Nove perspektive prostora za kulturu u Zagrebu: Svi prostori koji otvaraju vrata prisilno nomadskim udrugama i umjetnicima pucaju po šavovima.
Premda je okrugli stol teško zamisliti u pravnom kontekstu, a pravnički žargon još teže smjestiti u polje kulturne produkcije, Novinarski dom je u četvrtak, 24. travnja, postao sjecište ovih naizgled oprečnih habitusa. Okruženi porotom od pedesetak članova, predstavnici impozantnog postotka udruga i inicijativa zagrebačke nezavisne kulturne scene oko deset zauzimaju pozicije ispred diskusijskih mikrofona. Ozbiljnost na licima mnogih svjedoči da nažalost nisu okupljeni iz kakvog umjetničkog eksperimenta, već iz nužnosti. Kako u najavi stoji, konferencija Nove perspektive prostora za kulturu u Zagrebu održana je “u trenutku kada je potreba za prostorima za kulturu dosegla točku kulminacije”.
Organizatori Operacija: Grad, Savez udruga Klubtura i Mreža društveno-kulturnih centara, kao povod koriste publikaciju istraživačkog izvještaja o dodjeli prostora za kulturu nakon provedbe Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi u 2022. Međutim, jasno je iz prisutnosti sedamnaest govornika uz četiri autora rada da glavnina konferencije neće biti posvećena izvještaju. Ona će, kako nas moderatorica Matija Mrakovčić obavještava na početku, biti tek prvi od tri sloja: “Nakon toga s obzirom na to da se istraživački izvještaj odnosi na dodjelu prostora u kulturi i u gradu Zagrebu, nastavit ćemo s formatom intervencije ljudi koji sjede u krugu. Treći krug ste svi vi u publici, koje bih zamolila da zapišete svoje misli, nadopune ili zaključke i prijedloge.”
Stoga će H-Alter, u duhu preciznog prijenosa informacija, na jednak način izvijestiti o događaju.
Optužnica
Konferenciju otvara Sven Janovski, programski koordinator Operacije: Grad, objašnjavajući da je ovo prva studija implementacije Zakona iz 2022. Donesen bez javne participacije, Zakon je člankom 14. efektivno prebacio odgovornost dodjele kulturnih prostora na jedinice lokalne samouprave. Uz mentorstvo Anke Kekez Koštro s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, istraživački je tim tijekom 2024. i početka 2025. nastojao utvrditi učinke te odluke. Provedene su analize zakonskih okvira za dodjelu prostora, koji su u međuvremenu uspostavljeni u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Splitu i Dubrovniku, dok se za uvid u praksu tih okvira napravio niz intervjua s kulturnim djelatnicima u dotičnim središtima.
“Zanimalo nas je jesu li lokalne samouprave [donijele Zakonom propisane odluke o dodjeli prostora], koje su to učinile, kako te odluke izgledaju, koje kriterije imaju i je li po njima proveden bilo koji javni natječaj”, u razgovoru za H-Alter objašnjava jedna od istraživačica, inače programska koordinatorica SU Klubtura, Jelena Androić. Ujedno i druga govornica, Androić u svojih dvadeset minuta ističe da su se natječaji proveli samo u Rijeci i Zagrebu za prostor Palacha i gradske ateljee. Zagreb i Rijeka su istodobno jedini gradovi u kojima je bilo moguće doći do predstavnika uprava, no to neće reći da su uvjeti blistavi, niti da su čak i dostatni. Iako Zagreb prednjači u većini obuhvaćenih segmenata, primjerice ima dostupan popis gradskih nekretnina, strategiju za upravljanje i raspolaganje imovinom, i strategiju razvoja kulture, s drugim gradovima dijeli iste probleme koji usporavaju proces dodjele prostora. Redom, to su nejasni imovinsko-pravni odnosi, nepotpuna evidencija imovine poput podataka o namjeni prostora, neusklađeni podaci iz zemljišnih knjiga i katastara, manjak koordinacije između nadležnih ureda za dodjelu prostora, upitni kriteriji za dodjelu prostora, neuporabljivost prostora na raspolaganju, nedostatak suradnje s javnošću i kulturnim akterima, te manjak studija potreba u kulturi.
