Čak i nakon što je uprava Filozofskog fakulteta u Zagrebu zabranila događaj “Meet the Communist”, posvećen raspravi o marksizmu, komunizmu, kapitalizmu i revoluciji, fakultet se našao na udaru salvi bijesa hrvatskih desničara, koji su čak zazivali dolazak policije na fakultet. Reakciju uprave, u kontekstu društvene klime u kojoj je do nje došlo, za H-Alter komentiraju profesorice i profesori kojima je marksizam područje akademskog interesa ili koji predaju kolegije posvećene marksističkoj teoriji.
Kojim je to stravičnim djelom Filozofski fakultet u Zagrebu zaslužio bijes masa? Organizacijom događaja od strane njegovog Kluba studenata (KSFF), na kojem bi se studenti mogli upoznati s osnovama marksizma, a gdje su gosti trebali biti nišna skupina trockista koju ste mogli vidjeti kako prodaje svoje novine po prosvjedima. Revolucionarni komunistički savez (RKS), inače mirna i transparentna grupa mladih ljudi, s kojima je H-Alter u više navrata vodio razgovore, pao je na nišan dijela javnosti jer pozivaju na revoluciju protiv kapitalističkog ustroja.
Uprava fakulteta tako je pod pritiskom javnosti de facto zabranila događaj, navodeći kao razlog manjak očitovanja KSFF-a oko detalja RKS-a. KSFF je zatim jučer objavio priopćenje u kojem navode da su otkazali događaj, iako je uprava na sastanku istodobno odbila osuditi “intervencije pripadnika Mladeži Domovinskog Pokreta i Josipa Dabre u studentski program”. Kako su marksizam i njegovi derivati nezaobilazni teorijski okviri u bilo kakvom ozbiljnijem promišljanju društva – koliko god se onima koji ne znaju ništa o marksizmu (ili znaju da prijeti njihovoj bilanci) to ne sviđalo – ovakvi postupci postavljaju opasan presedan, služeći kao još jedna stepenica u društvenoj regresiji koja prvo izjednačava komunizam i fašizam, da bi potom skliznula u potonje.
Stoga smo se obratili društvenim znanstvenicama i znanstvenicima, profesoricama i profesorima na FFZG-u kojima je marksizam polje akademskog interesa ili predaju kolegije koji se bave marksističkom teorijom. Valja napomenuti da smo u ovom “bastionu komunizma” pronašli tek dvadesetak ovakvih djelatnika, dok nam je reakciju na otkazivanje događaja dalo njih deset. Prenosimo ih u cijelosti, čak i ako su premašili zatraženu dužinu od jednog paragrafa.
Ankica Čakardić, odsjek za filozofiju: Osobito je problematično poistovjećivanje marksizma s ustaštvom i nacizmom, koje se u ovoj raspravi uporno nameće
Rasprava o marksističkim idejama dio je redovitog akademskog života i dio nastave koja se na Filozofskom fakultetu izvodi desetljećima. Zato ovo nije pitanje jednog događaja, riječ je o fundamentalnom pitanju akademske slobode i tradicije, autonomije sveučilišta i slobode mišljenja.
Osobito je problematično poistovjećivanje marksizma s ustaštvom i nacizmom, koje se u ovoj raspravi uporno nameće. Ta jednadžba ne stoji ni povijesno, ni empirijski, a još manje teorijski. Marksizam je kritička i humanistička teorija društva, s vlastitom akademskom tradicijom na sveučilištima diljem svijeta, i u svojoj se osnovi zalaže za univerzalnu jednakost ljudi. Fašizam, nacizam i ustaštvo počivaju na mržnji, rasnoj hijerarhiji, nacionalnoj isključivosti i istrebljenju ljudi koji su proglašeni suvišnima i nepoželjnima, i zato su po svojoj biti nespojivi sa slobodnom raspravom i slobodom mišljenja koje zahtijevaju za sebe. Tko izjednačava marksizam i fašizam, ne brani slobodu govora, nego normalizira fašizam.
Autonomija sveučilišta brani se upravo onda kad je pod pritiskom, u suprotnom ona kao princip djelovanja prestaje imati smisla. Pritisak u ovom slučaju generiraju stranačka desnica i šire desne snage, a on se uklapa u opći proces fašizacije društva koji se posljednjih godina ubrzava diljem svijeta i u kojem su sveučilišta među prvim metama. Kad se bilo koji program otkazuje pod prijetnjama desnice, šalje se poruka da se zastrašivanje kao politička metoda isplati. Takva praksa otvara prostor za nove zabrane slobodnog mišljenja; desnica ih je tražila jučer i nedvojbeno će ih tražiti i sutra.
