Genocid u međunarodnom pravu ima unikatnu karakteristiku – prvim člankom države potpisnice Konvencije o genocidu zakonski su obvezane spriječiti taj zločin. Bojkotiranje Izraela i izraelskih institucija tako više nije samo moralno pitanje, već i pitanje legalne dužnosti. H-Alter je nakon dvije i kusur mizerne godine provjerio kako po tom pitanju stoji Hrvatska šaljući upite Vladi, Ministarstvima, Sveučilištima, HRT-u i Gradu Zagrebu.
Dvije i kusur godine. Toliko je, valjda, potrebno čovjeku da otupi na genocid. Ne svima, naravno – šačice aktivista još uvijek prosvjeduju pred Ministarstvom vanjskih poslova, sudioništvo Hrvatske u genocidu redovno se proziva s pozornica antifašističkih okupljanja, a palestinska je prisutnost nezaobilazna na kulturnim manifestacijama poput Subversivea ili Cirkobalkane – no van te uske niše kao da vlada kolektivna apatija, muk. Mjerimo li prioritetnost ove teme u količini mainstream medijskih napisa o njoj, Palestina ne da nije na dnevnome redu, nego ne postoji. Eno ga, prošlog tjedna nitko nije ni objavio da je Sumud flotila, humanitarni konvoj koji je nastojao probiti blokadu u Gazi, a čija je članica i naša državljanka, napadnut u međunarodnim vodama i da je oteto 428 članova posade. Ono malo javnog interesa koji je postojao za najgori zločin 21. stoljeća, od performativnog je prekida vatre 10. listopada ispario.
Da dotični prekid postoji samo imenom, nema nikakve dvojbe. Izrael je sporazum prekršio preko 3,000 puta, posljednji put jučer, ubivši još deset ljudi, čime je broj mrtvih od “zaustavljanja paljbe” doveo do 922. To ne uključuje smrti od neuhranjenosti, bolesti i nedostupnosti medicinske pomoći, uzrokovane činjenicom da Izrael propušta tek 36 posto humanitarnih kamiona od količine na koju je u listopadu pristao. Oni do kojih premala količina resursa dođe žive u krajnje neadekvatnim uvjetima jer je 92 posto građevina razoreno još i prije tzv. prekida vatre, što uključuje devedeset posto infrastrukture za pitku vodu.
Nadalje, kad je “prekid” počeo, Izraelu je predano 53 posto već klaustrofobičnog pojasa, a čija se okupirana površina sad popela na šezdeset posto. Ne zadugo, jer je Benjamin Netanyahu jučer naredio izraelskoj vojsci da tu brojku digne na sedamdeset, što će mnogima biti smrtna presuda jer je već sada Gaza, s 1,7 milijuna stanovnika na 170 kilometara kvadratnih, najprenapučenije mjesto na zemaljskoj kugli. Iz jedne od rijetkih preostalih bolnica tako početkom svibnja javljaju: “Kad je bilo više raketa brojali smo stotine mrtvih od raketa, ali sada brojimo tisuće mrtvih od manjka zdravstvene skrbi i higijene”.
Drugim riječima, sve te hladne brojke i statistike ne ulaze u noćnu moru koju ljudi u Gazi trenutačno proživljavaju, noćnu moru koju svojim kolaboracionizmom Hrvatska, između ostalih, omogućava, a koja prema našim medijima, nije od interesa široj javnosti. Drugdje, gdje su se ljudi izborili za to da njihov porezni novac nije korišten za ubijanje, mučenje i izgladnjivanje stotina tisuća ljudi, ovo se napokon ozbiljno doživljava, te se polako, ali sigurno na višim instancama počinju rezati veze s Izraelom, te čak i koristiti metode bojkota, deinvesticije i sankcija (BDS). Od simboličkog, poput bojkota Eurosonga nekoliko državnih emitera i demonstrativnog zatvaranja 15 nacionalnih paviljona na venecijanskom bijenalu, do opipljivog, poput španjolskog prekida diplomatskih odnosa s Izraelom i gentskog bojkota akademske suradnje s izraelskim univerzitetima; dvije i kusur godine prekasno pomaci se ostvaruju.
