Niz nazadnih zakona i još nazadnijih najava u proteklih 365 dana uzrokovali su masovnu mobilizaciju nezadovoljnih građana. Je li općeprihvaćeni pesimizam opravdan i treba li se otvoriti prostor radikalnijim manifestacijama volje naroda, ili je prosvjed uspješan alat za promjenu? “U reprezentativnim predstavničkim demokracijama kapitalističkog parlamentarizma prosvjed kao praksa sveden je na razinu puke građanske simboličke geste koju vladajuće klase mogu, ali ne moraju uzeti u obzir”, komentira sociolog Hajrudin Hromadžić.
“Što si postigao?”, često se čuje s radija u ovo doba godine. U kakofoniji korporativnih božićnih himni koje preplavljuju prosinački eter, Lennonova poruka pedeset obrta oko sunca od svog prvog izdanja ne gubi na učinkovitosti. Dijelom jer savršeno rezonira s refleksivnim prostorom između Božića i Nove godine, a dijelom jer nam postavlja direktan izazov. Tjera nas da se zapitamo kakvo je zatečeno stanje u usporedbi s lanjskom situacijom iz istog perioda i jesmo li mogli napraviti više da tu situaciju preokrenemo. Ove se godine ta pitanja nameću više nego prošlih.
Niz nazadnih zakona i još nazadnijih najava uzrokovali su masovnu mobilizaciju nezadovoljnih građana diljem Hrvatske u proteklih 365 dana. Već se u veljači pisalo o 2024. kao neobično zasićenoj prosvjedima za domaće standarde. Međutim, godinu dana kasnije, pogled na to razdoblje ne daje povoda za optimizam, a uzvici tisuća na ulicama završili su poput šapta na vjetru. Tračak nade u promjenu koji su mnogi vidjeli u superizbornoj godini krajem 2023., sad nepokretno leži na stratištu formiranom od najdesnije vlade unazad trideset godina. Njih protestni bubnjevi, čini se, ne ometaju u radu.
Svjetska se pozornica ne drži ništa bolje. Od genocida i rastućih tenzija između svjetskih sila, preko ubrzanog uspona bestidnije vrste fašizma diljem Zapada, do sve sumornijih ekoloških prognoza. Demonstracije oko ovih problema naizgled nailaze na gluhe uši, a frustracija s takvom podjelom moći u SAD-u kulminira ubojstvom Briana Thompsona u New Yorku 4. prosinca. Luigi Mangione, osumnjičen za napad na izvršnog direktora kontroverzne korporacije UnitedHealthcare otad na internetu poprima status pučkog heroja, a njegova recenzija manifesta terorista Teda Kaczynskog postaje viralna kao utjelovljene kolektivnog beznađa.
“‘Imao je muda prepoznati da nas mirni prosvjedi nisu doveli apsolutno nigdje, i na kraju dana, vjerojatno je bio u pravu. Naftni baruni nisu slušali aktiviste za zaštitu okoliša, no bojali su se njega.’ Kad sve druge metode komunikacije propadnu, nasilje je potrebno za opstanak”, piše Mangione u osvrtu na Industrijsko društvo i njegovu budućnost. U vlastitom manifestu dodaje da su korporativna korupcija i pohlepa prokazani već prije nekoliko desetljeća: “U ovoj točki to više nije pitanje svijesti, već je jasno [pitanje] igara moći. Očigledno sam prvi koji se suočava s time s takvom brutalnom iskrenošću.”
Kao protutežu post-adventskoj proizvodnji veselja, pregledom prosvjeda u Hrvatskoj 2024. H-Alter testira ovu hipotezu. Je li općeprihvaćeni pesimizam opravdan i treba li se otvoriti prostor radikalnijim manifestacijama volje naroda, ili je prosvjed danas uspješan alat za promjenu? Lennonovom pitanju tako postavljamo korektiv – što uopće možemo postići?
31. siječnja: Lex AP
Usprkos prosvjedu izmjene kaznenog zakona izglasane su 14. ožujka, a o njihovim nevidljivim učincima u prvih devet mjeseci možemo samo spekulirati.
