U petak je održan dosad najveći protest protiv genocida nad palestinskim narodom. H-Alterov suradnik proveo je dan s organizatorima koji su zahtijevali: jasno i javno osuđivanje genocida i zahtijevanje prekida vatre, prekidanje sudjelovanja Hrvatske u genocidu, prekidanje trgovinskih i diplomatskih odnosa koji omogućavaju nastavak genocida, zaustavljanje represije spram pokreta u Hrvatskoj i drugim državama, kulturni i akademski bojkot, prekid znanstveno-istraživačkih i kulturnih suradnji, povlačenje investicija, ojačanje solidarnosti s narodima Palestine i Libanona među akademskim, kulturnim i lokalnim aktivističkim grupama.
Od tridesetak ljudi koji se u četiri popodne nalaze ispred zagrebačkog Filozofskog fakulteta, nekolicina bez rukavica trlja ruke. Drugi pak zadržavaju toplinu prenošenjem stvari, postavljanjem opreme ili meditativnim hodanjem u krug čitajući isprintane govore. Komešanje ispred zgrade odvija se pod budnim okom tri policajca, intenzivnije je no inače. Zrak osim svježine nosi iščekivanje, 29. studenoga međunarodni je dan solidarnosti s Palestinom i određen je kao savršen za održavanje najveće propalestinske manifestacije u Hrvatskoj unazad godinu dana – Marš solidarnosti za Palestinu.
Tragovi su svugdje. Ispred Kluba studenata Filozofskog fakulteta naslagani su deseci transparenata autorstva brojnih studenata, po stepenicama se ishitrenim korakom vrzmaju mladi u žutim prslucima dobacujući si pitanja, a ispred njih nešto starija garda pali zvučnike i reflektore. Vrijeme pred Filozofskim protječe u tonu dobro podmazane mašine, u istom mahu predstavlja izazovnost ovakvog zahvata i organizacijski kapacitet svih uključenih u njegovu realizaciju. Preko pedeset ljudi na ovaj je ili onaj način uložilo svoj trud, vrijeme i znanje kako bi se manifestacija mogla odviti. Svi daju doprinos ne očekujući ništa zauzvrat.
“Prijavljivanje policiji je ovaj put prošlo dobro, no ipak treba oglasiti sve, srediti transparente i plakate, osigurati da studentski klubovi budu s nama, pripremiti govore…”, nabraja Ana Vračar, članica Inicijative za Slobodnu Palestinu (ISP), u razgovoru za H-Alter. Zbog manjka vremena ne stiže spomenuti zadatke ozvučavanja, prijevoza, održavanja reda, planiranja rute, stvaranja atmosfere i dokumentiranja cijelog događaja. Upravo se Ana, inače novinarka specijalizirana za zdravstvo, borila s logističkom koordinacijom cijele mašinerije. Prihvatila se tog zadatka jer više nije mogla gledati strahote koje je zdravstvo u Gazi pretrpjelo, od bombardiranja bolnica do mučenja i ubojstva doktora. Nada se da će, kao i prošlog put,a Marš dovesti do širenja pokreta u Hrvatskoj.
Ako je suditi po broju inicijativa uključenih u organizaciju Marša, njih čak sedam, pokret je u Hrvatskoj daleko širi, nego u prvom mjesecu nakon početka genocida. Blizu Ane stoji Emina Bužinkić, koja osim članstva u ISP-u sudjeluje u Inicijativi za akademsku solidarnost i epistemičku pravdu (IZASEP). U razgovoru za H-Alter govori nam da Marš kao ključnu funkciju ima agitaciju: “Mi smo sa svojevrsnim vezom koji smo napravili sa Štrajkom za Gazu, Mrežom antifašistkinja Zagreba (MAZ), ISP-om, Studenticama za Palestinu (SZP), IZASEP-om, Centrom za mirovne studije (CMS) i Zagrebom grad-utočište napravili iskorak prema izgradnji šireg pokreta – uključili smo druge populacije, različite društvene grupe čije borbe su jednako relevantne. Čini mi se da smo ovim mobilizirali veći broj ljudi koji će svakodnevno raditi na izgradnji solidarnosti i s Palestinom i s drugim prostorima.”
Upitana o tome je li ideja Marša širiti borbu na druge fronte, Emina odgovara da te borbe već postoje i svrha ih je uvezati. Tako usuglašavanje inicijativa oko zahtjeva i forme Marša nije bilo teško, a ruta se sama nametnula kao logična: “Bitna je okupljenost, zato i krećemo s fakulteta s IZASEP-om i SZP-om kao blokom vezanim uz obrazovanje, te ŠZG-om vezanim uz kulturu, jer se tu po prvi puta proziva akademija. Zatim kod gradskog poglavarstva Zagreb-Grad utočište kao dio bloka vezanih uz migrante adresira Gradsku vlast i na kraju na NSK dolaze MAZ i Inicijativa govoriti pred trenutačnim sjedištem Vlade.”
