Vlada predlaže izmjene Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada po hitnom postupku, za čiju provedbu nije potrebno izdvojiti dodatna sredstva iz državnog proračuna, i to uoči početka turističke ljetne sezone. Sindikalistica Višnja Katalinić (SSSH) i Mišo Krstičević (SDP), predsjednik saborskog Odbora za rad, mirovinski sustav i socijalno partnerstvo, u razgovoru za H-Alter povodom prijedloga zakonskih izmjena, kao jedan od glavnih problema ističu neriješen sustav eksploatacije stranih radnika.
Sutra završava javna rasprava o izmjenama Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada, odnosno “rada na crno”. Ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Alen Ružić kaže da ovim izmjenama Vlada želi “zaštititi radnike i njihova prava, sačuvati radna mjesta te poslodavcima osigurati poticajno poslovno okruženje”.
Zakon o suzbijanju rada na crno stupio je na snagu 1. siječnja 2023. godine. Njime je uređeno nekoliko bitnih stavki vezanih uz prijavu rada na crno, poput visine kazne za poslodavce koji ne prijavljuju radnike i stavljanja poslodavaca na crnu listu. Zakonom je također donesen propis o uređenju sustava JEER-a (Jedinstvena elektronička evidencija rada), u svrhu regulacije rada digitalnih platformi koje unatrag nekoliko godina zauzimaju sve bitniju poziciju na hrvatskom tržištu rada.
Ako je vjerovati tekstu prijedloga izmjene Zakona, dosadašnja primjena zakona bila je otežana zbog neusklađenosti pojedinih stavki, zbog čega je potrebno te stavke dopuniti ili precizirati.
Prema novom zakonskom prijedlogu, vrijeme koje će poslodavac provesti na crnoj listi, ako ga inspekcija uhvati da nije prijavio svoje radnike, smanjuje se s 6 godina na 1 godinu. Za neprijavljivanje radnika određuju se fiksne kazne poslodavcima: 2650 eura po radniku kada se prvi put utvrdi da je radnik neprijavljen, 6630 eura za drugi put i 8000 eura za treći put i svaki put nakon toga. Predviđa se i širenje sustava JEER-a na druge djelatnosti osim rada digitalnih platformi kako bi se lakše mogle pratiti eventualne nepravilnosti, odnosno neprijavljivanje radnika.
U tekstu izmjene Zakona navodi se da za njihovu provedbu nije potrebno izdvojiti dodatna sredstva iz državnog proračuna, a same izmjene trebale bi se donijeti po hitnom postupku prije početka turističke ljetne sezone, kako sadašnje odredbe zakona ne bi naštetile poslodavcima koji posluju sezonski i koji zapošljavaju radnike trećih zemalja.
O izmjenama Zakona raspravljalo se 8. svibnja na sjednici Gospodarsko-socijalnog vijeća (GSV) gdje je Ivan Mišetić, predsjednik GSV-a i predstavnik Hrvatske udruge poslodavaca (HUP), istaknuo zadovoljstvo izmjenama zakona. Predstavnici sindikalnih središnjica bili su kritični prema određenim izmjenama zakona, smatrajući da one neće dovesti do stvarnih promjena u rješavanju problema rada na crno.
Na raspravu na sjednici GSV-a u izjavi za H-Alter osvrnula se Višnja Katalinić, stručna suradnica za projekte Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), najveće sindikalne središnjice u Hrvatskoj:
“Na sjednici GSV-a također je problematizirano značajno smanjenje roka za brisanje s crne liste poslodavaca, s dosadašnjih 6 godina na jednu godinu, koja je uspostavljena jer, kako se navodi u Nacionalnom planu za suzbijanje neprijavljenog rada, radnici imaju pravo znati je li njihov potencijalni poslodavac odgovoran prema radnicima. S obzirom na značajno ublažavanje kriterija za ostanak poslodavaca na crnoj listi postavlja se pitanje: zašto uvođenjem ovih izmjena Zakona radnici odjednom imaju manje pravo znati je li njihov potencijalni poslodavac odgovoran prema radnicima?”