Preko petsto ljudi u Zagrebu i dvjestotinjak u Splitu otvorili su prosvjednu godinu u organizaciji Hrvatskog novinarskog društva. Zahtjev je bio brisanje članka 307.a iz novih izmjena Kaznenog zakona, nadimka AP, jer je aneks motiviran curenjem poruka tijekom istrage afere Gabrijele Žalac u kojima se obilato nalaze inicijali Andreja Plenkovića. Sporna odredba je usmjerena potencijalnim zviždačima kojima bi novim zakonom prijetilo tri godine zatvorske kazne ako se utvrdi da informacije koje su dali na uvid nisu od javnog interesa. Činjenica da se ovaj zakon lako može zloupotrijebiti za onemogućavanje curenja bilo kakvih informacija ili izvještavanja o njima mnoge je novinare navelo da u njemu vide kraj istraživačkog novinarstva i početak distopijskih mjera kontrole informacija. Iako je zakonom nemoguće direktno uhititi novinare, na prosvjedu je istaknuto da je moguće novinarima zaplijeniti laptope i mjesecima ih maltretirati do utvrđivanja opravdanosti javnog interesa. Također se govorilo o tome da se o cijeloj aferi sa Žalac ne bi ni moglo pisati s takvim zakonom, no stotine ljudi na ulicama i dobro razrađeni argumenti nisu pomogli. Zakon je službeno izglasan 14. ožujka, a o njegovim nevidljivim učincima u prvih devet mjeseci možemo samo spekulirati. Postoje li potencijalni zviždači koji su bili obeshrabreni lakonskim mjerama od manje je važnosti, jer u studenom se po prvi puta Zakon i primjenjuje u istrazi oko toga tko je novinarima dao poruke iz postupka protiv bivšeg ministra zdravstva Vilija Beroša. Primjenu predvodi, ni manje ni više, nego povod drugog velikog prosvjeda 2024.
17. veljače: “Dosta je! Odmah na izbore”
U trenutku pisanja ovog teksta Ivan Turudić je još uvijek glavni državni odvjetnik, a parlamentarni izbori raspisani su tek dva mjeseca kasnije
Preko šest tisuća ljudi došlo je na Markov trg u organizaciji jedanaest stranaka centrističko-liberalne oporbe. Zahtjevi su bili smjena novog državnog odvjetnika Ivana Turudića, raspuštanje Hrvatskog sabora i momentalno raspisivanje izbora. Turudić je imenovan 7. veljače, samo četiri dana nakon što su procurile čuvene poruke između njega i bivše gradonačelnice Knina Josipe ex Rimac, optužene za korupciju u istom valu kao prije spomenuta Žalac. Procurili su i Turudićevi sastanci s drugim kriminalcima poput Zdravka Mamića. Usprkos mnoštvu dokaza za sponu Turudića i kriminalnih krugova, HDZ nije ni pro forma pokušao razjasniti situaciju niti zamesti trag koji novog državnog odvjetnika preko Rimac veže s vladajućom strankom. U tzv. reprezentativnim demokracijama sistem se balansira na izvršnoj, zakonodavnoj i sudbenoj vlasti, a novi državni odvjetnik efektivno je metastazirao vlast HDZ-a s čela prva dva stupa na treći. “Di si lipa” i “Di si radosti” transparenti s Markovog trga reagirali su na ovu eklatantnu povredu javnog povjerenja i razaranje ono malo demokracije što je u Hrvatskoj preostalo. Badava, Ivan Turudić je u trenutku pisanja ovog teksta još uvijek glavni državni odvjetnik, a parlamentarni su izbori raspisani tek dva mjeseca kasnije.
23. ožujka: “Dosta je!” vol. 2
Bez konkretnog povoda prosvjed se trudio održati optimizam uoči izbora, no retrospektivno je jasno da izbori nisu zaustavili tiraniju HDZ-a.
U Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku i Varaždinu okupilo se, ako je vjerovati Arhivu javnih skupova, približno dvije tisuće ljudi u organizaciji koalicije Rijeke pravde i stranke Možemo!. Standardno se zahtijevalo dokončavanje korupcije, lopovluka, laži i tiranije HDZ-a, a u Zagrebu se ponovno, ispred DORH-a, zviždalo protiv Turudića. Bez konkretnog povoda prosvjed se trudio održati optimizam uoči izbora, no retrospektivno je jasno da izbori nisu zaustavili tiraniju HDZ-a. Što se tiče korupcije, lopovluka i laži dovoljno je ukazati na Beroševu aferu prošlog mjeseca nakon koje je ubrzo pušten na slobodu.
Travanjski prosvjedi
Sam prosvjed nije bio jedini element radničkog uspjeha, već su prijetnje štrajkom i sindikalno djelovanje izvršili realni pritisak koji vlast nije mogla zanemariti.
