Na stogodišnjicu osnutka prve hrvatske radiopostaje raspravljamo o zapostavljenim dijelovima domaćeg radijskog etera. U Hrvatskoj danas postoji 11 neprofitnih nakladnika radija s koncesijom za emitiranje, naspram više od 150 komercijalnih. Svi oni, neovisno o vlasničkom statusu, plaćaju AEM-u koncesijsku naknadu i druge troškove. Istovremeno, neprofitni nakladnici natječu se za javni novac na istim natječajima kao i komercijalni. O strukturnim problemima neprofitnog radija u Hrvatskoj za H-Alter govore Mirjana Radulović (Radio Rojc, Pula) i Ivan Vlašić (Radio Student, Zagreb).
“U godini u kojoj obilježavamo stotu obljetnicu radijskog emitiranja u Hrvatskoj, suočavamo se s poražavajućom slikom institucionalnog zanemarivanja neprofitnih medija – ključnih aktera u procesu demokratizacije društva. Desetljeće nakon ukidanja Povjerenstva za neprofitne medije, posljedice su velike: mnoge redakcije prisiljene su na gašenje ili su svedene na nesiguran, nerijetko volonterski rad koji onemogućava bilo kakav dugoročni programski kontinuitet. Sudbina Radio Rojca ogledni je primjer te strukturne krize”, kaže Mirjana Radulović iz Radio Rojca.
Prije deset godina tadašnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović raspustio je Povjerenstvo za neprofitne medije, tijelo koje je pratilo rad neprofitnih medija i raspodjelu sredstava za jačanje sektora. Raspuštanje tog tijela bio je jedan od prvih poteza u nizu kojima je ministar pokušao demolirati institucionalnu podršku neovisnoj kulturi i medijima.
Ivan Vlašić, glavni urednik Radio Studenta, posljedice vidi i danas: “Neprofitni radio u Hrvatskoj kao i većina neprofitnih medija gotovo da i ne postoji, što je konkretan rezultat nebrige ili zatiranja tog sektora zadnjih desetak godina. Gašenjem Povjerenstva za neprofitne medije od strane Ministarstva kulture (i medija!), kao prvu akciju tadašnjeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, dolaskom HDZ na vlast još prije 2 mandata, ostali smo bez značajne institucionalne državne podrške, pa održivost ostvarujemo nestalnim izvorima putem projekata, a kao rezultat toga su se mnogi neprofitni mediji ugasili.”
Da bi se razumjelo zašto je sektor u takvom stanju, treba razumjeti kako funkcionira sustav podjele sredstava. U Hrvatskoj danas postoji 11 neprofitnih nakladnika radija s koncesijom za emitiranje, naspram više od 150 komercijalnih, prema Knjizi pružatelja medijskih usluga radija AEM-a. Svi oni, neovisno o vlasničkom statusu, plaćaju AEM-u koncesijsku naknadu i druge troškove. Postoji i nekoliko neprofitnih radija koji emitiraju samo putem interneta, bez FM koncesije. Fond za pluralizam, pored toga, financira i neprofitne proizvođače audiovizualnog i radijskog programa, udruge koje produciraju sadržaje bez stalnog programskog kontinuiteta. Na kraju, svi neprofitni su vidljivi u AEM-ovoj Knjizi neprofitnih proizvođača audiovizualnih i/ili radijskih programa.
Vlašić objašnjava u čemu je problem: “Do danas nije uspostavljena sustavna podrška od strane državnih institucija, pa u takvim uvjetima scena neprofitnih radija u Hrvatskoj nije ni imala priliku zaživjeti i nemoguće ju je uspoređivati s tom scenom u EU. Uz Katolički radio i Radio Mariju koji se financiraju od crkve, dio neprofitnih radija u Hrvatskoj preživljavaju pod okriljem javnih ustanova poput fakulteta ili sveučilišta, što je slučaj i s Radio Studentom, Radio UNIOS iz Osijeka, Radio UNIDU iz Dubrovnika i Radio Kampus iz Splita. Uglavnom su kadrovski i materijalno potkapacitirani, baš kao i par radija koji nemaju koncesiju za emitiranje putem FM i svoj program distribuiraju putem streaminga, program se uglavnom svodi na glazbu u nemogućnosti financiranja proizvodnje većeg obujma govornog programa, pa je teško ostvariti ono što bi priroda neprofitnih medija trebala biti – neovisno, kritičko, istraživalačko i novinarstvo od javnog interesa.”
Fond za pluralizam AEM-a kroz istu natječajnu logiku dijeli sredstva iz dijela RTV pristojbe i komercijalnim i neprofitnim medijima. Radulović komentira apsurd sustava: “Kao neprofitni medij koji posjeduje koncesiju za šire područje grada Pule, Radio Rojc prisiljen je natjecati se za programska sredstva prema kriterijima koji potpuno ignoriraju specifičnosti rada civilnog društva. Na natječajima se borimo s komercijalnim medijima pod uvjetima koji su krojeni isključivo za njihov, profitno orijentirani oblik poslovanja.”
Brojke govore koliko je ta borba zapravo sizifovska. U natječaju Fonda za pluralizam za 2025. godinu (Odluka 4/24), unutar kategorije u kojoj se zajedno natječu neprofitni i komercijalni nakladnici radija na lokalnoj i regionalnoj razini, devet neprofitnih dobitnika podijelilo je 7,13% ukupnog kolača. Konkretnije, prosječan iznos koji od Fonda prima neprofitni radijski nakladnik s FM koncesijom u toj kategoriji iznosi 12.992 eura, dok prosječan komercijalni lokalni radio iz iste kategorije prima 14.634 eura.
