Nestaju stare prizemnice, kuće s vrtovima karakterističnim za zapad glavnog grada, a na njihovim mjestima niču višestambene zgrade. Ulice koje su desetljećima gajile ritam obiteljskog kvarta, niži objekti, zelenilo, mirniji promet, sve češće dobivaju novu sliku: više katova, više automobila, više stanova, ali manje prostora. Črnomerec postaje simbol šireg problema: grada koji se razvija prema logici investitora, zaključuje arhitekt Borislav Doklestić u razgovoru za H-Alter.
U zagrebačkoj četvrti Črnomerec se posljednjih godina događa promjena koju je teško ne primijetiti. Stare prizemnice, kuće s vrtovima karakterističnima za zapad glavnog grada nestaju, a na njihovim mjestima niču višestambene zgrade. Ulice koje su desetljećima gajile ritam obiteljskog kvarta, niže objekte, zelenilo, mirniji promet, sve češće dobivaju novu sliku: više katova, više automobila, više stanova, ali manje prostora.
Stanovnici imaju dojam da se odluke donose izvan njihove kontrole i bez ozbiljnog promišljanja o tome kako će nova gradnja utjecati na vizuru i život u kvartu, na kapacitete vrtića i škola ili na infrastrukturu koja je već sada opterećena. Kvart se tako ne razvija kao planski oblikovana urbana cjelina, nego kao niz pojedinačnih građevinskih zahvata koji, svaki za sebe u većini slučajeva legalni, zajedno ostavljaju dojam da Črnomerec postaje prostor u kojem prevladava interes gradnje, a ne kvaliteta života.
Povijest kvarta seže duboko u vrijeme prije nego što je Zagreb postao moderan metropolitanski organizam. Ime same četvrti veže se uz stare legende i prirodne obrise prostora: ime je poteklo od istoimenog potoka Črnomerca, koji se nekada vijugao niz zapadne obronke Medvednice i utjecao u Savu, a brojni povijesni zapisi spominju ga kao ključnu orijentirnu točku naselja koje je od 13. i 14. stoljeća bilo poznato kao naselje “Černomerci” ili “oko sela Černomerci kod Svetog Duha”.
Tijekom srednjeg vijeka i ranog novog vijeka, Črnomerec se oblikovao kao niz manjih sela, uzgojnih površina i obradivih zemalja, u neposrednoj blizini Medvedgrada, utvrde koja je stoljećima dominirala nad širim prostorom i njegovim prometnim pravcima. U 19. stoljeću, pod utjecajem brzih gospodarskih i prometnih promjena u Zagrebu – uključujući dolazak željeznice i industrijske proizvodnje, a time je spomenuto područje postalo sastavni dio šireg urbanog rasta grada. Nastavak razvoja tijekom 20. stoljeća donio je Črnomercu slojevitu urbanu strukturu: od industrijskih i vojnih objekata do stambenih naselja, koja su postala dio sve veće gradske cjeline.
Slojevitost nastala kombinacijom starijih kuća, manjih zgrada, vrtova i zelenila koje su nastajale postupno, desetljećima je njegovala taj stari, skoro pa ruralni duh Črnomerca, uz funkcionalnost modernizacije koja je krajem 20. stoljeća bila neizbježna. Kvart nikada nije bio planski “projektiran” kao Novi Zagreb ili velika poslijeratna naselja, već je rastao organski, u valovima, često zadržavajući tragove prijašnjeg načina života. Danas se oni gube i prerastaju u sukob postojećeg urbanog tkiva i novog investitorskog pritiska.
U razgovoru o današnjoj situaciji na Črnomercu, urbanist Borislav Doklestić problem ne svodi samo na pojedinačne zgrade koje “strše” ili narušavaju vizuru. On govori o dubljem, sustavnom problemu: o Zagrebu koji se posljednjih desetljeća prestao razvijati kao planirana urbana cjelina i počeo funkcionirati kao niz privatnih inicijativa.
“Nedavno sam na jednom podcastu čuo da posljednjih 30 godina živimo ‘pidžinizaciju grada’. Ja bih rekao pidžinizaciju sustava, a time i struke prostornog planiranja”, kaže Doklestić. Po njemu je u pitanju “primitivizacija struke s ciljem dominacije privatne domene na uštrb javne”, pri čemu javna domena nije samo fizički prostor poput ulice ili parka, nego i odgovornost prema čovjeku u gradu, istovremeno sadašnjem i budućem.