“Svaka organizacija ima svog predstavnika koji će održati govor, i svi su bili jednako uključeni u organizacijski aspekt. SZP kao studentska snaga oformljena je sredinom svibnja, a jedan od velikih poticaja za rutu je ta cenzura, odnosno činjenica da naš elaborat nije bila točka o kojoj su vijećnici mogli glasati”, govori nam na južnoj strani stepeništa Sara Gurdulić, kontakt za medije pred SZP-om. Kao novinarka i studentica nema puno slobodnog vremena, a povrh toga nije joj ugodno davati izjave za medije, ali nakon upoznavanja s palestinskim pitanjem stavila je angažman iznad svojih neposrednih potreba. Poput većine koje pitamo o cilju Marša odgovara nam da je svrha motivirati više ljudi da se uključe: “Idealno bi bilo da dođemo do NSK, svi kažu ne treba nam genocid i prekinu se sve veze. Ipak, ono što se može dogoditi je da potaknemo druge studente, jer ih ima puno među kolegicama i kolegama koji promatraju genocid i jasno im je da otpor mora doći sa svih strana. Ovo je jak simbolički čin otpora gdje se mogu izgraditi nove veze između organizacija i njihovog rada.”
Sara je nervozna dajući prvu izjavu, no kako minute odmiču nervoza postaje opipljiva kod drugih. Osjeća je i naizgled staložena Nancy Abdel Sakhi, po struci glumica. Govori nam to dok studenti iznose transparent G3N0C1D=G3N0C1D koji će se nalaziti ispred svih govornika. Međutim, normalno je osjećati nervozu, kaže, kad ti je do nečega stalo. Napetost je vidljiva i na bataljunu redara različitih uzrasta koji se okupljaju oko rampe. Među njima je Tin Levka, odgojitelj koji ne izgleda kao da je kadar samostalno onesposobiti potencijalne napadače. Odvažio se na djelovanje jer su mu prizori mrtve djece “slamali srce.” Njega i druge redare umiruje koordinator redara Mihajlo Ćuk, student filozofije koji u pokret ulazi nakon odlaska na prvi prosvjed Inicijative. Sada ohrabruje i organizira druge da djeluju kao što su stariji članovi prvotno ohrabrili i organizirali njega. Ako se išta dogodi, objašnjava, treba zvati druge redare, jer se snaga nalazi u brojkama. Većina nazočnih ovo znaju jer su već bili redari. Svjesni su da se govor mržnje, antisemitizam, spaljivanje zastava i nasilje ne toleriraju. Poznato im je da u rješavanju situacije ne smiju koristiti ruke i noge, nego jezik.
Za vrijeme Mihajlovog govora spušta se mrak. Glasovima ispred fakulteta najednom se pridružuje žamor stotina građana oboružanih palestinkama i transparentima. Human pride, not Apartheid, glasi jedan, Anticionizam je antifašizam, obznanjuje drugi. Vesna, fizičarka koja je došla podržati prosvjed, dijeli nekoliko sličnih transparenata onima koji su ovdje praznih ruku. Ima preko pedeset godina i prvi rat koji je gledala na televiziji događao se u Libanonu i Palestini. Sve koje pitamo zašto su na prosvjedu daju varijaciju na temu toga da ne mogu samo pasivno gledati genocid, no Vesna to najbolje sumira: “Došla sam jer se u meni skuplja frustracija koju moram negdje izbaciti, inače ću puknuti.”
Dvorištem tad pucaju udarci bubnjeva. Akademska je četvrt nakon pet popodne ispoštovana, i masa se okuplja ispred stepenica. Blijedo svjetlo fakulteta na asfaltu se pred podijem miješa sa zelenom, bijelom i crvenom, što dolaze s instrumenata urešenih lampicama boja palestinske zastave. Drum ‘n’ bijes kolektiv strelovito diže energiju, a zatim palicu predaje Ani, koja uzima prvu riječ. Do kraja govora lista zahtjeve Marša: jasno i javno osuđivanje genocida i zahtijevanje prekida vatre, prekidanje šutnje i cenzure te sudjelovanja Hrvatske u genocidu, prekidanje trgovinskih i diplomatskih odnosa koji omogućavaju nastavak genocida, zaustavljanje represije spram pokreta u Hrvatskoj i drugim državama, kulturni i akademski bojkot na svim razinama, prekid znanstveno-istraživačkih i kulturnih suradnji koji materijalno i kulturalno pogoduju ratnom stroju, povlačenje investicija u izraelske projekte i institucije, ojačanje solidarnosti s narodima Palestine i Libanona među akademskim, kulturnim i lokalnim aktivističkim grupama.