Kad govorimo o financiranju neprofitnih radijskih nakladnika, Radulović dodaje problem pristupa oglašivačima te Rojca kao tobož nepodobnog elementa u očima tijela javne vlasti: “Medijsko zakonodavstvo u Hrvatskoj očekuje od radijskih nakladnika da financijsku održivost temelje na marketingu. Međutim, to ignorira stvarnost na terenu, oglašivačko tržište u Hrvatskoj, posebice na lokalnoj razini, politički je kontrolirano. U takvom okruženju, nezavisni i kritički, odnosno ‘neposlušni’ mediji, praktički nemaju pristup marketinškim proračunima. Strukturna nepravda najočitija je u odnosu same države prema vlastitim zakonima. Tijela javne vlasti, čiji je osnivač Republika Hrvatska, imaju zakonsku obvezu 15% svojih godišnjih sredstava za oglašavanje usmjeriti upravo na lokalne medije. Unatoč tome, u prošloj godini Radio Rojc je po toj stavci uprihodio točno 0 eura. To jasno pokazuje da se radi o sustavnom financijskom iscrpljivanju onih koji ne pristaju na kompromise.”
Radulović dodaje da problem nije u tome da Rojc nitko ne sluša, dapače ona tvrdi da, “službena istraživanja slušanosti jasno pokazuju da je Radio Rojc visoko pozicioniran upravo među onim demografskim skupinama koje se u komercijalnom svijetu smatraju ‘marketinški najpotentnijima’. Unatoč brojkama koje bi u uređenom sustavu trebale biti magnet za oglašivače, interes komercijalnog sektora gotovo u potpunosti izostaje. Taj apsurd izravno potvrđuje tezu da se marketinški budžeti u Hrvatskoj i dalje ne raspodjeljuju prema stvarnom dosegu i zdravoj tržišnoj logici, već se namjerno zaobilaze mediji koji njeguju neovisan, kritički i alternativni pristup.”
Kako u tim uvjetima preživljavaju neprofitni radijski nakladnici objašnjava Radulović: “U nedostatku sustavne institucionalne podrške, prinuđeni smo na projektno financiranje koje generira prekarne uvjete rada, trajnu neizvjesnost, ali i nedostatak sredstava za proizvodnju svakodnevnog radijskog programa i jačanje redakcije. Kao slobodan i nezavisan medij koji odlučno odbija postati politički pamflet ili podilaziti diktatu tržišta, prepušteni smo marginama sustava. Umjesto da neprofitni radio u Hrvatskoj bude prepoznat i zaštićen kao esencijalno javno dobro, njegov goli opstanak danas nepravedno i isključivo počiva na entuzijazmu pojedinaca.”
“Imamo sreću da smo unutar fakulteta i dio studija novinarstva, pa barem što se tiče volonterskog angažmana studenata nemamo problema, no i nesreću što fakultet misli da je volonterski rad dovoljan za realizaciju radijskog programa. U tim uvjetima, improvizirajući, podigli smo udrugu putem koje smo ostvarili potporu koja nam je omogućila da odnedavno zaposlimo jednu osobu na poziciji Producenta medijskog sadržaja. Uz glavnog urednika to je sve što se stalnih kadrova tiče, a to nije ni približno dovoljno za održivost radijske postaje, pogotovo ako uz realizaciju programa ima i edukaciju studenata i povezanost s nastavom kao prioritet”, dodaje Vlašić.
Što ovi strukturni problemi znače u svakodnevnom radu redakcije i za njene ljude, pokazuju primjeri Rojca i Studenta. Vlašić je prokomentirao da najbolji kadrovi koje bi htjeli zadržati na Studentu “često se zapošljavaju na radnim mjestima koja tek djelomično uspijevaju iskoristiti njihova znanja, vještine i kreativnost i siguran sam da bi njihov doprinos za radijsku medijsku scenu ali i za društvo u cjelini, bio veći da smo ih mogli zadržati. Tako postajemo rasadnik radne snage za tržište rada, dok se istovremeno ne uvažava i naša programska dimenzija i odgovornost. Na Radio Studentu smo te odgovornosti svjesni i već 30 godina se trudimo zadovoljiti imperativ proizvodnje programa od javnog interesa i realizaciju sadržaja koje u javni prostor stavljaju teme poput manje vidljive kulturne scene, ljudskih prava, marginaliziranih skupina, migranata, zaštite okoliša, prava radnika… i sve to popraćeno glazbom koja se rijetko može čuti u eterima komercijalnih radijskih postaja.”
U Rojcu je slično, ako ne i gore, “stvarnost funkcioniranja Radio Rojca danas se svodi na ogroman udio volonterskog rada. Iako u redakciji postoje stalna radna mjesta i mreža honorarnih suradnika, sustav je takav da apsolutno svatko od nas ulaže nebrojene neplaćene sate kako bi program uopće opstao. Naš jedini stvarni pogon je entuzijazam. Istina je i da smo kronično umorni i iscrpljeni. Iluzije smo izgubili i gotovo smo se pomirili s činjenicom da se strukturne prilike za neprofitan radio u Hrvatskoj neće promijeniti. Radimo unatoč sustavu, svjesni da smo prepušteni sami sebi.”
