Američko-izraelski napad na Iran prati mlaka reakcija hrvatske javnosti, pa tako i civilnog društva koje bi se trebalo nalaziti na čelu nastojanja za socijalnu pravdu. Kako bismo se kao društvo i država trebali pozicionirati prema SAD-u? Koji je uzrok relativnoj šutnji civilnog društva o ovom ratu? Za H-Alter odgovaraju Ivana Perić, Biljana Kašić, Emina Bužinkić, Ankica Čakardić, Shirin Mirzanejad, Mehrdad Khameneh, Goran Božičević, Zoran Pusić te udruge Centar za mirovne studije i Zelena akcija.
Kad je u prvom valu bombardiranja razorena predsjednička palača, većini još uvijek nije bilo sasvim jasno zašto SAD ponovno raketira ljude u zapadnoj Aziji. To neće reći da su se invaziji protivili; neutemeljene izjave američkih dužnosnika o opasnom režimu koji razvija nuklearne bombe i polupročitane kolumne New York Timesa koje pozivaju na humanističko oslobađanje ugnjetavanog orijentalnog naroda godinama su se kroz zagađenje javnog prostora taložile u glavama stanovništva.
Međutim, kako su tjedni nemilog bombardiranja prolazili, a broj je poginulih civila rastao, ni zastrašivanje javnosti odmetnutom muslimanskom diktaturom koja prijeti međunarodnom poretku, ni moralni pozivi na solidarnost s Izraelom kojeg režim osporava, brojnima nisu do kraja držali vodu. U cijeloj je priči bilo previše kontradikcija, previše financijskih interesa, tako da, ako već nisu znali, mnogi su mogli nanjušiti da je riječ o eklatantnom primjeru imperijalne sile čiji su stvarni ciljevi daleko surovije naravi: osiguravanje zapadnjačkog monopola nad protokom nafte i eliminacija režima koji se drznuo ne igrati po pravilima američke hegemonije. Riječ je, naravno, o invaziji na Irak iz 2003. godine, premda je svaka od navedenih tvrdnji primjenjiva i na sadašnju situaciju s Iranom.
Paralele koje se mogu povući između kampanje smrti u Iraku prije 23 godine, čije se žrtve po najkonzervativnijim procjenama broje u stotinama tisuća, i one koja je u Iranu započela 28. veljače, zastrašujuće su. Nakon što izgladnjivanje stanovništva sankcijama i ubijanje državnog vrha nisu prouzročili željenu smjenu režima, Amerika je u Iranu prionula staroj taktici sustavnog sijanja patnje i uništenja. Dok se prašina još nije ni slegnula, znamo da su Izrael i SAD oštetile preko petsto škola, od kojih je u jednoj ubijeno preko stotinu djevojčica. Znamo da napadi targetiraju civilnu infrastrukturu, s preko 80 000 meta, te da CIA naoružava Kurde u nadi da mogu unutrašnjim podjelama proizvesti sličan scenarij koji je Siriju pretvorio u ruševine. Znamo i da SAD šalje kopnene trupe, a poučeni primjerima Afganistana, Vijetnama, Grenade, Koreje i drugih, nažalost, znamo i što to znači za iransko stanovništvo.
Ipak, postoji i izvjesna promjena u najnovijoj fazi američkog imperijalizma pod vodstvom Donalda Trumpa. Neki će uperiti prstom u njega i ustanoviti da se ponašanje SAD-a čini agresivnije, no uzmemo li u obzir da je SAD od 1947. bio involviran u preko stotinu režimskih promjena, popraćenim rijekama krvi, teško je vanjsku politiku trumpizma nazvati doista inovativnom. Drugi će ukazati na Trumpov stil, govoreći da je agresija nekako hirovitija, manje promišljena, no sjetimo li se da su se rezultati američke hegemonije ponekad njima obijali o glavu – najbolji primjer je postavljanje na vlast upravo monstruoznog iranskog režima koji se sada nastoji srušiti – ni to nije nešto pretjerano novo. Ono što Trumpov režim uistinu dijeli od njegovih prethodnika, a time uzrokuje sablazan liberalnih komentatora, otvorenost je imperijalnog diskursa.