Dijelom se ovo može predbaciti nejasnoj artikulaciji originalnog zakona, a dijelom standardnoj hrvatskoj imovinskoj stihiji koja je u Zagrebu nakon potresa, navodi arhitektica Andrea Stanić, drastično pogoršana. Ona se kao treća govornica fokusira na Zagreb, čija je uprava bila kooperativna u istrazi. Unatoč susretljivosti, intervjuirani kulturni djelatnici nabrojali su brojne zamjerke poput nepotpunosti, netransparentnosti, zastarjelosti i nedostataka podataka, te izostanka diferencijacijskih namjena prostora. Problematični su i kriteriji koji u trenutačnoj formulaciji pogoduju ljudima koji su već korisnici gradskih prostora, ali su i sročeni na odveć gospodarski orijentiran način što u kulturi nije izvedivo. Tako se pri dodjeli u obzir uzima prethodno iskustvo korištenje gradskih prostora i ekonomska održivost prostora, koja nigdje nije definirana. Sve će to reći da je Zagreb u teoriji miljama ispred većine ostatka Hrvatske, no u praksi nije puno drugačiji.
Ročište
Najveći dio sljedećih dva sata obilježavaju mukotrpne ispovijesti pretežito vizualnih i izvedbenih umjetnica o ocvaloj nam kulturnoj infrastrukturi. Previše je sudionika da bi se svačijih pet do sedam minuta prenijelo, no ubrzo se kristaliziraju lajtmotivi. Većina se žali na neadekvatne, često nehumane uvjete u kojima moraju raditi. Krovovi koji prokišnjavaju, sveopća derutnost i premale kvadrature jednako utječu na produkciju i prezentaciju radova. Nina Kurtela kao nezavisna umjetnica i Lucija Klarić pred Savezom scenarista i pisaca SPID spominju da se stječe dojam kao da im je rad u proizvodnji umjetnosti nevidljiv, dok drugi poput Dunje Vuković pred Teatrom Poco Loco tu misao nadopunjavaju činjenicom da ni uvjeti za prezentaciju nisu osigurani, navodeći kako moraju koristiti iznajmljene sate u mjesnim odborima za čišćenje prostora. Treći, poput dionika plesne scene, podvlači Una Štalcar-Furač pred Udrugom profesionalnih plesnih umjetnika PULS, probe i izvedbe ponekad moraju obavljati vani, bez prostora.
Sve će to reći da su umjetnici u globalu primorani tražiti utočište u sestrinskim organizacijama ili civilno-javnim prostorima poput Pogona, koji kao primjer pozitivne i transparentne prakse imenuje čak šest govornika. Ovo ipak nije dugoročna strategija, jer već sada svi prostori koji otvaraju vrata prisilno nomadskim udrugama i umjetnicima pucaju po šavovima. U riječima Ane Kovačić pred organizacijom WHW, udruge koja je na natječaju gradske ustanove Novi prostori kulture (NPK) u rujnu prošle godine dobila neuređen prostor bez grijanja: “Pogonova lista čekanja postala je kao lista za magnetsku”.
Ovo vrijedi i za druge takve prostore. Sanja Burlović pred Attack!-om opisuje kako Medika sve češće dobiva upite od drugih udruga čiji članovi nisu navikli ložiti vatru u ofucanim sobama zgrade oštećene tijekom potresa. Iz istog je mjesta zbog istog potresa trebala iseliti Cirkorama, epicentar cijele zagrebačke cirkuske scene, koja otad nema prostor za probe ili prezentaciju. Devet mjeseci nakon potresa, navodi Nikola Mijatović u ime udruge, oni su plaćali najam i pričuvu, prije no što su vratili ključeve gradu: “…što je bilo apsurdno jer nam ga oni nisu dali, nego smo ga mi skvotirali”.
Cirkorama, za razliku od drugih nazočnih, ima mobilan prostor u obliku cirkuskog šatora koji je iza Pogona postavljen u toplijim mjesecima. Kao i Pogon su, po pitanju prezentacijskih i produkcijskih kapaciteta, u crvenom, a isto vrijedi za Centar za kulturu i film Augusta Cesarca i njihovih pet tisuća kvadrata. Ravnateljica Maja Jurić Ivoš napominje da su u zadnje četiri godine ugostili devedeset korisnika s nezavisne scene: “Dok nema kina Tuškanac i Europe, blokirani smo od jutra do mraka.”
Drugi se zato okreću privatnom najmu koji nije uvijek moguć zbog nespremnosti stanodavaca da prostore daju umjetnicima, što, izdvaja samostalna umjetnica Sara Salomon, posebice pogađa vizualne umjetnike kojima je bitan kontinuitet prostora. Vuković također podcrtava da trošenje ogromnih količina novaca na najam privatnih prostora nije ni ispravno, s obzirom na to da bi kultura trebala biti javno dobro. U najgoroj su poziciji oni koji resursa za unajmljivanje uopće nemaju, a Kantoci tu nadodaje da prema tome sve ovisi o tome koga poznaš: “Plesna je zajednica zavisna o gradskim prostorima, što znači da pojedinac, ako nema mreže kontakata, ne može razvijati ili upražnjavati svoju praksu.”