Katalinić smatra da je posebno problematično obrazloženje donošenja zakona po hitnom postupku zbog predstojeće ljetne turističke sezone, u kojoj bi poslodavcima koji se nalaze na crnoj listi bilo otežano pronaći radnike. Pritom se postavlja pitanje je li ispravna logika podupiranja uspješnosti turističke sezone lakšim micanjem poslodavaca s crne liste te uključivanjem na tržište rada ili ona direktno djeluje nauštrb sigurnosti radnika?
Na recentne izmjene Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada u izjavi za H-Alter osvrnuo se i Mišo Krstičević, saborski zastupnik SDP-a i predsjednik saborskog Odbora za rad, mirovinski sustav i socijalno partnerstvo. Krstičević ističe da iz obrazloženja dopuna i izmjena zakona uopće ne možemo saznati koliko je on do sada bio uspješan u sprječavanju rada na crno:
“U kolikoj mjeri su se dobre namjere sprječavanja rada na crno zaista i ostvarile, iz obrazloženja aktualnih dopuna Zakona ne možemo saznati. Nismo vidjeli ništa, kako se kaže, crno na bijelo. Nedostaje bilo kakva analiza učinaka Strategije i Zakona koji je stupio na snagu 2023. Od donošenja Zakona čak i naša, potpuno neučinkovita inspekcija rada otkrila je skoro dvije tisuće radnika bez odgovarajuće prijave. Posebno zabrinjava činjenica da se polovica odnosi na strane radnike (kojih inače u ukupnom broju zaposlenih nema ni 10 posto).”
Na problem regulacije prijava stranih radnika ukazuje i Višnja Katalinić, ističući da su strani radnici i nakon izmjena zakona i dalje ostali neprepoznata kategorija.
“Strani radnik koji radi bez važeće dozvole za boravak i rad bit će upućen da napusti RH u roku od 15 do 30 dana u svakom slučaju, zbog čega strani radnici ne mogu biti motivirani za prijavu neprijavljenog rada. Iz ovoga raskoraka u tretmanu hrvatskih i stranih radnika jasno je da je broj stranih radnika koji sudjeluje u neprijavljenom radu više zabrinjavajući od onoga što nam statistike govore.”
Katalinić ističe da strani radnici često dolaze u položaj neprijavljenog rada, a da toga nisu svjesni. Problem izvire iz sustava gdje radnu dozvolu ishođuje poslodavac, o čemu strani radnik nije izravno obaviješten od strane MUP-a. Ovaj sustav posebno je problematičan jer je radna dozvola uvjet za boravišnu dozvolu. To znači da su strani radnici bez radne dozvole u nezakonitom položaju te su stoga u riziku od deportacije, što za njih predstavlja i veliki financijski problem s obzirom na to da se za dolazak na rad u Hrvatsku moraju zadužiti kod agencija za zapošljavanje.
Rješenje ovoga problema Katalinić vidi u uvođenju sustava kojim će se strani radnici izravno obavještavati o statusu njihove dozvole za boravak i rad putem sustava e-Građani.
Krstičević ističe da su trenutne izmjene zakona samo estetski zahvati koji ne mogu omogućiti stvarnu promjenu jer je inspekcija rada kronično potkapacitirana te je stoga provođenje zakona uvelike onemogućeno.
“Neki standard Međunarodne organizacije rada je 10 inspektora na 10 tisuća radnika, a mi ih, na skoro 1,8 milijuna zaposlenih, imamo manje od 96! Među poslodavcima, posebno među platformskim agregatorima koje je omogućio Plenkovićev Zakon o radu, imate takvog šljama koji namjerno krši sve moguće propise jer zna da je šansa da inspekcija pokuca na vrata minimalna. A ako i pokuca, ništa zato: otvorit će drugu firmu, ako treba i na drugo ime, i nastaviti sve po starom.”