Eva Marija Jurešić zatim pred SZP-om govori o uništenju obrazovne infrastrukture u Gazi te zahtjeva prekid licemjerja naših akademskih institucija osuđujući akademsku šutnju dok Gordan Jelenić pred IZASEP-om izlaže kratki pregled genocida i palestinskog pitanja u Hrvatskoj, počevši sa solidarnim stavom SFR Jugoslavije koja bi na dan odvijanja Marša navršila 81. godinu. Produbljuje i akademski aspekt iz perspektive profesora kritizirajući stavove Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih RH te Europske komisije. Svaki je paragraf popraćen strastvenim “tako je!” od prosvjednika i frenetičnim udarcima bubnja. Kad se masa utiša, on zaključuje riječima Aarona Bushnella koji se samozapalio u znak otpora službenoj politici SAD-a: “Mnogi među nama se pitaju: ‘Što bih ja učinio da živim u vrijeme ropstva? Ili rasnih zakona? Ili apartheida? Što bih ja učinio da moja zemlja provodi genocid?’ Odgovor je, to činiš. Upravo sada.”
Do 17:37 trebalo se već krenuti prema njemačkoj ambasadi, no zbog ogromne količine ljudi plan je promijenjen. Prema ambasadi se simbolički upućuju pokude, a ispred transparenta dolazi četrnaest članova ZborXora. Pjevaju Crvene makove, uz postojanu melodiju ne dopuštaju da predznak prosvjeda padne na puku teoriju. Kulturni blok nastavlja Leonida Cris Manojlovski, tematizirajući pred ŠZG-om kulturocid u Gazi, iskazujući licemjernu šutnju kulturnih institucija i djelatnika u Hrvatskoj.
Važno je istaknuti da je na svim govornicima vidljivo da im ovo nije prirodni habitus. Ana čini grešku na početku, Gordanu Emina mora došapnuti da se približi mikrofonu, svi čitaju s manje ili više zgužvanih papira, na koncu prisutna je i mjestimična mikrofonija. Ovo nisu medijski trenirani političari ili glasnogovornici multinacionalnih korporacija poput onih koji ovaj genocid potiču ili održavaju. Sterilizirana slika nepostojeće hiper-realnosti nije nešto što par građanskih inicijativa uopće može postići, ovo su obični ljudi s normalnim životima. Samim time, scena ispred Filozofskog stvarnija je od bilo koje konferencije za medije skrojene da plasira vještačku sliku događanja na Levantu. Nakon svake greške slijedi odobravajuće bodrenje publike, pokazuje da svaki od tih glasova počiva na kolektivnoj volji mase čiji glas recipročno pojačava.
Lucija, kontakt za medije pred CMS-om, kao i Sara, nervozna je dok daje izjavu. Zaokružuje misao prvog bloka govora: “Važno je djelovati na svim frontovima. Kulturne akcije, političke akcije, ali je važno i dalje prosvjedovati i izaći na ulice, napraviti disrupciju stvarnosti i svakodnevnog života.” Ona svoj angažman započinje volontirajući s izbjeglicama, ali ističe da, shodno kolektivnosti svake borbe, angažman mora završiti na ulicama. Nakon prvog seta govora, povorka od tisuću ljudi upućuje se tamo, u disrupciju stvarnosti.
Free free Palestine i Viva Palestina naizmjenično se skandiraju i prije izlaska s parkirališta. Do Vukovarske, kolona je oformljena. Svugdje se vijore palestinske zastave i transparenti koji pozivaju na uhićenje Netanyahua. Dere se, viče se, neki i plaću. Kombi s namontiranim zvučnicima prati Marš. S njega se odašilje glas Nancy, koja dodatno galvanizira sve prisutne. Tragovi nervoze na njoj više nisu vidljivi, svaku rečenicu baca puninom svoga bića. “In our thousands and our millions, we are all Palestinians”, dere se dok bilo koji ostatak straha isparava. Na kraju kolone u ovome pomaže Drum ‘n’ bijes, dok na čelu to rade Zli bubnjari. Kakofonija se ritmom bubnja i koraka sinkronizira, postaje skladna i penje se prema crescendu. Pridružuju se trube automobila zahvaljujući aktivistima koji s natpisima Trubite za Palestinu izlijeću blizu cesti. Ritualna atmosfera briše sve razlike u mnoštvu, daje rijetku privilegiju toga da se tijelom izgubimo u gomili i glasom u zboru.
