Direktna akcija u ovom desetljeću doživljava revitalizaciju, sabotaža postaje sve popularniji alat u arsenalu lijevog aktivizma. Što učiniti kada više ne vjerujete da će vas institucije zaštititi, ispravno zastupati u političkoj areni ili spasiti od katastrofe koja se nazire na horizontu? Hoćemo li se prepustiti utapanju u apatiji ili će se nepomična klasa susresti s nezaustavljivom silom, pitanje je koje bi u 21. stoljeću svatko sebi mogao postaviti. Za H-Alter komentiraju Dražen Šimleša, Luka Pejić i Borislav Mikulić.
“Demokracija nije uspjela, internacionalni zakon nije uspio i jedino efektivno sredstvo koje mi je preostalo bila je direktna akcija”, u intervjuu iz veljače za The Observer svoje postupke razlaže Zoe Rogers. Mlada Britanka jedna je od šestero aktivista koji su u kolovozu 2024. maljevima napali bristolsku podružnicu Elbit Systems, najvećeg izraelskog proizvođača oružja, a od početka kampanje bombardiranja Irana najvrjednije izraelske korporacije uopće. Upravo je Elbit omiljena meta Rogersine matične organizacije, Palestine Action (PA), koja je od 2020. u stotinama udara na ključnu vojnu infrastrukturu povezanu s palestinskim genocidom uzrokovala štetu vrijednu 55 milijuna funti.
Možda je “organizacija” prečvrsta riječ; PA je prije svega decentralizirani pokret sačinjen od običnih građana koji su stvar uzeli u svoje ruke, odlučivši se nenasilnim ometanjem izraelskih razornih sposobnosti opirati sudioništvu u genocidu. Faktor nenasilja je ključan, čini PA-ovce manje okorjelim “teroristima”, kako ih se medijski voli prikazivati, a više mirovnim aktivistima s crtom anarhizma. Takvih je aktera unazad dvije godine sve više, napose u Europi.
“Ovakvo djelovanje počiva na temeljima prakse direktnih akcija. Neki ovakav tip djelovanja svrstavaju u nenasilne direktne akcije, jer se nije izravno ugrozio niti jedan život, a drugi ih smatraju u tom smislu rubnima. Logika je dvostruka – da se određenim centrima moći i uništavanja načini ekonomska šteta (zato se tu ne ugrožavaju životi) te da se pošalje politička poruka o samoj ideji akcije i njenim ciljevima. Dugoročna logika je inspiracija drugima da ponove takve akcije”, u razgovoru za H-Alter objašnjava Dražen Šimleša, stručnjak za anarhizam, te istraživač na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar i aktivist u udruzi Zelena mreža aktivističkih grupa (ZMAG). Potonja tvrdnja je posebice primjenjiva na PA, čija web stranica aktivno potiče uključivanje čim više ljudi u pokret. Bilo tko može pročitati njihov priručnik i škicnuti mapu potencijalnih meta, te, iako nema dodirne točke s vodstvom organizacije, teoretski, postati njihovim dijelom.
PA nije izoliran u ovoj misiji. Skupina Earthquake faction, koja se opisuje kao “internacionalistička podzemna mreža”, potresla je europske medije 20. ožujka ove godine kad je u Pardubicama u Češkoj do temelja spalila novi centar izvrsnosti Elbita. Njihova ih meta veže uz PA, ali tajnovitiji pristup čini ih sličnijim sijasetu okolišno orijentiranih skupina koje su u proteklih nekoliko godina također prionule direktnoj akciji.
U prosincu 2022. grupica aktivista oboružana alatima na nekoliko je tjedana izbacila iz funkcije cementaru Lafrage, jednog od najvećih francuskih zagađivača.
Početkom 2024. napad njemačke Vulkangruppe privremeno zatvara mega tvornicu Tesle, dok prošle godine britanski Shut The System (STS) razbijaju prozore i režu optičke kablove osiguravajućim kućama korporacija fosilnih goriva.
