Gibanja nisu samo gibanja zvuka. To su i gibanja prostora, publike i odnosa među ljudima. U trenutku kada kulturni prostor sve više funkcionira kroz ubrzanu potrošnju sadržaja i vizualnu hiperprodukciju, Gibanja inzistiraju na nečemu gotovo politički subverzivnom: sporosti, koncentraciji i slušanju.
Proljeće u Zagrebu, sunčan dan i želja za pozornošću prema zvuku okupili su nas u nedjelju, 17. svibnja, na zvučnoj šetnji, uvodu u ovogodišnja Gibanja. Festival je započeo upoznavanjem Cvjetnog naselja kroz zvukovne kolažne teksture i glas umjetnice i istraživačice Hrvoslave Brkušić. Sa slušalicama u ušima hodali smo od KONTEJNERa do Pogona Jedinstvo, osluškujući isprepletenu povijest kvarta, negdje između stvarnog i zamišljenog. Brkušić govori da je provela mjesece obilazeći ulice kroz godišnja doba, slušajući priče stanovnika, istražujući mape iz arhiva i dopunjavajući to zvukovnim teksturama.
Zvučna šetnja ostavlja nas s otvorenim pitanjima: tko su zapravo ljudi s kojima dijelimo život u istoj zgradi, koliko je različitih života prošlo kroz ista ulazna vrata, koji se sve zvukovi skrivaju oko nas i koliko uopće danas pozornosti dajemo slušanju i razumijevanju prostora koji nas okružuje. Pitanja su to koja nas upućuju na držanje pažnje, daljnje propitkivanje i želju za eksperimentacijom. S tim pitanjima, nastavili smo prema Pogonu Jedinstvo i praizvedbi SKYFALL Petera Kutina, sjedajući u ambivalentni prostor između zvuka, predmeta i njihovih odnosa, u konstantnoj potrazi za strukturama koje se neprestano brišu i ponovno grade. Izvedba nas ostavlja u mraku eksperimentalnog zvuka ansambla, kao podlozi za potisnute osjećaje i slike koje se pojavljuju negdje između zvuka i mašte.
Taj je “nulti dan”, otvoren i besplatan za sve, poslužio kao precizan uvod u logiku samog festivala: kolektivno osluškivanje zvučnih praksi koje brišu unutarnju buku i dopuštaju potpunu predaju ušima i imaginaciji. Prostor koji traži nelagodu, strpljenje i tišinu aktivno proizvodi drugačiji režim i ritam pažnje. Gibanja inzistiraju na sporosti i dubokom slušanju, a time pridodaju kulturnu relevantnost postojanja zajedničkog prostora u kojem je moguće nekoliko sati provesti slušajući, postajući, okružujući, pomičući zvuk. Fokus nije na spektaklu, već na srži sadržaja i sadašnjem imerzivnom trenutku.
Gibanja su nastala 2021. godine, kao format koji se stalno otvara i mijenja u odnosu na prostor, zvuk i ljude koji ga nastanjuju. Kroz godine su izrasla iz “eksperimentalnog zvučnog događanja” u festival suvremene eksperimentalne glazbe, bez potrebe za megalomanskim širenjem. Fokus ostaje na, kako u razgovoru ističe kustosica i producentica Davorka Begović, “audience i musician friendly” (prijateljski nastrojeno za publiku i glazbenike_ce op.ur.) formatu koji održava kontinuitet i prati suvremena gibanja na sceni, ali bez pritiska stalnog rasta. Begović dodaje da joj je iznimno “važno da stvaramo atmosferu u kojoj nema backstage-a, u kojem muzičari, publika i organizatori svi zajedno borave u istom prostoru”. Upravo ta organizacija prostora je ona koja nosi društveno-politički značaj ovakvog kulturnog događaja. Mjesto za upoznavanje, suradnju, kreaciju i podršku, mjesto na kojem smo u aktivnoj živoj interakciji jedni s drugima i glazbom, mjesto u vremenu kad su takvi prostori u manjini i teški za kontinuirano održavanje, što financijski, tako i posjetiteljski. Kako Begović ističe u razgovoru, njima je važniji kontinuitet i podrška novim generacijama u smislu strukture i mogućnosti.
