Unatoč tome što se prenamjena Klaonice godinama pojavljuje u raznim urbanističkim studijama, strateškim dokumentima i medijskim tekstovima, ona dosad nije prešla iz razine planova u izvedbu. Pitanje nedostatka prostora za umjetnički rad kroničan je problem u kojem se potreba za radnim prostorima sustavno ne uspijeva uskladiti s postojećim urbanim resursima Grada Zagreba. Sven Janovski iz Operacije Grad: Postoji konsenzus da prostor bivše Klaonice, zbog svojih prostornih i funkcionalnih specifičnosti, ima potencijal postati mjesto društveno-kulturne proizvodnje, ali i testiranja novih modela upravljanja. Nataša Milutin Naglić, predstavnica Grada: Ja sam ovdje sama, a vas je puno – umjetnika.
Rasprava o kompleksu Gradske klaonice u Heinzelovoj 66 ponovno je otvorena, a o njezinoj prenamjeni govori se već dovoljno dugo da bi se mogla smatrati zasebnim žanrom urbanističkog planiranja. Riječ je o kompleksu koji je desetljećima izvan svoje izvorne funkcije, s fragmentiranim korištenjem i dugim razdobljima zapuštenosti, ali i povremenim aktivacijama kroz kulturne i nezavisne inicijative. Istovremeno, Zagrepčanka je godinama predmet različitih urbanističkih studija i strateških planova, u kojima se redovito pojavljuje kao budući “grad u gradu”, ali, za sada, bez jasne realizacije.
Samu je raspravu pokrenula inicijativa Trebamo radne prostore, koja okuplja više od 160 umjetnika_ca, kulturnih radnika_ca i organizacija nezavisne scene u Zagrebu, s ciljem osiguravanja kvalitetnih uvjeta za rad i stvaranje. Prema internoj anketi, više od 85 posto članova trenutno radi u neadekvatnim prostorima. Kao jedno od ključnih rješenja, inicijativa predlaže prenamjenu kompleksa bivše Gradske klaonice u središte kulturno-umjetničke proizvodnje. Prostor bi obuhvaćao ateljee, radionice i zajedničke prostore za rad i razmjenu. Pitanje nedostatka prostora za umjetnički rad, nažalost, nije nova tema – riječ je o kroničnom problemu, o kojemu smo već pisali, a u kojem se potreba za radnim prostorima sustavno ne uspijeva uskladiti s postojećim urbanim resursima Grada. Iako je dijagnoza već dugo jasna, adekvatno rješenje još uvijek se čeka.
Prvi javni susret inicijative održan je tako u spomenutom kompleksu bivše Gradske klaonice u četvrtak, 18. lipnja. Na susretu su predstavljeni inicijativa i razlozi zbog kojih se upravo taj kompleks razmatra kao potencijalni prostor umjetničke produkcije, a u razgovoru su sudjelovali članovi inicijative, nezavisni stručnjaci, kao i predstavnici Grada Zagreba. Atmosfera je bila obilježena ljetnom vrućinom, ali što je malo znoja kulturnjacima koje inače oblijeva hladan znoj neizvjesnosti. Problem je kompleksan, gust i pun kako činjenica, tako i pitanja, pa je izvještaj koji slijedi rađen po istom receptu.