Postizborno potonuće entuzijazma nije iznjedrilo velike prosvjede u Zagrebu, ali se zato prosvjedovalo u Kaštelima i Rijeci. Kaštelski prosvjed protiv tunela Kozjak nije prošao, no riječki su radnici Autotroleja u organizaciji Nezavisnog sindikata radnika Hrvatske uspješno osigurali veće plaće i bolje uvjete rada. Iako se može činiti da uspjeh prosvjeda 15. travnja opovrgava uvodnu tezu, treba napomenuti da do još boljih plaća radnici Autotroleja, (tvrtke koja je u vlasništvu Grada Rijeke te općina i gradova riječkog gradskog prstena, op. ur.), dolaze tek u prosincu. To nam ukazuje da sam prosvjed nije bio jedini element u dobitku radnika, već su prijetnje štrajkom i sindikalno djelovanje izvršili realni pritisak koji vlast nije mogla zanemariti.
3. svibnja: “Lažima se vatre ne gase”
Labavi uspjeh vatrogasaca nije rezultat jednodnevnog prosvjeda, već mukotrpne dugogodišnje borbe koja uključuje sindikalne pregovore i koordinirane prijetnje štrajkom.
Povodom najave gašenja vatrogasnih postrojbi, u Zagrebu je, u organizaciji sindikata vatrogasaca, na ulice izašlo stotine vatrogasaca, tražeći dostojanstven rad, kvalitetnu opremu, ujednačavanje plaća profesionalnih i državnih vatrogasaca, te izdvajanje 75 milijuna eura godišnje za javne i dobrovoljne vatrogasce. Vlada je zahtjev za plaće obećala odmah, a ispunila u listopadu, no ostaje pitanje kvalitetnije opreme ili dostojanstvenih uvjeta rada, napose sjetimo li se slučaja Nakaze. Kao i s radnicima Autotroleja, važno je držati na umu da labavi uspjeh vatrogasaca nije rezultat jednodnevnog prosvjeda, već mukotrpne dugogodišnje borbe koja uključuje sindikalne pregovore i koordinirane prijetnje štrajkom. Ustupci vatrogascima nisu dani na lijepe oči tijekom prosvjeda, vatrogasci su ih sami uzeli zajedničkim djelovanjem iza zastora shvaćajući da vlast ne može opstati bez njihove uloge u društvu.
- lipnja: “Ustale i ostale!”, 23. povorka ponosa
Koliko je Zagreb danas sigurnije mjesto za LGBTIQ+ zajednicu, toliko rast fašizma prijeti uzurpiranjem relativne harmonije, čemu svjedoči rujanski sastanak sjenovite ultrakonzervativne lobističke skupine Vision Network u hotelu Dubrovnik.
Nekoliko tisuća ljudi u organizaciji Zagreb Pridea hodalo je od Hrvatskog narodnog kazališta do Ribnjaka u godišnjoj manifestaciji za prava LGBTIQ+ manjine. Zahtjevi su svake povorke ponosa jasni, no na ovoj se i eksplicitno spomenulo da kao jedna od najvećih manjina u Hrvatskoj LGBTIQ+ zajednica nema svoj centar ili novine. S obzirom na bolju poziciju LGBTIQ+ zajednice u usporedbi s prije dvadeset godina, na ovu se manifestaciju može pokazati kao primjer uspješnog djelovanja prosvjeda za ostvarivanje ljudskih prava, no ne smije se zaboraviti da promjena klime po tom pitanju jednako duguje kontinuiranom naporu i pritiscima brojnih udruga civilnog sektora, aktivista, novinara, intelektualaca i političara. Ne smije se zaboraviti ni da su prava manjina u tzv. reprezentativnim demokracijama na krhkom ledu. Koliko je Zagreb danas sigurnije mjesto za LGBTIQ+ zajednicu, toliko rast fašizma prijeti uzurpiranjem relativne harmonije, čemu svjedoči rujanski sastanak sjenovite ultrakonzervativne lobističke skupine Vision Network u hotelu Dubrovnik. Čak i unutar te relativne harmonije LGBTIQ+ ljude redovno se marginalizira, a zahtjev za njihov centar i novine ostaje neispunjen.
- listopada: Prosvjed umirovljenika
Okolnosti u kojima žive stotine tisuća starijih i nemoćnih polako prelaze u humanitarnu krizu, no vlasti usprkos prosvjedu tu krizu još uvijek ne adresiraju.
