Što nam novi Maksimir govori o tome što je arhitektura zapravo? Četiri milijuna izbornika preko noći su postala četiri milijuna arhitekata – no pravo pitanje nije je li novi stadion lijep, već zašto su ljudi, koji o njemu znaju ono što se na slici ne vidi, u raspravu ušli tek kad je odluka već bila donesena. Sada kad interes javnosti postoji, treba stvoriti uvjete da se od komentara na mrežama prijeđe na razgovor koji je stručno vođen, metodološki promišljen i participativan, od nulte faze do posljednjeg detalja.
U veljači 1887., tek što je gradnja počela, pariški dnevnik Le Temps objavio je prosvjed četrdesetak umjetnika i intelektualaca – među njima arhitekta Charlesa Garniera, skladatelja Charlesa Gounoda i Guya de Maupassanta – protiv “beskorisnog i čudovišnog” Eiffelova tornja, koji su usporedili s golemim crnim tvorničkim dimnjakom. Priča se da je Maupassant poslije redovito ručao u restoranu na tornju, jer je to navodno bilo jedino mjesto u Parizu s kojeg ga nije morao gledati…
Zagreb je 139 godina kasnije dobio svoj Le Temps – na Instagramu. Dan nakon što su Vlada, Grad Zagreb i Društvo arhitekata Zagreba 24. rujna predstavili prvonagrađeni rad na natječaju za novi stadion Maksimir, Bauhaus je objavio fotomontažu goleme crvene kutije za alat s nogometnim terenom u unutrašnjosti: “Mi smo samo napravili kutiju za alat. Vi ste u njoj vidjeli stadion.” Komentari su se od prvih sati nakon predstavljanja nizali – “najružniji novi stadion u Europi”, “sramota”, “izgleda kao kutija” – a Net.hr je sve sažeo onom starom: zemlja od četiri milijuna izbornika postala je zemlja od četiri milijuna arhitekata.
Žiri je, istina, ocjenjivao cijele natječajne radove, s nacrtima, presjecima i maketama, a Grad je na stranicama natječaja objavio i natječajne plakate nagrađenih radova. No do većine ljudi plakati nisu ni stigli – mediji su prenijeli render, i to u formatu u kojem se inače predstavljaju proizvodi: galerija, anketa tipa sviđa mi se – ne sviđa mi se, naslov u obliku pitanja. Pišući o Varteksu, napisao sam da u trgovačkom centru niste građanin, već potrošač. Ovdje se dogodilo nešto slično – iz građana koji bi o javnom prostoru trebali sudjelovati u odlučivanju postali smo potrošači slike koji je ocjenjuju lajkom.
Pošteno je reći da taj okvir nisu izmislili mediji. Beatriz Colomina odavno je pokazala kako je moderna arhitektura postala moderna tek kroz fotografiju i časopise, a David Chipperfield upozoravao je još 2014. da velike natječaje sve češće pobjeđuju slike. Zato me više od pitanja je li “kutija” lijepa ili ružna zanima nešto drugo. Zašto su ljudi, koje se Maksimir itekako tiče, u raspravu o njemu ušli tek onda kad je odluka već bila donesena, a jedino što je do njih stiglo bila je slika?
Ružno, lijepo – i obrnuto
Kari Jormakka, profesor teorije arhitekture na TU Wien kod kojeg sam slušao predavanja i pohađao vježbe, pričao nam je jednom o kući koju su mnogi, pa i teorija arhitekture, smatrali izrazito ružnom, a ljudi su je zavoljeli čim su ušli u nju i počeli je koristiti – upravo zato što su se arhitekti pobrinuli da bude do kraja praktična. Ljepota, govorio je, ne nastaje samo u prvom dojmu oka, nego se mijenja kroz korištenje i upoznavanje. Takvih primjera ima puno; jedan od najpoznatijih je kuća koju je Robert Venturi početkom šezdesetih projektirao za svoju majku. Izgledala je, priznavao je sam, kao dječji crtež kuće, ali sve što joj je trebalo bilo je u prizemlju, bez stuba. “Ovo pročelje ispričat će vam puno priča, ako ga budete slušali”, govorila je posjetiteljima. Zagreb ima svoj primjer: Krunoslav Šmit s Arhitektonskog fakulteta ovih je dana podsjetio na Cibonin toranj, oko kojeg se također vodila javna polemika, a danas je dio identiteta grada.
Jormakka je volio i obrnuti smjer. U eseju Function and Its Discontents (Wolkenkuckucksheim, 2012.) nabraja remek-djela koja su kao kuće zakazala – stanar bečke palače Wittgenstein opisao ju je kao prinzipiell nicht bewohnbar, načelno nenastanjivu, a Miesova Farnsworth House, piše Jormakka, većinu je svog postojanja stajala prazna. Poanta je jednostavna Vitruvijeva distinkcija: čvrstoća i ljepota svojstva su same zgrade, dok je korisnost (utilitas) odnos, jer ovisi o tome koliko zgrada služi onome tko je koristi. Na renderu se, drugim riječima, korisnost ne vidi – ona nastaje tek u upotrebi.