Na problem nedovoljnog broja inspektora rada ukazuje i Višnja Katalinić:
“Državni inspektorat, tijelo nadležno za provođenje ovog Zakona, potkapacitiran je za takav zadatak te stoga povećanja novčanih kazni imaju upitnu vrijednost odvraćanja ako je poslodavcu i dalje vjerojatnije da ga Državni inspektorat neće uloviti, naročito u slučaju stranih radnika kojima prijeti deportacija u slučaju da prijave neprijavljeni rad.”
Katalinić ističe da je nedavnim izmjenama Zakona o strancima Državnom inspektoratu dodana nova nadležnost provjere primjerenosti smještaja za strane radnike, iako on zbog manjka inspektora već sada ne može obavljati svoju funkciju.
Kada je u pitanju uvođenje sustava JEER Zakonom iz 2023., početni se optimizam ubrzo istopio, ističe Krstičević.
“Uvođenje Zakona i JEER-a je još onda zvučalo kao slamka spasa u za radnike opasnom i ponižavajućem vrtlogu hrvatskog tržišta rada, ali nismo vidjeli da se nešto spektakularno popravilo. Posebno ne na frontu neplaćenih prekovremenih sati i hipereksploatacije platformskih radnika. Vjerujete li vi da više nema prijava na minimalac? Pa vlasnici poduzeća i direktori sami sebe prijavljuju na minimalac! Tako žicarski muljaju već desetljećima, pa kako ne bi na minimalac prijavljivali radnike. Posebno kada im država omogućuje da ostatak plaće isplate kao neoporezive dodatke, tako da ne moraju keš ‘vaditi iz firme’ putem grotesknih prijevara s putnim nalozima.”
Rješenje problema široke rasprostranjenosti rada na crno jest u povećanju kapaciteta i efikasnosti inspekcije rada te omogućavanju stalnog suradničkog angažmana sindikalnih organizacija, čime bi inspekcija dobila svoje “oči i uši” u poduzeću, ističe Krstičević. Također, ističe da bez ulaganja dodatnih sredstava nije moguće ni ostvarenje konkretnih pomaka:
“Znate, ona rubrika ‘sredstva potrebna za provedbu ovog zakona’ je dobar indikator ozbiljnosti Vlade: ako tamo stoji ‘nula eura’, onda su takve, otprilike, i ambicije. A ‘nikakva dodatna sredstva’ nisu, navodno, bila potrebna niti za prvu, niti za ovu, drugu verziju Zakona. Svejedno, Zakon koji lijepo izgleda na ekranu je uvijek dobrodošao ako vas netko upita: ‘Što ste u svom mandatu učinili za sprečavanje rada na crno koji radnicima uništava buduće mirovine?’, vi možete spremno odgovoriti: ‘Donijeli smo Strategiju i Zakon, uveli informatički sustav…'”.
Na izmjene zakona osvrnuli su se i iz Hrvatske obrtničke komore (HOK), ističući da trenutne izmjene pogoduju velikim poduzećima dok male i srednje obrtnike stavljaju u nepovoljan položaj. Iz HOK-a ističu da su fiksne kazne za neprijavljivanje radnika nepravedne prema manjim obrtnicima koji će taj teret mnogo teže podnijeti od velikih poduzeća.
Hoće li izmjene zakona imati ikakvog utjecaja na regulaciju prijava radnika, tek ostaje za vidjeti. Ono što ipak zabrinjava u cijeloj priči jest neprepoznavanje važnosti teme regulacije rada i radničkih prava u javnom i medijskom prostoru. Ukoliko su teme poput suzbijanja rada na crno i regulacije rada stvar nekoliko pojedinaca i organizacija, socijalni dijalog onda ne može biti ništa drugo osim iluzije.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