Za vrijeme Iraka, tisuće su goebbelsa raspršenih po korporativnim think-tankovima razmišljali kako globalnoj javnosti plasirati rat kao pravedan, a ne vođen interesom naftnog kapitala. Danas Trump iskreno govori da je venecuelanski predsjednik Nicolás Maduro otet jer će se time usrećiti domaća fosilna industrija. Prije se irački nuklearni program pokušavalo dokazati makar lažiranim dokumentima i dekontekstualiziranim satelitskim snimkama, danas se Iran napada nakon što im je prema Trumpu 2025. program nuklearne energije već uništen, usred diplomatskih razgovora s iranskim vrhom koji iskazuje spremnost na suradnju. Nekoć se Izrael donekle trudio sakriti iza fasade krhke državice okružene neprijateljima, sada je iz paklene snage koju u tandemu s najvećom vojnom silom svijeta ispoljavaju po Iranu i Libanonu jasno tko je agresor.
Ono što napad na Iran čini različitim od dosadašnjih američkih i izraelskih zločina protiv čovječnosti, u suštini, samo je transparentnost s kojom se ta zlodjela vrše. Nema opravdanja, nema sofisticiranog jezika koji obavija patnju, nema savijanja međunarodnih zakona i sofističke argumentacije u UN-u – preostaje gola sila. Ako netko odbije povinuti rep pred zahtjevima američkog kapitala, ako im prođe kroz glavu graditi drugi trgovački blok ili ugroziti svetost petrodolara, šalje se poruka, taj netko će biti izbrisan s lica zemlje. I dok su mnogi u magli kolumna New York Timesa i izjava američkih dužnosnika mogli žmiriti na pučističke udare u Čileu i Haitiju, na financiranje pokolja u Indoneziji i Ruandi, na 38 milijuna mrtvih zbog američkih sankcija od 1970. godine, danas magle više nema. SAD je svima prokazan za ono što je uvijek bio: Levijatan sazdan od municije i zlatnih poluga.
Tim je gore vidjeti potpunu šutnju i izostanak reakcije domaće javnosti po ovom pitanju, napose u svjetlu činjenice da smo i mi dio NATO pakta. Od naših političara, koji ionako ne mogu Iran pokazati na karti, priklanjanje uz SAD je očekivano. Da ministar vanjskih poslova Grlić-Radman nakon prijateljevanja s izraelskim zločincima komentira kako je iransko reaktivno bombardiranje američkih vojnih baza “ničim izazvano” i da Plenković osuđuje iransku odmazdu, otpočetka je bilo neizbježno za poluperiferni satelit imperijalne moći poput Hrvatske. Za našu vlast Europska povelja o ljudskim pravima ne znači ništa.
Ono što istinski rastužuje mlaka je reakcija javnosti, a to posebice vrijedi za civilno društvo koje se navodno nalazi na čelu socijalne pravde. Zato smo istaknutim osobama i udrugama u domaćem civilnom društvu postavili dva pitanja:
- Nezakoniti napad na Iran traje već mjesec dana. Kako bismo se uslijed toga kao društvo i država trebali pozicionirati prema SAD-u?
- Kako komentirate relativnu šutnju u civilnom društvu o ovoj temi?
Ivana Perić, novinarka i aktivistkinja: Produžetak udruženog zločinačkog pothvata
Ad 1. Najnoviji napad na Iran traje posljednjih mjesec dana, ali Iran je pod američkim sankcijama i ekonomskim i drugim napadima već peto desetljeće. Nova je ratna epizoda produžetak udruženog zločinačkog pothvata SAD-a i Izraela, a hrvatska vlast nam je tijekom dvije i pol godine genocida nad palestinskim narodom pokazala da pod zastavom europskih zvjezdica služinski stoji i planira stajati na strani militarizma i krupnog kapitala. Od takve je alibi države logično i dalje očekivati samo najgore, gledano iz perspektive običnog čovjeka-radnika, bio on u Iranu, ili u Ivancu.
Konstruktivnije je fokusirati se na dijelove našeg društva odozdo koji su postali povezaniji i življi u organiziranju protiv američko-cionističkog militarizma i hrvatskih ratnih profitera. U građenju takvih zajedničkih resursa i održavanju kontinuiteta rada na tom polju stvara se mogućnost za nešto drugačije od glavinjanja posrnulog američkog carstva i kapitalističke politike uništenja kojoj svaki dan svjedočimo.
