Novi Zakon o strancima: Koji će inspektorati kontrolirati smještaj radnika? Prema kojim će se kriterijima utvrđivati prosječna plaća usporedivih zanimanja, te tko će osigurati da radnici nisu potplaćeni? Zašto problem rastućih napada na strane radnike u saborskoj raspravi nije uopće adresiran? Zašto se ponovno odgađa donošenje integracijske strategije? Zašto se o izmjenama Zakona konzultiralo s agencijama za privremeno zapošljavanje?
“Činjenicom da usporedno s rastom gospodarstva raste i standard života u Hrvatskoj postajemo privlačni i za stranu radnu snagu”, objašnjavao potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović pred Hrvatskim saborom u ime predlagatelja izmjena i dopuna Zakona o strancima 24. listopada. U završnom govoru u postupku prvog čitanja zakona još je nadodao: “Ono što je bio cilj nas predlagatelja u ime Vlade je da pokažemo da smo zapravo analizirali cijelu ovu problematiku i svjesni smo svih pozitivnih i manje pozitivnih posljedica koje su se dogodile u zemljama koje imaju višedesetljetnu povijest migracija, pa i migracija iz trećih zemalja”.
Time ocrtava službeni narativ vladajuće koalicije. Poruka je jasna: “Našom smo politikom uzdigli Hrvatsku na razinu vodećih svjetskih ekonomija što je stvorilo potrebu za novom radnom snagom, a nastojimo, putem ovih prijedloga, izbjeći greške koje su vodeće svjetske ekonomije poput Francuske i Njemačke počinile”. Iz replika Anđelke Salopek i Nikole Mažara, te drugih zastupnika HDZ-a i njihovih satelita, vidljivo je zadovoljstvo, vjera da će ovaj legislativni tour de force riješiti sve probleme Hrvatske u vijeku globalnih migracija. Branka Juričev Martinčev čak i eksplicitno tvrdi:
“Upravo ovaj zakon odgovara na sve one izazove i probleme na koje smo naišli u proteklom vremenu. Upravo ovaj zakon je kvalitetno rješenje i odgovor na sve one probleme na koje se naišlo u proteklom razdoblju.” Sve to na 65 stranica zakučastog pravničkog žargona stvorenog u suradnji s predstavnicima sindikata i Hrvatske udruge poslodavaca. Zgodno, zar ne?
Međutim, u Božinovićevom govoru i raspravi koja je uslijedila jasno je da je pitanje globalnih tekovina radne snage daleko slojevitije od bilo čega s čime se nekoliko izmjena, jedan zakon ili jedna vlada mogu suočiti. Nije čudno da se saborska rasprava širila u svim smjerovima. Na desno u teoriju zavjere o zamjeni stanovništva, prema centru u brigu o tome kako će to dugoročno utjecati na tržište i demografiju, ali i na lijevo u pitanje odnosa migracije i eksploatacije. Više ljudi u oporbi pozdravlja pozitivne preinake u zakonu, ali svima je jasna misao koju je Dalija Orešković poetično sumirala: “Ovaj zakon je mali flaster na ogromni prijelom kostiju gdje krv šiklja na sve strane”.
Prijelom je u ovom slučaju Zakon o strancima koji je 2021. ukinuo kvote na izdavanje radnih dozvola državljanima trećih zemalja bez bitne dodatne regulacije. Otad se broj stranih radnika iz trećih zemalja popeo na 121 376, broj agencija za privremeno zapošljavanje i posredovanje pri zapošljavanju utrostručio na preko 1 300, dok je paralelni rast rasizma i pad domaćih radničkih prava teže kvantificirati. Da je rezultat krvav vidimo svakodnevno u napadima na strane radnike, nehumanim uvjetima u kojima žive, metastaziranju domaćeg brenda fašizma i metodama kojima poslodavci koriste nove radnike za oslabljivanje starih uvjeta rada. Krećući se od flastera prema prijelomu, moguće je pružati anamnezu zatečenoj stihiji.