Ključ tajne festivala se zapravo krije u samoj riječi Gibanja. Begović ju koristi kao metaforu za aktualna kretanja na suvremenoj glazbenoj sceni, ali i kao pojam koji opisuje samo iskustvo slušanja. Višekanalna difuzija zvuka i prostorni audio sustavi omogućuju da se zvuk doista kreće oko publike, koreografirajući okruženje i pažnju slušatelja. Zvuk više nije samo fokusiran na frontalnu pojavu koja dolazi s pozornice, nego nešto što kruži, prelazi preko tijela i mijenja način na koji doživljavamo prostor i vrijeme. Duboko se urezuje u sjećanja posjetitelja, konstantno češkajući njihove uši i gurajući granice komfora. Ali Gibanja nisu samo gibanja zvuka. To su i gibanja prostora, publike i odnosa među ljudima. Stolice se između nastupa neprestano premještaju: čas su okrenute prema izvođačima, čas složene u krug, a ponekad potpuno nestaju. Izvođači se sele iza leđa publike, u sredinu prostorije ili među same slušatelje. Time festival ne mijenja samo scenografiju, nego i samu logiku koncertnog iskustva. Hijerarhija između publike i izvođača se briše, a slušanje postaje kolektivna praksa pažnje. U trenutku kada kulturni prostor sve više funkcionira kroz ubrzanu potrošnju sadržaja i vizualnu hiperprodukciju, Gibanja inzistiraju na nečemu gotovo politički subverzivnom: sporosti, koncentraciji i slušanju.
Današnji format festivala ipak je mnogo širi od njegovih početaka. Događaj koji je nastao iz želje za platformom za višekanalni zvuk, s vremenom se žanrovski proširio, te je ovogodišnje šesto izdanje predstavilo raznolike mogućnosti zvuka i njegove manipulacije kroz izvedbe afirmiranih domaćih i međunarodnih izvođača. Fokus je pritom ostao na novim suradnjama, duetima i praizvedbama aktualnih projekata umjetnika. Festival koji istovremeno inzistira na umjetnički relevantnom programu, profesionalnoj realizaciji i opuštenoj atmosferi.
“Glazba je prije svega umjetnost vremena, i glazbeno djelo možemo doživjeti tek kroz protok određenog vremena. Međutim, nekad zaboravljamo koliko je prostor važan ne samo da bi se zvučni val širio i da bi nastao zvuk, nego koliko zapravo i akustika prostora definira kompoziciju, izvedbu i cjelinu”, kaže Begović.
Prvog pravog festivalskog dana, prostor KONTEJNERa služi kao postupno ugađanje ušiju za ono što dolazi. Večer donosi intenzivnije i prodornije zvukove koji destabiliziraju granice percepcije, kao kolaž mogućnosti unutar suvremene eksperimentalne glazbe.
Smješteni udobno na stolicama, uranjamo u auditivnu percepciju Jessice Ekomane i njezin imerzivni zvučni pejzaž, koji polako, ali sigurno otvara našu znatiželju. Nakon nje slijedi trio Noel Akchoté, Tony Buck i Vesna Pisarović koji tradicionalne pjesme dekonstruiraju i premještaju u prostor eksperimentacije. Pisarović rasteže riječi, tonove i glasove do granice prepoznavanja. Uzdisaji, zavijanje i produženi tonovi pozivaju publiku na preispitivanje samog značenja tradicije i njezinih formi. Nastup koji kroz muziku uzdrmava ukalupljena pravila i naučene ideje, kroz vještu manipulaciju instrumentima i glasom kruži prostorom, ali i tradicijama u našim glavama.
Nakon nastupa stolice nestaju. Neudobnost izlaska iz poznatih formata nastavlja se duetom Juliena Despreza i Claire Gapenne. Publika sada stoji neposredno ispred izvođača, potpuno uronjena u njihov intenzivni odnos zvuka i pokreta. Desprez transformira električnu gitaru u fizički instrument otpora, dok Gapenne za stolom nalik laboratorijskoj stanici održava ritmičku i basovsku strukturu izvedbe. Njihov nastup djeluje kao sudar dviju paralelnih energija: tjelesne ekspresije i hladne preciznosti, kaosa i kontrole.
Drugog dana, višekanalna difuzija i prostorni zvuk postaju jasniji nego ikad. KONTEJNER se pretvara u kolektivnu meditativnu slušaonicu. Suptilni tonovi i spore zvučne promjene približavaju kompleksna djela publici kroz poziv na strpljenje, usporavanje i potpunu imerziju u gibanje zvuka kroz prostor. Zvučnici raspoređeni po cijeloj prostoriji pažljivo prenose zvučne valove, dok prigušena svjetla dodatno pojačavaju auditivnu koncentraciju.
Večer otvara François Bonnet difuzijom skladbe Kyema (Rođenje), Eliane Radigue, prvog dijela njezine trilogije smrti. To djelo, kako će kasnije priznati i Davor Gazda, ostaje važna referenca mnogim suvremenim glazbenicima. Gazda publici govori kako mu je trebalo puno hrabrosti nastupati nakon Bonneta, ali i koliko mu znači dijeliti isti prostor slušanja.