Ad. 2. Civilno društvo je razmrvljeno i uglavnom vegetira na autopilotu. Teško je više znati o čemu govorimo kada govorimo o civilnom društvu u Hrvatskoj – što konkretno zazivamo, o kolikim i kakvim resursima se tu uopće radi? Omča projektnog financiranja odavno je opako stegla vrat preostalim akterima takozvanog civilnog društva, pa se ne treba čuditi da kritički glas uglavnom zapinje u grlu. Naprosto, nema (ekonomskog) poticaja da se o ovoj temi govori imalo, a kamoli da se govori i djeluje radikalno. Iole ozbiljnija društvena promjena ne može doći iz sektora koji u svojim najplemenitijim zamašajima proizvodi tek utješni privid.
Biljana Kašić, sociologinja i aktivistkinja: Odgovor hrvatskih političara nije ništa drugo do suučesništvo
Ad 1. Ovo je važno pitanje koje nalaže jednoznačan odgovor. Da smo država s minimumom političke i etičke odgovornosti – umjesto kalkulantskog skrivanja pod skute tzv. politike Europske unije, amoralne i ignorantske, valjalo je odmah jasno osuditi izraelsko-američku agresiju. Iz razloga principijelnosti, npr. oko državne suverenosti, no još više iz razloga ljudskosti. Jer riječ je o nezakonitom i neopravdivom činu, narcistički bezumnoj militarističko-imperijalnoj akciji koja za posljedice ima ubijanje civila, razaranje, raseljavanje, istrebljenje. Uz sustavnu „proizvodnju kaosa” kao znanu i prokušanu strategiju kad je riječ o Bliskom istoku, kako su u svojoj izjavi NE militantnom imperijalizmu! DA miru za Nowruz! od 23. ožujka 2026. točno detektirale Antiratne feministkinje, posrijedi je proizvodnja ljudske patnje i ratnih strahota nepojamnih razmjera. Odgovor hrvatskih političara sadržan u sintagmi „rat u Iranu” koja implicira stav „To me se ne tiče”, ili još gore, javna-tajna suradnja s Državom Izrael oko nabavke oružja i koječega drugog nisu ništa drugo do suučesništvo.
Ne znam hoćemo li se kao društvo ikada moći “„oprati” od ovakve politike i poteza hrvatskih političara. Stoga me ne zanimaju ni „dvorska prepucavanja”, a još manje opsesivni politički i medijski fokus na energente kako bi mi na Zapadu ili u Evropi mogli biti sigurni i bezbrižno živjeti. No nije riječ samo o nama ovdje; pristati na takvu sigurnost znači odustati od društva i ljudske zajednice.
Ad 2. Ne znam mogu li precizno odgovoriti na ovo pitanje. S jedne strane bilo je nekoliko malih, ali moćnih inicijativa osude ovoga rata, od ljudski dirljivog čina solidarnosti od strane nekolicine građanki i građana okupljenih 8. marta pred Iranskim veleposlanstvom u Zagrebu koji su zapalili svijeće za školarke, djevojčice ubijene američkim raketiranjem u Minabu, preko nekoliko važnih tribina naziva Transnacionalne solidarnosti organiziranih u MaMi poput one „Iranski glasovi i narativi slobode” od 20. marta 2026. godine do antiratnih izjava osude i protestnog angažmana. Tu prije svega mislim na javni angažman inicijativa poput Inicijative za slobodnu Palestinu, Inicijative za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde i Antiratnih feministkinja.
S druge strane teško da možemo kao prije četrdesetak godina za današnje djelovanje rabiti pojmove poput novih društvenih pokreta ili civilnog društva kao kritičke subpolitičke avangarde. Na civilnoj sceni koja je rahla i rascijepljena po mnogim osima izostala je politička artikulacija ovoga rata, i ne samo ovoga, a političkovrijednosna pozicioniranja spram izralesko-američke agresije, ako nisu cenzurirana ili samocenzurirana – sastavnica su malih mreža istomišljenika_ca koje atakiraju na društvenu svijest. Je li nas ratne strahote i svakodnevno ubijanje ljudi u maniri „može mi se”, obvezuju da reagiramo ili da budemo etički responsivne? Ili nam je Bliski istok mjesto ljudske distance kao uostalom i mnoge regije u Africi te nam empatičnost do njih ne doseže osim one humanitarno-karitativne? To su tek neka od pitanja. Iz drugog rakursa tu se daju razabrati dva problema. Prvi, više puta naglašen a nikad posve promišljen, to je odnos ljevice ili progresivnih aktera prema ratu i militarizmu općenito, a prema ovome ratu posebno. Umjesto osamljenih antiratnih stajališta progresivnih mislitelja_ica, javnost su zaposjela ćaskanja „sveznajućih” geopolitičkih i vojnih eksperata. Drugi se tiče raskidanih kopči ljudske solidarnosti, a klikanje na društvenim mrežama tomu ne pomaže. No to je tema za drugu analizu.
