FAKI, Festivala alternativnog kazališnog izričaja, svojim 29. izdanjem ulazi u pitanje neuspjeha kao integralnom dijelu njegova procesa nastajanja u današnjem političkom režimu rada i umjetničkog izraza. Jean Bourzeix, jedan od organizatora, tvrdi da je najveći neprijatelj širenja programa vrijeme, koje postaje skrivena ekonomija kulturnog rada.
Uspjeh, riječ koja je toliko duboko utkana u našu srž da više ni ne razmišljamo o njoj kao o mogućnosti, nego kao o jedinoj opciji opstanka u surovoj utrci kapitalizma. Riječ o kojoj nas uče otkad znamo govoriti i stajati na nogama. Riječ u kojoj se naši morali i identiteti ponekad gube, kako bi zadovoljili propisana pravila odrastanja unutar sustava. Ubrzanost svakodnevice, stalni pritisak perfekcije i sveprisutna logika natjecanja sužavaju prilike za pokušaj i eksperiment.
Ovogodišnje, 29. izdanje FAKI-ja, Festivala alternativnog kazališnog izričaja, koje se u jedanaest predstava odigralo od 25. do 31. svibnja, ulazi u pitanje neuspjeha, ne kao suprotnosti uspjehu, već kao integralnom dijelu njegova procesa nastajanja u današnjem političkom režimu rada i umjetničkog izraza. U prostorima iza zavjese mainstreama, ovaj festival donosi predstave koje propitkuju posljedice života u potlačenosti suvremenog svijeta. Moć se daje pričama kolapsa, radovima u nastajanju, eksperimentaciji, imenovanju neuspjeha i neodustajanju. FAKI se na taj način smješta u strukturu koja priznaje vrijednost procesa i njegove nestabilnosti, dok ostavlja otvorene pukotine kao najvidljiviji trag uspjeha. Ili, kako je Jean Bourzeix, jedan od organizatora, podijelio u razgovoru za H-Alter:„Ako želiš pobijediti, moraš propasti“.
Kroz sedam dana festivala, umjetnici su prikazali različite oblike, teme i metode rada kao sredstva preispitivanja neuspjeha. U pojedinim izvedbama on se pojavljivao kao intimno iskustvo, u drugima kao posljedica društvenih normi, a u nekima kao nužan dio svakog kolektivnog procesa. Time je sam pojam izložen publici kao polazište za razgovor o seksualnosti, identitetu, iščekivanjima, neminovnom stresu, ali i o onome što se sada raspada i počinje iznova graditi.
Predstava talijanskog kolektiva Clochart, pod nazivom Vibro d’amore, bila je, primjerice, jedna od izvedbi kojoj sam se iznova u glavi vraćala nakon što je napustila pozornicu. Naime, priča o fragilnosti i percepciji seksualnosti u svijetu ljudi s poteškoćama u razvoju uspjela je vrlo jasno prenijeti publici težinu i važnost problematike koju većina nas uzima zdravo za gotovo. Predstava tu prestaje biti samo izvedba i postaje politički relevantna, jer time postavlja pitanja neuspjeha društva u bavljenju tom temom. Na ovaj način, Vibro d’amore bez direktnog napadanja i kritiziranja sistema prikazuje problematike koje dolaze u samom odnosu s njim. Time golica emocije gledatelja, pozivajući ih da urone u nepoznati svijet i povežu se s problemom o kojem možda nikad prije nisu razmišljali.
Dok se sve to odvija na sceni, van nje se susrećemo sa stvarnošću produkcije i opstanka umjetnosti u sustavu u kojem je institucionalna podrška ograničenia. U razgovoru s Bourzeixom postaje jasno da je najveći neprijatelj širenja programa vrijeme. Bilo je pokušaja suradnje s lokalnim aktivističkim udrugama ove godine, u kojoj bi iste nakon tematski si bliskih predstava progovarale o realnim implikacijama dotičnih problema, no namjere nisu realizirane. Ne zbog manjka interesa ili podrške grada, nego zbog stalne preopterećenosti i nedostatka vremena kulturnih i aktivističkih radnika koji bi tu suradnju trebali nositi. Čak i kada postoji financijska mogućnost i želja za dvosmjernom platformom u kojoj bi se i udruge predstavile publici, vrijeme postaje skrivena ekonomija kulturnog rada. Bourzeix kroz smijeh dodaje: „Ali znate što? Ove godine nije uspjelo. Jednostavno smo nekako usklađeni s temom, ali to ne znači da nećemo pokušati ponovno.“
Isto tako, ove godine u programu se nije našla ni jedna radionica niti izložba, što je bio slučaj ranijih godina, iako je organizacijski tim pokušavao uvrstiti i takve formate. Na moje pitanje zašto ih nije bilo, Bourzeix objašnjava kako među više od 180 prijava koje su zaprimili, gotovo da nije bilo prijedloga koji bi bili usmjereni takvom programu. Logistički, radionice mogu biti komplicirane, zahtijevaju puno materijala ili puno vremena koje jednostavno nije moguće osigurati. Taj broj prijava također pokazuje da, iako ne može ponuditi honorare za izvedbe mimo putnih troškova i smještaja, FAKI umjetnicima nudi nešto što na alternativnoj kulturnoj sceni postaje sve teže pronaći: prostor, vrijeme i mogućnost eksperimenta.
