Fiona Ben Chekroun, Boycott, Divestment, Sanctions: “Upravo primjeri BDS-a pokazuju da u suprotstavljanju genocidnoj izraelskoj politici nema mjesta očaju, i da rezultata ima”.
U svrhu proširivanja praksi nenasilnog otpora izraelskoj kolonijalnoj politici prošloga je tjedna Zagreb posjetila jedna od europskih koordinatorica Palestinskog nacionalnog odbora BDS (Boycott, Divestment, Sanctions) pokreta, Fiona Ben Chekroun. Tom je prilikom održano više sastanaka s različitim grassroots grupama, predstavnicima lokalnih javnih vlasti te pripadnicima NGO sektora. Na susretu s nevladinim organizacijama, upriličenom 9. travnja, sudjelovale su članice Inicijative za slobodnu Palestinu, Kooperative – Regionalne platforme za kulturu, Platforme za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske (CROSOL), zagrebačkog Centra za mirovne studije i Centra za ženske studije, Baze za radnička prava i demokratizaciju (BRID), kustoskog kolektiva BLOK te Subversive festivala.
S obzirom na primat civilnog društva u građanskom samoorganiziranju, ali i (strukturno gledano, očekivani) izostanak njegove rezolutnije reakcije na američko-izraelsku agresiju na Iran i Libanon, sastankom se smjeralo mapirati područja u kojima je moguće izraženije solidariziranje s Palestinom i mobiliziranje javnosti da mu se priključi, oslanjajući se na princip minimiziranja suučesništva gdjegod se to pokazuje mogućim. Značajna pažnja pritom je posvećena trijadi akademskog, kulturnog i potrošačkog bojkota, okosnica BDS pregalaštva.
Sam pokret, podsjetila je Ben Chekroun, nastao je u srpnju 2005. godine zbog potrebe za usuglašavanjem težnji preko 170 palestinskih sindikata, izbjegličkih mreža, udruga i kolektiva u obliku jedinstvene globalne kampanje. Potpisnici poziva na bojkot, deinvesticije i sankcije sačinjavali su tri glavne komponente palestinskog naroda: domicilno stanovništvo okupirane Zapadne Obale (uključujući Istočni Jeruzalem i Gazu), Palestinke i Palestince na području današnjeg Izraela te danas brojčano najzastupljeniju dijasporu. Nadahnuto, prije svega, antiaparthejdskim pokretom Južnoafričke Republike, članstvo BDS-a od Izraela tada zahtijeva – i u tom zahtjevu ne posustaje već preko 20 godina – da prestane kršiti međunarodno pravo ispunjavanjem sljedeća tri kriterija: prekidom okupacije i kolonizacije arapskih teritorija i rušenjem „sigurnosne ograde“ što se proteže 650 km duž Zapadne obale, tvoreći ono što mnogi smatraju najvećim otvorenim zatvorom na svijetu; prepoznavanjem osnovnih prava arapsko-palestinske nacionalne manjine, koja čini petinu ukupnog stanovništva Izraela, te, najzad, omogućavanjem palestinskim izbjeglicama da se sigurno vrate u svoju domovinu.
Zahtjevi su objedinjeni činjenicom da Palestinke i Palestinci jesu i trebaju biti jednakopravne/i svim ostalim ljudskim bićima, no, prihvaćanje ove očitosti za mnoge je Izraelce i cioniste postalo, čini se, epistemički paradoks.
Međutim, BDS ne poziva na osudu identiteta. Njegove mete odabiru se na temelju suučesništva, a ne nacionalnosti ili vjeroispovijesti; od svoga nastanka pokret se jasno pozicionira u opreci spram svakog oblika rasizma, bilo da je riječ o antisemitizmu ili islamofobiji. Inicijative koje prekrše ovo načelo prestaju biti dio kampanje.
Razlika između identiteta i suučesništva bitna je vodilja u procjenjivanju situacija poput nastupa pojedinih umjetnica, književnika, znanstvenica ili stručnjaka na međunarodnim ili inozemnim događanjima, kao što je to bio slučaj prošle godine s ugošćivanjem izraelskog koreografa Ohada Naharina u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci. Privilegija neutralnosti rasplinjava se, naime, u uvjetima svjesnog pristanka na normaliziranje genocidnog nasilja. Za umjetnike poput Ohada Naharina, ili pak pripadnice plesne trupe Batsheva, ona je dezavuirana njihovom ugovornom obvezom da promoviraju progresivnost i otvorenost režima iz čijeg proračuna primaju financijsku podršku, dok taj isti režim hametice bombardira vrtiće, škole i bolnice. Tek je to jedan od brojnih izdanaka izraelskog imperijalističkog projekta, hranjenog višedesetljetnom akademskom, kulturnom, korporativnom i diplomatskom podrškom globalnih razmjera.