Emina Bužinkić, Inicijativa za slobodnu Palestinu: Mnogima je teško zamisliti da se istovremeno mogu i trebaju osuditi i iranski režim i nelegitimni napad na Iran
Ad 1. Upravo tako da osudimo nezakoniti napad na Iran izveden u imperijalnoj sprezi SAD-a i Izraela, kao što osuđujemo i borimo se protiv genocida u Palestini koji ne jenjava u svojem posljednjem činu pune dvije i pol godine. Dva geopolitička nasilnika napadaju Iran s promjenjivom retorikom, od one da su htjeli prosvjednicima pomoći skinuti režim, do eliminacije proizvodnje nuklearnog oružja. Kako god, projektili su uglavnom ubijali djevojčice u učionicama i na školskim igralištima, pacijente u bolnicama te zakopali na stotine ljudi ispod ruševina. Više medijskih izvora iz jugozapadne Azije potvrđuje da je u posljednjih mjesec dana ubijeno više od 1 500 civila. Uništena su najveća nuklearna nalazišta, nema internetskog signala, hrana i medicinska pomoć su ograničene, izlazak iz Irana je nemoguć. Istovremeno, iranski režim i dalje primjenjuje politiku represije prema građanima.
Ad 2. Civilno društvo u Hrvatskoj je uglavnom odsječeno od geopolitičkih zbivanja i rijetko u fokusu svoga rada stavlja propitkivanje svjetskog političkog poretka. Politike EU-a, administrativna kontrola EU-a, projektizacija i birokratizacija postupno su odsijecali izoštrenost, kreativnost, imaginaciju i sve više usmjeravali organizacije na specijalizirano djelovanje – tako su, primjerice, brojne organizacije za ljudska prava iz rada na direktnoj zaštiti ljudskih prava prešle na socijalne usluge korisnicima. Promijenili su se načini i jezik, da ne govorimo o utjecaju. Kada je SAD izvršio invaziju na Irak 2003. godine, civilno društvo je reagiralo, organiziralo, koordiniralo otpor svim razmjerima intervencionističkog nasilja što je primjerice rezultiralo prosvjedom od 10 000 ljudi na Trgu bana Jelačića, dok se primjerice Inicijativi za slobodnu Palestinu priključilo svega tridesetak organizacija u posljednje dvije i pol godine. Iran i Palestina su mnogima nepoznata područja, ne samo jer su daleka i kulturološki drugačija, nego i jer su o njima proizvedeni zbunjujući narativi čija dekonstrukcija zahtijeva vrijeme koje je kapitalizam bespoštedno ukrao civilnom društvu, a liberalni okviri dodatno opteretili whataboutizmima i narativima dviju strana. Mnogima je teško zamisliti da se istovremeno mogu i trebaju osuditi i iranski režim i nelegitimni napad na Iran. Jednostavnije rečeno, SAD i Izrael nemaju namjeru spasiti Iran i njegove ljude od iranskog režima nego zavladati teritorijem, resursima i narativima te, naravno, time osnažiti svoj kolonijalistički projekt.
Ankica Čakardić, filozofkinja: Šutnja nije slučajnost, ona je simptom fašizacije društva
Ad 1. Trebali bismo bez oklijevanja osuditi napad na iransko stanovništvo, a Hrvatska i EU morale bi barem na vokalnoj i diplomatskoj razini vršiti pritisak na SAD i Izrael da se povuku – to bi bio političko-moralni minimum. Ove napade bi, s jedne strane, trebalo razumijevati u kontekstu novoga globalnog kriminalnog ponašanja geopolitički hegemonih sila koje, zaobilazeći međunarodno pravo i odnose, koriste rat kao metodu provođenja svojih imperijalno-političkih ciljeva, bilo da je riječ o Americi, Izraelu ili Rusiji. S druge strane, ratno nametanje dominacije koje globalno pratimo proteklih godina treba razmatrati kao tipičnu fašističku metodu: reprodukcija i akumulacija kapitala sada se ne odvijaju samo tržišnim putem, već i ratom.
