Saša Vejzagić (Mreža antifašistkinja Zagreba), povodom ovogodišnjih Trnjanskih kresova: Ovo nije vrijeme za pitanja vrijednosne čistoće i potpunog slaganja oko svih metoda, nego za homogenizaciju, konkretnu mobilizaciju i što šire okupljanje protiv zajedničke prijetnje. Gradska vlast misli da skrivanjem svoje naklonosti antifašizmu tu temu može ukloniti s dnevnog reda, što je povijesna greška. Kada se popularizira mržnja i širenje straha, nema mjestu političkim kalkulacijama i strahu da nekog isprovociraš.
Od slavljenja pobjede nad fašizmom Trnjanski kresovi pretvaraju se u znak otpora njegovom širenju. U svijetu koji civiliziranu prisilu i produktivnost moći sve više zamjenjuje izravnim nasiljem, komemoriranje Dana oslobođenja Zagreba postaje i svojevrsna elegija slobodarskom gradu. Saša Vejzagić, povjesničar i član Mreže antifašistkinja Zagreba, za H-Alter govori o lokalnom političkom horizontu koji se kroz Kresove usložnjava, metodološkim promjenama na ljevici i nužnosti oživljavanja revolucionarnih impulsa u društvu.
Živimo u doba epistemičkog nesuglasja o temeljnim činjenicama naše dijeljene stvarnosti. U okolnostima u kojima antifašizam više nije pretpostavka našeg života, ostajanje na komemorativnim izrazima ne može biti dovoljno. S obzirom na plimne valove revizionizma, ustaška postrojavanja u Splitu, Thompsona na Hipodromu i prešućivanja endehazijskog razaranja, jesmo li danas prisiljeni odgovarati na diskurs koji zadaje desnica, vraćajući ga na razinu ideologije, umjesto da se bavimo dubljim materijalnim analizama i promišljanjem suodnosa teorije i prakse?
Na tribini Aktivizam i organiziranje u doba hiperpolitike, održanoj u sklopu diskurzivnog programa Trnjanskih kresova, pričali smo upravo o organiziranju otpora i aktivizmu u doba hiperpolitike po povjesničaru Antonu Jägeru i njegovoj kronologiji. Rekao bih da je desnica puno prije nas prepoznala da smo se vratili – ili tek ulazimo – u epohu identitetskih pitanja umjesto političkih. Istina je prestala biti faktor. Činjenice o tome tko je prvi počeo a tko se branio, čije je revolucionarno nasilje bio odgovor na nečije brutaliziranje politike – sve je to postalo potpuno irelevantno. Više nije pitanje tko može ponuditi konstruktivan plan i program, nego tko može mobilizirati više ljudi oko vrlo površnih ideja.
Bavljenje ozbiljnijim temama poput klimatske krize, kapitalizma i svega što nas je snašlo u posljednjih trideset godina zahtijeva infrastrukturu i resurse koje ljevica jednostavno nema. Nema milijardera koji će stati iza socijalnih programa jer u njima ne vide vlastiti interes. Politika je zato sve više svedena na PR i upravljanje dojmovima. U tom okviru je i HDZ shvatio da će, ako sam ne preuzme radikalno desno polje, to učiniti netko drugi. Zato stalno vraćaju priču o ustašama i partizanima; ne zanima njih povijest, nego ne žele da im Most ili Domovinski pokret otme politički prostor. Ne mislim da je Plenković ustaša, ali mislim da vrlo svjesno koristi ustaštvo i antikomunizam kao politički alat.
Kako da se ljevica održi u takvoj shemi?
Na tribini smo zaključili da imamo problem organiziranja, što je ljevici boljka već dugo vremena, ali nadu budi to što postoje mali signali da se ciklus ponavlja i da se – možda – vraćamo u doba kada su se osnove organiziranja bazirale na prostorima, solidarnosti i konkretnom aktivističkom i frontaškom radu sjedinjavanja.