Doklestić podsjeća da Zagreb nije oduvijek bio prepušten tržištu. Nakon Drugog svjetskog rata grad se širio ubrzano, ali je istovremeno imao alate koji su omogućavali kontrolu razvoja. Ključnu ulogu igrali su detaljni planovi.
“Nakon devedesetih smo ukinuli sve detaljne planove, kojima je Zagreb bio dobro ‘pokriven’. Detaljni planovi su imali poseban file koji se zvao ‘postojeće stanje’. Pritom su surađivale različite profesije, od geografa i sociologa do hortikulture, zaštitara, ‘prometnjaka’ i arhitekata. Konačno rješenje je bilo rezultat ograničenja koja su se iskristalizirala na tom fileu.”
Takav pristup, naglašava, omogućavao je da se planiranje prilagođava stvarnom životu kvarta, njegovim stanovnicima i postojećoj izgradnji. Ponekad je to značilo i odustajanje od gradnje, čak i kada je bila predviđena višim planom.
“Čak je bilo i slučajeva gdje smo detaljnim planom odustajali od gradnje koja je bila planirana u GUP-u jer je file ‘postojeće stanje’ pokazao da je na tom dijelu klizište”, prisjeća se, navodeći podsljemensku zonu kao primjer gdje je struka imala moć reći: ovdje se ne gradi. No, takav model planiranja, tvrdi, napušten je. Umjesto detaljnih planova, sve se svelo na jedan dokument.
“Takvo elaboriranje grada je napušteno. Sve smo prepustili generalnom planu gotovo pa jedinom dokumentu da regulira grad”, prokomentirao je Doklestić ističući da je spomenuti dokument onaj “generalni”.
U praksi to znači da se GUP, dokument koji bi trebao postavljati široke okvire, danas koristi kao glavni alat za odlučivanje o konkretnim parcelama i ulicama. A tamo gdje bi trebala postojati fina urbanistička regulacija, nastaje prostor za maksimalno iskorištavanje zemljišta.
“Kad se i pojavi kao obveza, Detaljni plan je u funkciji primarno nove izgradnje i investitora. Grad ima ulogu statista, a građani također.”
Na Črnomercu se posljedice takvog sustava najjasnije vide. Doklestić smatra da je rušenje kuća i izgradnja višestambenih zgrada istovremeno i spontani trend i logična posljedica važećih pravila.
“Doista se radi o ‘spontanom tržišnom trendu’ na Črnomercu i doista je u skladu s GUP-om”, tvrdi Doklestić i dodaje: “U skladu je s potpuno defektnim dokumentom, neadekvatnim za suvislo kontroliranje rasta grada i oblikovanja gradskog okoliša.”
Posebno kritizira, kako ga naziva, “Bandićev GUP”, za koji tvrdi da će “još dugo ostavljati traga”. Doklestić upozorava da su mnogi investitori požurili s projektima upravo prije donošenja izmjena plana koje su pokušale ublažiti pretjeranu izgrađenost, a da je Ministarstvo graditeljstva pritom “dugo i potpuno neopravdano oklijevalo” s davanjem suglasnosti – možda, kako ironično kaže, dovoljno dugo da još neki “ulove vlak” s “obilnijim prinosom”.
I dok se javnosti često poručuje da je sve “legalno” i “u skladu s planom”, Doklestić upozorava da legalnost ne znači automatski i urbanističku opravdanost. Jer, ako su parametri postavljeni previsoko, investitori će ih koristiti do maksimuma.
“Parametri nove gradnje su uvijek oni maksimalni iz generalnog plana, makar bi i veličina parcele i sam okoliš zahtijevali umjereniju gradnju.”
A upravo je tu ključna razlika između gradnje kao privatnog pothvata i urbanizma kao javnog interesa. Kvart poput Črnomerca nije samo niz parcela na kojima se smije graditi. To je prostor odnosa: širine ulica, sigurnosti pješaka, količine zelenila, mogućnosti javnog prolaza, prostora za djecu, vrtiće, škole i parkove. Doklestić ističe da bi često trebalo planirati i ono što se u današnjoj praksi gotovo nikada ne događa:
“A možda i neki javni prolaz, proširenje ulice, javno zelenilo… To je uz postojeće alate (GUP) za najveći teritorij grada neostvarivo.”