Dean Duda, odsjek za komparativnu književnost: Sve se zapravo skladno uklapa u desničarsku ocjenu situacije u Francuskoj ili Milanu
Ovo na Filozofskom fakultetu je klasična situacija u kojoj domobrani u ime “zdravog razuma” pristaju na desničarski reket, što je, uostalom, uobičajeni ritam naše političke svakodnevice. Uprava se uzrujala zbog programa koji ne bi bio ni primijećen da je u najavi umjesto “komunista” pisalo to što jest ili blizu toga što jest, odnosno “trockisti”. Ovako, htjeli ste atrakciju, dobili ste veliko niš. Upravi je zasmetala “regrutacija i mobilizacija”, prigovori iz akademske zajednice i tzv. javnosti. Tko, kad, zašto? O tome ni riječi. Besmisleno je sad drviti što bi dekan trebao biti studentima, a što su studenti dekanu i zašto smo u ovom slučaju daleko od te točke. Higijenska interpelacija na djelu s jedne, a s druge strane bauci, aveti i sablasti koje kruže na rezervi. Ako je ovo Obznana, čeka se Zakon o zaštiti države.
Sve se zapravo skladno uklapa u desničarsku ocjenu situacije u Francuskoj ili Milanu, na primjer, a to je stajalište ionako dominantno u domaćim medijima. Sklad europskog načina života remete radikalni elementi. Ometaju proizvodnju naoružanja i strategiju “odvraćanja”, fali još samo koji element hibridnog rata. Sve skupa bura u čaši vode.
Alen Sućeska, odsjek za filozofiju: Podržavam studente KSFF-a
Podržavam studente KSFF-a u želji da se slobodno okupljaju i otvoreno i kritički raspravljaju o bilo čemu, pa tako i o komunizmu. Popuštanje pod pritiscima desnice, naročito u momentu u kojem se u Hrvatskoj od strane samog političkog vrha relativizira ustaški pozdrav “za dom spremni” te u kojem se slavljenje ustaštva, nacizma i antisemitizma navijačkih skupina brani ili umanjuje, a novinarsko izvještavanje o njihovom govoru mržnje naziva “političko-medijskom hajkom”, zadnja je stvar koju bih očekivao od Filozofskog fakulteta u Zagrebu čija bi tradicija slobodnog i kritičkog mišljenja trebala biti prva točka otpora takvim fenomenima u društvu.
Tomislav Pletenac, odsjek za etnologiju i folkloristiku: Društvo nam izgleda kao SFRJ pred raspad
Izgleda da se, kao što je uostalom to i s drugim primjerima, obistinjuje ideja Jaquesa Derride kako Marx, a s njime i marksizam nisu mrtvi, odnosno da budem precizniji marksizam je ne-mrtav. Kao i svaka druga ne-mrtva tvorba on tumara i proganja, pojavljuje se na neočekivanim mjestima često dobro prerušen uvijek spreman da zada sudbonosni udarac. Prema ne-mrtvom se možemo odrediti na dva načina.
Prvi je da upregnemo snage i upustimo se u unaprijed izgubljenu bitku u kojoj svaki udarac ne-mrtvo vodi prema novim prostorima djelovanja, novim mjestima za opsjedanje. Druga je mogućnost da prihvatimo činjenicu da su me-mrtvi rezultat unutarnje nemoći samog društvenog, političkog ili ekonomskog sustava. Ne-mrtvi su društveni simptomi, zato se i mogu nastaniti u vrlo različitim mjestima.
Marksizam i revolucija postaju sustavu važni kada sam više nije u stanju riješiti svoje unutarnje dihotomije, kada ulazi u stanje nesigurnosti. U tom trenutku i bezopasan kružok u akademskom okružju postaje mjestom interesa sigurnosnih službi. Jer sav potisnuti materijal s kojim se društvo ne želi i ne može suočiti projicirat će se na izmišljenog drugog. U toj projekciji od medija, pa do komentara na društvenim mrežama, poput odraza u ogledalu vidimo ono što si društvo ne želi priznati kao vlastito stanje. A to je stanje iskliznuće, izglobljenje (“out of joint”), iščašenje društva koje više nije u stanju harmonizirati vlastite glasove, već diktira i traži prešutni konsenzus, a svako stanje razlike predstavlja kao egzistencijalnu opasnost. To stanje se ukratko naziva jednom relativno novom hrvatskom kovanicom – jednoumlje. Da, društvo nam izgleda kao SFRJ pred raspad i to je taj Unheimlich (jezovit) moment kojeg si ne želimo priznati.