Stadion se ne gleda – stadion se sluša
Finski arhitekt Juhani Pallasmaa u knjizi The Eyes of the Skin (1996.) piše o prevlasti oka u zapadnoj kulturi: arhitektura se sve više svodi na ono što se može vidjeti i fotografirati, dok sluh, dodir, miris, toplina i hladnoća ostaju po strani. Teško mi je zamisliti zgradu na kojoj se to bolje osjeti nego na stadionu. Priznajem, na Maksimiru nikad nisam bio – samo sam prolazio kraj njega, a on me uvijek istovremeno privlačio i odbijao. Na tribini se utakmica i sluša, u zboru tisuća glasova koji se odbija od krova, i osjeća tijelom, hladnoćom betona i vjetrom u studenom.
Zato je zanimljivo pogledati oko čega se spor zapravo vodi. Memovi su o obliku, ali ozbiljnije zamjerke navijača i građana, kako ih je prenio HRT, tiču se nečeg drugog: četiri odvojene tribine s otvorenim kutovima značile bi da gledatelji budu izloženi vjetru, hladnoći i kiši, akustika bi bila slabija, a stadion ne bi stvarao pravo navijačko grotlo. Branitelji rješenja imaju svoje argumente – arhitekt Vedran Pedišić ističe da su upravo podjelom tribina otvoreni pogledi prema maksimirskoj šumi. Autori iz studija VG13, doduše, kažu da su akustika i zaštita od vremenskih uvjeta bili u središtu projektiranja. Ali vjetar, zvuk i grotlo nisu stvar ukusa. To je, među ostalim, znanje i iskustvo koje ljudi s tog stadiona nose godinama – i koje struka najbolje dobiva od njih, jer su oni stručnjaci za svoj prostor. To ne znači da žiri i autori prvonagrađenog rada to nisu uzeli u obzir, niti da je rad u tom smislu neprikladan. Znači da je hrvatsko društvo zainteresirano i spremno sudjelovati u razgovoru o arhitekturi u mjeri kakvu dosad rijetko viđamo – i da tu priliku treba iskoristiti, u ovom projektu i u onima koji dolaze, kako bi se taj razgovor podigao na višu razinu.
Tu mi se vraća predavanje Dietmara Eberlea, austrijskog arhitekta i dugogodišnjeg profesora na ETH-u u Zürichu, koje sam slušao. Govorio je o tome kako zakoni i propisi na gotovo sva pitanja pokušavaju odgovoriti kvantitetom – brojem, površinom, duljinom. Kad bismo zajedno raspravljali o kvaliteti, rekao je, rasprava bi bila kratka, a o kvantiteti možemo raspravljati unedogled; kad nas netko zaista pita što je kvaliteta, a da ne spomenemo nijednu brojku, ispadne da o tome ne znamo baš puno – “znamo samo ono što smo iskusili”. U brojkama je novi Maksimir predstavljen ovako: oko 35 000 natkrivenih sjedećih mjesta, najviša UEFA-ina kategorija, garaža s oko 800 mjesta, 175 milijuna eura bez PDV-a. U javnosti se najglasnije raspravlja o izgledu – no i izgled je kvaliteta, samo se o njemu sudi sa slike. Vjetar, zvuk i grotlo su kvalitete koje se sa slike ne mogu procijeniti, već ih znaju samo oni koji su ih iskusili.
A kvaliteta se može istraživati. Eberle je s Eberhardom Trögerom na ETH-u proučavao vezu između gustoće izgrađenog prostora i atmosfere koju ljudi u njemu osjećaju – u knjizi Dichte Atmosphäre analizirali su 36 kvartova Züricha, Beča, Münchena i Berlina, a na predavanju je pričao kako su u kvartove slali fotografe i novinare i razgovarali s ljudima. Na sličnoj ideji berlinska arhitektica Susanne Hofmann (Die Baupiloten) gradi cijelu metodu participacije: korisnici prostora ne komuniciraju u kvadratnim metrima, već u atmosferama i osjetilnim doživljajima, pa se preko kolaža, slika, igara i razgovora te atmosfere izvlače na vidjelo. “Pregovaramo o viziji tako da stvaramo klastere aktivnosti i dajemo im atmosfere”, kaže Hofmann – i to se onda prevodi u projektni zadatak. To bi natječajni program trebao sadržavati: uz kvantitativni dio i kvalitativni opis, koji ne piše stručnjak za stolom, već ga zajedno s njim artikuliraju ljudi koji će prostor koristiti.