Ad 2. Šuti Hrvatska, ali šuti i šira javnost. U zadnjih desetak godina iznimno su se promijenile društveno-političke okolnosti, liberalni establišment je u povlačenju. Šutnja nije slučajnost, ona je simptom fašizacije društva. Represija u tom kontekstu jača, ljudi se sve više boje javno govoriti i solidarizirati s potlačenima. Jednako tako, Iran nije lak simbol za progresivnu mobilizaciju, napose s obzirom na sve prisutniju islamofobiju. Glavna meta desnice danas više nisu Židovi, već muslimani, migranti i izbjeglice iz islamskih zemalja. To znači svojevrsnu ideološku reviziju unutar fašističkih i postfašističkih strujanja, ovoga puta ukorijenjenu u političkoj, ideološkoj i kulturnoj tradiciji Orijenta.
Shirin Mirzanejad, odvjetnica i književnica: Hrvatska može javno osuditi civilne žrtve i kršenja međunarodnog prava, bez napuštanja savezničkih obveza
Ad 1. Hrvatska je potpisnica istih međunarodnih instrumenata koji zabranjuju takve akte rata, i ima legitimnu osnovu, a moglo bi se reći i obvezu, da to javno kaže. Članstvo u NATO-u i EU-u stvara stvarnu napetost, ali ne i pravu dilemu. Savezništvo ne pretpostavlja šutnju. Hrvatska može javno osuditi civilne žrtve i kršenja međunarodnog prava, pozvati na trenutačni prekid vatre i povratak diplomaciji, i sve to učiniti bez napuštanja savezničkih obveza. To nije neutralnost. To je pozicija utemeljena na vladavini prava, što je upravo ono što bi članstvo u EU-u trebalo značiti. Rat je pokrenuo ozbiljan energetski šok s izravnim posljedicama za cijene hrane i energije u Hrvatskoj. To hrvatskom društvu daje konkretnu materijalnu osnovu za zahtjev jasnog javnog stava od svoje vlade, ne samo na moralnim ili pravnim temeljima, već i u interesu vlastitih građana.
Ad 2. Iran je u dominantnom zapadnom medijskom narativu okviran gotovo isključivo kroz prizmu nuklearne prijetnje i teokratske vladavine, što otežava solidarnost s iranskim civilima. Prisutan je i zamor od krize. Nakon Gaze, Ukrajine, Sirije postoji stvarna psihološka i organizacijska iscrpljenost. Civilno društvo u malim zemljama ima ograničene kapacitete. S druge strane, nedostaje referentni okvir, nema organizirane, snažne ljevice sposobne mobilizirati glasove protiv rata.
Mehrdad Khameneh, iransko-hrvatski redatelj i pisac: Prihvaćanje kapitalističkog pogleda, relativiziranje patnje “drugih”
Ad 1. Kao netko tko dolazi iz Irana, ovaj napad vidim kao dio dugog kontinuiteta stranih intervencija i nasilja, od anglo-sovjetske invazije na Iran 1941., preko državnog udara 1953. protiv premijera Mohammada Mossadegha zbog nacionalizacije nafte, koji su organizirali CIA i MI6, pa do Iransko-iračkog rata. Vjerujem da bi to i u Hrvatskoj trebalo biti razumljivo, kroz vlastito ratno iskustvo. Upravo zato smatram da bi Hrvatska trebala imati senzibilitet za narode koji su izloženi vanjskoj sili, a ne automatski stati uz geopolitički jače jer ono što se danas legitimira drugdje sutra može postati obrazac i za manje države.
Ad 2. Šutnja dijela civilnog društva proizlazi iz prihvaćanja kapitalističkog pogleda gdje se patnja “drugih” relativizira. Bez jasnog antiratnog i antiimperijalnog glasa nema stvarne solidarnosti, a danas je taj glas očito oslabljen.
Goran Božičević, mirovni aktivist: Što naša nogometna reprezentacija ima tražiti na SP-u?