To se vidi i po odgovoru inicijative Ujedinjeni protiv fašizma na cijeli kontekst prošle godine, pri čemu su se kao mjesta susreta javili novi prostori u Zagrebu, poput Srpskog kulturnog centra, a neki drugi, poput Močvare i Medike, ponovno su otvorili su vrata političkom djelovanju i uključili se u taj front. Tako se resursi konsolidiraju. Kada se pokretala inicijativa Ujedinjeni protiv fašizma, promišljali smo o tome kako da u tu široku frontu uključimo političke aktere, ali anarhistički kolektivi su nas pozvali da iskažemo povjerenje prema zajednici i prvo se obratimo njima za pomoć, što je imalo nevjerojatan odaziv.
Nova varijabla u promišljanju otpora i organiziranja jest temeljenje masovne politike upravo na samofinanciranju, kao nekada. Socijaldemokratske partije s početka 20. stoljeća, a potom i komunističke partije s polovice, funkcionirale su skoro kao paralelna država. Imale samofinanciranje, vlastite vrtiće i socijalne aranžmane koji su proizlazili isključivo iznutra. Ovo je trunka tog istog omasovljavanja, i od njega ne treba bježati.
Ipak, ogroman problem predstavlja izostanak ljudi na pozicijama moći. Gradska vlast misli da skrivanjem svoje naklonosti antifašizmu tu temu može ukloniti s dnevnog reda, što je povijesna greška. Socijaldemokrati su to pokušali u vrijeme kada se prvi fašizam dešavao, čim je više nevjerojatno ponavljanje tog ciklusa. Imam dojam da mi se sve o čemu sam čitao u povijesnim knjigama dešava pred očima. Zato je MAZ prekjučer vrlo jasno artikulirala svoju kritiku vlasti, no ne s ciljem prekida suradnje, nego s ciljem poziva na buđenje. Stvari još nisu eskalirale, ali jednom kada i ako se to desi, bit će kasno – i pogubno.
Možemo li se, prema tome, imalo uzdati u Možemo! kao platformu koja je konsolidirala novolijeve fragmente? Koliko se smanjio prozor suradnje MAZ-a kao progresivne antifašističke mreže s trenutnim gradskim vlastima?
Prvi smo ih otvoreno kritizirali istaknuvši da je njihova odgovornost bila da spriječe taj koncert, umjesto da se sakriju iza zakonskih okvira i čekaju da netko izgovori “Za dom spremni“. Smatramo da nisu napravili sve što je u njihovoj moći da odgovore na zaokrete u ekstremizam koji su se nastavili tijekom godine. Kada su počeli napadi na srpsku nacionalnu manjinu, izlazili su s deklarativnim osudama, ali je ostalo na tome. Kada se popularizira mržnja i širenje straha, nema mjestu političkim kalkulacijama i strahu da nekog isprovociraš. Ključan uvid mislim da nam je došao s antifašističkim maršem u studenom, na kojemu se predstavnici gradske vlasti nisu pojavili pod naknadnom maglovitom izlikom da je to manifestacija za građane.
Plenković se u međuvremenu grli i slika s Thompsonom, a Možemo! svoje vlastite birače i navodne istomišljenike ostavlja na vjetrometini. Nadamo se da će se i oni trgnuti i prepoznati ozbiljnost trenutka, jer prostora za savezništva još uvijek ima. Ovo nije vrijeme za pitanja vrijednosne čistoće i potpunog slaganja oko svih metoda, nego za homogenizaciju, konkretnu mobilizaciju i što šire okupljanje protiv zajedničke prijetnje.
Kako komentirate gradonačelnikovo ograđivanje od korištenja jugoslavenske zastave?
Radi se o njihovom modelu obnašanja vlasti. Smatraju da, dokle prate zakon, ne postoji osnova da ih se makne iz političke arene. S obzirom na to da su njihovi prethodnici toliko kršili zakon, što je bio ozbiljan problem protiv kojega se Možemo! borio i zahvaljujući toj borbi našao na poziciji vlasti, sada kao da svjesno odbijaju prihvatiti činjenicu da su ušli u političku arenu koja je naprosto definirana vrijednosnim pitanjima. Ponekad se čini da im idu na živce potezanja bilo kakvih pitanja fašizma i antifašizma jer im skreću pozornost s igranja Simsa u gradu.