Zbog toga Zagreb, po njegovom mišljenju, više ne raste kao grad, nego kao skup privatnih odluka. Umjesto urbanističke geometrije, ponovno se pojavljuje ono što naziva “ruralnom geometrijom”.
“Reperkusije su ne samo pidžinizacija grada, nego rasulo grada i gradnja bilo gdje na teritoriju gradi, i to na geometriji privatne parcele, ne urbanističke. Vratili smo se ruralnoj geometriji grada; parcela nekadašnjeg kukuruzišta ili povrtnjaka i seoski put određuje format budućeg grada.”
Po toj logici, kaže, gradi se ono što donosi najveći profit, a ne ono što gradu treba: “Gradi se što donosi najveći prinos, odnosno profit – ne ono što gradu treba. Investitor je u prvom planu.”
Svaka nova zgrada podrazumijeva nove stanare, a time i dodatni pritisak na infrastrukturu. No infrastruktura ne raste istim tempom. Ova je činjenica dokaza kroz promet, koji je već sada jedno od najosjetljivijih pitanja Zagreba.
“Takvo razlijevanje grada i neplansko nastajanje novih kvartova bez adekvatne infrastrukture, posebno one prometne, izaziva prometni kolaps”, upozorava Doklestić.
Automobili se, kaže, množe upravo tamo gdje su prometnice ostale u mjerilu nekadašnjih prilaznih putova.
“Automobili se množe tamo gdje su seoski putevi jedina veza s ostatkom grada, bez pločnika i bez mogućnosti javnog prijevoza. Novi stanovnici takvih kvartova prisiljeni su imati i nekoliko auta po kućanstvu.”
Rezultat je grad koji se guši u vlastitom rastu. “Grad u cijelosti doživljava prometni kaos. Zagreb postaje metropola ‘trećeg svijeta’ već i zbog teme prometa”, komentira Doklestić. Kao jedan od ključnih propuštenih potencijala ističe željeznicu i koncept brze gradske željeznice, koji Zagreb, za razliku od brojnih europskih gradova, nikada nije ozbiljno iskoristio.
“Država trideset godina željeznicom ‘zaobilazi’ grad. Investicije kojima se moglo bitno pomoći javnom prijevozu brzom željeznicom, posebno u pravcu juga grada, završile su unutar koridora željeznice bez kontakta s gradom.”
Doklestić smatra da rješenja postoje – nove trase brze željeznice, tramvajski potezi, alternative automobilu, biciklistička infrastruktura i pješački ugodniji grad – no problem je što sustav nema alat da ih provede kao stratešku viziju. U tom kontekstu Črnomerec postaje simbol šireg problema: grada koji se razvija prema logici investitora. Doklestić taj proces naziva posebnim terminom.
“Smatram da je na djelu investitorski urbanizam”, govori arhitekti nastavlja da to nije samo pitanje investitora nego i sustava koji ih je pustio da postanu glavni akteri. “To je dobrim dijelom rezultat sustava, ali i dugogodišnje eliminacije struke i zaštite prostora u politikama Grada.”
U takvom sustavu, građani ostaju formalno uključeni, ali bez stvarne moći.
“Građani su imali i dalje imaju samo formalni utjecaj na dovršene i nemušte planove.”
Pitanje gentrifikacije, odnosno, rasta cijena i pretvaranja Črnomerca u kvart sve manje dostupan starosjediocima i mladim obiteljima, Doklestić vidi kao dio šire slike. On smatra da gentrifikacija nije nužno negativna, ako donosi kvalitetniji javni prostor i urbani standard.
“Gentrifikacija je u gradu, posebno Zagrebu, čak i poželjna ako pretpostavlja stvaranje ugodnog urbanog okoliša. Posebno naglašavam vraćanje pješački ugodne ulice s drvoredom i sadržajima uz ulicu.”
Više ga brine činjenica da nova gradnja ne doprinosi javnim potrebama, nego koristi ono što je već izgrađeno.
“Ono što me više brine u Zagrebu je parazitiranje takve gradnje na postojećem socijalnom standardu”, tvrdi Doklestić i zaključuje: “Investitor ne gradi ni škole ni vrtiće, ni park… To već ima. Gradi luksuzne stanove i koristi položajnu rentu, bez ikakve naknade društvu koje je tu rentu omogućilo.”