U najvećoj su mjeri ti ustupci neupitno postignuti zahvaljujući masovnoj mobilizaciji neotupljelog stanovništva, no barem djelomično ih možemo čitati i kao ulaganje u budućnost. Naime, prošlog kolovoza Međunarodna udruga stručnjaka za genocid objavila je rezoluciju kojom zaključuju da su zlodjela u Gazi uistinu genocid, a dva tjedna kasnije, UN-ova komisija za istragu utvrdila je istu stvar. Mimo Međunarodnog suda, koji, iako još uvijek provodi istragu, također tvrdi da države trebaju nešto poduzeti, ne postoje autoritativniji izvori za utvrđivanje zločina genocida, istog onog na koji svatko sa zdravim razumom upozorava od 2023. Bolje ikad, nego nikad, jer genocid u međunarodnom pravu ima unikatnu karakteristiku – prvim člankom države potpisnice Konvencije o genocidu zakonski su obvezane spriječiti taj zločin.
Propalestinske poteze određenih država stoga možemo čitati kao čin providnosti jer postoji scenarij u kojem se odgovornim premjerima, ministrima, predsjednicima, pa čak i rektorima sudi zbog ne izvršavanja dužnosti iznesenih u Konvenciji. Bojkotiranje Izraela i izraelskih institucija tako više nije samo moralno pitanje, već i pitanje legalne dužnosti, a dužnosnici diljem Europe, čije su države ekonomski, militaristički, financijski i akademski redom isprepletene s Izraelom, s pravom zato odbijaju nastavak suradnje. I dok je u toj nekolicini napokon proradio instinkt za preživljavanjem, kad kategorički imperativ već nije, H-Alter je nakon dvije i kusur mizerne godine provjerio kako po tom pitanju stoji Hrvatska.
Vlada
Malo je reći da aktualna vlast njeguje prisne odnose s Izraelom. S kolonijalnom državom ima potpisano preko dvadeset sporazuma uključujući brojne gospodarske suradnje, sa zadovoljstvom Izraelu izvozi oružje i kupuje izraelske oružane sustave, u međunarodnoj areni mu pruža legitimitet, a i sam Andrej Plenković se prije koji mjesec s osmijehom na licu rukovao s izraelskim ministrom vanjskih poslova. Fotografije naših plemenitih ministrica i ministara kako stisnutih pesnica s izraelskim dužnosnicima drugarski gledaju u kameru su učestala pojava, kao i posjeti naših ministara Izraelu, a kako i ne bi bili sa svim tim silnim kolaboracijama. Sve je ovo puno više od “ne sprječavanja zločina genocida”, a prema tome, bilo bi u potpunosti u skladu s međunarodnim pravom vidjeti lica članova vladajuće većine na budućim haškim optužnicama.
Vladi Republike Hrvatske, Ministarstvu gospodarstva, Ministarstvu kulture i Ministarstvu vanjskih poslova tako smo poslali dva pitanja: namjeravaju li prekinuti veze s Izraelom sukladno obvezama koje im nalaže Konvencija o genocidu, te ako ne, kada dođe do sudskih postupaka vezanih uz ovaj genocid na Međunarodnom sudu, tko će u tim resorima odgovarati za kršenje Konvencije. Do zaključenja teksta nismo dobili ni jedan odgovor.