Do poglavarstva, kolona je duga četristotinjak metara. Naelektrizirana energija pada u sredini gdje bubnjari nisu prisutni, no zato su ovdje grupice s megafonima koje se uspješno brinu o održavanju atmosfere. S jedne strane tu su zamaskirani anarhisti koji nekima stvaraju nelagodu. S druge se nalaze članovi RCI-ja, suvremenog revolucionarnog komunističkog saveza. Luka Resanović, radnik na CMC stroju, kroz megafon govori: “Živjela intifada” i “Dolje kapitalizam”.
Po dolasku na scenu stupa Josipa Lulić u ime Zagreb grad-utočište. Govori o patnji mnogih ljudi kojima je utočište nasilno oduzeto i o tome kako Grad sudjeluje u njihovom marginaliziranju favorizirajući neke izbjeglice iznad drugih. Ponovno ushićeno glasanje prosvjednika ori se prostorom, ovaj put izmiješano s arapskim glasovima koji se puštaju s razglasa. Do NSK duh još nije pao, stoga Irina Masnikosa daje govor za MAZ povezujući Palestinu sa širom antifašističkom borbom, na ovim prostorima, koliko i globalno. Zaključuje ponovno nižući zahtjeve.
Na kraju se na improviziranu binu penje Majd Nasrallah. Palestinski je kulturni radnik, jedini koji svoj govor ne čita s papira. Majdov govor zasjenjuje ostatak događaja. Je li do uvježbanosti, do toga što ga se to direktno tiče ili do sadržaja koji, za razliku od drugih govora, na ovaj ili onaj način nije već viđen:
“Strah. Strah je jako snažna stvar. Ako možemo odgonetnuti način da nas strah gura odostraga, umjesto da stoji pred nama, onda tamo moć počiva. Dajte da krenem s priznanjem da sam, kad su me pozvali da govorim pred vama, bio ispunjen strahom, jer kao Palestinac se suočavam s najgorim progonom. Ako vas tražim da podržite bojkot, to me može staviti u rizičnu situaciju. Ako vas tražim da podržite otpor – nenasilni, kulturalni ili akademski – suočavam se s kaznenom prijavom. U stvari, ako vas pitam da stanete za Palestinu, suočavam se s prijavom poticanja terorizma što bi mi onemogućilo da se ikad vratim svojoj domovini… ali zajedno s vama pronalazim kolektivnu moć i mislim da, ako ne govorimo istinu, ne stojimo ni za što, a ako ne stojimo ni za što, cesta prema emancipaciji i oslobođenju se neće ispuniti. […]
Vrlo je važno reći, kako stojimo ovdje na dan solidarnosti s Palestinom, da solidarnost nije jedan dan! Solidarnost je u ovom slučaju nešto što preuzimamo svakodnevno, nije pasivan čin ili izvan-nastavna aktivnosti. Ona je nešto što radimo kontinuirano da dokažemo ljudske vrijednosti i dokažemo svijetu da nas se neće ušutkati pred jednim od najgorih zločina 21. stoljeća. Borba za Palestinu nije samo za emancipaciju, nego je za dušu nacije, protiv mentalne kolonizacije, ne samo fizičke ili palestinske, nego svih slobodnih ljudi diljem svijeta. To je pravedna borba. Stojeći ovdje volio bih vas pozvati da uvidite da imate inherentnu moć u promijeni toka povijesti i da postoji inherentna moć u našim kolektivnim stavovima da završe ovaj genocid i apartheidni režim. […]
Posljednjih četiristo dana vidjeli smo pretvaranje Palestinaca u žetone, njihovi su životi poprimili simboličku egzistenciju. Ovdje sam da vam kažem – ne. Mi smo ljudi i ne apeliramo na vašu humanost, nego da stojite za sama prava koja prisvajate kao globalno slobodni građani svijeta u srži svoje egzistencije. Apeliramo da nastavite borbu jer su Palestinci ovisni o globalnim pokretima svijeta. Ovdje vas također tražim da vidite da moć koju imate ima potencijalni učinak na zaustavljanje skretanja u rast fašističkih glasova diljem svijeta, rast fašističkih cionističkih glasova diljem svijeta, brutalnu kapitalističko-imperijalističku infrastrukturu koja nas globalno drži taocima konzumerizma, kulture individualizma i komfora. Također vas ovdje upozoravam da ako ne stojimo za ovo, uskoro ćemo se suočiti sa situacijama gdje se naša prava oduzimaju svugdje. […] Za kraj vam najiskrenije obećavam, Palestina će biti slobodna, ali moramo stajati zajedno.”
Majdov inspirativan govor završava. Publika se brzo razilazi, a organizacija se pakira. Kreće prodoran vjetar s par kapljica kiše. Saznajemo da su svi iz organizacije zadovoljni time kako je Marš prošao, da su čak i policajci pohvalili organizaciju demonstracije. Saznajemo također da su između početka i kraja Marša svi nakratko zaboravili na hladnoću.