Borislav Mikulić, odsjek za filozofiju: Dekan nimalo ne skriva namjeru ideološke cenzure na FF-u
Iz cijelog događaja oko zabrane tribine na FF-u jasno se vidi da “bauk komunizma” još uvijek kruži Evropom, ili točnije, tek sad ponovo kruži Evropom i tjera strah u kosti mrziteljima i same riječi “komunizam”.
Čini se da u takav klub pripada i dekan Filozofskog fakulteta Tončinić. To se vidi iz dviju njegovih reakcija na najavu tribine “Meet the Communist”. Prve u obliku okružnog pisma na mailing listi FF-a, u kojem, tražeći od organizatora tribine popis tema i govornika, nimalo ne skriva namjeru ideološke cenzure na FF-u. U drugoj, u nastupu u dnevniku HTV učinio je korak dalje, izjednačio je RKS s političkima strankama rekavši kako na FF-u nikada nijedna stranka, od HSP do Možemo, nije agitirala “pa bogami neće ni komunisti”. Bauk komunizma je toliko zastrašujući da nam treba Bog.
Sve u svemu, za sada smo još zaostali u razvoju političke represije prema ljevici. Među zvijezde mrzitelja komunizma spada američki predsjednik Trump, koji je za najnovije proteste u Francuskoj optužio islamiste, migrante i komuniste. Da nije groteskno, bilo bi samo glupo, kako je i francuski predsjednik Macron nazvao taj Trumpov komentar. Ali nemojmo se zavaravati – glupost na mjestu moći je opaka, lukava i pogubna. Sjetimo se afere s “paljenjem Reichstaga” 1933. kad su nacisti za svoje nedjelo optužili komuniste. Danas, na američkim sveučilištima cenzuriraju se već sadržaji kolegija zbog navodnog “antisemitizma” i “komunizma”, otpuštaju se predavači. Taj val je već zaplahnuo i Evropu.
Luka Bogdanić, odsjek za filozofiju: Govoriti da marksizam ne treba poučavati i proučavati zato što su u njegovo ime počinjeni zločini, isto je kao reći da ne treba proučavati teologiju i Bibliju jer su u ime Biblije i u ime katoličke teologije počinjeni zločini inkvizicije
Mislim da se treba podsjetiti da je problematika komunizma prisutna u filozofiji od Platona do danas, preko Gioacchina da Fiorea, Thomasa Morea i Campanelle, te utopijskih socijalista poput Saint-Simona, Fouriera i Owena, i drugih, sve do Marxa. U tom smislu, marksizam je samo jedna, možda samo najsuvremenija filozofija nastala na višetisućljetnoj brazdi promišljanja unutar filozofije. Istodobno, marksizam se ne iscrpljuje u dimenziji promišljanja problematike vlasništva, on je i radikalni humanizam, filozofija prakse. On je i opća teorija kapitalističkog društva (teorija društva i njegove reprodukcije), a kao historijski materijalizam jest i historiografski kanon, pa utoliko i jedna od metodologija pristupanja povijesti, i kao takav priznat kao validan i od liberala kao što je bio Benedetto Croce. Živjeti u kapitalističkom društvu, a da ga se ne promišlja, naivno je, neodgovorno i priglupo. U tom smislu dovoljno je prisjetiti se da je Sartre rekao kako je marksizam “nenadmašna filozofija našeg vremena”.
Gotovo da nije bilo filozofa i filozofkinja u 20. stoljeću koji nisu oblikovali, odnosno koje nisu oblikovale svoje ideje u dijalogu s marksizmom ili kroz njega. Bez uveličavanja možemo reći kako je marksizam ostavio neizbrisiv trag u svim društvenim promišljanjima 20. stoljeća. Skoro sva društvena misao 20. stoljeća razvijala se u kontinuiranom i plodnom dijalogu s marksizmom. Ne proučavati marksizam utoliko znači ne poznavati suvremenu povijest filozofije, a time i ne razumjeti je.