Tako je bilo i s izvikivanjem ustaškog pozdrava, tako je i s jugoslavenskom zastavom. Isticanje stranih zastava zabranjeno je zakonom i ne smije se koristiti izvan određenih protokola; naravno da je oporba tu uhvatila gradonačelnika i natjerala ga na takvu izjavu.
Ono što nama znači jugoslavenska zastava na tim manifestacijama je potpuno druga priča. Meni kao povjesničaru koji se bavi Jugoslavijom ona predstavlja društveno-politički okvir progresivnih ideja koji se kao projekt pokušao realizirati u određenoj povijesnoj epohi i u tome nije uspio iz niza razloga.
Pogoduje li mlaki stav gradskih vlasti jačanju oporbe?
Iako gradska vlast trenutno nema nikakvih izazivača osim izblamiranog derivata Mosta, koji se sad ponovno konsolidira u potpuno čudnim formacijama, HDZ će koristiti njihov neodlučan stav da svoju državnu politiku i parlamentarnu kampanju gradi na sukobima koje će održavati u Zagrebu – svaki put kada treba, Plenković će dovesti Thompsona ili negdje staviti novi HOS-ov mural koji se Možemo! neće usuditi maknuti ne bi li izazvao navijače. Ako se konstantno povlače i zakopavaju misleći da će to nestati – neće. Da se razumijemo, javna infrastruktura je važna, ali društvo definiraju vrijednosna pitanja, pa zato škole u kojima se ne uče humanističke vrijednosti postaju prazne ljušture. Razlika između današnje fašizacije i one povijesne jest ta da više nema državnih udara i ulaska crnih uniformi u grad, nego suptilan prodor u sve društvene pore – od kriminalizacije antifašizma preko militarizacije sve do iskorištavanja migrantskih radnika, koji su dovedeni bez da ih se na bilo kakav sustavan način pokušalo integrirati u društvo.
Na hipodromskom koncertu bilo je i stranih radnika, očekujete li ih i na Trnjanskim kresovima?
Ove godine smo dogovorili da pored standardnog aranžmana, koji uključuje protokolarno obraćanje predstavnika Grada Zagreba, Gradske četvrti Trnje ili ZUABE, govor održe i predstavnici migrantskih radnika i radnica. Biti će i jedan aktivistički govor protiv militarizacije, a vjerojatno i netko iz gradske vlasti – jer smo i dalje spremni raditi na tom odnosu – i potom proglas Kresova.
Mi nemamo resursa da sindikaliziramo migrantske radnike i organiziramo im infrastrukturu. Kao sin gastarbajtera u Njemačkoj, znam kako je to otići u drugu, često vrlo neprijateljski nastrojenu sredinu – manji si od makova zrna i nadaš se da te nitko neće primijetiti, ne bi li isprovocirao nešto da te se vrati otkuda si došao.
Nastavno na vrijednosna pitanja, bi li se iz globalnog zaokreta udesno mogla čitati i evolucija kapitalizma, koji više ne iziskuje humaniziranje vlastitih proturječja kroz nevladin sektor i depolitiziranje tržišta, već prelazi u sferu autoritarizma, prisile i fašizacije?
Za mene je borba protiv fašizma ujedno i borba protiv kapitalizma. Fašizam proizlazi iz krize kapitalizma, dok je kapitalizam, ono što se danas često naziva identitetskom progresivnošću, velikim dijelom uspio usisati i pretvoriti u novo tržište. Borbe za ljudska prava, manjinska prava i društveno priznanje bile su stvarne emancipacijske borbe, ali ih je kapitalizam nakon velikih kriza i društvenih ruptura prilagodio sebi, ispraznio od šire političke prijetnje i uključio u reprodukciju postojećeg poretka. Kapitalizam stalno radi jednu te istu stvar. Stvara nova tržišta, pa čak i od zahtjeva za oslobođenjem. Njegov modus operandi je samoreprodukcija i osvajanje tržišta svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima. U tom smislu su i rat i fašizam kontekst njegove samoreprodukcije.
Ako je u jednom trenutku wokeness bilo nešto što ga je držalo na životu, onda je to bio dio iste priče. Međutim, problematično je o tome govoriti kao o fenomenu nevidljive ruke, mistične i neopipljive. Iza svega toga su ljudi. Identitetski odnosi su ovdje fundamentalni jer pružaju drugost pomoću koje se sustav reproducira. Inzistiranje na različitim vrstama drugosti stvorilo je i određene antagonizme i reproduciralo ih na svim poljima osim onog klasnog, koje je za kapitalizam fundamentalno.
