Unatoč zaoštrenijoj retorici sindikalisti izbjegavaju otvoreno govoriti o klasnom sukobu, ističući da smanjenje razlika između rada i kapitala nije ideološko pitanje. Pred veliki prosvjed zakazan za 18. travnja inzistiraju na plaćama kakve čine prosjek u Europskoj uniji, intenziviranju kolektivnih pregovora i socijalnom dijalogu. Nailaze na kontinuiranu opstrukciu Vlade i Hrvatske udruge poslodavaca, koju pak smatraju lobističkom organizacijom.
Prema posljednjim podacima Eurostata, u Hrvatskoj sat rada košta 18,4 eura, dok na razini cijele Europske unije taj prosjek iznosi 34,9 eura po satu. Prosječna se plaća u Hrvatskoj nalazi u sedmom decilu, što znači da 70 posto radnika ima plaću nižu od prosječne hrvatske plaće. Trećina stanovništva ne može sebi priuštiti ni nekoliko bezbrižnih dana na jadranskoj obali, niti podmiriti izvanredan trošak. Hrvatski je radnik pri dnu hranidbenog lanca, a socijalni dijalog u praksi gotovo da i ne postoji.
To su neke od statistika i teza iznesenih na jučerašnjem sindikalnom skupu održanom u kongresnoj dvorani zagrebačkog Velesajma, na kojem se okupilo petstotinjak sindikalnih povjerenika i povjerenica. Spomenuti je skup bio četvrti i posljednji pripremni skup pred veliki prosvjed pod nazivom „Hrvatska zajedno za veće plaće i mirovine“, najavljen za 18. travnja u Zagrebu. Uz Sindikat umirovljenika Hrvatske (SUH), prosvjed organiziraju tri sindikalne središnjice: Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), Nezavisni hrvatski sindikati (NHS) i Matica hrvatskih sindikata (MHS).
Iako se radi o ambicioznom prosvjednom okupljanju, s naizgled zaoštrenom retorikom koja u prvi plan stavlja odnos rada i kapitala, središnji zahtjev sindikata jest jačanje socijalnog dijaloga i postupno povećanje plaća i mirovina. Minimalna plaća, prema sindikalistima, trebala bi iznositi najmanje 1100 eura neto, a prosječna 2200 eura. Prosječna mirovina trebala bi dosegnuti razinu minimalne plaće.
„To se naravno ne može postići preko noći, tako da su ovo ujedno naši srednjoročni ciljevi, dok u kratkom roku želimo jednostavno vidjeti intenziviranje kolektivnih pregovora i ugovaranje većih povećanja plaća no dosad, na svim razinama, i to podjednako u privatnom, javnom i državnom sektoru“, govori nam Mladen Novosel, predsjednik SSSH-a.
Iako prosvjed, najavljen još početkom ožujka, organiziraju tri navedene sindikalne središnjice koje, prema procjenama, okupljaju više od 200 tisuća članova, zabilježeno je iznenađujuće odsustvo medijskog interesa. Prosvjed se u srednjestrujaškim medijima tretira kao rutinsko događanje, a ne kao izraz dubljeg socijalnog konflikta.
Na to je upozorila i Višnja Stanišić, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske (SUH), kritizirajući ignoriranje sindikalnih poruka i neprenošenja njezina govora o potrebi za potpunom zabranom dvojnog rada liječnika, pri čemu sindikalistica prema tom pitanju nastupa hrabrije i radikalnije od oporbenjaka nominalne ljevice, poput Ivane Kekin iz Možemo! koja bi model dvojnog rada liječnika u javnom i privatnom sektoru u nekim situacijama i dopustila. Novosel je ustvrdio da javni servis od početka marginalizira inicijativu. „Medijska blokada će uvijek postojati, a to možemo srušiti jedino ustrajnošću i upornošću“, zaorilo se s pozornice jučerašnjeg skupa.
Nadalje, izuzevši portal Faktograf, na kojemu su ponudili mogući odgovor „da je 2026. godina izborna godina za SSSH pa je, iz te pozicije, dobra prilika izlaskom na ulice vladajućima ukazati na probleme koji nisu novi“, gotovo nitko u medijskom prostoru nije pokušao odgovoriti na pitanje zašto do sindikalne mobilizacije dolazi upravo sada.
„U posljednje vrijeme poklopilo se više okolnosti koje su na neki način prelile čašu i pokazale da radnici i umirovljenici definitivno nisu dobili ono što su očekivali i trebali dobiti od posljednjih nekoliko godina ekonomskog rasta. Pitanjem pravedne raspodjele tog rasta sindikati se od početka bave, kroz kolektivne pregovore, ali i štrajkove čiji se broj zadnjih godina bitno povećao“, kaže Novosel.