Govoriti da marksizam ne treba poučavati i proučavati zato što je u njegovo ime i u ime komunizma počinjeno svašta (pa i zločini), isto je kao reći da ne treba proučavati teologiju i Bibliju jer su u ime Biblije i u ime katoličke teologije počinjeni zločini inkvizicije. Ili da ne treba proučavati liberalnu političku i društvenu misao zato što je CIA SAD-a (bar do “jučer” neupitnog primjera liberalne demokracije) proizvodila i podržavala strašne zločine u Južnoj i Centralnoj Americi.
Važno je naglasiti da su najjače kritike realnog socijalizma često dolazile upravo s radikalne ljevice. Upravo su marksisti i filozofi koji su razvijali svoju misao na tragu Marxove misli bili redovito radikalni kritičari realnog socijalizma. U tom smislu možemo se prisjetiti filozofa okupljenih oko časopisa “Praxis”. To, uostalom, nije bilo samo jugoslavensko iskustvo, nego svjetsko. Upravo su marksisti zagovarali nemilosrdnu kritiku svega postojećeg, što je i bila maksima “Praxisa”. Tko odustaje od kritike, odustaje i od srži marksizma.
Kad govorimo o komunizmu i fašizmu, smatram da treba reći, kao što je više puta rekao jedan talijanski povjesničar, da su, iako su ostvarenja socijalizma i komunizma bila uglavnom tragično neuspješna i u mnogim slučajevima imala za posljedicu diktature, pokušaji ostvarivanja realnog socijalizma i komunizam kao politički pokreti 20. stoljeća bili i nešto bitno drugo: pokreti milijuna ljudi koji nikada nisu došli na vlast, koji nikada nisu stvorili diktature, ali koji su bili masakrirani i ubijani zbog svojih ideja tijekom čitavog stoljeća u mnogim zemljama, a koji su se borili za slobodu, pravdu i demokraciju.
Fašizam, koji je nastao u Italiji dvadesetih godina 20. stoljeća da bi se potom “presadio” u Njemačku (gdje je dobio okrutniji lik), bio je deklarirana ideologija nasilja, podjarmljivanja slabijih, hijerarhije, autoritarizma i rasizma. Treba naglasiti da su zločine koje su počinile nacifašističke diktature počinile ostvarujući ono što su od samih početaka eksplicitno govorile da namjeravaju ostvariti: vlast vođe, superiorne rase (pa i klase), nasilno uklanjanje i istrebljenje svih slabijih.
Ništa od toga nije bilo deklarirano u socijalističkoj i komunističkoj ideji, koja se zalagala za jednakost, ljudsko dostojanstvo i slobodu svakog pojedinca. Jesu li u tome uspjeli, posve je drugo pitanje, ali fašizam i nacizam svakodnevno su ostvarivali svoju temeljnu ideologiju kroz brojne mreže logora koju su generirali.
Ako govorimo o našem konkretnom kontekstu, treba reći da bez hrvatskih komunista, koji su predvodili antifašistički pokret, ne bi došlo do pripojenja Istre, Rijeke, Zadra i otoka matici zemlji. Pazinske odluke iz rujna 1943. i odluka ZAVNOH-a od 20. rujna 1943. postavile su taj cilj, a poslijeratnim razgraničenjem on je i ostvaren. Isto tako, nije loše prisjetiti se da su prve poratne hrvatske vlade imale u sebi katoličkog svećenika: Svetozar Rittig bio je ministar bez portfelja u hrvatskoj vladi od 1946. do 1954. Rittig je i jedan od duhovnih otaca sporazuma tadašnje države i Vatikana koji je potpisan 1966. Sve to dosta govori o stvarnoj, a ne propagandnoj slici Hrvatske i vlasti u Hrvatskoj u doba takozvanog socijalizma.
Što se tiče svođenja marksizma na stvarno postojeći socijalizam, rekao bih da je između državnog aparata Hrvatske sredinom 80-ih i državnog aparata Republike Hrvatske sredinom 90-ih postojala veća povezanost i kontinuitet nego što je to bila veza između ideja aparatčika SR Hrvatske i marksizma. Da, jedan određeni, vrlo upitan oblik marksizma bio je deklarirana ideologija ondašnje zemlje, ali velika većina onih koji su se u nju ogrnuli s njom nisu imali zbiljske veze.
Ako su hrvatski primjeri nedovoljni, možemo se podsjetiti da su talijanski komunisti jedni od očeva današnjeg demokratskog ustava Italije; bez talijanskih komunista ne bi bilo današnje demokratske Republike Italije. Stoga nije čudno da se, npr., pisac Camilleri do kraja života izjašnjavao kao komunist. Nadam se da zato nitko neće početi tražiti zabranu “Inspektora Montalbana”.