U tom kontekstu treba promišljati i današnje vrijeme – kao još jednu krizu kapitalizma koja se restrukturira od 2008. godine. Nakratko smo imali površne oblike humanizma i otvorenosti, ali se kapitalizam vrlo brzo vratio na svoje početne postavke.
Problem nastaje zato što više gotovo nema generacija koje su preživjele historijski fašizam. Zbog njih se prije 20 godina nije moglo toliko radikalno skretati u fašizam. Danas više nema živih ljudi koji se sjećaju katastrofe Drugog svjetskog rata te humanizma koji se dogovorio nakon njegovog završetka. Sumanuto je da ljudska vrsta ima tako kratko pamćenje. Genocid u Palestini to jasno pokazuje. Cijela zapadna “civilizacija“ dopustila je i aktivno oružano poduprla livestream istrebljenje jednog čitavog naroda, i to na najbrutalniji zamislivi način. Ne mogu to shvatiti, ali mislim da stajanje sa strane nije opcija.
Kako sve možemo antifašizam uvezivati s antimilitarizmom i mirovnim otporom?
Jedna stvar je primjenjivati metodologiju nasilnog provođenja svojih političkih ciljeva, a druga stvar je nasilni odgovor na tu prijetnju – to je čisto preživljavanje. Antifašistički otpor i socijalističku revoluciju u Drugom svjetskom ratu treba gledati iz te perspektive. Imperijalističko naoružavanje razlikuje se od toga da otpor imperijalizmu i fašizmu zasnivaš na nasilnim metodama. MAZ njeguje sjećanje na antifašističku borbu i radi vrlo jasnu distinkciju između militarizma u službi imperijalizma, kapitalizma i fašizma, i onog koji je došao kao model otpora tim nasiljima. To što se i taj model na kraju razmotao i uzrokovao nestanak ljudskih života također je stanovit izraz militarizma kao represije, moći i apsolutne prijetnje humanizmu. Zbog toga se zalažemo za društvo bez oružja, ratova i ubijanja.
Unatoč tmurnoj dijagnozi današnjice, ne naziru li se u krizi i pukotine kroz koje može prodrijeti vizija drukčijega?
Ako pričamo o preokretima koje nude krize, onda prvo moramo vidjeti kako definiramo samu krizu i jesmo li uopće došli do njezina vrhunca. Kriza nije samo jedan događaj, nego stanje u kojem se više procesa odjednom prelijeva u svakodnevni život. Ratovi i prijetnje novim ratovima odmah se vide u cijeni nafte, hrane i režija. Blokada Hormuza ili bilo koji novi požar na Bliskom istoku vrlo brzo postaju skuplji tank goriva, skuplja dostava, skuplji kruh i nova inflacija. Istovremeno, ovdje gledamo crnilo po ulicama, ustaške grafite, napade na manjine, migrantske radnike i kulturne programe, dok se društvo ponovno militarizira i priprema na to da djecu šalje u neke buduće ratove.
U tom smislu, kriza nije vijest iz svijeta, nego način na koji rat, kapital i fašizacija ulaze u naš novčanik, naše ulice i naše odnose. Ali ljevica više nije na istoj poziciji kao nekoć, i nije osuđena na očekivanje loših rezultata; imamo priliku sagraditi nešto otpočetka, nešto što će biti trajni resurs, što materijalni, što ljudski, što programski. Trenutno su nam sve karte na stolu otvorene da to prigrlimo – od otvaranja novih prostora do savezništva različitih aktera na sceni. Još kad bi se sindikati priključili borbi za slobodnije i jednakije društvo, gdje bi nam bio kraj! Kriza ima upravo takav učinak – galvanizira ljude u momentu u kojemu se svakome od nas – svjesno ili nesvjesno – postavlja pitanje hoćemo li ostati i gledati sa strane, ili ćemo nešto napraviti. Mislim da nam to pitanje svima visi nad glavom, a na nama je da odgovor damo vlastitim primjerom.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih.