Poput Schrödingerove mačke, koja je istovremeno i živa i mrtva, i ne znaš što je trenutno, dok ne pogledaš u kutiju, Hormuški tjesnac je istovremeno i otvoren i zatvoren, što se ne može utvrditi točno, dok se kroz njega ne pokuša proći: ako vidiš dron ili čuješ fijuke topa MK45, znači zatvoren, a ako ne, otvoren. Teško je reći drugačije. Dobro umrežena “krema” kupuje naftne budućnosnice par sati prije nego što Trump twita da je tjesnac zatvoren, a ulažu u dionice čim im dojavi da će ga opet otvoriti. Bez obzira je li tjesnac otvoren ili zatvoren njihovo bogatstvo raste, dok stoka sitnog zuba skapava.
Poput Schrödingerove mačke, koja je istovremeno i živa i mrtva, i ne znaš što je trenutno, dok ne pogledaš u kutiju, Hormuški tjesnac je istovremeno i otvoren i zatvoren, što se ne može utvrditi točno, dok se kroz njega ne pokuša proći: ako vidiš dron ili čuješ fijuke topa MK45, znači zatvoren, a ako ne, otvoren. Teško je reći drugačije.
Naime, prvo je Iran zatvorio tjesnac, kao odgovor na američko-izraelsko bombardiranje. Za sve brodove. Osim svojih. I kineskih. I onih koji plate prolaz (u yunaima, naravno). SAD su vehementno protestirale, zalažući se za slobodu neometane međunarodne plovidbe. Kad to nije upalilo, SAD su odlučile uvesti svoju blokadu, za brodove koji plove u iranske luke i iz njih. Osim kineskih. Njih se nitko ne usuđuje dirati. Trebaju i jednima i drugima. Potom je došao prekid vatre, pa otvaranje tjesnaca s jedne i s druge strane, koje je vrlo brzo bilo otkazano.
Hrabriji brodovi prolaze. Tu i tamo iranski dron pogodi brod koji plovi za Emirate, ili američka mornarica, performativno za Fox News, iskrca marince na palubu nekog iranskog tankera, ili probuši topovskim mecima neki manji brod koji ne prevozi naftu (došla je direktiva s vrha, da se štede skupi projektili, kojih je nestašica). No, šteta, ekonomska šteta je tu, i ne može se više ignorirati, bez obzira što se tržište dionica još uvijek prilično herojski uspinje.
Saudijska Arabija je počela koristiti naftovod Yanbu do Crvenog Mora, a Emirati naftovod Fujairah do Omanskog Zaljeva, kako bi izbjegli nestabilni tjesnac. No, kapacitet tih naftovoda nije dovoljan da nadoknadi tipičan dnevni izvoz nafte kroz Hormuz. Rat je smanjio proizvodnju fosilnih goriva i njihovih nus-produkata ne samo u Iranu, nego i u svim zemljama zaljeva: recimo, Saudijska Arabija danas proizvodi 600 tisuća barela nafte dnevno manje nego prije rata, a produkcija zemnog plina i helija u Kataru je gotovo potpuno zaustavljena, kao i proizvodnja aluminija u Bahreinu, te gnojiva i plastičnih vlakana drugdje u regiji.
Lokalno i neposredno, Energy Action Network je izračunao da smo u Vermontu u ožujku potrošili $32.4 milijuna više na gorivo (benzin za aute, dizel za kamione, lož ulje za grijanje kuća) nego što bismo potrošili da su cijene ostale iste kao u veljači. Za svaki dolar po galonu što je benzin skuplji, prosječni vozač potroši $53 mjesečno više. Za svaki dolar po galonu što je lož ulje skuplje, prosječno kućanstvo potroši $700 godišnje više.
Više cijene goriva najgore pogađaju one koji već jedva sastavljaju kraj s krajem, npr. 12.1 milijun Amerikanaca koji plaćaju više od pola mjesečnog prihoda za najam stana. 2025., po prvi puta otkada se taj parametar prati, više od polovice ukupne potrošnje, obavila je “krema” društva, gornjih 10 posto po dohotku: krećemo se ka društvu u kojem će jedino još bogati imati novca da troše, i tržište će se prilagođavati tom trendu, te prodavati samo luksuznu robu i velike kuće, s visokim ogradama i sigurnosnim kamerama, okružene bespućima obeskućenih jadnika (SAD trenutno imaju već više od 4 milijuna beskućnika – više nego Hrvatska stanovnika).
Ta dobro umrežena “krema”, prema nedavnom izvještavanju BBC-a, profitira fantastično od ovog rata: kupuju naftne budućnosnice par sati prije nego što Trump twita da je tjesnac zatvoren, a ulažu u dionice čim im dojavi da će ga opet otvoriti. I bez obzira da li je tjesnac otvoren ili zatvoren, njihovo bogatstvo raste, dok stoka sitnog zuba skapava. Koliko dugo još može tako?
Tržište još uvijek (dosta naivno, po mom mišljenju) vjeruje da će kriza proći i da će se protok nafte ubrzo vratiti na normalu od prije dva mjeseca: cijene naftnih budućnosnica su to manje što su dalje u budućnosti (taj fenomen ovdje zovu “backwardation“). Prosječni ulagači misle da će cijena nafte ostati visoka kratkoročno, no da će se vratiti na normalu za recimo godinu dana. Hoće li?
Veći, institucionalni ulagači, suvereni fondovi, oprezniji su i anksiozniji, manje spremni na takav optimizam. Japan je počeo prodavati američke obveznice (Japan je najveći strani vlasnik). Francuska je prodala svo zlato, koje je držala u njujorškim trezorima. Njemačka razmišlja učiniti isto. Pred 20 godina, dot com balon je bio financiran kroz javno tržište dionica. AI balon danas je financiran uglavnom kroz privatni kapital (niti Anthropic niti Open-AI nisu na burzi). Najveći upravitelj privatnog kapitala na svijetu, BlackRock (preko 12 tisuća milijardi dolara zgrnutog bogatstva), je upravo ograničio iznos koji njegovi prebogati ulagači mogu odjednom povući.
To se radi kad ulagači postanu nervozni tokom povijesti i misle da je balon dosegao vrhunac, te žele izvući profit prije nego što prsne, pa nahrupe svi odjednom. AI industrija je suočena s nizom problema. Milijarde su uložene. U SAD-u je trenutno sto puta više kapitala uloženo u AI nego u bilo koji drugi segment ekonomije. Stanje na burzi predominantno ovisi o percepciji uspjeha AI. A slabo se prodaje. Univerzalna inteligencija je, čini se, još uvijek domena znanstvene fantastike. Claude (Anthropic) ima čak i svoj “ustav” od 30 tisuća riječi (za usporedbu – ustav SAD-a ima 4500 riječi), ali je i dalje tek chat-bot: ne znamo da li taj ustav zaista pouzdano ograničava Claudeovu volju za moć, a nismo više baš sigurni niti da li naš federalni ustav pouzdano ograničava neutaživu volju za moć našeg predsjednika. Daljnji razvoj i rast AI-ja u situaciji otvorenog-zatvorenog tjesnaca je upitan. Koliko dugo još AI balon može izdržati ukoliko se pitanje tjesnaca ne riješi?
Naime, AI proždire električnu energiju: AI data centri će, prema trenutnim projekcijama, trošiti 12 posto ukupno proizvedene električne energije u SAD-u do 2028. godine. Dakle, svaka opstrukcija toka energenata, kao npr. zemnog plina, direktno ugrožava dalji razvoj AI. Osim toga, za proizvodnju čipova neophodnih za AI data centre, tajvanski TSMC treba helij, kojeg uvozi iz Katara (30 posto svjetske proizvodnje): bez tjesnaca, nema helija, a onda nema ni čipova, pa niti novih data centara, niti profita od AI. Kina ima monopol na rijetke zemlje, također neophodne za semikonduktore, bez kojih nema AI (pa je, stoga, recimo, zaista nezgodno zaustavljati kineske brodove koji prolaze kroz tjesnac).
Originalno, Trump se nadao da se to pitanje otvorenog-zatvorenog tjesnaca može riješiti glasnim i nezamislivo bezobzirnim prijetnjama, pa je 4. travnja ujutro dao Iranu rok do 8 navečer da otvori tjesnac, ili da će ih vratiti u kameno doba, bombardirati elektrane, mostove, vodovode, infrastrukturu i uništiti njihovu tisućljetnu civilizaciju, da se nikad ne oporave. Nikad u povijesti nismo čuli tako nešto od niti jednog ranijeg američkog predsjednika. David Remnick, u uvodniku za New Yorker 20. travnja, u kojem uspoređuje Trumpa Saparmuratom Niyazovim, bivšim doživotnim diktatorom Turkmenistana, piše: “Trump utjelovljuje ideju da s godinama postajete ono što ste oduvijek bili, samo više. U posljednjim danima kampanje 2024. sastao se s uredništvom Wall Street Journala. Na pitanje bi li rasporedio američku vojsku ako Kina, pod Xi Jinpingom, blokira Tajvan, Trump je odgovorio: “Ne bih morao, jer me poštuje i zna da sam zajebano lud.””
No, prijetnja uništenjem civilizacije mu nije prošla. Prvo je uslijedio veto Rusije i Kine u Vijeću Sigurnosti UN-a i kineska zajedljiva opaska o “zakonu džungle.” Onda je američki papa Lav XIV prilično nedvosmisleno rekao kako je destrukcija civilne infrastrukture zločin protiv čovječnosti i kako ovo, što SAD i Izrael rade, nije pravedan rat, u smislu u kojem je taj termin definirao Sv. Augustin. Pa su Larry Fink (BlackRock), Jamie Dimon (JPMorgan) i drugi titani Wall Streeta počeli zvati i zvoniti na recesiju. Te su napokon i senatori počeli rogoboriti. Demokrati su zazivali izvanrednu sjednicu. No i Republikanci su, malo pomalo, postajali skloni cenzuri predsjednika, predvođeni Ronom Johnsonom, senatorom iz Wisconsina, tražeći da se Trumpa zaustavi. Marjorie Taylor Green je čak twitala: “25. amandman!!! Niti jedna bomba nije pala na Ameriku. Ne možemo uništiti cijelu civilizaciju. Ovo je zlo i ludilo.” (25. amandman omogućava da se predsjednika proglasi neuračunljivim, i smijeni, op.a.) Do navečer je samo još senator Lindsay Graham stajao uz predsjednika i Izrael. A kako bi bilo neugodno da, usred noći bombardiranja, Senat donese rezoluciju kako ukidaju lovu Pentagonu, dok se ne uspostavi primirje, i izglasa nepovjerenje Trumpu, Trump je oko 7 navečer odustao od uništenja civilizacije i proglasio dvotjedni prekid vatre. Cijena nafte je odmah pala 15 posto, a burza skočila 3 posto.
Uslijedili su neuspješni pregovori u Islamabadu, gdje je Iran odbacio američke uvijete. Zakazani su novi pregovori. Pa otkazani, jer je Iran odbio prisustvovati. Prekid vatre je istekao. Trump ga je produžio. Tako sad imamo otvoren-zatvoren tjesnac i zakazane-otkazane mirovne pregovore. I cijene koje šizofreno slijede tu kvantnu superpoziciju. Američka vojska je, u međuvremenu, napustila svoje vojne baze u Zaljevu. Ne bi se reklo da Amerika pobjeđuje u ovom ratu. No, Izrael izlazi kao pobjednik: iskoristio je priliku da okupira još teritorija (Libanon, južno od rijeke Litani) i demolira cijela sela eksplozivom, po uzoru kako su to već učinili u Gazi. A Amerika im šalje nove buldožere da raščiste ruševine. Bernie Sanders je pokušao to zaustaviti, ali nije prošlo. Sedam Demokrata (niti jedan od njih nema izbore ove godine) i više od 2/3 Republikanaca još uvijek podržava izraelsko širenje (dobra vijest je da je 40 demokratskih senatora podržalo Bernija, po prvi puta u povijesti tako velik broj).
Katolička crkva isto izlazi kao pobjednik. Katoličke crkve u SAD-u su dupkom pune. Nitko se ne sjeća kad je zadnji puta katolicizam bio ovdje toliko popularan. Nakon brojnih uvreda od strane dužnosnika trenutne američke administracije, Papa je hladno uzvratio kako nema namjeru posjetiti svoju rodnu zemlju dok je Trump na vlasti. Rusija pobjeđuje: prodaje naftu kao da nije pod sankcijama, i napreduje u Ukrajini brže nego ikad od početka tog rata. I Demokratska stranka nedvojbeno izlazi kao pobjednik: više od 30 mjesta u državnim skupštinama u raznim državama, tokom izbora u ožujku, od Republikanaca je prešlo Demokratima , uključujući i općinu na Floridi, gdje je Trumpov Mar-El-Lago, i gdje je on registriran kao glasač. Nakon Kalifornije, i Virdžinija je na referendumu izglasala prekrajanje izbornih okruga, tako da favorizira Demokrate, uzvraćajući milo za drago Republikancima, koji tako već godinama prekrajaju okruge u državama gdje su na vlasti. Državni tužioci 23 države (uključujući moj Vermont) tuže Trumpa oko njegovog pokušaja miješanja u ustavni autoritet država da odlučuju o tome kako se provode izbori (Trump želi, po svaku cijenu, do studenog ograničiti ljude u njihovom pravu glasa).
Trumpova antiimigrantska politika unijela je strah među imigrante i donijela je samo stradanje i patnju nesretnim ljudima i njihovoj djeci. Većina saveznih država je zaprepaštena okrutnošću i bezakonjem ICE-agenata i tuže saveznu vlast oko nasrtaja na njihove države. Zemlja, koja je izgradila svoju filozofiju na pružanju utočišta prognanicima, danas ne pruža utočište gotovo nikome. Trumpova Amerika je prestala davati azil i jedine izbjeglice koje još prima su bijeli Južnoafrikanci. Stranim studentima i obrazovanim zaposlenicima ne da se gnjaviti, pa više ne dolaze. A ekonomija, koja je, kao, zbog toga trebala procvasti, naprosto je uvenula. Nitko ne zapošljava. Stagniramo. Uz inflaciju. Vrhovni Sud je naredio Trumpu da vrati novac koji je pokupio tarifama/carinama. I novac se sad vraća – kompanijama, uvoznicima. Ali cijene ne padaju! Kapitalisti su namireni. Inflacija ne sustaje. Dakle, ulazimo u stagflaciju, recesiju, o kojoj vlast još šuti. Trošak posuđivanja novca raste svuda na svijetu, osim u Kini. Mladi i radnička klasa, koji su 2024. pomogli Trumpu doći na vlast, okreću se zato danas protiv njega, prvenstveno razočarani takvom depresivnom ekonomskom situacijom.
Progresivni demokratski kandidati, kao Graham Platner, James Talarico, Jon Ossoff i Abdul El-Sayed, primaju najviše malih donacija i raspolažu s daleko više novca za kampanju za izbore u studenom od njihovih protukandidata. Mogli bismo pomisliti da je to završena priča: progresivno krilo će prevagnuti među Demokratima i njihovi kandidati će odnijeti pobjedu na jesen, Trump će izgubiti Kongres, novi Kongres će preokrenuti njegove dekrete i zaustaviti rat, ukinuti bijedu, i vratiti vladavinu zakona. Zato, baš sada, moramo biti oprezni s takvim procjenama i sagledati probleme, koji bi takav razvoj događaja mogli spriječiti.