Ovi, i brojni drugi primjeri, sugeriraju da direktna akcija u 2020-ima doživljava revitalizaciju, te sabotaža postaje sve popularniji alat u arsenalu lijevog aktivizma.
“Suvremenu popularizaciju direktne akcije možemo protumačiti kao simptom sve raširenijeg osjećaja nesigurnosti u vremenu obilježenog militarizacijom, razornim ratovima, genocidnim nasiljem, klimatskom krizom, energetskom i stambenom nesigurnošću, te brojnim drugim problemima. Samim time, u pitanje se dovodi učinkovitost simboličnih protesta i iskaza nezadovoljstva postojećim stanjem”, govori nam Luka Pejić, povjesničar i profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Iako ne vjeruje da će aktualni slučajevi nužno uzrokovati političku promjenu, oni po njemu ponovno otvaraju stara pitanja: “Što činiti kada više ne vjerujete da će vas institucije zaštititi, ispravno zastupati u političkoj areni ili spasiti od katastrofe koja se nazire na horizontu?”
To se pitala i Rogers s početka teksta. Prije no što je s čekićem ušla u Elbit, iscrpila je sve tradicionalne zagovaračke metode, uključujući prosvjedovanje, doniranje pokretu, slanje poruka političarima i dijeljenje letaka. U nekom je trenutku jednostavno zaključila da to ne vodi nikuda.
Time je u suglasnosti sa suosnivačicom PA-a Hudom Ammori, koja u intervjuu za NLR otkriva logiku iza pokretanja organizacije. Prosvjedovanje je, kaže ona, kontrolirani izraz neposluha koji, kao što je bilo vidljivo u demonstracijama protiv invazije na Irak 2003, ne uspijeva spriječiti krvoproliće. Nadalje, ljudi na prosvjedima nemaju priliku čuti o drugim metodama političkog djelovanja poput direktne akcije, stoga oni koji su involvirani u takve pokrete, kad se suoče s činjenicom da nikakvi pomaci nisu ostvareni, bivaju razočarani. Njezinim riječima: “Znam da većina ljudi neće pokušati direktnu akciju, ali od, recimo, 100 000 ljudi koji dođu na marš, trebalo bi samo pet, ili jedan posto njih, da ugase većinu izraelskih tvornica oružja u državi. […] Ni jedan masovni pokret neće uspjeti ako im je glavni fokus uvjeravanje političke klase da prestane podupirati cionistički režim. Nažalost, politička klasa je nepomična.”
Osim inertnosti vladajućih struktura, ono što u slučajevima propalestinskih i klimatskih prosvjeda dodatno potpiruje vatru ujedno je i kriminalizacija uobičajenih načina izražavanja nezadovoljstva. Šimleša tako ističe da se u mnogim europskim zemljama “povećala represija, čak i protiv izrazito mirnih i nenasilnih pokreta, organizacija i kampanja. Kao posljedicu takve radikalizacije prema društvenim akterima koji ukazuju na probleme i nepravdu, dio njih traži svoj prostor djelovanja u tajnim grupama i inicijativama.”
Tu analizu pak potvrđuje anonimni aktivist STS-a u intervjuu za CounterPunch, koji je, gledajući stotine uhićenja aktivista vezanih uz Just Stop Oil (JSO) ustvrdio da, ako će već morati guliti vrijeme, draže mu ga je guliti znajući da je napravio čim više štete fosilnoj industriji. Kao i aktivisti PA-a, direktnu akciju smatra pragmatičnim rješenjem pat pozicije u kojoj se njegov pokret nalazi: “Želimo klimatskom pokretu naoštriti zube trenirajući ljude i ubacujući ih u ovaj tip akcija, mobilizirajući ih diljem Europe i svijeta. Stoga, kad kompanijama fosilnih goriva budu predstavljeni zahtjevi prosvjednika, mogu očekivati taktike kojima raspolažemo. Postoji snaga u tome.”