Ad 1. Teško mi je taj napad sagledati izvan namjernog dosad neviđenog urušavanja institucija i vladavine prava unutar SAD-a te međunarodno, ponajviše kroz genocid u Gazi, izravne prijetnje Danskoj i drugim državama. Najkraće: prema SAD-u prijateljski, prema njezinoj trenutnoj vlasti – nimalo.
Mi uopće nemamo ni začetak propitivanja što naša nogometna reprezentacija ima tražiti na SP-u u situaciji kada nitko u SAD-u nije siguran da neće završiti u nekom logoru ili deportiran u strani zatvor. Ne brinem se za sigurnost reprezentacije, nego mi smeta to okretanje glave, navodna apolitičnost kada raste pokret otpora u samom SAD-u. RH nema svoju vanjsku politiku desetljećima, no to je neka druga tužna tema.
Ad 2. Volio bih da je drugačije, no razumijem situaciju. Civilno društvo, bar onaj dio vezan za ljudska i okolišna prava u najširem smislu, sustavno se anatemizira, gleda kao smetnja, neprijatelj, tolerira se i pitanje je – do kada. Neću reći ništa novo ako kažem da je situacija lošija nego prije. Povratku na militarizirano, (polu)autokratsko društvo, s kontroliranim javnim mnijenjem ne odgovaraju nikakva propitivanja, talasanja – i to je realni problem.
Šutnji pomaže nimalo simpatična vlast u Iranu koja se godinama medijski boji skoro isključivo crnim tonovima, te represija prema svakoj kritici politika Izraela, što jest velika sramota EU-a, ali i naših vlasti.
Zoran Pusić, Antifašistička liga: Razgradnja i marginalizacija međunarodnog prava izgledaju i kao cilj i kao posljedica
Ad 1. Kao država trebali bi osuditi izraelsko-američku agresiju kao flagrantno kršenje međunarodnog prava. Međutim, od početka Trumpovog mandata razgradnja i marginalizacija međunarodnog prava izgleda i kao cilj i kao posljedica njegovih postupaka. Hrvatska, kao članica NATO-a, trebala bi tu agresiju osuditi kao kršenje temeljih načela saveza. To su obrana, savjetovanje, odvraćanje od agresije na Euro-atlantskom području, djelovanje u skladu s međunarodnim pravom, a ne napad na zemlju u Srednjoj Aziji bez ikakvih konzultacija i povoda. Laži o prevenciji neposrednog napada Irana na SAD ne vjeruju ni pripadnici MAGA. Međutim, i glavni tajnik NATO-a ponaša se prema Trumpu snishodljivo i udvornički. Takvo ponašanje, osim što je degutantno, mislim da je i pogrešno; nasilnike se neće primiriti ulizivanjem.
Kad bi stav Hrvatske vlade bio dosljedniji u obrani međunarodnog prava, kad bi takav stav Vlada prepoznala kao dugotrajan hrvatski i europski interes nasuprot kunktatorskom kalkuliranju kako se ne bi zamjerila mušičavom Trumpu, to bi bilo pozdravljeno u većem dijelu hrvatskog društva. Mislim da je po pitanju Trumpa i rata s Iranom hrvatsko javno mnijenje, pa i javno mnijenje u većini država EU-a, bliže javnom mnijenju u Španjolskoj ili Sloveniji čije vlade umjerenim, ali principijelnim stavovima brane dostojanstvo i samostalnost svojih država.
Ad 2. Iz razgovora s mojim kolegicama i kolegama nemam dojam da se ljudi ne izjašnjavaju, gotovo unisono osuđuju, izraelsko-američku agresiju na Iran. Postupke Trumpove i Netanyahuove administracije podržavaju još samo najradikalniji desničari. Upravo je ridikulozno slušati od tipova koji negiraju zločine ustaškog režima da osudu genocida u Gazi i agresije na Iran prozivaju kao antisemitizam i podršku teokraciji u Iranu. Neki od nas, koji imaju priliku, o tome pišu i govore u javnosti. Da su politike i političari koje kritiziramo moćni i osvetoljubivi, da u Hrvatskoj imaju podršku radikalne i nasilju sklone desnice, također je istina.