Jasminka Lažnjak, odsjek za sociologiju: Razgovor i diskusija o različitim aspektima marksizma, komunizma i socijalizma u suvremenim društvima je važna, poželjna i nešto što nikada ne bi trebalo biti zabranjeno
Moj status umirovljenice daje mi tu privilegiju da nisam i ne trebam biti angažirana, pa ni previše informirana o događajima na Filozofskom fakultetu. O događaju “Meet the Communist” u organizaciji KSFF-a znam iz medija i odgovora uprave FF-a. Stoga ne mogu komentirati zabranu konkretnog događaja.
Budući da mi se obraćate kao nastavnici koja u kolegijima koje predaje koristi literaturu i teorijske koncepte koji su dio marksizma u najširem smislu tog pojma, mogu to samo kratko komentirati. Nisam sociologinja koja bi se svrstala u marksističke sociologinje kao svoje temeljne profesionalne i identitetske odrednice, ali to nije ključno.
Naravno, marksistička perspektiva jedna je od temeljnih, ključnih socioloških teorijskih perspektiva i time neizostavna u mojim kolegijima. Razgovor i diskusija o različitim aspektima marksizma, komunizma i socijalizma u suvremenim društvima (pogotovo u društvima koja su imala iskustvo samoupravnog socijalizma kao hrvatsko društvo) je važna, poželjna i nešto što nikada ne bi trebalo biti zabranjeno.
Zvonimir Glavaš, odsjek za kroatistiku: Nejasan je stav Uprave koja je nominalno vrlo sklona političkom pluralizmu, no na svaku naznaku politički konfliktnih momenata reagira pomalo panično i refleksno ih guši
Da, nažalost, nije teško primijetiti da je taj na prvu loptu neprirodan, no zapravo vrlo logičan brak između liberala i desnice uspio uspostaviti određene hegemonijske dosege u javnom diskursu koji idu do te mjere da se označitelj marksističkog automatski počeo promatrati kao suspektan. I ne samo suspektan, nego i nelegitiman, natražan, historijski nadiđen, ekskluzivno povezan s nekim tamo – naravno (neo)orijentalistički zamišljenim – istokom.
To sam primijetio i u vlastitom radu sa studentima. Prije no što makar neki od njih ne shvate da je marksistička teorija – u svojoj golemoj heterogenosti, i skupa s različitim kritičkim reakcijama na sebe koje je izazvala – nezaobilazno utkana u društvene i humanističke znanosti, do mjere da se suvremeni oblici tih disciplina ne mogu ni zamisliti bez njezina naslijeđa, te da su neki od najznačajnijih znanstvenika u polju zapravo znanstvenici marksističke provenijencije, prve asocijacije su uvijek takve. A onda da ne govorimo ako bismo fokus rasprave s marksističke teorije prebacili na naslijeđe različitih historijskih entiteta (partija, država, režima…) koji su se na nju pozivali. Heterogenosti na tom polju, i činjenicu da mnoge od tih plodova uživamo do dan danas – bilo da govorimo o rezultatima modernizacijskih procesa i izgradnje institucija, javnom zdravstvu i obrazovanju, 40-satnom radnom tjednu, godišnjem odmoru, bolovanju itd. – redovito padaju u sjenu nemuštih izjednačavanja pod egidom – historijski i filozofski, dakako, vrlo problematične – teorije o dvama totalitarizmima.
Rekao bih da je u konkretnom slučaju, zabrane “Meet the Communists” na djelu bilo upravo to. Pritisak izvana, ali i reakcije jednog dijela fakultetske javnosti artikulirali su se npr. s posvemašnjim zanemarivanjem pitanja radi li se o teorijskom kružoku, marksistički inspiriranom studentskom organiziranju (kakvo nije neobično bilo gdje na evropskim sveučilištima), ili doista nekoj vanjskoj partijskoj političkoj agitaciji. Kao da to ne mijenja ništa na stvari, jer je marksizam sam po sebi problem. A to je pitanje za koje bi čovjek očekivao da ga se makar na Filozofskom postavi.
Što se tiče obrazloženja koje je Uprava Fakulteta dala; s njime se mogu složiti u onom dijelu u kojem se eksplicitna partijska agitacija smatra nepriličnom na Sveučilištu. I sam sam stranački aktivan, no nikada mi ne bi palo na pamet koristiti se prostorima Fakulteta i zloupotrijebiti svoju profesionalnu ulogu za agitaciju u tom pravcu. Međutim, ostaju bez odgovora tvrdnje KSFF-a da je Uprava odbila i verziju događaja koja bi bila bez vanjskih aktera i prizvuka partijske agitacije; kao svojevrstan teorijski kružok i/ili poligon za studentsko organiziranje i udruživanje s marksističkom potkom – što ne bi smjelo biti sporno.