Prvo, to je Izrael. Izrael novcem i poslovnim i obiteljskim vezama ima neobično velik utjecaj na američku politiku, i desetljećima je podrška Izraelu bila neupitna svakom američkom političaru. U većini američkih država (blagoslovljeni Vermont nije među njima) ne možeš učestvovati u javnoj nabavi, ukoliko podržavaš bojkot Izraela. Vođa Demokrata u Senatu, Chuck Schumer, u svom govoru pred američkim proizraelskim lobbyem AIPAC 2018. na Floridi, tvrdi da je najveća prepreka miru na Bliskom Istoku što Palestinci i Arapi ne žele Izrael, jer ne vjeruju u židovsku državu, jer odbacuju da je Bog dao Židovima Izrael, budući ne čitaju i ne vjeruju u Toru. Većini je to onda promaklo. No, počelo je kružiti internetom sada, nakon genocidnog ponašanja Izraela u Gazi i Libanonu, te nakon što je pripadnik izraelske vojske razbio raspelo u okupiranom Libanonu, i nakon što je FBI uhapsio dvoje židovskih terorista u New Jerseyu, pripadnika terorističke grupe Jewish Defense League, za pokušaj ubojstva njujorške palestinske aktivistice Nerdeen Kiswani. Progresivno krilo Demokrata danas poziva da se Schumera sruši na reizborima 2028.
Izrael je unio razdor u Demokratsku stranku, podijelio ju na pro-Izraelsku i kontra-Izraelsku frakciju – što je pomoglo Trumpu i Republikancima u ostvarenju kompletne kontrole nad Kongresom. Uslijed ovog rata, taj razdor se sada proširio i među Republikance, tako da će igrati ne samo odlučujuću ulogu u tome koji kandidati će reprezentirati Demokrate na jesen, nego i tko će pobijediti na izborima: mnogim, posebno mlađim Amerikancima, dosta je Izraela i glasat će za kandidata koji kritizira Izrael, bez obzira je li Demokrat ili Republikanac.
Drugo, ekonomska kriza, prvenstveno nemogućnost mladih da nađu posao, pooštrava polarizaciju između liberalnog i progresivnog krila Demokratske stranke: liberalno nas i dalje zamara obranom malograđanskih kapitalističkih vrijednosti (recimo, kad čitaš biografije demokratskih kandidata na Floridi, pa je svaki drugi “ponosna majka, supruga, obrtnica, vlasnica malog poduzeća, koja vjeruje u težak rad”, tim redom), a progresivno već sasvim otvoreno zaziva socijalizam. Trumpova politika pomaže popularnosti progresivnog krila među Demokratima, i stvara trend povratka mladih i radnika Demokratima.
No, nije još baš sasvim izvjesno da će se taj trend održati do jeseni i pretvoriti u pobjedu. Naime, postoje prepreke za to: starenje, apatija i korupcija. Mladi jesu sve više protiv Trumpa, no, prvenstveno su apatični. Razočarani. Depresivni. Bez neke volje da se angažiraju za promjenu. Tko zna hoće li se potruditi glasati. Prosječna starost učesnika progresivnih prosvjeda protiv Trumpove vlasti, tzv. No Kings prosvjeda, bila je 36 godina prvi puta (14. lipanj, 2025.), 44 drugi puta (18. listopad) i 48 treći (28. ožujak, 2026.), piše Dana Fisher, profesorica Škole za međunarodnu službu Američkog sveučilišta. Dakle, sve je više sijedih glava na ulici. Mladi gube nadu u promjenu.