Stav da direktna akcija daje pregovaračku moć pokretima otpora nije teorijski neutemeljen, štoviše, rastući korpus socioloških istraživanja idu mu u prilog. Glavna referentna točka u tom smislu danas je Kako raznijeti naftovod švedskog novinara i akademika Andreasa Malma, djelo koje se obilato spominje u rijetkim iskazima aktivista STS-a i PA-a. U njemu Malm propagira da nasilje protiv privatnog vlasništva nije isto kao nasilje protiv čovjeka, kojim će klimatska kriza direktno i indirektno rezultirati ako ne zauzmemo radikalniji pristup problemu, što ga čini opravdanim. Osim etičkog argumenta, Malm pruža i strateško obrazloženje za korištenje sabotaže u klimatskom aktivizmu preko “teorije radikalnog boka”.
Na temelju povijesnih pokreta otpora okupljenih oko konkretnih ciljeva, poput sufražetkinja, zaključuje da su vlasti češće prihvaćale zahtjeve mirnijih prosvjednika kad su bili popraćeni svojom radikalnijom inačicom, čime se centre moći efektivno prinuđuje na rješavanje problema. Studija potpore klimatskih pokreta iz 2024. zasad ovu tezu dokazuje barem u domeni javnog mnijenja; radikalnije akcije JSO-a dovedene su u vezu s rastom podrške mirnijem klimatskom aktivizmu, a to se događa prije stupanja STS-a i drugih borbenijih aktera na scenu.
Mimo takvih apstraktnih pobjeda i momentalnih gubitaka profita, STS i PA u svojem kratkom djelovanju također ostvaraju vrlo opipljive ustupke. Prema Ammori, direktne akcije PA-a su uzrokovale trajno zatvaranje Elbit tvornice u Tamworthu, desetak kompanija je prestalo suradnju s izraelskim divom zbog PA kampanja, a vidljivo je i smanjivanje ugovora koje Ministarstvo obrane daje korporaciji. STS je s druge strane nagnao osiguravajuću tvrtku Probitas da ne osigura dva gigantska rudnika ugljena, dok je nedugo nakon što su aktivisti privremeno vandalizmom ugasili dvadeset Barclay banaka, vodstvo Barclaya prodalo sve svoje dionice Elbita. Uzevši u obzir posljedice njihovog djelovanja, PA aktivisti nisu u krivu kad tvrde da oni nisu ništa više od ljudi koji uzdržavaju internacionalni zakon.
Unatoč tome što svojim djelovanjem u suštini potiču vlastitu državu da se pridržava konvencije o genocidu, PA je u srpnju 2025. proglašena terorističkom skupinom. Od veljače taj je status povučen, no spremnost britanskih vlasti na ovakvo etiketiranje razotkriva nešto o načinu na koji se taj pojam uopće koristi. Podsjetimo, u rujnu 2025. antifašisti su u SAD-u proglašeni terorističkom skupinom, zatim se ista stvar dogodila u Mađarskoj, da bi u siječnju i naši lokalni desničari u Saboru predložili takvu mjeru. Nije slučajno da ovakvi i slični postupci kriminalizacije otpora dolaze u trenutku kad sȃm otpor iziskuje zaoštravanje metoda, čime se brendiranje nenasilnih skupina s razumnim zahtjevima kao teroristima čita kao uzvraćeni udarac imperija. Osim što omogućava njihov zakonski progon, termin signalizira javnosti da subjekte ovakvih akcija ne treba doživljavati ozbiljno, jer terorist u kolektivnom mnijenju ima isti istinosni legitimitet kao luđak ili životinja. Drugačije rečeno, kad se nekoga prozove teroristom, njihovi se argumenti automatski diskreditiraju neovisno o svome sadržaju.