Sve je ovo poražavajuće sjetimo li se da Zagreb u svojem vlasništvu upravo sada ima stotine prostora koje u ovom trenutku zjape prazno. Mijatović i Vuković apeliraju na to da se čim prije nešto poduzme, jer brojni umjetnici ne mogu čekati mjesece i godine da se riješe imovinsko-pravni odnosi ili izgrade nova rješenja. Scena je živa, a ako joj ne pružamo potporu, otići će drugdje. Govoreći pred Mrežom mladih Hrvatske, Marin Capan pozdravlja pravne poticaje Zagreba da u kulturu uključi mlade, ali nedostaje povjerenje koje će to reflektirati “ne samo kroz strateške dokumente, nego i konkretne odluke od jedinica lokalne samouprave, kako bi taj model profunkcionirao”. Arhitekt Mauro Sirotnjak svoj govor posvećuje potrebi da se kulturne djelatnike uključi u prostorno planiranje grada, čime na drugi način opetuje sentiment da još uvijek nemamo direktnu sponu između aktera u kulturi i Grada, ali također nadodaje da je “potrebno uvoditi nove mehanizme gdje bi se paralelno planiranje programa i sadržaja za gradske projekte otvorila mogućnost korištenja tih prostora – privremeno ili komplementarno”.
Ovdje se posebno ističe inicijativa Klaonica koju zastupa pet govornika. Okupljajući preko četiristo ljudi, uključujući pravnike i arhitekte, inicijativa je ustanovila da je kompleks bivše gradske klaonice savršena lokacija koja bi s minimalnim gradskim ulaganjima mogla postati novo kulturno žarište i prostor kulturne razmjene. Iz konteksta govora se jasno da naslutiti da se Grad na ovu ideju oglušio. Druga potencijalna solucija su 111 mjesnih odbora o kojima govori Vatroslav Miloš. Postavši predsjednikom vijeća mjesnog odbora Staro Trnje, Miloš je samostalnim naporima počeo tamo održavati kulturni program, bivajući istovremeno “domar, producent, promotor, dizajner, plakater, tonac, projekcionist i stručnjak za javnu nabavu i e-račune”. Sve, naravno, bez honorara ili gradske potpore. Nepregledne tisuće kvadrata tih prostora, koje više govornika opisuje kao “fantastičan”, u potpunosti su neiskorištene.
Kad se sve zbroji i oduzme, od pustih uspjeha Zagreba u provođenju Zakona preostaje samo ovogodišnji natječaj za ateljee, o kojem nam pomnije priča Salomon. Ispada da od 28 prostora samo šest nisu bili zauzeti, što u prijevodu znači da bi u 22 prostora umjetnici koji tamo trenutačno rade bili deložirani. Grad pritom ne garantira da će te umjetnike izbaciti. Ako oni odluče ostati, umjetnici koji su dobili na natječaju nemaju pravo na tužbu, već moraju plaćati kiriju drugom umjetniku koji je sad dobio status skvotera. Šest je slobodnih prostora pak neiskoristivo za vizualne umjetnike, što jer se nalaze na višim katovima, što jer nemaju osnovne instalacije. Na kraju, zakup se daje samo na pet godina što je likovnjacima neprihvatljivo jer je selidba traumatična u najboljem slučaju, a potpuno besmislena uzevši u obzir ogromna ulaganja koja prostori zahtijevaju.
“Ključan je dijalog korisnika, umjetnika i nadležnih vlasti, koji se do sada, kako vidimo iz postojećih natječaja, nije desio i proizveo je dosta nezadovoljstva”, obznanjuje Kurtela zrcaleći dojam nekolicine govornika. Mijatović također spominje da su u devet mjeseci limba oko Medike pokušavali uspostaviti komunikaciju s imovinskim, no to nije išlo. Nika Pavlinek pred Hrvatskim društvom dizajnera ističe sličan primjer gdje su pregovarali s gradom o prostoru koji bi imao radione za potrebe produktnog dizajna, no da su ih samo uputili na nesretni natječaj. Burović iznosi najgori primjer komunikacije. Od stare su gradske vlasti, kaže, barem dobili ugovor o korištenju prostora na dvije godine, a s ovom je status legalizacije na još klimavijim nogama: “Nemamo minimalne tehničke uvjete, dolaze inspekcije, neprihvatljivo nam je da nas Grad stavi pod institucije u kulturi koji su u kulturnoj strategiji grada Zagreba.”