Trajanje radnih dozvola produžuje se s jedne na tri godine, sezonske sa šest na devet mjeseci, a period nezaposlenosti u kojem radnici mogu pronaći novi posao produljen je s četrnaest na šezdeset dana. Radnici koji ostanu bez posla sad će imati i pravo na naknadu s burze. Izmjene također uvode bitne kontrolne mehanizme poslodavcima. Najavljeno je da će se poslodavce za koje je utvrđeno da su imali neprijavljene radnike ili koji su kršili zakone protiv čovječnosti ili dostojanstva staviti na crnu listu koja će im onemogućavati zapošljavanje stranih radnika. U tandemu s time uvest će se kontrole adekvatnosti smještaja stranih radnika, kao i njihovih plaća koje neće smjeti biti niže od hrvatskog prosjeka na usporedivim radnim mjestima. Poslodavci će imati zadužnice s kojima će se spriječiti da trošak deportacije radnika pada na državu, a pritom će se morati držati novih omjera domaćih na strane radnike koji su marginalno povoljniji za količinu domaćih radnika. Za kraj bitna su i administrativna rasterećenja te stvaranje novih kadrova koji će pokušati ubrzati i olakšati cijeli proces.
Iako načelno pozitivne izmjene, činjenica da se točke poput onemogućavanja poslodavcima kršiteljima zakona protiv čovječnosti zapošljavanje stranih radnika uvode tek tri godine kasnije govori za sebe. Isto vrijedi za kontrole smještaja, standardiziranje plaća, uvođenje zadužnica i povećanje omjera koji će još uvijek istiskivati domaću radnu snagu. Posrijedi je kontrola štete, prekasno uvedene regulacije kojima je mjesto trebalo biti u originalnoj formulaciji zakona. Produljenje radnih dozvola pak pogoduje poslodavcima koliko i radnicima tako da su istinski nesebični pomaci ka zaštiti radnika, domaćih i stranih, ovdje gotovo zanemarivi.
Skromni doprinosi radnicima sa sobom nose i niz pitanja. Zastupnica SDSS-a Dragana Jeckov i zastupnik SDP-a Ivan Račan poentirali su da u zakonu nije navedeno koji će inspektorati vršiti kontrolu smještaja, a zastupnica Možemo! Jelena Miloš nadodaje da nigdje nije navedeno prema kojim će se kriterijima utvrđivati prosječna plaća usporedivih zanimanja, te tko će osigurati da radnici nisu potplaćeni. Na prvo pitanje Božinović karakteristično odgovara da to nije u njegovoj ingerenciji, a na druga dva još se karakterističnije ni ne osvrće. Nadodali smo toj listi i pitanja zašto problem rastućih napada na strane radnike nije uopće adresiran, zašto se ponovno odgađa integracijska strategija i zašto se s agencijama za privremeno zapošljavanje konzultiralo o izmjenama zakona, te smo ih poslali Božinoviću i Ministarstvu unutarnjih poslova. Najkarakterističnije od svega je da do zaključenja ovog teksta odgovore nismo dobili.
Pomnija analiza flastera osim rupa otkriva i infektivna svojstva. Solidarnost prema radnicima koji su zbog proceduralnih grešaka izgubili dozvolu još je uvijek kriminalizirana, a posebno je zabrinjavajuće da se, ako poslodavac koji ne poštuje propise o radu dospije na crnu listu, radnicima po novome ukida dozvola za boravak i rad.
“Zakon propisuje određene uvjete gubitka dozvole za boravak i rad, no među njima su i oni za koje [je] odgovoran poslodavac, poput neisplate plaće ili doprinosa. Uz minimalac, strani radnik poslodavcu zaradi barem još jedan. Gazda ne plaća prekovremene, a poslije posla još traži da mu radnik malo posprema kod kuće ili pokosi travu u dvorištu. I nakon svega, ako poslodavac prekrši zakon, ispašta radnik”, ilustrira situaciju SDP-ov zastupnik Mišo Krstičević u razgovoru za H-Alter. U svojem se govoru pred klubom zastupnika svoje stranke Krstičević dotiče dotaknuti još jedne kontraproduktivne izmjene.
“U članku 246. još uvijek važeće verzije Zakona o strancima stoji da će Sabor, na prijedlog Vlade, utvrditi načela najmanje petogodišnje ‘sveobuhvatne imigracijske politike’, dok će Vlada, na temelju tih načela i socioekonomske prognoze, donositi odluku o kvotama i uvjetima useljavanja radnika iz tzv. trećih zemalja za svaku godinu. Aktualna revizija zakona predviđa da se taj članak izbriše”, govori nam Krstičević. Podsjetimo, posljednja je integracijska strategija istekla još 2015. godine, a Krstičević spekulira da je obveza iz Zakona o strancima iz ukinuta pragmatičnih pobuda, odnosno zato što nije ispunjena.
