će se samoironično našaliti. Šalaj još od konca devedesetih zagovara uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja, bio je član radne grupe za pripremu programa GOO-a u mandatu ministra obrazovanja Željka Jovanovića, recenzent fakultativnog modela GOO.
“Taj Uzinićev apel apsolutno zagovaram i sam. Nije ideja da se kroz građanski odgoj mladi ljudi indoktriniraju. Tko tako smatra, ne razumije kako funkcionira pluralističko društvo”, smatra Šalaj, i napominje da GOO nije svemoguć, ali bi mogao biti dragocjen kanal koji bi mladima dao znanja i alate. No, kao društvo grabimo u potpuno drugom smjeru. Tome svjedoči činjenica da je predmet Politika i gospodarstvo izbačen iz trogodišnjih strukovnih škola.
“Time je društvo ogromnoj skupini mladih poručilo: Vi nas ne zanimate kao građani, zanimate nas samo kao oni koji se pripremaju za tržište rada. Što prije završite školu, a to što ne znate što su radnički sindikati, radničko organiziranje, radnička prava, nema veze!“, upozorava Šalaj.

Nije ideja da se na satovima građanskog usađuju neke specifične lijeve vrijednosti, tumači Šalaj, nego da se nauči zašto je liberalna demokracija najbolja ili najmanje loša, da se potakne svijest da je dovoljno široka da “prima” i liberale, i socijaldemokrate, i konzervativce i demokršćane.
“Ako mlade u školama učimo ono što je važno za život”, kaže profesor, “valjda je i ovo važno za život. Ako se to znanje proglašava ljevičarskom urotom, marginalizira se stvar koja je vrlo važna; svoj djeci treba okvir za razumijevanje svijeta bez obzira dolaze li iz konzervativnih ili liberalnih obitelji.”
Vjeronauku ne ide dobro
Boris Beck, književnik, publicist i izvanredni profesor na FPZG-u, tvrdi da nije slučajno da je predmet GOO potekao baš iz Rijeke, gdje je SDP bio godinama na vlasti, “to je jednostavno način na koji socijalisti razmišljaju”. Tvorcima tog školskog programa, ako nemaju neke skrivene motive, Beck bi preporučio da promijene naziv u nešto manje ideološki opterećeno. “Ili neka se ne čude da je nekim ljudima takav naziv odbojan ili, u najmanju ruku, sumnjiv.”
Jedna od pogrešnih pretpostavki oko sukoba vjeronauk vs. građanski odgoj jest da je položaj vjeronauka čvrst i neupitan i da ga treba izazvati, uvjeren je Beck koji razlaže: “To nikako nije točno. U sklopu preodgoja u ime naroda, vjeronauk je nekoliko desetljeća bio izbačen iz škola i zatvoren u župe; povratak vjeronauka u škole doživljen je od mnogih kao neko nametanje, i nije nikad zauzeo čvrsti položaj – ne samo da je izborni predmet nego i učenici iz godine u godinu ispadaju iz njega. Pojava izazivača u vidu Građanskog odgoja izazvalo je reakciju baš zato što vjeronauku zapravo ne ide dobro.”

GOO jest “proizvod” lijevog svjetonazora. U europskim državama “gotovo uvijek, ne isključivo” uvodile su ga lijeve, socijaldemokratske vlade, od Tonyja Blaira u Velikoj Britaniji preko Joséa Luisa Rodrígueza Zapateroa u Španjolskoj, jer su željele kroz građanski odgoj naglašavati vrijednosti demokracije. Kod nas SDP nije imao dovoljno hrabrosti da do kraja uđe u to, tvrdi Šalaj i pojašnjava:
“Činilo se da će se to ipak dogoditi 2011. godine s promjenom vlasti, kada je tadašnji ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović formirao radnu skupinu za program građanskog odgoja. Koliko je SDP ozbiljan pokazalo se kad se s promjenom ministra promijenila i politika, Vedran Mornar otišao je na razgovor kod kardinala Josipa Bozanića i potpuno odustao od sveobuhvatnog pristupa GOO-u. SDP-ova sramota je puno veća od sramote HDZ-a, a da paradoks bude veći, Zoran Milanović je u svojoj prvoj kandidaturi za predsjednika najavio da je jedna od stvari na kojoj će raditi uvođenje GOO-a. Sramotno, jer njegova je vlada imala priliku, ali nije ga uvela.”