Da sindikati „nisu šutjeli sve ove godine“, ističe za H-Alter i Dražen Jović iz NHS-a: „Posebno snažan impuls za ovaj prosvjed dogodio se prošle godine, kada su poslodavci, unatoč konstantno visokoj inflaciji kroz cijelu godinu i službenoj prosječnoj inflaciji od 3,7 posto u 2025., otvoreno bili protiv povećanja minimalne plaće.“
U najavi prosvjeda sindikati su posegnuli za formulacijama koje se rijetko pojavljuju u njihovu javnom diskursu, suprotstavljajući „malog čovjeka“ i „pohlepu vlasnika kapitala“.
Da takav pomak nije trivijalan, ističe i Jelena Ostojić, sociologinja s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu: „To je način da se vrlo važna tema preraspodjele uvede u javni prostor i da sindikati sami se konačno vrlo jasno pozicioniraju po tom pitanju.“
„Naime, gledano kroz povijest, progresi u polju rada i preraspodjele uvijek su na neki način izboreni i teško da će drukčije doći do njih. Svjedočimo razdoblju sve većeg i radikalnijeg povećanja nejednakosti, dok s druge strane zajednički resursi koji su nam na raspolaganju presušuju, služe bogaćenju nekolicine, dok njihova pretjerana eksploatacija počinje ugrožavati zdravlje mnogih. To su sve pitanja koja su na dnevnom redu kako sindikata, tako predstojećih radničkih borbi“, kaže Ostojić za H-Alter.
„Pohlepu vlasnika kapitala“, sindikati su i prvom najavom prosvjeda ilustrirali podatkom prema kojemu je od 2015. do 2024. godine neto dobit poduzetnika porasla za čak 336 posto, dok je prosječna plaća zaposlenih porasla 72 posto. „Radnici su zaradili tvrtkama povećanje dobiti, ali pravednu nagradu nisu dobili“, stoji u inicijalnom proglasu prosvjeda. Ističu i to da je Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) lobistička organizacija koja lobira za interese krupnog kapitala.
„Prosvjedom upravo i želimo otvoriti pitanje odnosa između rada i kapitala, jer kad dobit raste višestruko više od plaća onda očito imamo problem nepravedne raspodjele. U proteklim godinama Vlada je poreznom politikom, prije svega kroz povećanje broja i iznosa neoporezivih naknada, sindikatima izravno otežavala ugovaranje povećanja bruto plaća“, ističe Novosel.
Ipak, unatoč zaoštrenijoj retorici, sindikati izbjegavaju otvoreno govoriti o klasnom sukobu. „Smanjenje razlika između rada i kapitala nije ideološko pitanje, to je pitanje ekonomske stabilnosti i budućnosti zemlje“, kaže Jović.
Istodobno, političke stranke nominalne ljevice i pretendenti na idući mandat izvršne vlasti ne pokazuju osobitu spremnost da potencijalnu mobilizaciju radništva pretvore u politički kapital. Stranke poput SDP-a ili Možemo! i dalje ostaju na distanci, gotovo ignorirajući najavljen prosvjed.
Iz SDP-a u izjavi za H-Alter javljaju da bez zadrške podržavaju zahtjeve sindikata, tvrdeći da u hrvatskom gospodarstvu postoji prostor za daljnji rast plaća te da je ključni problem u rastu dobiti na štetu rada. Odbacuju i tezu da su plaće glavni uzrok inflacije. „Upravo suprotno od takvih teza, visoke marže poslodavaca su glavni čimbenik inflacije, uz eksterne šokove“, kažu u SDP-u.
Istodobno, poručuju da sindikalne zahtjeve ne trebaju posebno preuzimati jer su oni već dio njihove političke agende, koju vežu uz jačanje pregovaračke moći radnika i sindikata, predstavljenoj na nedavnoj stranačkoj konvenciji i ponovnim farbanjem stranke crvenom bojom „moderne socijaldemokracije“, o čemu smo pisali u veljači.
Također, SDP ističe da država može stvoriti povoljnije okruženje za sindikalno organiziranje, ali da ključna odgovornost za mobilizaciju radnika ipak ostaje na samim sindikatima, potvrđujući da sindikati i parlamentarna ljevica djeluju kao neusklađeni društveni akteri.
I Novosel i Jović poručuju da su sindikati spremni razgovarati sa svim političkim akterima, ali istodobno inzistiraju na distanci. „Ovaj prosvjed nema nikakve veze s dnevnom politikom“, kako nam govori Jović.
„Pad povjerenja u sindikate i smanjenje sindikalne snage je globalni trend koji je došao s realnom asimetrijom moći između rada i kapitala, kao vrlo snažnim angažmanom da se radničke borbe obeshrabre, osujete ili čak ridikuliziraju. Takva pozicija rezultat je geopolitičke transformacije kojoj je cilj dodatno povećanje moći elita, a neoliberalizam joj predstavlja legitimirajući okvir“, objašnjava nam Jelena Ostojić, ističući pritom da pad organizirane podrške ne znači istovremeno i pasivnost radništva.