Sveučilišta
Nešto prikrivenija, ali ništa manje štetna suradnja koju Hrvatska provodi s Izraelom, akademske je naravi. Prošle je godine Inicijativa za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde razotkrila popis projekata u kojim hrvatska sveučilišta surađuju s izraelskim. Neka od ovih partnerstva su eksplicitno problematična, poput projekta podvodne sigurnosti na kojem Institut Ruđer Bošković radi s izraelskim oružanim kompanijama, dok su druga naizgled banalnija. Samo naizgled jer sva izraelska sveučilišta na ovaj ili onaj način sudjeluju u razaranju palestinskih života.
“Često čujemo argument protiv akademskog bojkota da je protiv akademske slobode, ali naprotiv, pokret je za akademsku slobodu svih”, na predavanju u MaMi 14. svibnja objasnila je Stephanie Westbrook, koordinatorica palestinske kampanje za akademski i kulturni bojkot Izraela. Njezina tvrdnja zvoni istinito kad se sjetimo da su sva sveučilišta u Gazi uništena zajedno sa svojim knjižnicama i laboratorijima, te da će palestinski znanstvenici imati akademsku slobodu tek kad izraelska okupacija prestane, na što izraelska sveučilišta imaju direktan utjecaj. Na koncu, poziv na akademski bojkot došao je upravo od Palestinaca.
Iz istog su se razloga diljem globalnog sjevera studenti digli na noge, što je dovelo do 68 posto pada sveučilišnog prihvaćanja projekata u kojima je prisutan barem jedan izraelski entitet. Neka sveučilišta, kao ono u Ljubljani, također pozivaju na isključivanje Izraela iz projekta Obzor, a prosvjedi protiv sudjelovanja Izraela u njemu odvili su se krajem ožujka i u Zagrebu. Unatoč tome, domaća akademija ostaje troma, a rektor u Zagrebu si time potencijalno potpisuje ime na onu buduću hašku optužnicu.
“Presude Međunarodnog suda odnose se na države i određuju njihove pravne odgovornosti. Istraživačka skupina za pravo i razvoj sa Sveučilišta u Antwerpenu tvrdi da se to odnosi i na državna tijela, uključujući javne institucije. Sveučilišta stoga imaju obvezu ni na koji način ne olakšavati genocid. Dakle, moguće je da tu postoji pravna osnova”, u razgovoru za H-Alter Westbrook argumentira.
Tom smo logikom poslali upite sveučilištima u Zagrebu i Osijeku, čije se institucije nalaze na popisu Inicijative, tražeći ih odgovor na pitanje namjeravaju li prekinuti akademske suradnje i, ako ne, zašto. Sveučilište u Zagrebu nam do zaključenja teksta nije odgovorilo, no Sveučilište u Osijeku nas je ekspeditivno obavijestilo da nemaju suradnje s izraelskim sveučilištima jer su svi Erasmus projekti istekli. Suradnju s poljoprivrednom istraživačkom organizacijom Izraela, pretpostavljamo, nisu brojali.
Hrvatska radiotelevizija
Istim slijedom se može zaključiti da bi i HRT, kao državno tijelo javne vlasti, trebao snositi istu odgovornost, koju sudjelujući na Euroviziji nije ispunio. Pitali smo HRT zašto nije bojkotirao Euroviziju 2026, namjerava li bojkotirati suradnje s Izraelom i tko odgovara za ovakvu politiku. Odgovorili su nam da svaka televizija ima legitimno pravo odlučiti hoće li ili neće sudjelovati na Eurosongu, ali “da HRT kao javni servis i članica Europske radiodifuzijske unije (EBU), podržava rješenja temeljena na konsenzusu.” Izgleda da taj konsenzus ne uključuje prije spomenutu Konvenciju.
Grad Zagreb
Kao bonus, odlučili smo se obratiti i upravi glavnog grada republike. Premda međunarodnopravna logika pred lokalnim samoupravama vjerojatno dolazi do svojih granica, Možemo! je uz predsjednika Zorana Milanovića najžešći kritičar izraelske politike i najeksplicitniji pobornik palestinske borbe. Je li ova solidarnost istinski izraz volje za promjenom ili kalkulantsko dodvoravanje svojoj glasačkoj bazi, ne možemo sa sigurnošću znati dok je Možemo! u opoziciji i nema ovlasti svoje iskaze pretvoriti u stvarnu političku promjenu. Ono što možemo je napraviti obrazovanu pretpostavku na temelju politike koju spram Izraela Možemo! provodi u Zagrebu, gdje takve ovlasti ima.