Po principu odrađivanja posla u vlastitoj kući, BDS zagovara obustavu upravo ovih tipova suradnje. Prvo slovo u nazivu pokreta odnosi se na strateško bojkotiranje pomno izabranih kompanija i proizvoda s ciljem maksimiziranja uspjeha; tvrtke poput G4S, Veolie, Orange, Pume, Pillsburyja tom su taktikom uspješno primorane na prekid poslovnih odnosa s Izraelom. Deinvesticija podrazumijeva poziv financijskim institucijama, gradskim skupštinama, sindikatima i vjerskim ustanovama da povuku uložena sredstva i fondove iz korporacija umiješanih u kršenje ljudskih prava, kako bi se doprinijelo preustroju dinamika moći i dosezanju razine – sankcija. Ovaj dio pokreta smjera prvenstveno uspostavi sveobuhvatnog vojnog embarga protiv Izraela, mirovnom apogeju čiji je preduvjet intenziviranje pritiska i odozgo i odozdo. Kada već izvješće Istražne komisije Ujedinjenih naroda o opravdanosti tvrdnje o genocidu te sudski postupak Međunarodnog suda pravde po sebi nisu obvezujući za raskidanje vojno-političkih veza s državom, i to unatoč članku I. Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida u kojemu piše da potpisnice – danas većina zemalja svijeta – imaju dužnost ne samo ne počiniti genocid, nego ga i spriječiti, neophodnim se pokazuje dosezanje kritične mase ljudi kadre privoljeti vlade na odrješitije mjere. Put prema širenju aktivne solidarnosti s Palestinom mora, ističe Fiona Ben Chekroun, biti ukorijenjen u lokalnom kontekstu danih područja. Na našem prostoru ti intersekcionalni prepleti mogli bi biti ostvarivi kroz teme poput porasta cijena goriva i energenata zbog blokade Hormuškog tjesnaca, podučavanje o održivom miru i antimilitarizmu, te odlučnije suočavanje s vlastitom fašističkom prošlošću.
Pripadnice Inicijative za slobodnu Palestinu za H-Alter su naglasile i sljedeće:
„Jasno nam je da duge borbe izmore ljude i bace ih u očaj, posebno kada im izgleda da rezultata nema, no upravo su primjeri BDS-a ti koji pokazuju da nema mjesta očaju i da rezultata ima. Ono za što ima puno mjesta jest nastavak borbe jer je upravo pritisak ‘običnih’ građanki i građana faktor koji jamči uspjeh, a BDS je pokret koji zapravo čine svi koji aktivno sudjeluju u bojkotiranju genocida i sredstava koje on koristi, od ekonomskih resursa koje im svi mi ‘obični’ građani, često i bez vlastitog znanja, stavljamo na raspolaganje kroz kupnju izraelskih proizvoda, financiranje europskih programa (npr. Obzor Europa), sustav javne nabave, umjetnost, kulturu i šoubiznis, a naše vlade kroz kupnju oružja i održavanje diplomatskih odnosa. Usmjeravanjem na raskrinkavanje skrivenih suradnji, ukazivanjem na one javne, te sudjelovanjem u ciljanim akcijama i kampanjama za prekid suučesništva u genocidu i svih oblika suradnje i financiranja genocidnog i aparthejdnog režima svaki pojedinac doprinosi solidariziranju s Palestinom, ali i borbi za njezin opstanak.“
Pri sinergiziranju individualnih i kolektivnih potrošačkih odluka ističe se princip etičke javne nabave, zasnovan na odvraćanju od poslovanja s korporacijama uključenima u zločine protiv čovječnosti. U slučaju Zagreba osjetni se pomaci mogu ostvariti, primjerice, prestankom korištenja tehnologije tvrtke HP u državnim i gradskim službama, ili pronalaženjem alternativa lijekovima PLIVE, danas članice izraelskog farmaceutskog giganta pod nazivom TEVA. Time se otvara prostor „zonama slobodnim od aparthejda“, odnosno obrtima, radnjama, kulturnim i društvenim centrima, sveučilištima, institucijama, sportskim udruženjima i sl. čije je djelovanje pročišćeno od partnerstva s instrumentima represivnih okupacijskih sila. Stotine takvih mjehurića već postoji širom planete, no u Hrvatskoj njihovo formiranje tek predstoji.
Prikladna kandidatkinja mogla bi biti i Mreža antifašistkinja Zagreba, koja je istoga četvrtka, 9. travnja, organizirala prikazivanje filma Mayor, dokumentarca režisera Davida Osita iz 2020. godine usredotočenog na svakodnevicu tadašnjeg gradonačelnika palestinskog grada Ramale, Muse Hadida, dok u slice-of-life maniri pokušava upravljati gradom bez države. Bio je to i svojevrstan produžetak ranije spomenutog sastanka, nadopunjen raspravom s Ben Chekroun o važnosti kreiranja protunarativa prevladavajućim prikazima Palestinaca i Palestinki, ali ostalih arapskih naroda, kroz prizmu dehumaniziranja. Rasprostranjenost ovih prikaza u sferi medijske i političke retorike te kulturnog i akademskog diskursa svjedoči o važnosti BDS kampanje, koja borbu protiv mnogolikih kanala normaliziranja izraelske represije pretače u konkretne, probavljive prakse. Članice Inicijative za slobodnu Palestinu potvrđuju nužnost njegovanja ovih odnosa:
„Nama kao Inicijativi dolazak Fione Ben Chekroun mnogo znači iz operativnog aspekta, kroz prijenos znanja i praktičnih iskustava u provedbi BDS kampanja, kao i osnaživanja pokreta i njegove kohezije. Dodatno, ističemo utjecaj na naše saveznike i partnere te na širu javnost, osobito kada se to tiče rezultata nenasilnog bojkota u ekonomskoj, kulturnoj i akademskoj sferi. U ovim globalno teškim trenucima i nakon dvije i pol godine borbe za pravdu i jednakost, za živote te mir i dostojanstvo palestinskog naroda koje se sustavno uništava preko sedamdeset godina, vjerujemo da svima dobro dođe i malo motivacije te nade u to da ćemo zajedničkim pritiskom i djelovanjem uspjeti rastaviti i ukinuti genocidni cionistički izraelski režim koji desetljećima uništava Palestinke i Palestince, a svoje metode opresije izvozi diljem svijeta.“