Pad sindikalne gustoće, ističu i Jović i Novosel, nije specifičan za Hrvatsku, već je riječ o dugoročnom europskom trendu povezanom s nesigurnim oblicima rada, globalizacijom i slabljenjem društvene solidarnosti. Hrvatska pritom, naglašava Novosel, i dalje stoji relativno dobro u usporedbi s nizom zapadnoeuropskih zemalja.
Obojica pritom ističu kako je obnova povjerenja ključni izazov, ali i svakodnevni proces koji se odvija izvan fokusa javnosti, kroz kolektivne pregovore i organiziranje na razini radnih mjesta.
Prosvjed sindikati vide tek kao početak šire kampanje. Kako kaže Mladen Novosel, cilj je poslati “ozbiljnu poruku” i poslodavcima i Vladi te kroz koordiniranije djelovanje osigurati da radnici dobiju pravedniji dio gospodarskog rasta.
“Ovaj prosvjed nije kraj, nego početak“, slično poručuje i Jović.
Sindikati protiv sindikata: I sami su sindikalisti s pozornice izrazili nezadovoljstvo dosadašnjim odazivom članova koji bi autobusima trebali stići iz udaljenijih krajeva
Kao zanimljiv moment jučerašnjeg skupa izdvojili bismo javljanje jedne od sindikalnih predstavnica Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja koja je provela anketu na svom fakultetu i rekla da među članovima postoji podrška ciljevima prosvjeda, ali ne i spremnost na sudjelovanje, zbog toga što komunikaciju smatraju nejasnom. Anketirani članovi, kaže, nemaju povjerenje u ciljeve prosvjeda, a prisutna je i zadrška prema metodi. Iz publike se mogla čuti još nekolicina sličnih pritužbi, od nedjelovanja sindikata u svakodnevnim poslovima, poput nebrige sindikata za sistematski pregled radnika u javnim službama, do ponovnih prozivki zbog nejasno artikuliranih zahtjeva. I sami su sindikalisti s pozornice izrazili nezadovoljstvo s dosadašnjim odazivom članova koji bi autobusima trebali stići iz udaljenijih krajeva.
„Ciljevi su sasvim jasni“, odgovorila je s pozornice Sanja Šprem, predsjednica MHS-a, istaknuvši da javni sektor treba nastupiti zajedničkim snagama, jer tri četvrtine plaće u javnom sektoru idu na pokrivanje osnovnih potreba i da je vlada samostalno odlučila donijeti osnovicu plaće manju od očekivanje inflacije. Podsjetimo, krajem prošle godine su upravo iz Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja optužili Šprem i Sindikat hrvatskih učitelja zbog obmanjivanja vlasti i članova, prozvavši ju polugom „putem koje je vlast uništila Vertikalu obrazovanja, Maticu hrvatskih sindikata, a u konačnici snažno oslabila i Sindikat hrvatskih učitelja (SHU).“
Ostaje za vidjeti u kojoj će mjeri sindikalni zahtjevi rezonirati s hrvatskim radništvom i u kojoj će se mjeri načelni stavovi organizatora o problemima radništva shvatiti kao konkretni zahtjevi. Sindikati su nekoliko puta u posljednjih desetak godina demonstrirali kapacitet za masovnu mobilizaciju, ali ne i za dugoročnu artikulaciju interesa radništva, pritom u pojedinim slučajevima otvoreno iznevjeravajući dobiveno povjerenje radništva.
Sindikalna razjedinjenost i odsustvo solidarnosti među radništvom možda su demonstrirane i na posljednjem sindikalnom prosvjedu u režiji šest sindikata javnih službi, pod nazivom Sindikalno proljeće, na kojemu je bilo prisutno svega nekoliko stotina radnika, a zasigurno ne više nego što je bilo prisutnih sindikalnih povjerenika na jučerašnjem skupu.
„Prosvjedne mobilizacije snažno su oružje u rukama sindikata, one su manifestacije moći udruženog radništva i nikako ih ne treba podcijeniti. Međutim, rad na terenu, osluškivanje potreba, regrutiranje novog članstva i stvarno uključivanje radnika i radnica u donošenje odluka kao i hvatanje u koštac sa važnim pitanjima radničkih prava, ali i širih društvenih tema koje su od presudne važnosti za dobrobit zajednice smatram presudnim za budućnost sindikata“, zaključuje Ostojić.
Pred sam kraj jučerašnjeg skupa, s pozornice se moglo čuti da je pred sindikalistima jedan od najvećih „izazova“ jer sindikati žele promijeniti samu paradigmu hrvatske stvarnosti. Krećući se uglavnom u zakonskim i retoričkim okvirima onoga što je sindikatima u Hrvatskoj dopušteno, inzistirajući na socijalnom dijalogu mada drugoj strani očito nije do razgovora.