“Proglašavanje terorizmom svih oblika radikalnijeg otpora etabliranoj politici zapravo je propagandni rat, politička i moralna denuncijacija otpora u prosječnoj javnosti; najeklatantniji primjer je proglašenje propalestinske akcije u Britaniji za terorizam”, naglašava filozof Borislav Mikulić u komentaru za H-Alter. Napominje da bi tipičniji oblik terorizma bio pokušaj atentata na Roberta Ficu u Slovačkoj 2024: “Tada je evropska komisija brže-bolje donijela deklaraciju o tome kako treba zaštititi političare. Taj slučaj, a nije jedini u zadnje vrijeme […] indicira regresiju ka klasičnom modernom terorizmu s kraja 19. stoljeća, kad se vjerovalo da ubojstvo vladara (ubijena austrijska carica, ruski carevi, na kraju ubojstvo u Sarajevu) može donijeti promjenu u smjeru ukidanja monarhija i političke emancipacije.”
Pejić na tom tragu objašnjava da je direktna akcija bila uobičajena pojava u aktivističkim praksama kasnog 19. i ranog 20. stoljeća, duboko ukorijenjena u povijest radničkog pokreta, a na području Hrvatske prisutna čak od 1860-ih.
“Naime, pojedini su anarhisti smatrali da čin poput sabotaže, eksproprijacije, ometanja proizvodnje, oružane akcije ili čak atentata može imati neposredni i simbolički politički učinak. Drugim riječima, mogao je poslužiti kao signal za nove mogućnosti otpora te ukazati na naizgled skrivene ranjivosti postojećeg sustava. Međutim, okretanje revolucionarnom terorizmu u posljednjim desetljećima 19. stoljeća utjecalo je na sve češće poistovjećivanje anarhista s klišeiziranom predodžbom o pomahnitalim i neartikuliranim bombašima”, pojašnjava Pejić.
To neće reći da su anarhizam ili direktna akcija ikada iščezli. Opstali su, niže nam Pejić, u radničkim inicijativama, antinuklearnim kampanjama, skvoterskim pokretima, ekološkim akcijama i antifašističkim mrežama. Ipak, zaključuje, “činjenica je da su u drugoj polovici 20. stoljeća, a posebno u zapadnoj Europi nakon konsolidacije socijalne države, klasne tenzije i socioekonomski problemi dobrim dijelom kanalizirani kroz institucije i konvencionalne političke platforme”.
Iz tog detalja možemo iščitati potencijalni posljednji uzrok povratka direktne akcije na europsku aktivističku scenu – voda je ponovno došla do grla. Socijalna država o kojoj Pejić govori, ona koja je nekoć pripitomila klasni bijes, posvuda doživljava sustavnu demontažu koja guši sve nas u talogu prekarizirane svakodnevice. Zatim otvaramo mobitele i grcamo se u vlastitoj nemoći pred prikazima raščetvorene djece na Bliskom istoku, čiji krvnici drže oružje financirano i iz našeg PDV-a. Na kraju smo utopljeni katatonijom, čitajući na istom tom ekranu o sve gorim klimatskim prognozama, evo, najnovija već najavljuje da smo puno bliže nepovratnom uništenju transatlantskih struja; samo šest mjeseci nakon što su koralji prešli bespovratnu točku odumiranja, stoički kročimo prema budućnosti u kojoj ekosustavi nestaju i stotine milijuna umiru. I ništa što učinimo neće to promijeniti, jer nekoliko ljudi kojima je to u interesu, oni koji se debelo bogate na uništavanju socijalne države, Trećeg svijeta i planetarnog ekosustava, svojih se profita neće odreći mirnim putem, pa samim time to neće uraditi ni političari na njihovoj platnoj listi.
Što, dakle, preostaje tada, kad demokracija ne uspijeva? S jedne strane apatija, s druge strane aktivacija, a hoćemo li se prepustiti utapanju ili će se nepomična klasa susresti s nezaustavljivom silom, pitanje je koje bi u 21. stoljeću svatko sebi mogao postaviti.