Nakon ljetne pause, u organizaciji Bloka umirovljenici zajedno (BUZ) na ulice je kročilo preko tisuću ljudi sa željom da prosječna mirovina iznosi šezdeset posto prosječne hrvatske plaće. U Jugoslaviji je taj omjer iznosio osamdeset posto, a danas šezdeset posto umirovljenika prima mirovinu koja je na granici sa siromaštvom. Sedamsto tisuća radničkih mirovina pak leži ispod tog praga dok mnogi mjesečno dobivaju manje od četiristo eura. Mjesec dana kasnije Plenković je najavio porast penzija, no BUZ je na to odgovorio da su mjere nedostatne, te da će se s njima razlika između prosječnih plaća i mirovina samo povećavati. Okolnosti u kojima žive stotine tisuća starijih i nemoćnih polako prelaze u humanitarnu krizu, no vlasti usprkos prosvjedu tu krizu još uvijek ne adresiraju.
29. studenog: Marš solidarnosti za Palestinu
Kao i prethodni prosvjed Inicijative za slobodnu Palestinu, koji je bio održan u siječnju, marš nije polučio rezultate.
U prosvjedu protiv daleko kobnije humanitarne krize marširalo je preko tisuću ljudi od Filozofskog fakulteta u Zagrebu do Nacionalne sveučilišne knjižnice. Tekući genocid nad Palestincima tad je već trajao preko godinu dana, rezultirajući tisućama mrtve djece i razaranjem cijelog grada od dva milijuna ljudi, a hrvatske vlasti i akademske institucije još uvijek su šutjele ili podupirale izraelski masakr. Šest inicijativa izlistalo je zahtjeve poput prekida šutnje, zaustavljanja akademske i znanstvene potpore Izraelu, rezanja diplomatskih veza s Izraelom, jačanja solidarnosti s palestinskim narodom itd. Kao i prethodni prosvjed Inicijative za slobodnu Palestinu, koji je bio održan u siječnju, marš nije polučio rezultate, a ako je suditi po savezništvu s izraelskom krvoločnom mašinerijom koje su hrvatske vlasti njegovale u međuvremenu, teško je zamisliti da će se išta promijeniti u 2025.
14. prosinca: AP – Adventski prosvjed
Sindikati su najavili da je prosvjed tek uvertira u štrajk, pa je Plenković 27. prosinca ,kao i u slučaju vatrogasaca, popustio.
Preko tisuću ljudi pridružilo se trećem ovogodišnjem prosvjedu prosvjetara, ovaj put predvođenom trima od četiri velika obrazovna sindikata. Prvi je prosvjed održan u veljači, ponukan novom Uredbom o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama, u kojem su nastavnici izrazito loše pozicionirani. Zahtjevu za bolje koeficijente istaknutom u prosvjedima iz veljače i ožujka pridružio se i zahtjev za ukidanjem ocjenjivanja nastavnika iz rujanskog prijedloga Uredbe o ocjenjivanju učinkovitosti rada zaposlenih u javnim službama. Prema novom prijedlogu nastavnike bi, osim sramotno niskih plaća s usporedivim javnim mjestima, morio i konstantan nadzor nastavničke aristokracije, razjedinjujući cijelu struku. S niskim koeficijentima teško je očekivati da prosvjetari savršeno odrađuju svoj posao, a s ocjenjivanjem takvog rada nemoguće bi bilo formulirati kolektivne zahtjeve. Sindikati su najavili da je prosvjed tek uvertira u štrajk, pa je 27. prosinca kao i u slučaju vatrogasaca Plenković popustio. Ocjenjivanje se izbacuje, a koeficijenti će se povećati, premda manje nego što su prosvjetari inicijalno tražili.
Rezime: Tko/što je neprijatelj?
Izložen dnevnik prosvjeda, osim što nam daje uvid u sveopću trulež hrvatske republike A.D. 2024., otkriva i uzorak. Prosvjedi funkcioniraju tek u slučajevima kad ih održavaju blisko povezane interesne skupine dovoljno organizirane da mogu svojevoljno paralizirati status quo. Bez javnog prijevoza, vatrogasaca ili nastavnika iluzija funkcionalnog društva se urušava, a nadležnim je organizatorima trijumfalnih prosvjeda ovo jasno. Ipak i u tim su slučajevima dobiveni ustupci manji od idealnih, a i tada se prije i poslije prosvjeda prisezalo daleko efektivnijim metodama otpora, poput štrajkova i sindikalne organizacije. Kad mobilizirane skupine nisu u mogućnosti materijalno naškoditi vladajućoj klasi, kao što je slučaj s prosvjedima protiv lex AP-a, Turudića, HDZ-a, marginalizacije LGBTIQ+ zajednice, siromaštva umirovljenika ili podrške Izraelu, ne događa se ništa.