“Kada su u e-savjetovanju početkom godine Pučka pravobraniteljica, osječki Centar za mir, nenasilje i ljudska prava i Centar za mirovne studije predložili MUP-u da se obaveza donošenja imigracijske politike ne briše, dobili su isti odgovor: prijedlog nije prihvaćen. MUP navodi Strategiju demografske revitalizacije do 2033. kao zamjenu. Međutim, u tom dokumentu nema nikakvih odgovora na pitanja koliko stranih radnika trebamo, niti gdje ih trebamo, a kamoli kako ćemo ih integrirati u zajednicu. Ta Strategija, usvojena u ožujku ove godine, kaže samo da će se time baviti Središnji državni ured za demografiju. Kada? Evaluacija je predviđena 2028. pa bismo onda valjda trebali saznati jesu li migracijska politika i akcijski plan integracije doneseni i kakav im je bio uspjeh”, zaključuje Krstičević.
Nedostatak integracijske politike posebice je začuđujuć uzmemo li u obzir da je kao bitnu točku Božinović istaknuo kapacitet izmjena da se bore protiv getoizacije stranih radnika. Nije jasno kako se ovo namjerava postići bez razrađene strategije za poučavanje jezika, međukulturalne razmjene, edukaciju i druge postupke potrebne za zdravo uključivanje ogromnog broja ljudi u drastično različitu kulturu. Božinovićev odgovor na nedostatak integracije graniči s nadrealnim: “Prvo, nije samo pitanje ima li jasna integracijska politika ili nema. Oni koji imaju, pogotovo u Europi, već godinama propisanu transparentnu, ne znam ni ja kakvu integracijsku politiku… pokazalo se da je to politika koja nije najbolja.”
Da potpuni nedostatak integracijske strategije nije dobar korektiv štetnim politikama EU-a već bi trebalo biti jasno na primjeru Hrvatske u samo tri godine ukidanja kvota. Opće je poznato da su integracijske politike mnogih zemalja EU-a imale pozitivne ishode, što Krstičević i ističe na primjeru integracije hrvatskih radnika u Švedsku u prošlom stoljeću. Jednako je poznato da je manjak integracijske strategije poguban za strane, koliko i domaće radnike.
“Zato danas svjedočimo brojnim zloupotrebama i iskorištavanju stranih radnika kao što su neadekvatan smještaj, neisplata plaće, bujanje posredničkih agencija za zapošljavanje stranih radnika itd”, u razgovoru za H-Alter govori Jelena Miloš. Miloš svoj govor pred klubom zastupnika Možemo! pak najviše posvećuje upravo krvavom poslu agencija za privremeno zapošljavanje i posredovanje u zapošljavanju.
“Naime, svakoj [je] od tih firmi u interesu da uvezu što više radnika jer im je tako i zarada veća. Istovremeno, država ne jača kapacitete Hrvatskog zavoda za zapošljavanje koji je realno državna agencija za posredovanje radnicima, dakle prva veza između radnika i poslodavaca. Stvorili su biznis model u kojem se pojedinci bogate na stranim radnicima, neki od njih često i povezani s politikom, a taj model istovremeno je doveo do eksploatacije stranih radnika i rušenja cijene i uvjeta rada za sve”, elaborira Miloš.
Katastrofalni razmjer ovakve politike još uvijek nije sasvim poznat. U MaMi je 20. listopada održan okrugli stol s nepalskim radnicima kojeg je moderirao Jakov Kolak, organizator u Regionalnom industrijskom sindikatu. Kolak u razgovoru za H-Alter prepričava šokantnu poslovnu praksu ovakvih agencija:
“Poslodavac kaže agenciji u Hrvatskoj: ‘Trebam 100 radnika’. Agencija iz Hrvatske kontaktira agenciju u Nepalu i kaže: ‘Imam ti mjesta za 100 radnika. Plati mi ako želiš da ti ih dam’. Agencija iz Hrvatske može naplatiti do tri tisuće eura po radniku. Nepalska agencija plaća hrvatskoj agenciji i taj trošak prebacuje na radnika. Stvorio se ogromni sustav koji se napaja novcem nepalskih radnika i njihovom željom da dođu ovdje”. U cijeloj priči ispaštaju na koncu i domaći radnici, koji lišeni direktnog radnog odnosa s poslodavcima poput Wolta, Ubera i sl. ne mogu postići širu organizaciju potrebnu za efektivno traženje boljih uvjeta rada.