Beck naglašava kako je važno razumjeti da ljudi u Crkvi, i vjernici i laici, ne misle jednako o svim stvarima, a jedna je od uočljivih podjela na one koji modernizam prihvaćaju i na one koji ga odbijaju.
“Ako dakle i postoji previše sumnjičavosti vjernika prema građanskom odgoju, mora se reći da i ljudi koji se izjašnjavaju kao ateisti odbijaju djelovanje Crkve i kada je potpuno na tragu građanskog odgoja. Tako su i vjeronauk i građanski odgoj podjednako u krizi, a ona je zapravo kriza dijaloga“, opisuje Beck.
Šalaj se ne slaže s tezom da građanski odgoj ima ambiciju potisnuti vjeronauk. Tu tezu, tumači, potpiruje desno orijentiran sektor civilnog društva:
“Na sam javni zagovor građanskog odgoja udruga i ljudi oko Željke Markić odmah počnu govoriti o ljevičarskoj indoktrinaciji, a s druge strane, ljevica nije spremna iskoračiti i pokušati graditi šira savezništva. A ona su nužna jer se pokazalo da nismo uspjeli nametnuti GOO kao važnu temu, niti smo ga uspjeli uvesti u škole na kvalitetan način. GOO je postao crvena krpa, sad će alternativa vjeronauku biti predmet koji se zove ‘Svijet i ja’, sve samo da se ne spominje GOO.”
Već i sam naziv GOO-a Šalaj smatra kontaminiranim i sugerira da se pronađe neki drugi, primjerice, obrazovanje za demokraciju ili kako god, “samo da se nadrastu podjele”.
Pojam građanskog odgoja iritantan je, tvrdi Beck, i tumači zašto: “Već su u nazivu predmeta, ili međupredmetnog sadržaja Građanskog odgoja, dva problema – i u riječi ‘građanski’, i u riječi ‘odgoj’. Riječ ‘građanski’ zvuči benigno, ali ona nije ispražnjena od ideološkog sadržaja”, te dodaje:
“Drugi predmeti koji se nazivaju odgojnim – glazbeni, likovni, tjelesni – nisu zbilja odgojni, to su više neke radionice. Bivša je država zbilja vjerovala da svoje građane mora preodgojiti, kao i svaka ljevičarska vlast, kao što se vidi u Zagrebu – gdje se građani primjerice odgajaju u prometu.”
GOO treba mijenjati
Zašto je hrvatska politička kultura tako reducirana; zašto bunt doživljava maltene kao izdaju i udar na nacionalne interese u odnosu na Francuze, koji, usput, imaju građanski odgoj i obrazovanje kao obavezan predmet u školskom sustavu, i “odgojeni su” tako da se bune protiv vlasti?
U Francuskoj mimo obrazovnog sustava postoji duga tradicija protestnog političkog djelovanja, podržavana i kroz civilno društvo i udruge.
“Mladi su naučili da su protesti legitiman oblik političkog sudjelovanja, tu naravno ne spada nasilje na ulicama. Nas naše političke elite pokušavaju uvjeriti da je svaki prosvjed odstupanje od stabilnosti, da se treba čuvati da se ‘vlast ne valja ulicama’. Naši mladi ljudi o politici u školama uče manje-više samo o izborima, a nismo ih dovoljno naučili da je i nenasilno političko djelovanje kao što su prosvjedi potpuno legitimno. Nije to jedino objašnjenje, ali iz toga sigurno proizlazi dio odgovora zašto kod nas nema više takvih akcija. Velika okupljanja nisu samo po sebi dovoljna, što se vidjelo nakon prosvjeda za kurikularnu reformu”, komentira Šalaj i pojašnjava:
“Nakon okupljanja treba graditi mrežu povezanosti da bi postigli neki učinak. Ne bih htio da me se krivo shvati, no studentski pokret u Srbiji, u smislu mehanizama i organizacije, mogao bi biti uzor. Ne govorim o njihovim vrijednostima, niti što će oni napraviti na vlasti, ali činjenica da su dvije godine mobilizirali javnost na pitanjima autoritarnosti i korupcije, i da se nisu dali razbiti, pokazuje kako to treba raditi. Naš obrazovni sustav nije naše mlade ljude poučio da osim izbora postoji čitava paleta političkih tema i drugih načina sudjelovanja jer kod nas mnogi politiku i demokraciju razumijevaju prije svega, a neki isključivo, samo kao izbore.”