Između rada i uvjeta rada
Predstavljanje inicijative započela je umjetnica Luana Lojić (Studio Pangolin, M28) koja na vlastitom iskustvu potvrđuje probleme na koje inicijativa upozorava, što je ranije artikulirala i u tekstu Ateljei i iluzije, nastalom u suradnji s umjetnicom Sarom Salamon. Naglasila je kako su ateljei i produkcijski prostori često privremeni, nedostatni ili prepušteni tržišnoj logici. Umjetnik Predrag Pavić zatim je istaknuo vlastito pozitivno iskustvo – on je već ranije u karijeri imao sreće da u atelijerima Žitnjak dobije vlastiti studio. Radi se o prostoru koji se inače navodi kao dobar primjer modela u kojem je Grad omogućio stabilne uvjete za umjetnički rad. Nikola Radeljković (Numen), je potom opisao iskustvo rada u kojem se prostori često osiguravaju kroz neformalne dogovore, primjerice kroz najam od poznanika po pristupačnim uvjetima. Kustosica i scenografkinja Tea Kantoci (Antisezona) ukazala je na posebno izražen nedostatak prostora za plesnu produkciju, naglašavajući kako u Zagrebu postoji samo jedan gradski prostor namijenjen plesu – Zagrebački plesni centar – zbog čega se produkcije odvijaju u više privremenih i neprilagođenih prostora.
Pisac Marko Pogačar (Kritika HDP-a) govorio je o uvjetima rada u književnosti i srodnim praksama, ističući nedostatak osnovne radne infrastrukture poput stalnog radnog prostora, zbog čega se “sastanci redovito obavljaju po kafanama”. Fotograf Bojan Mrđenović zaključio je niz iskustava napomenom da dugo nije imao adekvatan prostor za rad, pri čemu mu je improvizacija postala standard. Pozdravio je povećanje gradskih sredstava za kulturu i određene procese decentralizacije, ali je podcrtao da i dalje nedostaje prostor umjetničke proizvodnje, pri čemu je kao pozitivne primjere naveo Rojc u Puli i Regenerator u Zaboku.
U kasnijem razgovoru s Mrđenovićem doznajemo kako iza inicijative stoji doista široka zajednica umjetnika i profesionalaca iz različitih područja, koji već dulje vrijeme zagovaraju sustavno rješenje pitanja radnih prostora za umjetničku produkciju.
“Radi se o umjetnicima profesionalcima, dakle onima kojima je umjetnički rad temeljna djelatnost. Problem nedostatka radnih prostora je problem koji nas je okupio u ovako velikom broju. Od početka formiranja inicijative krenuli smo u dijalog s Gradom”, objašnjava. Navodi kako su od početka zasnivanja inicijative pa do sada održani razgovori s predstavnicima Ureda za kulturu gradonačelnika i Ureda za strateško planiranje, na kojima su predstavili probleme s kojima se umjetnici susreću, te potrebu za održivim i dugoročnim rješenjem. „Nadamo se da će suradnja s Gradom nastaviti i dovesti do konkretnih rješenja”, kaže. Dok čekaju daljnje korake, inicijativa je odlučila djelovati javno te poziva na iskaz podrške potpisivanjem peticije.
Osvrćući se na važno pitanje o postojećim korisnicima prostora Klaonice, Mrđenović ne poriče da u kompleksu već ima dosta korisnika iz područja kulture, te kaže da i njih i ostale korisnike koji se bave komplementarnim djelatnostima vide kao dobre susjede. Postojeći korisnici Klaonice potvrdili su nam da se doista radi o dobrim i podržavajućim odnosima, što samo dodatno potvrđuje potrebu za provođenjem zahtjeva inicijative. Nadalje, namjera da se prostor dodjeli kulturi nije samo cilj inicijative, već i sva dosad provedena istraživanja ističu kulturnu namjenu kao logičan prioritet za taj prostor, od studije sociologinje Jane Šarinić koju je naručio sam Grad, do istraživanja koja su provedena u okviru gradske četvrti.
Iz početnog se izlaganja kao zajednički nazivnik nameće činjenica da gotovo nijedna umjetnička disciplina u Zagrebu nema stabilne i adekvatne uvjete za rad. Od umjetnika se očekuje kontinuirana produkcija i vidljiv rezultat, bez jasnog odgovora na pitanje gdje se ta produkcija uopće može odvijati. Time se otvara šire pitanje kulturne politike koja implicitno pretpostavlja postojanje u praksi neosigurane infrastrukture.