“Kada je uveo agregatore u cijelu priču, HDZ je zapravo zaštitio platforme od njihovih radnika koji su tražili veće plaće i kolektivne ugovore s platformama. To je borba koja se vodi uostalom u cijeloj Europi. HDZ je na ovaj način stao jasno na stranu platformi, a ne radnika”, navodi Miloš, dodajući kasnije da su u Ministarstvu rada usputno spomenuli kako su se konzultirali s digitalnim platformama tijekom pisanja izmjena zakona koje su ih trebale bolje regulirati.
“Umjesto da se stvara pritisak na borbu za bolje plaće i kolektivne ugovore, događa se da se strani radnici iskorištavaju kako se ne bi poštivali ili podizali standardi rada, a na kraju je to loše za sve: i strani radnici kao i domaći odlaze iz Hrvatske”, tumači Miloš. Unatoč tome ovakve agencije ne samo da nisu regulirane u izmjenama zakona, već su kao i navedene platforme aktivno bile uvrštene u proces stvaranja izmjena.
“Državni tajnik u Otvorenom je spomenuo kako su se tijekom procesa donošenja zakona konzultirali s agencijama za privremeno zapošljavanje”, ističe Miloš, pitajući se zašto je interesna skupina koja nije poslodavac niti udruga bila konzultirana oko zakona. “Uostalom, gdje su zabilježili te sastanke? Očito je da proces donošenja zakona postaje netransparentan, i na to ukazujem već neko vrijeme u Saboru.”
Sve je ovo – od mutnih uvjeta pod kojima je zakon skrojen, preko izostajanja ključnih problema i nedostataka pozitivnih aspekata u zakonu, pa do njegovih nedvoznačno destruktivnih segmenata – problematično i u idealnim uvjetima, prema kojima je zakon zamišljen. Tko god je radio u Hrvatskoj, dobro zna da se i mali ustupci koje je radnička klasa osvojila često krše bez reparacija. Kolak se u svoje dvije godine rada u sindikatu u ovo višestruko uvjerio.
“Sumnjam u kapacitete ove države, s obzirom na to da nije sposobna provoditi vlastite zakone i prema domaćim radnicima. Zakoni slabo štite radnike, često se ne provode, inspekcija sama kaže da je potkapacitirana, sudovi su spori, događa se antisindikalno djelovanje. Nepalski radnici dolaze na tržište rada koje nije uređeno i gdje domaći radnici ne žive dobro. Ne znaju jezik, ne znaju svoja prava, nemaju nikoga tko im može prevesti i protumačiti to, zaduženi su za ozbiljne novce i njihov boravak je ovdje uvjetovan time da imaju posao kod tog poslodavca. U strahu su, poslodavci im lažu, govore im da će ih deportirati. To nije istina, njemu poslodavac može dati otkaz, ali radnik ne treba odmah otići”, objašnjava nam Kolak, a zatim se osvrće na anegdotu mladića iz Nepala sa spomenutog okruglog stola. Šest radnika se pokušalo iseliti iz stana u kojem je živjelo trideset ljudi, a poslodavac im to nije dozvolio. Odgovor na zašto je jednostavan: “On svih trideset radnika skida s plaće novce za smještaj, recimo 150-200 eura. Sigurno je da taj smještaj ne plaća šest tisuća eura.”
Ovakve priče dodatno umanjuju već tanašne dobitke novih izmjena i garantiraju da će se pakleni uvjeti koje bi one trebale spriječiti u mnogim slučajevima nesmetano nastaviti. Kolak nam ipak kaže da iz razgovora s glavnim govornikom okruglog stola, nepalskim radnikom Sanipom Lamom, saznaje da je on donekle zadovoljan, a da ga je posebno zaintrigiralo potpisivanje sporazuma s Filipinima koji će vjerojatno uvesti red u anarhičan rad agencija, dopuštajući direktniju vezu između domaćih poslodavaca i filipinskih radnika preko službene vladine agencije na Filipinima. Lama se nada da bi se slična stvar mogla dogoditi s Nepalom, premda zasad takve promjene nisu na vidiku. Pirovu pobjedu ipak potkopavaju već spomenuti problemi, ali i šira vizura tržišne ekonomije 21. stoljeća – tupi uzrok prijeloma.