Nakon pauze, scena ponovno nestaje. Izvođači se premještaju iza leđa publike, ostavljajući prazan centralni prostor koji dodatno pojačava osjećaj uranjanja i introspekcije. Večer zatvaraju višekanalne kompozicije BJ Nilsena i Miodraga Gladovića. Potonji je, vodeći radionice višekanalne difuzije zvuka 2021. godine, bio jedan od ključnih pokretača Gibanja, pa završetak večeri tako djeluje kao povratak samim počecima festivala i njegovom inicijalnom interesu za prostorni zvuk kao zajedničko iskustvo slušanja.
Ako je prethodna večer prizivala početke Gibanja, treći je dan otvorio pitanje kako se takva scena nastavlja graditi i prenositi dalje. Program su obilježili novi duet Kaye Farszky i Grgura Savića, audiovizualna izvedba trojca Zvukospjevi, te predstavljanje zajedničkog albuma Care Tolmie i Ryana Treanora.
Kroz radionicu za djecu u vrtiću u Cvjetnom naselju i masterclass na Muzičkoj akademiji, austrijska perkusionistica Kaja Farszky privremeno je izmjestila Gibanja izvan koncertnog prostora i povezala ih s idejom građenja zajednice i prijenosa iskustva između generacija. Sama ističe važnost djelovanja u zajednici i otvaranja prostora onima koji možda nikada ne bi sami došli na eksperimentalni koncert. Kasnije te večeri, Savić taj interes za kolektivnim slušanjem prenosi i u samu izvedbu. Središte prostora ispunjavaju dijelovi bubnjeva, gongovi, saksofon, melodike i prozirne cijevi različitih dužina s lijevcima na kraju. Publika se okuplja oko kružnog postava, promatrajući instrumente gotovo kao objekte istraživanja. Dvojac ulazi polako, ritualno. Dugi tonovi cijevi stapaju se s meditativnim gongom, dok Farszky na bubnjeve spušta kamenje, lance i različite predmete, stvarajući nove teksture i vibracije.“Ta pozornost slušanja, koncentracija koja je dolazila od nas dvoje, ali onda i od svih drugih u prostoriji, to se baš moglo osjetiti”, rekla je Farszky nakon koncerta.
Krug publike oko kruga instrumenata, unutar kruga zvučnika, omogućio je gotovo spiralno kretanje zvuka kroz prostor. “Bili smo u zvuku jedni s drugima zajedno na isti način”, dodaje Farszky. U tom se kružnom rasporedu također otkriva jedna od najvažnijih dimenzija Gibanja: odbacivanje frontalnog odnosa između pozornice i publike i stvaranje prostora zajedničke pažnje.
Posljednji dan festivala započeo je izvan koncertnog prostora, na livadi ispred KONTEJNERa, uz Smak Press, roštilj i sito-tisak festivalskih vizuala studija Kuna Zlatica. Taj zajednički završetak, baš kao i početak festivala, odvijao se u kvartu, među ljudima, izvan institucionalne distance. Gibanja se tako ne pojavljuju samo kao festival eksperimentalne glazbe, nego i kao pokušaj stvaranja privremenog prostora zajedništva i koncentracije u gradu koji sve manje ostavlja mjesta za takve oblike susreta.
Završna večer donijela je i eksplozivniji završetak festivalskog kruga. Nastup Freda Fritha i Jake Bergera bio je istovremeno i dokaz načina na koji Gibanja funkcioniraju kao mjesto povezivanja i novih suradnji. Njihovo poznanstvo započelo je upravo ovdje, u KONTEJNERu, 2024. Godine. Nakon njih slijedi Farida Amadou, dok publika ovaj put okružuje izvođačicu u uskom krugu, stolice potpuno nestaju, svi na nogama gotovo ritualno prate njezine improvizacije i zapadnoafričke ritmove. Festival zatvara Dis Fig energičnim nastupom pred publikom okupljenom u velikom krugu, vraćajući Gibanja njihovoj početnoj ideji: zvuku koji se kreće kroz prostor, među ljudima i između tijela.
Gibanja uporno razgrađuju ideju glazbe kao proizvoda koji se konzumira iz sigurne udaljenosti. Umjesto jasne podjele između izvođača i promatrača, prostor postaje zajednički teren slušanja, koncentracije i ranjivosti. Samim tim, format festivala eksperimentalne glazbe postaje eksperiment u tome kako dijelimo prostor i osluškujemo li ga dovoljno dobro.