Bourzeix na tom tragu govori o značaju prikazivanja rada međunarodnih umjetnika na drugoj sceni, kako bi se njihov rad suočio s potpuno novom publikom i kako bi vidjeli funkcionira li koncept izvan njihovog kulturnog okvira. Specifično, kolektiv Clochart koristi motiv svinje kao jedan od središnjih simbola predstave o seksualnosti. U talijanskom jeziku i kulturi, taj izbor nosi niz konotacija povezanih sa seksualnošću, žudnjom i tjelesnošću. U hrvatskom kontekstu, taj simbol putuje bez dijela svoje prtljage, krčeći put novim čitanjima i razgovorima. Dok današnji svijet često podrazumijeva da sve odmah mora biti razumljivo, prevedeno i dostupno, neuspjeh prijevoda stalno testira koliko daleko ide neka ideja kada napusti vlastiti kulturni kontekst.
Predstava francuskog kolektiva Art-Spes, pod nazivom Les Jamblonds, i predstava slovenskog kolektiva Yebba, The Stress Suite, bile su pak dvije izvedbe nastale u sklopu rezidencijalnog programa festivala, te su prikazale radove u nastajanju. Obje predstave, iako formalno različite, skreću fokus na svakodnevne strukture pritiska, odnose unutar njih i načine na koje se u tim okvirima oblikuje zajedništvo. Art-Spes su u Pogonu Jedinstvo propitivali odnose s društvenim strukturama i male neuspjehe svakodnevnog života kroz fizički teatar i upotrebu maski. Kroz humor i participaciju publike, predstava je gradila univerzum zajedništva i međusobnog pomaganja, gdje se kolektivnost ne pojavljuje kao apstraktna ideja, nego kao konkretan način preživljavanja i djelovanja na sceni. S druge strane, kolektiv Yebba u Galeriji Siva istražuje pitanje stresa u odnosu na društvene strukture današnje ubrzanosti i očekivanja. Preko pokreta, glazbe i uključivanja publike, stres postaje zajedničko iskustvo koje se ne promatra izvana, nego se u njemu aktivno sudjeluje. I ovdje se, kroz humor i igru, individualni pritisci pretvaraju u kolektivni moment razumijevanja i razmjene.
Zajedničko objema izvedbama jest upravo taj pomak prema kolektivu kao praksi koja se gradi kroz interakciju, prisutnost i dijeljenje prostora. Posebno je zanimljivo vidjeti kako se sve to događa u okviru rezidencijalnog programa FAKI-ja, gdje su radovi nastali u svega nekoliko dana rada, što dodatno podcrtava važnost značaja koji festival daje eksperimentu i nepredvidivost.
Tome i služi rezidencijalni program festivala; umjetnici mogu doći u Zagreb i razvijati ideje koje još uvijek nisu dovršeni radovi, već procesi u nastajanju. Umjesto predstavljanja gotovog proizvoda, naglasak se stavlja na istraživanje, pokušaj i pogrešku. Na tom prijelazu se nužno i zapitati o dostupnosti takvog rada. Eksperiment, proces i “slobodno vrijeme za neuspjeh” nisu jednako raspoređeni svima, nego su uvjetovani ekonomskom sigurnošću, institucionalnim pozicijama i mogućnošću da se neplaćeni rad dugoročno podnosi. Čak i u kontekstu građenja i osnaživanja zajednice, prekarni rad ostaje kao problem koji isušuje osobne resurse. U tom smislu, i ono što se naziva umjetničkom slobodom ostaje nejednako raspoređeno unutar same kulturne scene, gdje različite pozicije određuju tko uopće može ostati u procesu. Ako je neuspjeh sastavni dio svakog procesa, tada je potrebno postojanje prostora u kojima neuspjeh nije kažnjen, već prihvaćen kao dio rada; FAKI tu crpi svoju snagu. Publika koja posjećuje festival ne dolazi samo gledati završeni rezultat, već je aktivni sudionik u procesu kroz razgovore, reakcije i povratne informacije. Umjetnici tako dobivaju rijetku priliku testirati ideje pred publikom koju ne poznaju, u kojoj se kriju i proizvođači i promatrači u umjetničkom polju.