“Mnogo se toga može učiniti na razini gradskih vijeća. Etična javna nabava nešto je što se promiče u kontekstu lokalnih uprava, gradskih vijeća i slično. To je praksa koju su mnogi već usvojili, uključujući i u Europi”, govori nam Westbrook. Dodaje da u Španjolskoj ima i radikalnijih primjera, gradska vijeća koja su proglasila svoje gradove zonama slobodnim od apartheida: “Odbili su, primjerice, biti domaćini događanja povezanih s izraelskim sportskim timovima ili izraelskim kulturnim institucijama, koje smatraju suodgovornima. Također su odbili dopustiti korištenje gradskih prostora za takva događanja.”
Grad je itekako upoznat s načinima na koje može svoju retoriku pretvoriti u podršku koja utječe, pa makar i minimalno, na izraelsku sposobnost za izvršavanje genocida. Znamo to jer su se predstavnici Grada sastali s Inicijativom za slobodnu Palestinu i Fionom Ben Chekroun, jednom od europskih koordinatorica Palestinskog nacionalnog odbora BDS, kad je ona gostovala u Zagrebu sredinom travnja.
Gradu Zagrebu smo zato postavili pitanje namjerava li provoditi politiku etične javne nabave, prekinuti veze i suradnje s Izraelom, te uključuje li to i kulturne suradnje i bojkot ugošćivanja proizraelskih umjetnika. Zbog činjenice da je gradska uprava notorno spora s odgovorima na medijske upite, slali smo im u međuvremenu dvije požurnice, no odgovor, do zaključenja teksta, nismo dobili. Toliko o solidarnosti.
Dvadeset i kusur godina
Možemo!, ako se magično ne počne proaktivnije odnositi prema tome što propagira u saboru, možemo samo nazvati licemjerima, no druge aktere u ovom tekstu možda ćemo jednom moći i legalno zvati genocidnim kolaboracionistima. To je manje vjerojatno za Roberta Šveba (HRT), rektora Damira Borasa i ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek, i više vjerojatno za ministra gospodarstva Ante Šušnjara, ministra obrane Ivana Anušića, ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana, te capo di tutti capi Andreja Plenkovića. Znači li to da ćemo za dvadeset i kusur godina, kako su napisana i ovdje, čitati njihova imena na optužnicama u Haagu? Ukratko, ne, a znamo to zbog sudskih procesa koji su se odvijali prije dvadeset i kusur godina.
Sudci na Međunarodnom sudu izabrani su s popisa koje predlažu države koje u datom trenutku predsjedaju, što u pravilu znači da glasaju u interesu matičnih si država. U tom smislu, presude Međunarodnog suda često više zrcale ekonomske i političke odnose moći, nego istinu, a najbolji je primjer toga presuda o genocidu iz Bosne i Hercegovine. Usprkos nevjerojatnoj količini dokaza o sustavnom izvršavanju zločinu genocida na teritoriju Bosne, presuda Međunarodnog suda jedino masakr u Srebrenici smatra činom genocida. Gledanje na Srebrenicu kao izoliran slučaj zvuči sumanuto, dok se ne sjetimo onog prvog članka Konvencije koji bi sve članice NATO-a, tada vrlo svjesne situacije, teretio za ne sprječavanje genocida.
Pravo nije pravda, pogotovo ne isto ono internacionalno pravo koje ovakva zlodjela omogućava, i što prije to naučimo, to prije možemo odbaciti tupilo i pravdu uzeti u vlastite ruke.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