Između upravljanja i procedure
Nakon predstavnika inicijative, uslijedio je javni razgovor koji je moderirao Filip Pračić. Sven Janovski (Opreracija: grad) osvrnuo se na istraživanje Clubture mreže u kojim je sudjelovao, vezane uz članak 14 koji uređuje dodjelu javnih prostora. Upozorio je na sporost administrativnih procesa i potrebu za njihovim ubrzanjem, kao i na problem univerzalnih modela dodjele prostora koji ne uzimaju u obzir stvarne potrebe kulturne scene. Sociologinja Jana Šarinić (Filozofski fakultet) istaknula je važnost zajedničkog djelovanja i prepoznavanja javnog interesa u ovakvim procesima, naglašavajući kako se rješenja ne mogu očekivati isključivo od jednog gradskog ureda. U svom izlaganju prostor je, pomalo romantično, opisala kao “oazu” koja mora ostati održiva u svakom smislu, što otvara pitanje kako takav koncept uopće uspostaviti u (ne)postojećim uvjetima kulturne infrastrukture. Arhitektica Ana Boljar (Društvo arhitekata Zagreba) rekla je da postoje urbanističke i planske osnove, ali da nedostaje sustavna analiza stvarnog stanja prostora. Kritički se osvrnula na činjenicu da dosad nijedan sličan gradski projekt nije u potpunosti dovršen, uključujući i projekt Badel blok, koji se “razvija” više od desetljeća bez značajnijih pomaka. Najavila je i održavanje okruglog stola “Forenzika klaonica” u rujnu, koji će se dodatno baviti analizom mogućnosti prenamjene kompleksa.
Predstavnica Grada, Nataša Milutin Naglić (Gradski ured za kulturu, Gradski ured za gospodarstvo, ekološku održivost i strategijsko planiranje), izjavila je kako je riječ o kompleksnim procedurama koje su definirane GUP-om, te da je prostor djelovanja institucionalno ograničen. Naglasila je i važnost konzervatorskih uvjeta i potrebu usklađivanja različitih razina upravljanja prostorom. U jednom trenutku je, referirajući se na dinamiku rasprave, duhovito napomenula: “Ja sam ovdje sama, a vas je puno – umjetnika.” Kornelija Mlinarević (Razvojna agencija Grada Zagreba) iznijela je okvir mogućeg razvoja kompleksa Klaonice. U svom je izlaganju apostrofirala administrativnu i provedbenu zahtjevnost zahvata, ali je navela kako postoje mogućnosti financiranja sredstvima EU.
Između participacije i institucionalnog okvira
Buduće upravljanje prostorom bivše Klaonice otvara se kao jedno od središnjih pitanja njezine prenamjene, osobito s obzirom na razmjere kompleksa, njegovu dugotrajnu neaktivnost i planiranu kulturno-društvenu namjenu. U tom kontekstu Sven Janovski dodatno nam je pojasnio kako na kulturnoj i civilno društvenoj sceni postoji konsenzus da prostor bivše Klaonice, zbog svojih prostornih i funkcionalnih specifičnosti, ima potencijal postati mjesto društveno-kulturne proizvodnje, ali i testiranja novih modela upravljanja:
“Ono što je jasno je da s jedne strane ovakav prostor, čak i kad se potpuno uredi, a naročito ako bi bio u nekim prijelaznim fazama uređenja, treba konstantan rad kako bi se infrastrukturno održao. Tu svakako Grad Zagreb kao vlasnik ima svoju poziciju i ulogu da to osigura. S druge strane, čini mi se da u tom dijelu mora postojati i participativan trenutak koji, prvenstveno, uključuje stalne korisnike prostora u upravljačke aspekte. To se tiče prostora za rad, poput ateljea i studija, kao i izvedbenih prostora. Klaonica bi mogla biti poligon za novi model participativnog upravljanja koji može otvoriti neke od aspekata “samoupravljanja” prostorom, tj. da platforma korisnika određene aspekte upravljanja provodi sama, u smislu donošenja odluka o politikama korištenja i dodjelama prostora, održavanja i uređenja, itd.”