U razgovoru s organizatorima, često smo se vrtjeli oko jedne riječi: zajednica. Mnogi se umjetnici na festival vraćaju iz godine u godinu, stvarajući mrežu odnosa koja nadilazi trajanje samog događaja. FAKI funkcionira kao privremena infrastruktura kolektiva, kao mjesto na kojem umjetnički rad nastaje kroz susret, razmjenu i međusobnu podršku. Uz to, važan dio te zajednice gradi se i kroz zajednički suživot u Medici, gdje gosti festivala dijele svakodnevicu: spavaju, jedu i odmaraju. Taj kontinuirani boravak omogućava da se odnosi grade i kroz vrijeme provedeno zajedno, izlazeći iz uobičajenog formata međuljudske veze koja ostaje na izvedbenoj razini.
Ipak, iz jednog od razgovora s organizatorima saznajem i drugu stranu tog procesa. S nekim kolektivima se nije uspjelo uspostaviti dublji kontakt upravo zato što su na festival došli isključivo na svoju izvedbu, odsjedajući izvan zajedničkog životnog okruženja, u privatnom smještaju. Zajednica koja se na FAKI-ju gradi zaista djeluje snažno i živo, ali i ona ostaje uvjetovana vremenom. Mnogi kolektivi, nažalost, napuštaju festival prije njegova završetka, jer ih već čekaju druge obaveze, drugi gradovi i drugi radni procesi. Tu ponovno do izražaja dolazi pitanje infrastrukture kulture i prekarnih uvjeta rada, jer umjetnici često moraju dalje, zbog nužnosti a ne izbora, bez vremena koje bi im omogućilo da u potpunosti dožive FAKI iskustvo. Na tom mjestu fokus više nije samo na festivalu, već postaje priča o širim uvjetima rada u kulturi i načinima na koje oni oblikuju ono što je moguće proizvesti, podijeliti i održati
Festival je tako zatvorila predstava lokalnog kolektiva UO Škvadra, Preživjeli / Nema dalje, koja je na specifičan način tematizirala neuspjeh kao proces koji se stalno ponavlja i razgrađuje. Kroz kaotičan scenski pristup, predstava prikazuje nemogućnost da se dosegne sve što se zamisli, ali istovremeno i oblike podrške i zajedništva koji nastaju unutar tog raspada. U skučenoj, klaustrofobičnoj prostoriji ispunjenoj industrijskim elementima, izvođači kroz stalnu napetost, borbu i preslagivanje scenske slike prenose osjećaj anksioznosti suvremenog trenutka, nedostatka vremena, resursa i institucionalne podrške. Ono što se na sceni odvija djeluje kao kontinuirano pregovaranje između kontrole i raspada, između pokušaja da se nešto izgradi i nemogućnosti da se to stabilizira. Ona utjelovljuje neuspjeh kao zajedničko iskustvo i kroz lokalni kontekst Zagreba upisuje ga u širu sliku sustava u kojem nastaje, gdje se individualni životi, rad i preopterećenost prepliću u istoj strukturi nesigurnosti.
Ostanemo li u zagrebačkom kulturnom polju, FAKI se istovremeno pojavljuje kao oaza alternative, ali i kao dio iste infrastrukture koju nastoji propitivati. Taj paradoks postaje vidljiv i u odnosu s lokalnim kolektivima i institucijama. Dok festival pokušava ostvariti suradnju s aktivističkim udrugama i drugim organizacijama, te veze često ostaju nedovršene zbog istog tog problema nedostatka vremena, preopterećenosti i nesigurnih uvjeta rada. Slično se može vidjeti i u toj posljednjoj predstavi, koja kroz lokalni kontekst Zagreba upisuje anksioznost i institucionalnu prazninu u samu scensku logiku rada. U tom smislu, festival ne stoji izvan tog polja, nego ga dijeli i u njemu sudjeluje, istovremeno ga dokumentirajući i proizvodeći. FAKI je tako sjecište u kojem se vrlo jasno prelama politička ekonomija kulturnog rada. Ono što se naziva eksperimentom, procesom ili neuspjehom, istovremeno je i rezultat vrlo konkretnih uvjeta rada, raspodjele vremena i resursa, te mogućnosti da se uopće sudjeluje u takvom sustavu. Neuspjeh se prema tome pojavljuje kao strukturalno stanje, kao nešto što je neravnomjerno raspoređeno, uvjetovano i često unaprijed određeno, ostavljajući estetski neuspjeh po strani.
Dok se sve to odvija kroz predstave, rezidencije, zajednički suživot i stalno pregovaranje između rada i vremena, ostaje isto pitanje koje se provlači kroz cijeli festival, ali i izvan njega: tko danas ima vremena za neuspjeh?