Orešković osim metafore nudi i točniju dijagnozu zbog koje je do prijeloma došlo. Potreba za radnom snagom nije rezultat strelovitog rasta hrvatske ekonomije, već masovnog egzodusa domaće radničke klase u razvijene ekonomije koje Božinović i kompanija pokušavaju simulirati. Ovo nije nikakva tajna, nekoliko saborskih zastupnika u raspravi to zamjećuje, a Krstičević u svom govoru ukratko izlaže cijelu povijest odnosa migracija i kapitala u 20. stoljeću. Jugoslavenski su radnici u europskim socijalnim državama jačali snagu tamošnjih radničkih pokreta, a zanos je mogućeg postizanja socijalističke utopije mirnim putem dokinula tek neoliberalna doktrina. Razmontiravši socijalnu državu, kapital je strane radnike iz saveznika uspješno pretvorio u oružje. Bez pravnog okvira u kojem strani radnik može sudjelovati u organizaciji, on postaje poluga za snižavanje cijene proizvodnje, odnosno rasta stope profita poslodavcima.
“Jezik, sindikat, socijalna prava. Ako naučite jezik, moći ćete saznati više o kulturi u koju se uključujete. Ako ste član sindikata kao i domaći radnici u poduzeću, onda vas neće promatrati kao nekoga tko i nehotice pomaže poslodavcu da zamrzne plaće. Promatrat će vas kao druga koji se zajedno s njima bori da se one povise. Ako kao strani radnik imate zdravstveno, stan, pravo na obrazovanje i mirovinu kao i svi, onda je i naša socijalna država na dobrobit svih”, skicira nam Krstičević viziju kvalitetnog plana integracije. To, naravno, nije u interesu vladajuće klase, jer dovodi do osnaživanja radničkih prava, u prijevodu pada profita. Takva se politika ne tiče ni vladajuće stranke, pa tako izostaje u ovim izmjenama Zakona o strancima.
“Taj Zakon [iz 2021.] izlobirali su poslodavci koji koriste sve što im pruža, a to je da uvedu radnu snagu i ne moraju poboljšavati plaće domaćim radnicima. Nisu strani radnici samo zamjena za radna mjesta koja su prazna. Oni su tu da bi držali cijenu rada nižom. Prije tri godine su rasle plaće, zbog manjka radne snage radnici su bili u odličnoj poziciji za pregovaranje”, objašnjava nam Kolak. Na sličan način Krstičević nam navodi da su sektori i poslodavci koji najviše uvoze radnu snagu oni kod kojih se redovito bilježe najviše stope kršenja odredba Zakona o radu, a Miloš nam također govori da zato i imamo stalnu fluktuaciju radnika: ”Dok jedni radnici dolaze, drugi već odlaze u potrazi za boljim poslom. To je začarani krug koji se može prekinuti jedino osiguravanjem boljih uvjeta rada za sve.”
Ipak, valja držati na umu da prijelom u Hrvatskoj ni po čemu nije poseban niti neočekivan. Ulaskom u Europsku uniju 2013. godine, kad je sifoniranje domaće radne snage uistinu počelo, ta se sudbina zapečatila, iako je kretanje radne snage bilo jednosmjerno. Hrvatske su radnike njemački kapitalisti iskoristili za uništavanje standarda svojih radnika, kao što to trenutno čine hrvatski kapitalisti s nepalskim radnicima. I kao što je u Njemačkoj nezadovoljstvo domaćih radnika preusmjereno u zazor prema strancima, uzrok rasta fašizma i teorija zavjere o zamjeni stanovništva, tako je i ovdje. Uzrok migracija iz poluperiferije poput Hrvatske u centar poput Njemačke, je jedan te isti, kao uzrok seoba iz periferije poput Nepala u periferne dijelove imperija. Božinović je toga svjestan, zna da se posljedice migracija u europskim državama ne događaju zbog rasta standarda ili slabijih kompetencija njihovih političara. Uostalom, najbolju je dijagnozu prijeloma u Saboru sam dao:
“Sustav kvota je nešto što je primjerenije nekakvim planskim ekonomijama […], međutim mi smo tržišno gospodarstvo. […] Zato je uveden ovaj sustav koji zapravo odgovara na potrebe tržišta.”