Janovski dodaje da bi to bilo nešto relativno novo za prostor te veličine, a neke tragove toga možemo naći i u suupravljanju Pogonom i u modelu Atelijera Žitnjak. Prema njemu to treba doći uz institucionalnu podršku što uključuje okvire koje Grad i korisnici prostora zajedno definiraju u svrhu pravednosti i transparentnosti. Zbog toga je nužno da svi korisnici budu dio zajedničke platforme, kako bi mogli zajednički, a ne pojedinačno, suupravljati s Gradom. Pilot takvog tipa modela može se napraviti, kaže Janovski, već i sada, tako da se dio prostora uredi po minimalnim uvjetima za korištenje i počne aktivno koristiti zajedno s korisnicima koji su izrazili interes poput inicijative Trebamo radne prostore i drugi: “Na taj način se održivost takvog modela može ispitati i eksperimentalno probati, a onda kasnije, kad se osiguraju uvjeti da se cijeli prostor dovede u operabilno stanje, takav model se može proširiti. Smatram da je takav sudionički iskorak nužan za prostor ovakvog tipa i za tip kulturno-umjetničkog i društvenog korištenja koji se predlaže, te da bi Grad Zagreb trebao težiti da nastavi biti pionir sudioničkog upravljanja u kulturi, kao što je to bio u slučaju Pogona.”
Između imaginacije i provedbe
Unatoč tome što se prenamjena Klaonice godinama pojavljuje u raznim urbanističkim studijama, strateškim dokumentima i medijskim tekstovima, ona dosad nije prešla iz razine planova u izvedbu. Pritom se otvara i pitanje komunikacije između kulturnog sektora i institucionalnih aktera – nije uvijek jasno govore li istim jezikom i tko bi mogao poslužiti kao posrednik. Fraze koje su se kroz raspravu mogle čuti – “stejtment kakav nismo vidjeli” i “neviđen model” – u jednom slobodnijem, ali realistično-pesimističnom čitanju često označavaju dugoročno planiranje bez jasnog roka realizacije. Do zaključenja ovog teksta Grad Zagreb nije odgovorio na upit o mogućim modelima prenamjene i upravljanja prostorom.
Samo pitanje umjetničkog rada, čini se, ponovno se vraća na njegovu definiciju – i na mogućnost da se uopće prepozna kao rad u javnom i institucionalnom okviru. Potrebno je ovdje jasnije razlikovati produkcijske prostore od prostora prezentacije: dok su ovi drugi relativno vidljivi u kulturnom sustavu, prvi ostaju nedovoljno razvijeni, iako predstavljaju njegovu osnovu. Bez adekvatnih uvjeta za rad, teško je govoriti o održivoj kulturnoj proizvodnji, jer umjetnički rad ne nastaje tek u trenutku javnog prikazivanja, nego kroz procese koji zahtijevaju prostor.
U tom smislu, ova situacija otvara mogućnost za Grad da se pokrene i realizira dugoročan kulturni projekt koji bi odgovorio na stvarne potrebe umjetničke zajednice. Umjesto privremenih rješenja, Klaonica bi mogla postati primjer sustavnog ulaganja u kulturnu infrastrukturu, razvijanog u suradnji s korisnicima od početka do kraja. Otvorenost za suradnju koju je Grad iskazao svakako je važna, no dok se iskazi namjere ne pretvore u konkretne poteze, preostaje nam tek prostor imaginacije. Međutim, u tim se imaginarnim radnim prostorima raditi – ne može. Ako se kompleks Zagrepčanke uskoro ne počne tretirati kao ozbiljno infrastrukturno i kulturno pitanje, postoji rizik da će se cijeli niz rasprava pretvoriti u još jednu zagrebačku urbanu priču o boljem sutra.