I treće, korupcija u Demokratskoj stranci je endemična. Svi se sjećamo koliko se DNC potrudio da spriječi kandidaturu Bernie Sandersa 2016. I stara garda ne posustaje tako lako. Nepotizam u stranci bi posramio i HDZ. 2024. Demokratski guverner New Jerseya, Phil Murphy, gurao je svoju suprugu, Tammy, kao kandidatkinju za Senat. Birači nisu htjeli niti čuti: izabrali su Andya Kima. Sada tako za izbore na jesen bivši demokratski guverner Virdžinije, Terry McAuliffe, dugogodišnji vođa stranke i menadžer kampanja Billa Clintona 1996. i Hillary Clinton 2008., gura svoju suprugu, Dorothy. Nancy Pelosi je već izrazila podršku. Stranačka mašinerija u punom je pogonu. Teško da će itko mlađi od 35 za nju glasati. U razgovoru za Washington Post prošle godine, Jim Clyburn, popularni demokratski zastupnik iz Sjeverne Karoline s 18 mandata u Kongresu, izjavio je kako bi volio da njegovu fotelju u Domu zastupnika “naslijedi” njegova kćer, Jennifer. Na sreću, “stara garda” se slabo snalazi u novim tehnologijama, koje su, kako Obamin strateg, David Plouffe, piše za NY Times, ključne za uspjeh, pogotovo među mlađim biračima, kao što pokazuju primjeri Zohrana Mamdanija, Jamesa Talarica i Alexadrije Occasio Cortez, te se možemo pouzdano nadati da gospođa McAuliffe nema šanse. Problem je što može onemogućiti boljeg kandidata unutar stranke i tako servirati Republikancima pobjedu. Stari Demokrati si često tako pucaju u nogu, od silne želje da zadrže vlast.
U svemu tome nam je, međutim, gotovo promaklo da smo ponovno, nakon 60 godina, lansirali ljude do Mjeseca (Artemis 2). Jedva peta vijest u novinama, pri dnu naslovnice, zasjenjena Iranom, Izraelom, naftom, AI balonom, nemogućnošću mladih da nađu posao i plate si stan, i predsjednikovim šegačenjem na internetu. Na što smo spali u šezdeset godina! Umjesto da letimo nadzvučnim avionima, zavaljeni u fotelje, skidamo cipele u pretresima na aerodromima i sjedimo na sve užim stolicama u avionima, koji ne lete ništa brže nego kad smo bili djeca. Izrael i dalje ratuje. A mi tek ponavljamo put do mjeseca. Zbilja razočaravajući napredak. Nije čudo da su mladi depresivni i apatični.
I da se neki odlučuju na nerazumne i očajničke pokušaje da utječu na tok povijesti, izbezumljeni i razjareni tim tokom.
Cole Thomas Allen (31), učitelj iz Torrance (CA), s magisterijem iz kompjuterskih znanosti, i slabo prodavanom video igrom, Bohrdom, koju možete downloadirati sa Steama, odlučio je ovog vikenda pokupiti sve svoje puške, sjesti na vlak preko Chicaga do Washingtona, i odsjeo je u hotelu Hilton, dan ranije, prije nego će se u njemu održavati večera za dopisnike iz Bijele kuće, kojoj će prisustvovati Trump, Vance, Hegseth, Patel, Miller – cijela krema administracije.
Allen, na kraju, nije uspio ući u salu i pucati po dužnosnicima, i jedino je uspio pogoditi jednog Secret Service agenta u armor vestu, bez posljedica. Sigurnost je na kraju, dakle, bila OK. A mi smo svi, bar nakratko, imali zadovoljstvo gledati kako agenti grabe JD-a za rame, k’o ilegalnog imigranta, i kako se Stephen Miller skriva iza trudne žene.
No, jeste hubris, da se ovakav događaj, s obzirom na Trumpov rejting (trenutno najnepopularniji predsjednik u povijesti), održava ovako javno u zemlji s tolikim brojem naoružanih ljudi, da je naprosto statistički neizbježno, da se nađe ovakvih budala – i na kraju krajeva, ne bi bilo prvi puta ovdje da neka budala ubije predsjednika, pa da se o tome raspredaju teorije zavjere desetljećima.
Upravo pred tim je hotelom jedan takav pucao na Ronalda Reagana pred 40 i kusur godina. Nama, koji smo odrasli u totalitarnim režimima, takav je propust – da u hotel, u kojem gostuje i govori predsjednik države, može ući do zuba naoružan ubojica, dapače tamo odsjesti, sa svim tim puškama, u hotelskoj sobi, dan ranije, upravo nevjerojatan. Gdje bi se to Titu desilo? Pa UDBA bi ispraznila hotel tjedan dana ranije i napunila svojim gostima. Zato je i umro u krevetu.