Odnos građanskog odgoja i vjeronauka, smatra Beck, ima dva aspekta: sa strane sekularnosti, postavlja se pitanje ima li Crkva pravo zahtijevati da njezin pogled na čovjeka bude prisutan u javnom obrazovanju i može li demokratska država oblikovati vlastiti vrijednosni sustav neovisno o religijskim institucijama, dok se sa strane Crkve postavlja pitanje može li se moralni poredak temeljiti na ljudskom razumu bez religijskog autoriteta.
“Kako god odgovorili na ta pitanja, moramo biti svjesni da se građanski odgoj oslanja na političku korektnost, a ona je oblik morala. Politička korektnost propisuje što se mora, a što se ne smije – a gdje je god prisila nalazimo se na području morala. Pobornici političke korektnosti su oni stari moralisti, a moraliste nitko ne voli; budući da nisu svjesni da nameću određeni moral, čude se da iritiraju ljude. Tradicionalni moral i politička korektnost uvelike se preklapaju, ali ima jedna bitna razlika”, napominje Beck:
“Kršćanska etika odgovornost postavlja na pojedinca – svatko je odgovoran za svoje postupke; politička korektnost odgovornost polaže na druge: vi se smijete ponašati kako želite, a drugi vam to moraju tolerirati i omogućiti. Tradicionalni moral stavlja veliki teret na svakog čovjeka, a politička korektnost taj teret, i moralni i financijski, stavlja na društvo. Tu vidimo socijalizam na djelu; državi se daje moć i ovlast da intervenira u ponašanje ljudi, a to nas vodi prema građanskom odgoju kao metodi uvođenja tog novog tipa morala.”
GOO jedina je prilika državi, zaključuje profesor Berto Šalaj, da kroz neko određeno vrijeme pokuša utjecati na sve mlade ljude, iz različitih obitelji, različitih interesa i navika.
“Da nauče da život u pluralnom društvu, republika i liberalna demokracija podrazumijevaju minimum konsenzusa o našem političkom ustrojstvu. I GOO i obrazovni sustav trebali bi dati zajednički okvir za razumijevanje liberalne demokracije unutar kojeg će svatko za sebe živjeti svoj svjetonazor.”
HDZ je uspio postići da je vuk kao sit i koze su kao na broju kada je odbacio ideju da građanski odgoj bude zaseban predmet u sklopu redovnog školskog programa, i prihvatio ga kao međupredmetnu temu, za koju brojni nastavnici iskazuju da je puko slovo na papiru.
Analiza pokazuje da razlike između SDP-a i HDZ-a u tome kako se odnose prema Građanskom odgoju i obrazovanju suštinski nema. HDZ ga kao dugovječna stranka na vlasti uspješno drži na distanci, a SDP ga, kad je mogao, nije uveo u sustav obrazovanja.
Da 2016. godine tadašnji gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel nije iskoristio rupu u kojoj gradovi kao osnivači škole mogu uvoditi fakultativne programe bez odobrenja Ministarstva obrazovanja, sad bi većini bio tek misaona imenica. Ovako ga imamo, ali otišao je u krivom smjeru i trebat će to javno priznati i raspraviti njegovu perspektivu, krenuti u potragu za nekim drugim oblikom.

Tekst je dio serijala „Deset godina građanskog odgoja djevojčica i dječaka u Hrvatskoj“ i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije na temelju provedenoga Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama u okviru projekta poticanja novinarske izvrsnosti.