“Strukturna razina problema jest da je u reprezentativnim predstavničkim demokracijama kapitalističkog parlamentarizma prosvjed kao praksa društvenog neslaganja ili negodovanja kooptiran. Odnosno, sveden je na razinu puke građanske simboličke geste koju vladajuće klase mogu, ali ne moraju, uzeti u obzir iz jednostavnog razloga jer on već dugo ne predstavlja stvarnu prijetnju političko-ekonomskom poretku”, u razgovoru za H-Alter rasvjetljuje Hajrudin Hromadžić, profesor na Odsjeku sociologije Filozofskog fakulteta sveučilišta u Rijeci.
“Tako je ne samo na primjeru Hrvatske, gdje su prosvjedi najčešće i redovito tek prakse pristojnih građanskih šetnji, bilo da ih organiziraju sindikati ili aktivističke inicijative, već i u slučajevima ponešto borbenijih oblika uličnih protesta u zemljama s drukčijom tradicijom po tom pitanju, recimo u Francuskoj, Grčkoj ili Italiji”, ističe Hromadžić, dodajući da je kroz duga desetljeća izvršena uspješna pacifikacija bunta transformiranog u poruku bez odgovarajuće materijalne reakcije. Smatra da je dijelom tako, jer za razliku od srednjeg vijeka u kojem je jasno bilo da paljenjem plemićke kule seljaci drmaju cijeli sustav, danas nije jasno u koga uperiti prstom: “Drugim riječima, koji su to danas institucionalni prostori materijalnog svijeta na koje bi trebalo staviti naglasak kada su prosvjedi u pitanju i targetirati ih kao mete nezadovoljstva? Jesu li to političke institucije, ili su to objekti korporacija i zgrade banaka? Naravno, pitanje je i koliko su te povijesne razlike danas važne i određujuće, jer živimo u svijetu u kojem se razine političkih i ekonomskih sfera odlučivanja ne događaju na jednoj ili dvije jasne i precizne lokacije […], već u gusto suodnosnoj i apstraktnoj mreži poslovnih, financijskih i političkih transakcija.”
Iz svega iznesenog može se zaključiti da su prosvjedi u 21. stoljeću sasvim beskoristan performativan čin, no kao što je vidljivo iz tri relativno uspješna prosvjeda ove godine prosvjedi i dalje ponekad igraju ključnu ulogu. U panel raspravi Male škole revolucije iz ožujka, Ariana Bogner Boroš naglasila je da je demonstriranje nužno za senzibiliziranje javnosti o problemu, no jednaku važnost pridaje svim drugim mehanizmima koji vode uspješnom pokretu. To će reći da na prosvjede valja gledati kao na samo jedan od instrumenata u široj strategiji borbe za postizanje ciljeva, najprimjenjiviji za uske interesne skupine koje imaju kapacitet za širu organizaciju.
Znači li to da su prosvjedi oko širih problema osuđeni na prazne parole, a Mangione je u svojoj brutalnoj iskrenosti točniji od Lennonovih idealističkih lamentacija? Hoće li najavljeni prosvjed za veću sigurnost u školama 7. siječnja ili kaos u susjednoj Srbiji biti jednako bespredmetni? Ne mora biti. Potrebnije je izvući pouku da borba za vlastita prava ne traje jedan dan i ne može se zaustaviti u komociji čina izlaska na ulice. Teorija radikalnog boka, nanovo popularizirana u Kako raznijeti naftovod Andreasa Malma, drži da mirne prosvjede mogu osnažiti radikalnija krila pokreta. Zahtjevi pacifističkih prosvjednika, kad su u jednadžbu uključene oštrije metode građanskog neposluha, vlastima se mogu činiti prihvatljivijima od alternative. Na neki ih način sile da sjednu za pregovarački stol, žele li zaustaviti stihiju. Iz pravnih razloga tekst ne možemo zaključiti prijedlogom da ovu teoriju isprobate, no možemo dati preporuku za novogodišnje štivo – Rosa Luxemburg: Reforma ili revolucija.