Salamon daje slične optužbe u tekstu za Kulturpunkt, koji daleko detaljnije opisuje iskustva s natječajem. Na koncu sve je ovo letimičan pregled problema s prostorima, a vrag je u detaljima. Detalji iz ta dva sata ocrtavaju otužne konture gradske kulturne politike, neobazrivost i neprohodnost upravljanja prostorima u gradu ne samo da otežava, nego u mnogim slučajevima utječe na, ili čak i sustavno onemogućuje kulturnu produkciju.
Presuda
Potencijalno najzanimljiviji aspekt konferencije njezin je podtekst: jedva primjetna, ali ipak opipljiva tenzija između onih koji stranci Možemo! daju povjerenje i onih koji su se zbog tog povjerenja opekli. Posrijedi nije nikakva shizma na kulturnoj sceni, no poetično je u kratkom intervalu čuti Burlović kako se cinično prisjeća da su prije dvadeset godina na istom mjestu zbog istog razloga tu sjedili ljudi koji su danas na vlasti, i Sonju Leboš kako govori da se svi problemi prošle uprave ne mogu riješiti u jednom mandatu. Od mnogih se čula neka inačica toga da su ovo “koraci u pravom smjeru” ili da “se događa fenomenalan napredak u transparentnosti i upravljanju”. Četiri godine od smrti Milana Bandića njegov zloduh još uvijek opsjeda ovaj grad, vidljiv u kolektivnoj traumi koja uzrokuje apologiju brojnih propusta aktualne vlasti. Navodeći probleme s prostorima, većina je govornika odisala nekom sigurnošću da su to tek privremene poteškoće.
Ne možemo vam reći što Grad o tome misli, namjerava li implementirati prijedloge, zašto nije reagirao na upite s kulturne scene ili namjerava li napokon napraviti studiju potreba u kulturi, jer do zaključenja teksta nisu odgovorili na naša pitanja. Ne možemo ni pisati o tome što su dvije predstavnice ureda za kulturu i ureda za imovinu imale za reći o temi jer su Novinarski dom napustile prije kraja razgovora. Možemo samo prenijeti jedino što se približava službenom gradskom odgovoru, govor koji je pred NPK dao Hrvoje Laurenta.
Laurenta u najdužem govoru, od čak deset minuta, nabraja niz novih prostora koje Zagreb projektira, gradi ili privodi kraju. Paromlin, prostor WHW-a, interkulturalni društveni centar Trnje i bivša tvornica Pluto spomenuti su, između ostalih, u promidžbenom spisku uz postotke kojima će NPK baratati, njihovim kapacitetima i odrednicama. Laurenta se u istom mahu trudi odgovoriti na neka od pitanja nametnutih tijekom foruma. Procesi projektiranja će biti participativniji, u Paromlinu se spomenulo da nedostaje cirkuskih prostora, pa će se instalirati “kuke”, HDD-u bi mogao dobro doći tzv. Maker’s space itd. Pritom Laurenta ne adresira sve druge navedene točke poput manjka dijaloga, netransparentnosti, upitnog procesa dodjele prostora, Klaonice ili konkretnih mjera za aktiviranje mjesnih odbora. To je u redu, Laurenti ovo nije posao i on je ipak samo djelatnik jedne gradske ustanove koji radi na poboljšanju situacije koliko može. Ipak, u nedostatku drugih gradskih glasova teško je njegov odgovor ne vidjeti kao malčice deplasiranim. Tko garantira da će obećani prostori biti dovršeni u dogledno vrijeme, koliko će novi prostori biti participativno izvedeni s obzirom na to da se ta točka ovlaš tek spominje dok su nacrti već u izradi, kako će ta participativnost izgledati, što je sa svim drugim prostorima koji trunu bez vlasnika?
Glavno je pitanje konferencije hoće li nove perspektive u teoriji popratiti i nove, pravednije prakse ili će stara autokracija nadjenuti novo ruho, obavijena EU projektnom terminologijom i natopljena neoliberalnim imperativima. Prvi slučaj vodi emancipaciji svih kulturnih radnika, drugi samo novim mehanizmima utišavanja radikalnih glasova u kulturi. Za presudu, izgleda, moramo još pričekati.