Render te kvalitete ne može pokazati. Jormakka je upozoravao da svaki način prikazivanja nosi pretpostavke koje sužavaju raspon mogućih rješenja i guraju projekt u određenom smjeru. Render pokazuje ono što se vidi – ne i ono što se čuje, a jedna od ozbiljnijih primjedbi navijača odnosi se na akustiku otvorenih tribina.
Arhitektura je proces
Christian Kühn, arhitektonski kritičar, profesor na TU Wien i povjerenik austrijskog paviljona na Bijenalu arhitekture 2014., rekao je u intervjuu za časopis Dérive da se puno toga vidi “kad se arhitektura shvati kao proces i kaže da je arhitektura sve što se događa plus izgrađeni rezultat”. Arhitektura je za njega i “medij društvenih promjena, iako relativno žilav i spor”. Alfons Dworsky, koji se dugo bavio graditeljstvom ruralnih prostora, napisao je to još jednostavnije: nikad nije riječ samo o izgrađenom, nego uvijek i o radnjama koje se u njemu odvijaju. Zgrada ne smije biti sam cilj, nego medij za promjenu. Render je u tom procesu tek jedan zamrznuti trenutak – i to opasan, jer se zna fiksirati u glavama. Meksička arhitektica Tatiana Bilbao zato je zabranila rendere u svom uredu: naručitelju je jedna rana slika “ostala fiksirana u glavi” pa je prestao pratiti proces. Na Maksimiru isto prijeti u razmjeru cijelog grada – svaka buduća promjena projekta mjerit će se prema slici, a ne prema onome što stadion treba.
Jormakka bi dodao da značenje arhitekture nastaje iz rituala korištenja, a utakmica je ritual u punom smislu riječi. Iz te perspektive “četiri milijuna arhitekata” ne dokazuju nužno neznanje, već sudar dvaju vrijednosnih sustava: žiri vrednuje prema kriterijima natječaja – cjelovitost urbanističko-arhitektonske ideje, ekonomičnost, vrsnoću građenja – a navijač zvuk, zaštitu od vjetra i osjećaj da je stadion njegov. U ocjenjivačkom sudu sjedio je doduše i predsjednik Dinama Zvonimir Boban – ali klub nije isto što i navijači, a kamoli kvart.
Gdje je trebala početi participacija
Da nisam jedini koji tako misli, pokazao je u Otvorenom na HRT-u Krunoslav Šmit s Katedre za urbanizam Arhitektonskog fakulteta. Natječaj brani – program je, kaže, bio “jasno napisan, kvalitetno napisan”, a poništenje bi bilo sramota – ali ističe da se u pripremi dokumentacije i projektnog zadatka moglo više uključiti navijače i građane i uvažiti njihova očekivanja:” Bilo je dosta logično očekivati vrlo emotivnu i strastvenu reakciju.”
To je ono što se u njemačkom govornom području zove nulta faza: priprema prije natječaja u kojoj se ne odlučuje o obliku, već o potrebama, programu i kriterijima. Kako sam već pisao, ona postoji upravo zato da se nesporazumi razriješe na papiru, a ne u betonu – i ako se žele prikupiti sve potrebe, svi korisnici moraju sjesti za isti stol. Koliko su navijači i građani bili uključeni u pripremu programa za Maksimir, iz javno dostupnih informacija nisam uspio utvrditi – Šmitova ocjena govori da nisu dovoljno. U istom Otvorenom arhitekt Otto Barić tvrdio je da je program tražio spojene tribine, a predsjednik žirija Toma Plejić branio je izbor kao najbolji mogući – no ni najbolji program ne zamjenjuje razgovor s ljudima koji će na tim tribinama stajati. Eberle je na svom predavanju rekao da problem nije promijeniti zakone, već znati što želimo – a to se najbolje zna s ljudima koji prostor koriste. I da odmah otklonim strah dijela struke: kako upozorava Hofmann, participacija ni u kojem slučaju ne znači odustajanje od profesionalnog dizajna. Arhitekt ostaje arhitekt, samo s boljim zadatkom. Kako to izgleda u praksi, detaljnije sam opisao na primjeru Glazbene škole u Varaždinu, gdje smo potrebe i atmosfere 370 sudionika prevodili u prostorni organigram i projektni zadatak.
Primjeri iz sporta nisu egzotični. Kad je FC Union Berlin 2008. obnavljao stadion An der Alten Försterei, više od 1600 navijača odradilo je oko 75 000 radnih sati – stadion su doslovno sagradili oni koji na njemu stoje, a gradnja je postala ono o čemu piše Dworsky – zajednički društveni čin. Everton je za novi stadion u Liverpoolu proveo javno savjetovanje s više od 43 000 odgovora, a u projektu su ostali cigla i strme tribine kao poveznica s poviješću kluba. Nije to utopija, samo drukčiji redoslijed.