Centar za mirovne studije: Kao društvo moramo stajati uz obične ljude, koji danas u Iranu pokušavaju preživjeti i zaštititi svoju djecu
Ad 1. Nismo vanjskopolitičke stručnjakinje, ali jasno je da se kao društvo ne možemo svrstavati uz iranske vlasti koje ubijaju vlastite građane zbog borbe za prava, slobodu i dostojanstvo. No, to ni na koji način ne legitimira napade Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na drugu suverenu državu. Dapače, takvi postupci predstavljaju kršenje međunarodnog prava — sustava utemeljenog na dogovoru država upravo zato da bi se spriječilo da najmoćniji nameću svoju volju i postaju tirani. Pritom ne štede ni škole, civilnu infrastrukturu ni civilno stanovništvo, što samo po sebi može predstavljati ratni zločin.
U oba slučaja, najvišu cijenu plaćaju oni koji nisu donosili odluke: civili, djeca, obitelji. Zato kao društvo moramo stajati uz obične ljude koji danas u Iranu pokušavaju preživjeti i zaštititi svoju djecu – s njima imamo puno više zajedničkog nego s bilo kojima od ovih vlasti.
Svaki izgubljeni život podsjetnik je da rat nikada nije apstraktan, nego duboko osoban.
Bombardiranje, raketiranje i prijetnje ne donose sigurnost, nego strah, razaranje i nove cikluse nasilja. Zato smatramo da bi se Hrvatska trebala jasno zalagati za deeskalaciju, diplomaciju i poštivanje međunarodnog prava, uz odbacivanje nasilja bez obzira na to od koga dolazi.
Ad 2. U hrvatskom civilnom društvu postoje inicijative, grupe i prostori koji se jasno protive ratu i aktivno djeluju, i mi smo dio tih napora. Međutim, civilno društvo je vrlo široko i raznoliko, a većina organizacija primarno je usmjerena na društvene i političke prilike u Hrvatskoj.
Zbog toga je teško očekivati jedinstven glas o kompleksnim međunarodnim pitanjima. Ova tema mnogima djeluje daleko i apstraktno, uz osjećaj ograničenog utjecaja na vanjskopolitičke odluke države. Ako ni višegodišnji prosvjedi i kritike, primjerice oko politike prema Gazi i glasanja u UN-u, nisu doveli do značajnijih pomaka, razumljivo je da postoji određeni osjećaj nemoći.
Ipak, upravo zato ostaje važno nastaviti graditi prostore solidarnosti i otpora ratu, kao i povezivati lokalne borbe s globalnim pitanjima pravde i mira.
Zelena akcija: Američki napad na Iran očita je imperijalistička intervencija
Ad 1. Kao država, trebali smo slijediti primjer Španjolske i osuditi očitu povredu međunarodnog prava i svođenje međunarodnih odnosa na pravo jačega. Američki je napad na Iran očita imperijalistička intervencija koja pritom ne mari za živote ljudi, naročito civila i djece, iako se povremeno nemušto nastoji opravdati prirodom režima u Iranu. Motivacija SAD-a su njeni geopolitički interesi, uključujući tinjajući sukob s Kinom. Posljedice tog sukoba već osjeća cijeli svijet, a Europa je u novoj blokovskoj podjeli naročito izložena. Zato bi interes europskih država trebao biti okupljanje progresivne platforme na tragu vrijednosti koje trenutno jasno zagovara jedino Španjolska.
Dodatno, ono što država treba napraviti nije tajna – omogućiti što veću energetsku sigurnost kroz obnovljive, distribiuirane izvore energije, ali je pitanje, koji interesi sprječavaju da se naprave stvari koje su očite. Žalosno je da smo trebali doći na rub trećeg svjetskog rata da bi premijer najavio paket za poticanje ulaganja kućanstava u obnovljive izvore energije sufinanciranjem 50 do 70 posto ukupne vrijednosti investicije.
Kao društvo ne smijemo zaboraviti da, jednako kao što iranski režim nije iranski narod, jednako tako ni američki režim nije američki narod.
Ad 2. Nismo analizirali reakcije civilnog društva o ovog temi tako da ne znamo u kojoj se mjeri to može nazvati šutnjom. Ono što znamo je da da se civilno društvo u cijelosti nalazi u nezavidnom stanju i na svakodnevnoj je razini izloženo različitim tipovima egzistencijalnih ugroza, pritisaka i manjka kapaciteta, tako da to svakako treba uzeti u obzir prilikom bilo kakve ocjene.