Također, ostaje mi i dojam da, premda je eksplicitna partijska agitacija definitivno nedobrodošla na Fakultetu, postoji i mnogo sivih zona u kojima različiti politički akteri djeluju preko parapolitičkih udruga i inicijativa, i koliko je god tu teško povući jasne crte što je što – čini mi se da se te crte, na tragu ranije spomenute opće situacije, u pravilu vuku na štetu ljevice. Dosta je podsjetiti da smo svojevremeno, za jedne od kriza upravljanja na Fakultetu, imali studentsku listu koju su izravno podržavali i financirali klerikalni krugovi, i da je udruga nastala kao follow-up te liste organizirala nekoliko svjetonazorski vrlo spornih tribina i događanja na Fakultetu, no sve su prošle pod slobodu akademskog prostora. A takvih primjera ima još; kuloarski se obično zna npr. koje su udruge zapravo akademske mladeži nekih političkih opcija.
Konačno, pomalo je nejasan i stav Uprave koja je nominalno vrlo sklona političkom pluralizmu, i otvoreno to stalno ponavlja, no na svaku naznaku politički konfliktnih momenata reagira pomalo panično i refleksno ih guši, pravdajući se nerijetko baš sigurnosnim razlozima. Kao netko tko se bavi i političkom teorijom, nisam siguran kako možemo imati politički pluralizam, i politiku uopće, a bez konfliktnih momenata – to je nekakva liberalna vizija politike u kojoj je sve doista političko zapravo anestezirano, uspavano, a u takvu jednu kroničnu uspavanost, čini mi se, sve više je zadnjih godina utonuo i Filozofski fakultet.
Goran Sunajko, odsjek za filozofiju: Legitimnost bi rasprave o ovim temama, lišene dnevnopolitičkog interesa i stranačkog posredovanja, vjerojatno podržali i kritičari suvremenih marksističkih teorija.
Premda nisam upoznat s programom najavljenoga događaja, iz priopćenja se Uprave Fakulteta može uočiti osporavanje suradnje s Revolucionarnim komunističkim savezom zbog njegova programa pozivanja na revoluciju te ukidanja državnih i političkih institucija jer je sama zamisao zasigurno proturječna činjenici da je osnivač Fakulteta državno tijelo.
Nema dvojbe da pojava riječi komunizam i marksizam u hrvatskom kontekstu sasvim razumljivo izaziva reakciju dijela javnosti, no ipak valja kazati da se prevladavajući zapadni, odnosno suvremeni marksizam ili postmarksizam temelji na odbacivanju dogmatskog marksizma, staljinističkoga totalitarizma i ekspanzionizma koji su dominirali 20. stoljećem. Napuštajući ideje o radničkoj klasi kao subjektu, ukidanju države i njezinih institucija te još mnogo drugih, naglašava institucionalnu važnost postkolonijalne emancipacije, rodne ravnopravnosti i društvene inkluzivnosti te kritike imperijalističkoga oblika kapitalizma koji zbog ostvarenja profita generira nove ratove, potiče militarizaciju i terorizam, produbljuje nejednakosti, eksploatira prirodne resurse i zagađuje okoliš posljedicom čega svakodnevno svjedočimo stradavanju ljudi, društvenoj nesigurnosti, rapidnom globalnom zatopljenju, rastu cijena energenata te porastu stope inflacije. Legitimnost bi rasprave o ovim temama, lišene dnevnopolitičkog interesa i stranačkog posredovanja, vjerojatno podržali i kritičari suvremenih marksističkih teorija. Pod starom pretpostavkom da pluralizam ima smisla što je pluralniji ne vidim problem u tomu da studenti u prihvatljivim okvirima budu angažirani oko njihova svijeta, a zagrebački Filozofski, koji je oduvijek baštinio najrazličitije svjetonazore, ostao je jedno od rijetkih mjesta gdje se zainteresiranost za čovjeka i svijet još uvijek može čuti.
Nadežda Čačinović, odsjek za filozofiju, kratko i jasno:
Nisam upoznata s inicijativom, ali kako i sama mislim na “Marxovu tragu”, ne vidim što je zazorno u raspravljanju o marksističkim idejama…