Dok ovo pišem, rasprava je stigla do samog vrha države. Premijer Andrej Plenković rekao je 29. rujna u Bjelovaru da, ako je rješenje “takvo da velika većina ljudi nije zadovoljna, onda moramo malo povući ručnu kočnicu”, i upitao: “Biste li vi kuću gradili koja vam se ne sviđa? Vjerojatno ne.” Pitanje je legitimno – ali pokazuje upravo ono o čemu pišem. Odluka o javnoj zgradi od 175 milijuna eura počinje se svoditi na sviđa mi se – ne sviđa mi se, a mjerilo postaje raspoloženje s mreža, a ne ono što ljudi o stadionu zaista znaju. Participacija nije anketa nakon natječaja. Ako se ljude ne pita na početku, pitat će ih se na kraju – i to na najgori mogući način.
Što je zapravo u kutiji?
Vratimo se na kraju Bauhausu. “Mi smo samo napravili kutiju za alat. Vi ste u njoj vidjeli stadion.” Šala je, priznajem, pametnija nego što izgleda na prvi pogled, jer prilično točno opisuje što se dogodilo: javnost je u slici vidjela ono što je do nje stiglo, predmet i oblik. A ono što ljudi vide u stadionu – u svojim nedjeljama, u zimama na tribini, u zvuku koji se vraća s krova – nije pitanje na koje slika može odgovoriti.
Mene zanimanje ljudi za arhitekturu zapravo veseli. Ne sjećam se kad se zadnji put u Hrvatskoj toliko ljudi javno pitalo kako bi neka zgrada trebala izgledati i čemu bi trebala služiti. Struka tu energiju može otpisati kao buku, a može je i pretvoriti u znanje. Arhitektura je, među ostalim, neprekidan dijalog – i ako iz cijele ove priče treba izvući nešto vrijedno, onda je to taj dijalog. Sada kad interes javnosti postoji, treba stvoriti uvjete da se od komentara na mrežama prijeđe na razgovor koji je stručno vođen, metodološki promišljen i participativan, od nulte faze do posljednjeg detalja. Na primjeru Glazbene škole pokazalo se da kvalitetna arhitektura ne nastaje u izolaciji uredskih stolova, već kroz pažljivo slušanje – jer su korisnici najveći poznavatelji svojih prostornih potreba, svakodnevnih frustracija i skrivenih želja.
Kroz takav razgovor gradimo zajedno. Ljudi koji su sudjelovali u stvaranju svog prostora s njim se poistovjećuju, preuzimaju za njega odgovornost i čuvaju ga. Susanne Hofmann ide i korak dalje: održivost, kaže, “ne počinje kod građevinskih materijala, nego kod stvarnog sudjelovanja”, a participacija za nju nije “lijep dodatak, nego ključ istinski održive arhitekture”. To nije nova ideja. Giancarlo De Carlo pisao je još 1970. da je arhitektura “prevažna da bi se prepustila arhitektima” i da participacija planiranje pretvara “iz autoritarnog čina, kakav je bio dosad, u proces”, a John Turner dvije godine kasnije da je stanovanje glagol, a ne imenica – proces, a ne proizvod. Alejandro Aravena, dobitnik Pritzkerove nagrade, kaže da problem “nikad nećemo riješiti ako ne iskoristimo vlastitu sposobnost ljudi da grade”, a Francis Kéré svoju je školu u Gandu gradio rukama seljana. Participacija, doduše, može postati i puka forma – na to upozorava Markus Miessen u knjizi The Nightmare of Participation, a i sama Hofmann odbacuje sudjelovanje “samo pro forma”. Zato mora početi na početku, a ne kad je odluka već donesena. Zgrada tada u sebi nosi niz kvaliteta izvučenih iz iskustva onih koji je koriste, a koje natječaj sam po sebi ne može zahvatiti. U demokratskom društvu gradi se demokratski, a to ne znači glasati o obliku, nego zajedno odlučivati prije nego što oblik uopće postoji – i nastaviti razgovor kad se pojavi prva slika. Ljudi bi tada u slici možda i dalje vidjeli kutiju. Ali bi znali što je u njoj.
Ivan Chytil je prevoditelj i diplomant arhitekture na TU Wien, a bio je jedan od provoditelja participativnog procesa Škola gradi školu u Glazbenoj školi u Varaždinu (370 sudionika, finalist nagrade OIDP 2021.). O arhitekturi i baštini napisao je više članaka za portal egradnja.hr i za lokalne novine.
Autor je bio jedan od provoditelja procesa Škola gradi školu (dokumentacija i film).
